Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2760/21 (SKUTER d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 20. 10. 2021.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Obezbjeđivanje plaćanja poreza,doprinosa i kazni
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Porez
- Upravni spor
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2760/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 10. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 20. listopada 2021. godine, u predmetu broj AP-2760/21, rješavajući apelaciju koju je podnio SKUTER d.o.o. Sarajevo, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h) i stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Pre čišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio SKUTER d.o.o. Sarajevo protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 034610 21 Uvp od 1. lipnja 2021. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 034610 20 U od 2. veljače 2021.
godine, u odnosu na navode o kr šenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1.
Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio SKUTER d.o.o. Sarajevo protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 034610 21 Uvp od 1. lipnja 2021. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 034610 20 U od 2. veljače 2021.
godine, u odnosu na navode o kr šenju prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. SKUTER d.o.o. Sarajevo (u daljnjemu tekstu: apelant), kojega zastupa Almir Gagula, odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 30. srpnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 034610 21 Uvp od 1. lipnja 2021. godine i Presude Suda BiH broj S1 3 U 034610 20 U od 2. veljače 2021. godine.
2. Rješenjem tuženice (Bosna i Hercegovina, Uprava za neizravno oporezivanje) od 29. svibnja 2018. godine utvrđen je razred poreza na dodanu vrijednosti (u daljnjemu tekstu: PDV) za apelanta kao poreznoga obveznika za određeno vremensko razdoblje, u određenome iznosu.
3. Rješenjem tuženice od 6. srpnja 2018. godine odbijen je kao neutemeljen priziv apelanta izjavljen protiv rješenja od 29. svibnja 2018. godine.
4. Rješenjem tuženice od 5. studenoga 2019. godine odbijen je kao neutemeljen priziv apelanta izjavljen protiv rješenja od 6. srpnja 2018. godine.
5. Presudom Suda BiH od 2. veljače 2021. godine odbijena je tužba apelanta protiv rješenja tuženice od 5. studenoga 2019. godine.
6. Presudom Suda BiH od 1. lipnja 2021. godine odbijen je zahtjev apelanta za preispitivanje presude od 2. veljače 2021. godine.
7. U obrazloženju osporene odluke Sud BiH naveo je da iz stanja spisa proistječe da su porezni organi u obnovljenome postupku kontrole izvršili uvid u dokumentaciju dostavljenu od strane Tužiteljstva BiH, u knjigovodstvenu i drugu evidenciju apelanta, te u cilju potpunoga utvrđivanja činjeničnoga stanja i u zapisnike iz vezanih kontrola, pokrenutih također po naredbi Tužiteljstva BiH, kod drugih pravnih osoba, sve bliže označeno u obrazloženju osporene odluke. Sud BiH istakao je da su pravilni zaključci poreznih organa koji su na temelju činjeničnoga stanja utvrđenoga na temelju uvida u knjigovodstvenu i drugu dokumentaciju, te činjeničnoga stanja utvrđenoga u zapisnicima (iz vezanih kontrola) konačno konstatirali da je apelant „navodnim kupcima“ koji su u zapisnicima i navedeni, u kontroliranome razdoblju vršio fakturiranje cigareta uz obračunati izlazni PDV na poreznu osnovicu u koju nije uključen dani rabat, iako stvarnoga prometa nije bilo, u smislu odredbi Zakona o PDV-u. Također je istakao da su porezni organi slijedom toga u ponovljenome postupku kontrole na odobreni rabat koje je apelant iskazao na fakturama ispostavljenim pravnim osobama, izvršili obračun PDV-a i utvrdili razrez dodatne PDV obveze za kontrolirano porezno razdoblje. Sud BiH je istakao da je izvršeni promet okarakteriziran kao „fiktivan promet“, koji je definiran čl. 64. Zakona o PDV-u (kojim je propisano da "fiktivni promet" znači obavljanje poslovnih djelatnosti s ciljem da se prijevarom izbjegne plaćanje PDV-a), shodno čemu je zaključeno da u tomu slučaju nema uvjeta za umanjenje osnovice za obračun PDV-a. Sud BiH istakao je da kako iz činjenica navedenih u aktima tuženice proistječe da stvarnoga prometa između apelanta i njegovih kupaca nije bilo, nego između apelanta i krajnjih potrošača, to je porezna obveza nastala u momentu isporuke cigareta, a poreznu osnovicu shodno pravilnome zaključku čini ukupno naplaćena naknada bez PDV, sukladno čl. 20. st. 1. Zakona o PDV-u. Sud BiH istakao da je točno da je predmetno razdoblje kontrole već bilo predmetom potpune kontrole od strane poreznih organa, međutim isti je pravilno obnovljen, te je prvostupanjskim rješenjem od 29. svibnja 2018. godine, donesenim pravilnom primjenom odredbe čl. 247. Zakona o upravnome postupku (u daljnjemu tekstu: ZUP), između ostaloga ukinut konačni akt tuženice od 21. svibnja 2014. godine (kojim je izvršena ranija kontrola). Sud BiH istakao je da su u konkretnome slučaju porezni organi postupali shodno odredbama koji se odnose na obnovu postupka, nakon što su ispitali okolnosti, odnosno dokaze koji se iznose kao razlog za obnovu postupka (novi dokazi su izneseni u naredbama Tužiteljstva BiH). Sud BiH istakao je da kako shodno odredbi čl. 239. st. 4. ZUP obnovu postupka može tražiti tužitelj pod istim uvjetima kao i stranka, istaknuti prigovori u tom smjeru su neutemeljeni. Sud BiH istakao je da apelaciono vijeće prihvaća u potpunosti i druge zaključke vijeća za upravne sporove, kojima je odgovoreno i na ostale navode, tj. o eventualnim povredama ZUP (naime, Sud BiH u presudi od 2. veljače 2021. godine istakao je da je apelantu dana mogućnost da sudjeluje aktivno u postupku, iznosi činjeni i predlaže dokaze, kao i da podnosi pravne lijekove protiv odluka poreznih organa, te da nije došlo do postupanja protivno odredbama ZUP).
Apelacioni navodi
8. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Apelant, između ostaloga, navodi kako smatra da su obrazloženja Suda BiH površna, da se isto obrazloženje moglo primijeniti na bilo koju odluku tuženice, da nisu uopće razmatrani njegovi navodi iz tužbe, čime je povrijeđeno pravo na učinkovit pravni lijek. Apelant, također, navodi kako mu je tuženica prekršila sva prava jer mu je uskraćena mogućnost da saslušava svjedoke i provodi druge dokaze u korist vlastitih tvrdnji. Apelant, nadalje, smatra da kako je promatrano razdoblje već bilo dijelom potpune kontrole, isto nije moglo ponovno biti predmetom kontrole.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h) i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (3) točka h) i članak (4) Pravila Ustavnoga suda glase:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
I.U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
10. Ustavni sud podsjeća, sukladno svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Europske komisije za ljudska prava i Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), da određene novčane obveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnoga prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obveze» iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članka 6. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-382/04 od 23. ožujka 2005. godine, odluka dostupna na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba; Europska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. svibnja 1983. godine; i Europski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. prosinca 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obveze, nesumnjivo, spadaju i obveze koje proistječu iz poreskoga, carinskoga, odnosno javnoga zakonodavstva. Stoga, sukladno iznesenim stavovima, slijedi da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
II.U odnosu na navode o povredi prava na imovinu
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu i prava na učinkovit pravni lijek, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
13. U konkretnome slučaju, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredaba Zakona o PDV-u u bilo kojemu dijelu bila proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u pravo apelanta na imovinu bilo proizvoljno. Također, Ustavni sud zapaža da je apelant koristio redovite i izvanredne pravne lijekove (prizivi na odluke tuženice, pokretanje upravnoga spora, zahtjev za preispitivanje sudbene odluke), te da činjenica da korišteni pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom, ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
14. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka h) i stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić