Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2179/21 (Č.J.)
Odluka donesena 16. 11. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2179/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 11. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. studenog 2021. godine, u predmetu broj AP-2179/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Č. J., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Č. J.
protiv Presude Okružnoga suda u Trebinju broj 95 1 Rs 008501 20 Rsž od 25. veljače 2021. godine i Presude Osnovnoga suda u Trebinju
– Odjeljenje u Nevesinju broj 95 1 Mal 008501 18 Mal od 24. rujna 2019. godine, te Presude Okružnoga suda u Trebinju broj 95 1 Rs 008501 20 Rsž2 od 25. veljače 2021. godine i Dopunske presude Osnovnoga suda u Trebinju – Odjeljenje u Nevesinju broj 95 1 Rs 008501 20 Rs od 7. listopada 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Č. J. (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Gacka, kojega zastupa Sadudin Zaklan, odvjetnik iz Mostara, podnio je 18. lipnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnoga suda u Trebinju (u daljnjemu tekstu: Okružni sud) broj 95 1 Rs 008501 20 Rsž od 25. veljače 2021. godine i Presude Osnovnoga suda u Trebinju – Odjeljenje u Nevesinju (u daljnjemu tekstu: Osnovni sud) broj 95 1 Mal 008501 18 Mal od 24. rujna 2019. godine, te Presude Okružnoga suda broj 95 1 Rs 008501 20 Rsž2 od 25. veljače 2021. godine i Dopunske presude Osnovnoga suda broj 95 1 Rs 008501 20 Rs od 7. listopada 2020. godine.
2. Presudom Osnovnoga suda od 24. rujna 2019. godine (ispravljena rješenjima Osnovnoga suda od 27. studenoga 2019. godine i 7. listopada 2020. godine) odbačena je kao nepravovremena tužba apelanta u dijelu u kojemu je potraživao naknadu od tuženice (Općina Gacko) na ime dijela neisplaćene plaće za studeni i prosinac 2017. godine u određenim iznosima sa zakonskom zateznom kamatom, kao i naknade za ishranu za listopad, studeni i prosinac 2017. godine u određenim iznosima sa zakonskom zateznom kamatom. Obvezana je tuženica da apelantu na ime naknade za ishranu za razdoblje od veljače do prosinca 2018. godine isplati određene iznose sa zakonskom zateznom kamatom, sve bliže označeno u izreci odluke. Konačno, odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
3. Presudom Okružnoga suda od 25. veljače 2021. godine priziv apelanta je djelomično uvažen i presuda Osnovnoga suda od 24. rujna 2019. godine preinačena tako da se obvezuje tuženica na ime naknade dijela neisplaćene plaće za prosinac 2017. godine apelantu isplatiti određeni iznos, dok u preostalome dijelu prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.
4. U obrazloženju osporene odluke Okružni je sud istakao da nije utemeljen prigovor apelanta da nije nastupila prekluzija tužbenoga zahtjeva glede neisplaćenoga dijela plaće za studeni 2017. godine, kada je tužba podnesena 4. srpnja 2018. godine, a odredbom čl. 201. Zakona o radu je propisani da tužbu za zaštitu prava radnik može podnijeti najkasnije u roku od 6 mjeseci od dana saznanja za povredu prava ili dana učinjene povrede. U vezi s tim je istakao da se plaća isplaćuje u tekućemu mjesecu za prethodni mjesec, pa je apelant već u prosincu 2017. godine mogao imati saznanja za navedenu povredu svojega prava. Cijeneći datum saznanja za povredu prava i datum podnošenja tužbe, zaključio je da je pravilan stav prvostupanjskoga suda da je tužba podnesena nepravovremeno u dijelu plaće za studeni 2017. godine. Nasuprot tomu, Okružni je sud naveo da se prizivom apelanta opravdano ukazuje da je tužba pravovremena u dijelu kojim se zahtjeva isplata razlike plaće sa prosinac 2017. godine, obzirom da je datum isplate plaće za prosinac bio 24. siječnja 2018. godine, što se može smatrati danom saznanja apelanta da mu je plaća nezakonito umanjena. Nadalje, naveo je da je neutemeljen prizivni navod za pravovremenost tužbe glede