Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2098/20 (M. B. i S. O.)

Odluka donesena 20. 10. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Izvršenje
  • Građanski postupak
  • Protek roka
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2098/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 10. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 20. oktobra 2021. godine, u predmetu broj AP-2098/20, rješavajući apelacije Mirzeta Blekovića i Safeta Osmanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka c) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli Mirzet Bleković i Safet Osmanović zbog dužine trajanja parničnog postupka okončanog Presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj 126 0 P 064276 15 Gž od 16. marta 2016. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mirzet Bleković protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 126 0 P 064276 20 Gži 15 od 14. maja 2020. godine, Rješenja Općinskog suda u Lukavcu broj 126 0 P 064276 18 I 15 od 27. januara 2020. godine i Rješenja Općinskog suda u Lukavcu broj 126 0 P 064276 18 I 15 od 28. novembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Safet Osmanović protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 126 0 P 064276 20 Gži 17 od 14. maja 2020. godine, Rješenja Općinskog suda u Lukavcu broj 126 0 P 064276 18 I 17 od 27. januara 2020. godine i Rješenja Općinskog suda u Lukavcu broj 126 0 P 064276 18 I 17 od 28. novembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirzet Bleković (u daljnjem tekstu: prvoapelant) iz Lukavca, kojeg je zastupala u vrijeme podnošenja apelacije Mirsada Dizdarević advokat iz Tuzle, a sada likvidator kancelarije Dizdarević Šefko, advokat iz Tuzle, podnio je 22. juna 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 126 0 P 064276 20 Gži 15 od 14. maja 2020. godine, Rješenja Općinskog suda u Lukavcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 126 0 P 064276 18 I 15 od 27. januara 2020. godine i Rješenja Općinskog suda broj 126 0 P 064276 18 I 15 od 28. novembra 2018. godine, te zbog dužine trajanja predmetnog izvršnog postupka, kao i parničnog postupka (okončanog Presudom Kantonalnog suda broj 126 0 P 064276 15 Gž od 16. marta 2016. godine). Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 2098/20.

2. Safet Osmanović (u daljnjem tekstu: drugoapelant) iz Lukavca, kojeg je zastupala u vrijeme podnošenja apelacije Mirsada Dizdarević advokat iz Tuzle, a sada likvidator kancelarije Dizdarević Šefko, advokat iz Tuzle, podnio je 22. juna 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 126 0 P 064276 20 Gži 17 od 14. maja 2020. godine, Rješenja Općinskog suda broj 126 0 P 064276 18 I 17 od 27. januara 2020. godine i Rješenja Općinskog suda broj 126 0 P 064276 18 I 17 od 28. novembra 2018. godine, te zbog dužine trajanja predmetnog izvršnog postupka, kao i parničnog postupka (okončanog Presudom Kantonalnog suda broj 126 0 P 064276 15 Gž od 16. marta 2016. godine). Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 2099/20. Spajanje predmeta

3. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim tvrdnjama o povredi ustavnih prava i na istom činjeničnom stanju, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2098/20. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Činjenično stanje

4. Apelanti su 11. januara 2018. godine podnijeli Općinskom sudu prijedloge za izvršenje radi naplate doprinosa za PIO/MIO, dosuđenih pravosnažnom presudom.

5. Općinski sud je 7. novembra 2018. godine održao ročište.

6. Rješenjima Općinskog suda broj 126 0 P 064276 18 I 15 (AP 2098/20), odnosno broj 126 0 P 064276 18 I 17 (AP 2099/20), oba rješenja od 28. novembra 2018. godine, na osnovu Presude Općinskog suda od 6. oktobra 2015. godine koja je preinačena presudom Kantonalnog suda od 16. marta 2016. godine, a radi namirenja potraživanja apelanata na ime doprinosa za PIO/MIO za određeni period i troškova izvršnog postupka, određeno je izvršenje po prijedlozima za izvršenje od 11. januara 2018. godine koje će se provesti pljenidbom novčanih sredstava Koksne industrije d.o.o Lukavac (u daljnjem tekstu: izvršenik) sa transakcijskih računa otvorenih kod poslovnih banaka i prijenosom zaplijenjenog potraživanja na transakcijski račun Federalnog zavoda za PIO/MIO, te da će se troškovi izvršnog postupka isplatit na transakcijski račun punomoćnika apelanata.

7. Rješenjima Općinskog suda broj 126 0 P 064276 18 I 15 (AP 2098/20), odnosno broj 126 0 P 064276 18 I 17 (AP 2099/20), oba rješenja od 27. januara 2018. godine, odbijeni su kao neosnovani prigovori apelanata i izvršenika i rješenja o izvršenju od 28. novembra 2018. godine su održana na snazi, te su „odbijeni zahtjevi apelanata za naknadu troškova izvršnog postupka na ime sastava prigovora na rješenje o izvršenju i sastava odgovora na prigovor izvršenika, kao i izvršenikov zahtjev za naknadu troškova sastava prigovora na rješenje o izvršenju i troškova zastupanja na ročištu održanom 7. novembra 2018. godine“.

8. U obrazloženju navedenih rješenja Općinski sud je naveo da su apelanti putem punomoćnika 11. januara 2018. godine podnijeli prijedloge za izvršenje radi naplate doprinosa za PIO/MIO. Kako izvršnom ispravom iznos doprinosa nije bio određen ali je bio odrediv, Općinski sud je odredio vještačenje i na osnovu nalaza i mišljenja vještaka utvrdio visinu doprinosa u iznosu od 9.582,39 KM za prvoapelanta i iznos od 9.591,65 KM za drugoapelanta, te je nakon toga rješenjima od 28. novembra 2018. godine odredio predložena izvršenja. Naveo je da su rješenjima o izvršenju apelantima dosuđeni troškovi izvršnog postupka u iznosu od po 471,20 KM (za sastav prijedloga za izvršenje iznos od 421,20 KM i troškovi vještačenja u iznosu od 50,00 KM), jer je sud navedene troškove smatrao potrebnim za izvršenje, u smislu odredbe člana 16. stav 4. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP). S tim u vezi Općinski sud je ocijenio neosnovanim prigovore apelanata u kojim su predlagali da im se dosude i troškovi za zastupanje na ročištu 7. novembra 2018. godine, iz navedenih razloga, kao i iz razloga što je ročište održano na prijedlog apelanata pa se ti troškovi ne mogu staviti na teret izvršeniku, jer izvršenik svojim radnjama nije prouzrokovao troškove održavanja ročišta. Stoga je zaključio da su prigovori apelanta u tom pravcu neosnovani. U konačnici, Općinski sud je odbio izvršenikov zahtjev za naknadu troškova sastava prigovora na rješenje o izvršenju i troškova zastupanja na ročištu održanom 7. novembra 2018. godine. S tim u vezi je istakao da se ne radi o neosnovano prouzrokovanim troškovima izvršeniku s obzirom da je prijedlog za izvršenje podnesen radi naplate doprinosa za PIO/MIO, pa je očigledno da izvršenik nije dobrovoljno izvršio obavezu prije podnošenja prijedloga za izvršenja, usljed čega apelanti nisu imali drugu mogućnost naplatiti potraživanja osim pokretanja izvršnog postupka.

9. Predmetni spisi su Kantonalnom sudu na odlučivanje o žalbama apelanata protiv navedenih rješenja dostavljeni 5. maja 2020. godine (AP 2098/20), odnosno 7. maja 2020. godine (AP 2099/20).

10. Rješenjima Kantonalnog suda broj 126 0 P 064276 20 Gži 15 (AP 2098/20), odnosno broj 126 0 P 064276 20 Gži 17 (AP 2099/20), oba rješenja od 14. maja 2020. godine, odbijene su žalbe apelanata i prvostepena rješenja, u dijelu koji se odnosi na troškove postupka, su potvrđena, te je odbijen zahtjev apelanata za naknadu troškova žalbenog postupka.

11. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da se i žalbeni navodi apelanata svode na osporavanje dijela ožalbenih rješenja kojim je odbijen njihov zahtjev za naknadu troškova za zastupanje na ročištu održanom 7. novembra 2018. godine. Ukazao je da je odredbama ZIP propisano da je izvršenik dužan tražiocu izvršenja nadoknaditi troškove koji su bili potrebni za izvršenje (član 16. stav 4.), te da u prijedlogu za izvršenje, između ostalog, mora biti naznačeno potraživanje čije se ostvarenje traži (član 36. stav 1.). S tim u vezi je istakao da apelanti u prijedlozima za izvršenje nisu naznačili iznos potraživanja doprinosa za PIO čije ostvarenje su tražili, s obzirom da je izvršnom ispravom određen samo period ali ne i iznos potraživanja na ime doprinosa, već su predložili da sud radi utvrđivanja tog iznosa zakaže ročište na kome će se u tu svrhu odrediti vještačenje po vještaku finansijske struke. Kantonalni sud je naveo da su apelanti propustili da u prijedlogu za izvršenje navedu tačan iznos potraživanja doprinosa i podnesu obračun tih doprinosa, shodno odredbi člana 36. stav 1. ZIP. Slijedom navedenog je zaključio da su se održavanje spornog ročišta i troškovi zastupanja apelanata na tom ročištu mogli izbjeći, te da stoga troškovi održavanja ročišta nisu bili potrebni za izvršenje, zbog čega te troškove izvršenik nije dužan ni naknaditi, kako je to pravilno zaključio prvostepeni sud pravilnom primjenom člana 16. stav 4. u vezi s članom 36. stav 1. ZIP.

Apelacioni navodi

12. Apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući pravo na suđenje u razumnom roku, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti navode da im je sud bio dužan dosuditi naknadu troškova zastupanja advokata na ročištu održanom 7. novembra 2018. godine i da je pogrešan stav suda da su apelanti bili dužni u parničnom postupku ishodovati izvršnu ispravu u kojoj bi bili određeni iznosi za isplatu po osnovu doprinosa. Takođe navode da je izvršeniku poznat način obračunavanja doprinosa i da je izvršenik bio dužan da uz platu apelantu uplati i doprinose, da je izvršenik u toku cijelog postupka pokušavao otežati i onemogućiti naplatu doprinosa koji apelantima po zakonu pripadaju, te da je stoga izvršenik kriv za nastale troškove postupka jer je propustio svoju zakonsku obavezu. Navode da predmetni postupci traju od 2009. godine, kada su apelanti pokrenuli radni spor protiv izvršenika, te da predmetni izvršni postupci traju već četiri godine, zbog čega smatraju da im je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku. Apelanti takođe navode da su im sporni doprinosi isplaćeni 27. novembra 2019. godine. U konačnici, apelanti su predložili da Ustavni su utvrdi postojanje povrede prava na pravično suđenje u razumnom roku i povrede prava na imovinu, te da obaveže Vladu Tuzlanskog kantona da apelantima i punomoćniku apelanata isplati iznose od po 3.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) tačka c) i (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. st. (1), (3) tačka c) i (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio;

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

c) protekao je rok za podnošenje apelacije;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Protek roka (u odnosu na parnični postupak)

14. Iako u spisu nema dokaza o tačnom datumu kada su apelanti primili presudu Kantonalnog suda broj 126 0 P 064276 15 Gž od 16. marta 2016. godine, Ustavni sud zapaža da su apelanti navedenu presudu morali primiti prije 11. januara 2018. godine, kada su podnijeli prijedloge za izvršenje pravosnažne presude, pa je Ustavni sud zaključio da su apelacije podnesene neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada su apelanti primili osporenu odluku.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

Prima facie (u odnosu na izvršni postupak)

16. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

17. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnim apelacijama, odnose na način na koji su sudovi primijenili procesno pravo kada su odbili da apelantima dosude naknadu na ime troškova zastupanja po advokatu na ročištu održanom 7. novembra 2018. godine. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

18. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge zbog kojih su odbili da apelantima dosude troškove zastupanja po advokatu na ročištu održanom 7. novembra 2018. godine, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. U pogledu navoda apelanata o povredi prava na suđenje u „razumnom roku“, Ustavni sud ukazuje da dužina trajanja predmetnih postupaka od dvije godine i četiri mjeseca, pod okolnostima konkretnog slučaja, zadovoljava standarde prava na pravično suđenje. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao o istim apelacionim navodima u odnosu na isto činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova, niti je našao da dužina trajanja postupka u identičnim okolnostima prelazi granice razumnog roka (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2097/20 od 5. oktobra 2021. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Imajući u vidu odredbu člana 18. st. (3) tačka c) i (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je protekao rok za podnošenje apelacije, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2098/20 (M. B. i S. O.) | Sudska praksa | Aktio