tražene isplate naknade za ishranu za listopad, studeni i prosinac 2017. godine, kada se dovede u svezu dan podnošenja tužbe, sa prekluzivnim rokom za njezino podnošenje. Okružni je sud istakao da su neprihvatljive prizivne tvrdnje apelanta da je pokrenuti postupak mirnoga rješavanja spora koji je okončan neuspješno, prekinuo tok prekluzivnoga roka za podnošenje tužbe nadležnome sudu, jer je, dakle, prekluzivni rok za podnošenje tužbe iz radnoga odnosa 6 mjeseci od dana saznanja za povredu prava ili dana učinjene povrede. Također je istakao da je neutemeljen prizivni navod apelanta glede troškova postupka. Naime, naveo je da je prema odredbi čl. 386. st. 2. Zakona o parničnome postupku propisano da ako stranka djelomično uspije u parnici, sud može obzirom na postignuti uspjeh odrediti da svaka stranka podmiri svoje troškove ili da su jedna drugoj dužne naknaditi razmjeran dio troškova. Okružni je sud istakao da obzirom na pravnu narav tužbenoga zahtjeva, kao i činjenicu da je tužbeni zahtjev apelanta djelomično usvojen, te cijeneći troškove koje je apelant imao tijekom postupka, pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je odredio da obzirom na postignuti uspjeh svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
5. Dopunskom presudom Osnovnoga suda od 7. listopada 2020. godine obvezana je tuženica da apelantu isplati zateznu kamatu na ime dijela regresa za 2018. godine, počevši od 1. srpnja 2018. godine pa do isplate.
6. Presudom Okružnoga suda od 25. veljače 2021. godine uvažen je priziv tuženice izjavljen protiv dopunske presude Osnovnoga suda od 7. listopada 2020. godine, te je predmetna presuda preinačena na način da se obvezuje tuženica da isplati apelantu zakonsku zateznu kamatu na ime dijela regresa za 2018. godine, počevši od 1. siječnja 2019. godine (umjesto od 1. srpnja 2018. godine) pa do isplate.
7. U obrazloženju osporene odluke Okružni je sud istakao da se utemeljeno prizivom tuženice problematizira početak obračuna kamate na ime dijela neisplaćenoga regresa za 2018. godinu. Okružni je sud istakao da budući da regres nema narav obročnoga potraživanja (kao plaće i topli obrok), jer se isplaćuje godišnje, te da je tuženica pala u docnju sa isplatom dijela regresa za 2018. godine krajem te godine, zakonsku zateznu kamatu na dio regresa za 2018. godinu pravilno je dosuditi od 1. veljače 2019. godine, sukladno odredbi čl. 277. Zakona o obligacionim odnosima. Apelacioni navodi
8. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te smatra da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Apelant, u biti, smatra da je pokušaj mirenja prekinuo tok prekluzivnoga roka za podnošenje tužbe, te da je tužba podnesena blagovremeno „jer je plaću za studeni 2017. godine primio 19. siječnja 2018. godine“. Apelant, nadalje, smatra kako je prvostupanjski sud pravilno odredio kamate za neisplaćeni dio regresa, te da je nezakonita odluka drugostupanjskoga suda glede toga, jer mu pravo na kamatu pripada od dana kada je tuženica pala u docnju, jer se regres trebao isplatiti ranije. Apelant, također, smatra da je nepravilna odluka glede troškova postupka, jer je apelant djelomično uspio u sporu, pa mu „zasigurno pripadaju troškovi koji se odnose na odvjetničke usluge i cjelokupan iznos troškova financijskoga vještačenja“.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženjima odluka osporenih predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ustavni sud, naime, zapaža da je Okružni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o radu, jasno ukazao zbog čega je prvostupanjski sud pravilno odbacio tužbu (u odnosu na određene zahtjeve) kao neblagovremenu. Također, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni relevantnih zakonskih odredbi u pogledu odluke o troškovima postupka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
13. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić