Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1890/20 (HANZA MEDIA d.o.o. Split)
Odluka donesena 26. 01. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Nematerijalna šteta
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Neovlašteno lice
- Član 10. EK – sloboda izražavanja
- Miješanje u privatni život
- Kleveta
- Naknada štete
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine.
- Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1890/20
Apelacija
Odluka o meritumu
26. 01. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1890/20, rješavajući apelaciju Hanza Media d.o.o. (kao pravnog sljednika „Slobodne Dalmacije“ d.d.) i dr., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka d), članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 26. siječnja 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Hanza Media d.o.o.
(kao pravnog sljednika „Slobodne Dalmacije“ d.d. Split, Republika Hrvatska) podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 142932 15 Gž od 24. veljače 2020. godine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio ZOU Sesar-Ćurić Mostar u ime Krunoslava Kljakovića i Zdravke Soldić protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 142932 15 Gž od 24. veljače 2020. godine, zato što ju je podnijela neovlaštena osoba.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Hanza Media d.o.o. (kao pravni sljednik „Slobodne Dalmacije“ d.d. Split, Republika Hrvatska) (u daljnjem tekstu: prvoapelant), kojeg zastupa ZOU Sesar-Ćurić Mostar, podnio je 1. lipnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 142932 15 Gž od 24. veljače 2020. godine.
2. U sklopu iste apelacije ZOU Sesar-Ćurić Mostar podnio je 1. lipnja 2020. godine u ime Krunoslava Kljakovića i Zdravke Soldić (u daljnjem tekstu: drugoapelant i trećeapelantica) apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 58 0 P 142932 15 Gž od 24. veljače 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i tužitelja u predmetnom postupku Romea Zelenike (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 24. i 25. lipnja 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Kantonalni sud je 5. srpnja 2021. godine dostavio odgovor na apelaciju, Općinski sud 7. srpnja 2021. godine, dok tužitelj nije dostavio odgovor u ostavljenom roku.
5. Odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantima 23. prosinca 2021. godine.
6. Apelanti nisu dostavili izjašnjenje na odgovore na apelaciju u ostavljenom roku.
7. Budući da uz predmetnu apelaciju nije dostavljena posebna ovlast za zastupanje drugoapelanta i trećeapelantice pred Ustavnim sudom, kako je to propisano člankom 21. stavak (2) Pravila Ustavnog suda, dopisom od 12. listopada 2020. godine zatraženo je od ZOU Sesar-Ćurić Mostar da otkloni navedeni nedostatak u roku od osam dana od dana primitka dopisa, koji je ZOU Sesar-Ćurić Mostar primio 18. listopada 2021. godine. ZOU Sesar-Ćurić Mostar je podneskom, koji je u Ustavnom sudu primljen 22. listopada 2021. godine, od Ustavnog suda zatražio da mu produlji rok za dostavu posebne ovlasti za drugoapelanta i trećeapelanticu budući da se nalaze u Republici Hrvatskoj i da nisu u mogućnosti dostaviti tražene ovlasti u ostavljenom roku. Ustavni sud je dopisom od 17. studenog 2021. godine, koji je ZOU Sesar-Ćurić Mostar zaprimio 22. studenog 2021. godine, dao dodatni rok od 10 dana za dostavu ovlasti. Međutim, ZOU Sesar-Ćurić Mostar nije u dodatnom roku dostavio ovlast za zastupanje drugoapelanta i trećeapelantice pred Ustavnim sudom, već je ponovno, podneskom koji je 6. prosinca 2021. godine primljen u Ustavnom sudu, zatražio odobravanje dodatnog roka za dostavu posebne ovlasti za drugoapelanta i trećeapelanticu. III.Činjenično stanje
8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacijskih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
9. Postupajući po tužbi tužitelja protiv „Slobodne Dalmacije“ d.d. Split, Republika Hrvatska (prednik prvoapelanta, u daljnjem tekstu će se označavati kao prvoapelant), drugoapelanta i trećeapelanta radi naknade štete zbog klevete, vsp. 10.000,00KM, Općinski sud je donio Presudu broj 58 0 P 142932 13 P od 11. prosinca 2014. godine kojom su apelanti obvezani da tužitelju na ime naknade pričinjene štete solidarno isplate iznos od 4.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 18. studenog 2013. godine, pa do isplate. Presudom je dalje obvezan prvoapelant objaviti uvod i izreku ove presude po njezinoj pravomoćnosti u prvom narednom dnevnom izdanju i na internetskoj stranici prvoapelanta o svom trošku. Također, presudom je obvezan tužitelj apelantima nadoknaditi troškove postupka u određenom novčanom iznosu.
10. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da među strankama nije sporno da je prvoapelant u dnevnom izdanju od 24. kolovoza 2013. godine objavio tekst pod naslovom „Veliki skandal još jedan slučaj izmiješanosti kriminalnog podzemlja i državnih dužnosnika u BiH – Ravnatelj Glavaševa zatvora osumnjičen za šverc drogom i oružjem“, čiji je drugoapelant glavni urednik, a trećeapelantica novinar, za koji tužitelj tvrdi da u sebi sadrži neistine koje se odnose na njega.
11. Općinski sud je naveo da je na apelantima teret dokazivanja istinitosti objavljenog članka, pa su kao dokaz ponudili izvješće o izvršenom kaznenom djelu i izvršiteljima (u daljnjem tekstu: predmetno izvješće) Federalne uprave policije Sarajevo (u daljnjem tekstu: FUP) upućen Tužiteljstvu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo BiH) od 14. kolovoza 2013. godine. Dalje je navedeno da se iz predmetnog izvješća utvrđuje da je protiv tužitelja, kao osumnjičenog, podneseno navedeno izvješće zbog toga što je u proteklom vremenskom razdoblju s ciljem pribavljanja protupravne imovinske i druge koristi postao članom organizirane kriminalne skupine sa jasnim hijerarhijskim ustrojstvom, koju su organizirali i kojom su neposredno rukovodili Mate Šimić zvani Dolkić, Blago Šimić i Ivan Bašić zvani Ifan izvršavajući usmene naloge i djelujući kroz planirane aktivnosti Mate Šimića i pri tome vršeći kaznena djela propisana kaznenim zakonodavstvom u Bosni i Hercegovini, i to: zlouporaba položaja ili ovlaštenja, primanje dara ili drugih oblika koristi i spolni odnošaj zlouporabom službenog položaja. Istaknuto je da iz predmetnog izvješća dalje proizlazi da je tužitelj u suradnji i po prethodnom dogovoru, postupajući po usmenim uputama Mate Šimića, poduzimao aktivnosti na omogućavanju i korištenju izvanzavodskih pogodnosti za Zorana Bašića zv. Cole i druga osoba koje se nalaze na izdržavanju kazne zatvora u Kazneno-popravnom zavodu Mostar (u daljnjem tekstu: KPZ Mostar) iako im to pravo nije pripadalo, te da je u suradnji i prethodnom dogovoru sa njemu nepoznatim osobama, koristeći svoj položaj, omogućavao i posredovao u različitim aktivnostima izdavanja određenih službenih dokumenata „sređivanja“ polaganja vozačkih ispita (obzirom na to da je član povjerenstva za polaganje vozačkih ispita), te koristeći svoj položaj navodio njemu poznate N.N. ženske osobe na spolni odnošaj iskorištavajući stanje u kojem su se te osobe nalazile a pri tome im obećavajući razne usluge (najčešće uposlenje).
12. Nadalje je Općinski sud naveo da je na okolnost saznanja za izvršenje kaznenog djela od tužitelja i davanja izjave novinarki prvoapelanta saslušan svjedok, ravnatelj FUP-a Dragan Lukač, koji je naveo da on kao ravnatelj policije potpisuje svu službenu poštu i izvješća, a misli da su u odnosu na tužitelja potpisali nekoliko izvješća za razna kaznena djela, posebice prijavljivanje vezano za bjekstvo iz zatvora osuđenika Dominika Ilijaševića, te potvrđuje da je na izvješću njegov potpis. Dalje je navedeno da se svjedok nije mogao sjetiti provedbe postupka istražnih radnji kaznenih djela kod osumnjičenih obzirom na protek vremena, niti se mogao sjetiti da su u konkretnom slučaju davane izjave za medije, a ako daju zvanično priopćenje, objavljuju ga na web-stranici koje preuzimaju televizijske kuće. Istaknuto je da je svjedok dalje naveo da se ne sjeća da je dao bilo kakvu informaciju trećeapelantici za prvoapelanta, jedino je moguće da je neko iz FUP-a kopirao izvješće i dao trećeapelantici bez njegovog znanja.
13. Općinski sud je naveo da se u spornom tekstu navodi: „Protiv direktora Kazneno-popravnog-zavoda Mostar Romea Zelenike, te voditelja u KPZ Mostar Marija Bošnjaka Federalna uprava policije podnijela je Tužiteljstvu BiH izvještaj o počinjenom krivičnom djelu organiziranog kriminala. Direktor Federalne uprave policije Dragan Lukač potvrdio je za 'Slobodnu' tu informaciju dodajući da ne može iznositi u javnost sadržaj prijave, upućujući nas na Tužiteljstvo BiH. Iz državnog tužiteljstva do zaključenja teksta nismo uspjeli dobiti odgovor. No Federalna televizija, koja je prva informirala javnost o podnesenoj prijavi, a koju je dobila na uvid, prenosi šokantne optužbe na račun direktora mostarskog Kazneno-popravnog zavoda u kojem kaznu služi i Branimir Glavaš.“ Po mišljenju Općinskog suda, izražavanje u navedenom dijelu teksta ne predstavlja klevetu, budući da je istinito, jer proizlazi iz predmetnog izvješća, te iskaza svjedoka Dragana Lukača da na izvješću stoji njegov potpis i da je protiv tužitelja potpisao nekoliko izvješća za razna krivična djela.
14. Nadalje je Općinski sud naveo da dalje iz prijepornog teksta proizlazi da se tužitelj tereti za sudjelovanje u organiziranom kriminalu sa ozloglašenom braćom Šimić, koji su u pritvoru zbog planiranog ubojstva Zvonimira Galića, komesara policije Zapadnohercegovačkog kantona. Dalje je ukazano da je u tekstu navedeno da su braća Mate i Blago Šimić otprije poznati policijskim agencijama u Bosni i Hercegovini po izvršenju kaznenih djela od krijumčarenja, trgovine drogom i oružjem, pokušaju ubojstva, kao i napada na ovlaštene službene osobe. Također je ukazano da je navedeno da se kao njihov partner u kršenju zakona navodi ravnatelj Kazneno-popravnog zavoda, da da im je prema podnesenoj prijavi tužitelj ustupao svoj službeni automobil za prijevoz opojnih droga, da je bio u društvu Šimića noć prije njihovog uhićenja 18. travnja ove godina, da su krivcem za prethodna uhićenja označili komesara Galića, pa su pripremali osvetu likvidacijom iz snajpera, da nije poznato je li tužitelj znao da Šimići planiraju ubojstvo komesara Galića i kakva je njegova uloga bila u tom slučaju, a da se u prijavi tereti i za organizirani kriminal sa Šimićima i za navođenje ženskih osoba na pružanje seksualnih usluga. Istaknuto je da iz predmetnog izvješća proizlazi da je tužitelj s ciljem pribavljanja protupravne imovinske i druge koristi postao članom organizirane kriminalne skupine, koju su organizirali i kojom su neposredno rukovodili Mate Šimić zvani Dolkić, Blago Šimić i Ivan Bašić zvani Ifan. S tim u svezi, Općinski sud je ukazao da se u predmetnom izvješću ne navodi da je tužitelj osumnjičen za šverc drogom i oružjem, da se droga prevozila u njegovom službenom vozilu, da je bio u društvu braće Šimić noć prije njihovog uhićenja, niti se spominje da je tužitelj sudjelovao u planiranju ubojstva komesara Zorana Galića. Iz ovakvog činjeničnog utvrđenja Općinski sud je zaključio da su apelanti iznijeli neistinite činjenice o tužitelju, i pored toga što iz predmetnog izvješća proizlazi da je tužitelj s ciljem pribavljanja protupravne imovinske i druge koristi postao članom organizirane kriminalne skupine. Istaknuto je da tužitelj u predmetnom izvješću ima status osumnjičenog za kaznena djela zlouporaba položaja i ovlaštenja, primanje dara ili drugih oblika koristi i spolni odnošaj zlouporabom službenog položaja. S tim u svezi, ukazano je da apelanti nisu dokazali da je utvrđeno postojanje utemeljene sumnje, odnosno da je podignuta optužnica protiv tužitelja ili pak donesena presuda, osim što se u spornom članku pozivaju da je FUP podnio Tužiteljstvu BiH predmetno izvješće i da je tu informaciju za prvoapelanta potvrdio ravnatelj FUP-a.
15. Općinski sud je ukazao da same naslove prijepornog članka „Veliki skandal još jedan slučaj izmiješanosti kriminalnog podzemlja i državnih dužnosnika u BiH“, „Ravnatelj Glavaševog zatvora osumnjičen za šverc drogom i oružjem“, te podnaslov „Droga se prevozila u službenom autu ravnatelja Zelenike“, slijedom provedenih dokaza, nalazi neistinitim prvenstveno iz razloga što tužitelj nije osumnjičen za šverc drogom i oružjem. Dalje je ukazano da, čak i da mu se to stavlja na teret, ovakva tvrdnja bi prije pravomoćnog okončanja kaznenog postupka u kome bi se eventualno utvrdila odgovornost tužitelja, predstavljala klevetu. Istaknuto je da prije izrade prijepornog teksta nije uzeta izjava od tužitelja, jer trećeapelantica sa njim nije uspjela stupiti u kontakt u KPZ Mostar kako bi se očitovao o optužbama iznesenim na njegov račun u prijavi Tužiteljstvu BiH, jer se tužitelj u to vrijeme nalazio na godišnjem odmoru. Također je istaknuto da se iz prijepornog teksta može zaključiti da trećeapelantica kao novinarka nije dobila valjanu informaciju od Tužiteljstva BiH, niti od ravnatelja FUP-a, budući da iz objavljenog teksta proizlazi da im nisu dali traženu informaciju, a da se pozivaju na objavu šokantnih optužbi na račun ravnatelja mostarskog Kazneno-popravnog zavoda od Federalne televizije. Općinski sud je ocijenio i da odgovornost apelanata nije isključena ni u slučaju da sporni članak jesu u potpunosti bazirali na navodima koje je objavila Federalna televizija iz razloga što za točnost spornih navoda ne postoji niti jedan dokaz da su istiniti, a što je bila njihova obveza prije objavljivanja, upravo imajući u vidu težinu i značaj tekstom izrečenog, kao i činjenicu da klevetu predstavlja i prenošenje neistine. Općinski sud je zaključio da su apelanti namjerno plasirali u javnost činjenice koje su navedene u spornom članku dajući im senzacionalistički karakter, što proizlazi iz samog naslova i podnaslova prijepornog teksta, koje je prihvatio kao klevetu. Također je zaključio da činjenica je li tužitelj ili nije sukladno članku 8. Zakona o zaštiti od klevete u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZZK), zatražio demanti ili ispravku navoda prijepornog teksta nema utjecaja na njegovo pravo da potražuje naknadu štete po osnovi iz tužbe.
16. U obrazloženju presude je nadalje detaljno prezentiran iskaz tužitelja u kojem je opisan utjecaj članka na psihičko i fizičko zdravlje tužitelja i njegovu obitelj, na pogoršanje stege među osuđenim osobama, nemogućnost obavljanja poslova radnog mjesta i da nije pozvan u povjerenstvo za polaganje vozačkih ispita za koji angažman je primao naknadu. Dalje je navedeno da je iz iskaza saslušanih osam svjedoka (navedenih u obrazloženju presude) na jasan i nedvojben način utvrđeno da su, uslijed objave prijepornog članka, čast i ugled tužitelja povrijeđeni, i to kako u radnoj, tako i u privatnoj sredini. S tim u svezi, obrazloženo je da se navedeno prvenstveno manifestira kroz prezir okolice i promijenjen odnos prema tužitelju, a što se u radnoj sredini odrazilo i na njegov autoritet, što je sve detaljno obrazloženo u presudi.
17. Općinski sud je naveo da nije našao da postoje izuzeci iz članka 7. ZZK prilikom iznošenja netočnih informacija u spornom tekstu, jer u konkretnom slučaju nije postojala zakonska obveza apelanata za objavljivanjem prijepornog članka, niti su to učinili u tijeku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka, već je sama objava članka, odabir sadržaja i sredstava kojim su do tog sadržaja došli bila njihova slobodna odluka i izbor. Na temelju svih navedenih utvrđenja Općinski sud je zaključio da su apelanti iznosili i pronosili neistinite navode identificirajući tužitelja, a što je uzrokovalo povredu prava ličnosti, odnosno ugleda i časti tužitelja, pa su, sukladno članku 6. ZZK, odgovorni za klevetu. Kako je evidentno da je tužitelj trpio duševne bolove zbog povrede ugleda i časti, to mu, sukladno članku 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), pripada pravo na novčanu naknadu koja predstavlja satisfakciju za učinjene povrede. S tim u svezi, obrazložio je da je imao u vidu izraze upotrijebljene u prijepornom tekstu, činjeničnu neutemeljenost vrijednosnog suda i informacija neistinitog sadržaja u većem dijelu teksta, te stvaranje uvjerenja javnosti da tužitelj kao ravnatelj KZP Mostar ne bi bio podoban za obnašanje te funkcije, kao i činjenicu da je tužitelj i nakon objavljenog teksta nastavio obnašati funkciju ravnatelja. Obrazloženo je da je sud navedene okolnosti ocijenio u svezi sa člankom 10. ZZK, te da je utvrdio da iznos od 4.000,00 KM predstavlja pravičnu novčanu satisfakciju, „dok je preko dosuđenog iznosa odbijen tužbeni zahtjev“. Također je imao u vidu da tužitelj nije, u smislu članka
8. ZZK, tražio ispravak prijepornog izražavanja, a nema dokaza koji bi ukazivali da je tužitelj spriječen u zahtijevanju objavljivanja ispravka prijepornog teksta radi umanjenja štetnih posljedica. Pored navedenog, Općinski sud je naveo da je na temelju članka 199. ZOO obvezao prvoapelanta da uvod i dispozitiv ove odluke o svom trošku objave u sljedećem narednom izdanju lista, jer smatra da se na navedeni način može ostvariti svrha koja se postiže naknadom.
18. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 142932 15 Gž od 24. veljače 2020. godine djelomično je uvažen priziv tužitelja i prvostupanjska presuda preinačena u odluci o troškovima postupka tako da se obvezuju apelanti da solidarno tužitelju na ima parničnih troškova nadoknade određeni iznos umjesto obveze tužitelja da nadoknadi troškove postupka, dok je u ostalom dijelu odbacio priziv tužitelja. Presudom je dalje priziv apelanata djelomično uvažen, pa je prvostupanjska presuda preinačena u dijelu odluke o zakonskim zateznim kamatama tako da se obvezuju apelanti da plate tužitelju zakonsku zateznu kamatu na dosuđeni novčani iznos počev od presuđenja 11. prosinca 2014. godine umjesto od podnošenja tužbe, koja kamata se ima računati do isplate, dok je u ostalom dijelu odbio priziv apelanata i potvrdio prvostupanjsku presudu. Presudom su, također, odbijeni zahtjevi parničnih stranaka za naknadu troškova prizivnog postupka.
19. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, tj. odredbe ZZK i ZOO kada je djelomično usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, zbog čega su svi prizivni razlozi neutemeljeni. Dalje je navedeno da iz obrazloženja prvostupanjske odluke jasno proizlazi koje činjenice je sud uzeo kao dokazane, a na temelju slobodne ocjene svih provedenih dokaza kako svakoga posebice, tako i svih dokaza zajedno u smislu članka 8. Zakona o parničnom postupku (ZPP). Također je zaključeno da priziv apelanata neutemeljeno ukazuje da nema njihove odgovornosti za klevetu jer su postupali u smislu članka 7. stavak 2. ZZK, da u spornom objavljenom tekstu nema podnaslova „Droga se prevozila u službenom autu ravnatelja Zelenike”, da apelanti nisu postupali senzacionalistički, te da, ako je i došlo do promjene psihičkog stanja tužitelja, to nije rezultat objave prijepornog teksta. S tim u svezi, obrazloženo je da je prvostupanjski sud o svim navedenim prigovorima dao jasne i prihvatljive razloge. Dalje je obrazloženo da iz provedenih dokaza jasno proizlazi kako nije postojala zakonska obveza apelanata za objavljivanjem prijepornog članka, niti su to učinili u tijeku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka, zbog čega nisu postojale iznimke iz članka 7. ZZK, jer se podnošenjem izvješća FUP-a protiv neke osobe nadležnom tužiteljstvu ne pokreće kazneni postupak. Po mišljenju Kantonalnog suda, sporni članak jeste senzacionalistički i sasvim jasno sadrži podnaslov „Droga se prevozila u službenom autu ravnatelja Zelenike“ pa su i ti prizivni navodi bez osnove. Također je zaključeno da je neutemeljen navod da tužitelj zbog navedenog nije trpio duševne bolove zbog povrede ugleda i časti, zbog čega mu i pripada pravo na novčanu naknadu koja predstavlja satisfakciju za učinjene povrede koja će barem donekle otkloniti ili ublažiti pričinjenu štetu.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
20. Apelanti navode da im je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na slobodu izražavanja iz članka II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
21. Naime, apelanti navode da je tužitelj u tužbi jasno označio koji dio prijepornog teksta smatra klevetom, a tek u završnoj riječi označava i druge dijelove teksta kao navodnu klevetu. Tvrde da se navedeno može smatrati iznošenjem novih činjenica nakon zaključenja pripremnog ročišta, pa su redovni sudovi cijelu završnu riječ trebali odbaciti i ocijeniti samo jasno označene navode u tužbi. Ističu da, zbog ovakvog postupanja, nisu imali mogućnost da se očituju na navode i da predlože dokaze, pa su ovakve odluke rezultat bitnih povreda odredaba ZPP. Apelanti navode da su postupali sukladno članku 7. stavak 2. ZZK, odnosno prenosili izražavanje u tijeku sudskog postupka. Također, ističu da iz predmetnog izvješća jasno proizlazi da je tužitelj imao status osumnjičene osobe. Apelanti posebice ukazuju da navodni podnaslov „Droga se prevozila u službenom autu ravnatelja Zelenike“ nikada i nigdje nije naveden kao podnaslov, ili na bilo koji drugi način u spornom tekstu, što je jasno vidljivo iz preslika teksta u sudskom spisu. Također, ukazuje i da navod o planiranju ubojstva komesara Zorana Galića u prijepornom tekstu nije stavljen na teret tužiteljima, niti je objavljen na takav način, što je jasno vidljivo iz teksta. Osim toga, ističu i da se tužitelju predmetnim izvješćem stavljalo na teret i kazneno djelo organizirani kriminal, suprotno navodima sudova da je tužitelj osumnjičen samo za kaznena djela zlouporaba položaja i ovlaštenja, primanje dara i drugog oblika koristi i spolni odnos zlouporabom položaja i ovlaštenja. S tim u svezi, ukazuju da iz predmetnog izvješća proizlazi da su postojale osnove sumnje da je tužitelj bio član organizirane skupine kojoj se, između ostalog, stavlja na teret i neovlaštena trgovina drogom i oružjem radi stjecanja protupravne imovinske koristi.
22. Apelanti navode da su redovni sudovi svojim odlukama narušili pravo na slobodu izražavanja iz članka 10. Europske konvencije, jer nisu ocijenili sve relevantne čimbenike, te da je izostala potpuna, pa čak i pogrešna analiza odlučujućih čimbenika i odredaba članka 6. st. 2. i 3. ZZK i iznimke od ove odgovornosti koje su propisane u članku 7. ZZK. Smatraju da odgovornost ne postoji, jer činjenice koje su iznesene se temelje na izvješćima ,ozbiljne policijske institucije i u suštini je izražavanje istinito i razumno. Također ukazuju na legitimni interes da se društvo i zajednica obavijeste o stvarima koje su nepobitno potvrđene kroz službeno policijsko izvješće i da je tužitelj javna ličnost, te ukazuju da su redovni sudovi prekoračili načelo slobodne procjene u smislu članka 10. Europske konvencije i zanemarili javni interes. Ukazuju i na Odluku Ustavnog suda broj AP 3551/17 i odluku Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) Dalban protiv Rumunjske, koje su donesene u sličnim slučajevima. Osim navedenog, apelanti ističu i da je nejasno kako su redovni sudovi zaključili da su, zbog klevete, kod tužitelja prouzročeni duševni bolovi koji opravdavaju dosuđivanje naknade štete, jer se iz saslušanja tužitelja i svjedoka ne može zaključiti da je navodna promjena psihičkog stanja nastala zbog „neistinitog“ izvješćivanja apelanata.
b)Odgovor na apelaciju
23. Kantonalni sud navodi da ostaje kod razloga danih u obrazloženju osporene presude, te smatra da pri njezinom donošenju nisu prekršena prava apelanata, niti je primjena prava u presudi bila proizvoljna.
24. Općinski sud navodi da u prvostupanjskom postupku i prvostupanjskom presudom nisu povrijeđena prava apelanata propisana Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom. V.Relevantni propisi
25. Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH” br. 59/02, 19/03 i 73/05) glasi:
Odgovornost za klevetu Članak 6. st. 1-5.
(1) Svaka osoba koje prouzroči štetu ugledu fizičke ili pravne osobe iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući tu pravnu, odnosno fizičku osobu trećoj osobi, odgovorna je za klevetu.
(2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i osoba koja je na drugi način vršila nadzor nad sadržajem tog izražavanja.
(3) Osoba iz st. 1. i 2. ovog članka (u daljem tekstu: štetnik) odgovorna je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijela ili pronijela izražavanje neistinite činjenice.
(4) Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja.
(5) Standard odgovornosti iz stavka 4. ovog članka primjenjuje se i ako je oštećeni javni službenik ili je bio javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako, prema općem shvaćanju javnosti, vrši značajan utjecaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.
Iznimke od odgovornosti Članak 7.
(1) Ne postoji odgovornost za klevetu:
a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netočno samo u nebitnim elementima;
b) ako je štetnik po zakonu obvezan iznositi ili pronositi izražavanje ili je iznosio odnosno pronosio izražavanje u tijeku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;
(c) ako je iznošenje odnosno pronošenje izražavanja bilo razumno.
(2) Prilikom donošenja odluke iz razloga predviđenih u točki c) stavka 1. ovog članka sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, a osobito:
o način, oblik i vrijeme iznošenja ili pronošenja izražavanja, o narav i stupanj prouzročene štete, o dobronamjernost i pridržavanje štetnika opće prihvaćenih profesionalnih standarda, o pristanak oštećenog, o vjerojatnost nastanka štete i u slučaju da izražavanje nije izneseno ili proneseno, o činjenicu predstavlja li izražavanje objektivnu i točnu informaciju o izražavanju drugih osoba, o te odnosi li se na pitanja iz privatnog života oštećenog ili na pitanja od političkog ili javnog značaja.
Obveza ublažavanja štete Članak 8.
Oštećeni je dužan poduzeti sve potrebne mjere da ublaži štetu prouzročenu izražavanjem neistinite činjenice, a osobito štetniku podnijeti zahtjev za ispravku tog izražavanja.
Obeštećenje Članak 10. stavak 1.
(1) Obeštećenje treba biti u razmjeri sa nanesenom štetom ugledu oštećenog i određuje se isključivo radi naknade štete. Prilikom određivanja obeštećenja sud je dužan ocijeniti sve okolnosti slučaja, a osobito sve mjere koje je poduzeo štetnik radi ublažavanja štete, kao što su:
objavljivanje ispravke i opozivanje izražavanja neistinite činjenice ili izvinjenje;
činjenicu da je štetnik stekao novčanu korist iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja, kao i činjenicu bi li iznos dodijeljene štete mogao dovesti do velikih materijalnih poteškoća ili stečaja štetnika.
26. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se tekst zakona kako je objavljen u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 200.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.
(2) Prilikom odlučivanja o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
VI.Dopustivost
27. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. Dopustivost u odnosu na prvoapelanta
29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 58 0 P 142932 15 Gž od 24. veljače 2020. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Na traženje Ustavnog suda da Općinski sud dostavi preslik dostavnice o uručenju osporene presude apelantima, Općinski sud je dostavio preslik dostavnice iz koje je vidljivo da se radi o dostavi osporene odluke, ali nije vidljiv primatelj pismena, a kao datum primitka navedeno je „07.03.2002. godine“. Kako, dakle, iz dostavljene dostavnice nije mogao biti utvrđen točan datum dostave osporene odluke prvoapelantu, Ustavni sud je kao datum kada je prvoapelant primio osporenu odluku uzeo datum naveden u apelaciji, tj. 7. travanj 2020. godine. Kako je apelacija podnesena 1. lipnja 2020. godine, proizlazi da je apelacija u odnosu na prvoapelanta podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u odnosu na prvoapelanta ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
30. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u odnosu na prvoapelanta ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
Dopustivost u odnosu na drugoapelanta i trećeapelanticu
31. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na drugoapelanta i trećeapelanticu Ustavni sud je pošao od odredaba članka 18. stavak (3) točka d) Pravila Ustavnog suda.
32. Članak 18. stavak (3) točka d) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
d) apelaciju je podnijela neovlaštena osoba;
33. Ustavni sud zapaža da je ZOU Sesar-Ćurić Mostar podnio predmetnu apelaciju u ime drugoapelanta i trećeapelantice, a na zahtjev Ustavnog suda ni nakon isteka dodatnog roka nije dostavio „posebnu ovlast za zastupanje drugoapelanta i trećeapelantice pred Ustavnim sudom“ u smislu članka 21. stavak (2) Pravila Ustavnog suda. Obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je apelaciju u ime drugoapelanta i trećeapelantice podnijela neovlaštena osoba.
34. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka d) i stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko ju je podnijela neovlaštena osoba, Ustavni sud je odlučio kao u stavku II. dispozitiva ove odluke.
VII.Meritum
35. Prvoapelant navodi da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pravo na slobodu izražavanja iz članka II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
36. Ustavni sud, međutim, obzirom na sadržaj tužbenog zahtjeva tužitelja, status prvoapelanta (medij) i suštinu apelacijskih navoda, smatra da je neophodno prvo razmotriti apelacijske navode o povredi prava na slobodu izražavanja garantiranog člankom II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 10. Europske konvencije.
a)Pravo na slobodu izražavanja
37. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2., što uključuje:
h) Slobodu izražavanja.
38. Članak 10. Europske konvencije glasi:
1. Svatko ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo obuhvaća slobodu vlastitog mišljenja, primanja i priopćavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj članak ne sprječava države da zahtijevaju dozvole za rad radio, televizijskih i kinematografskih poduzeća.
2. Pošto ostvarivanje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, radi sprječavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprječavanja otkrivanja informacija dobivenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristranosti sudstva.
Opća načela
39. Ustavni sud podsjeća da pravo na slobodu izražavanja iz članka 10. Europske konvencije spada u skupinu tzv. kvalificiranih prava za koja je karakteristično da prvim stavkom definiraju samo pravo, a da drugim stavkom definiraju dozvoljena miješanja i ograničenja tih prava pod uvjetima propisanim drugim stavkom. Ova sloboda se, uz ograničenja iz članka 10. stavak 2. Europske konvencije, ne odnosi samo na „informacije“ ili „ideje“ koje su primljene pozitivno ili se smatraju neuvredljivim ili prema njima nema stava, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju (vidi, Europski sud, Selistö protiv Finske, presuda od 16. studenog 2004. godine, aplikacija broj 56767/00, stavak 46, i Odluka broj AP 1203/05 od 27. lipnja 2006. godine, točka 42). Ova sloboda, ipak, nije apsolutna i može biti ograničena zbog okolnosti i pod uvjetima navedenim u članku 10. stavak 2. Europske konvencije pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja. Stoga je ključna uloga i zadatak neovisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja, koja neki princip potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju.
40. Kada se radi o ograničenjima iz članka 10. stavak 2. Europske konvencije, Europski sud je u brojnim odlukama ukazao da se prilikom odlučivanja u slučajevima klevete treba voditi računa o sljedećem: postoji li miješanje u pravo na slobodu izražavanja, je li miješanje propisano zakonom, teži li ostvarenju legitimnog cilja i, na koncu, je li miješanje „nužno u demokratskom društvu“ (vidi, između ostalih, Europski sud, Medžlis Islamske zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 27. lipnja 2017. godine, st. 66. i 67).
Primjena navedenih načela u konkretnom slučaju
41. Dovodeći u svezu navedene opće principe sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je osporena presuda donesena primjenom odredaba ZZK i ZOO, te da je stoga miješanje u uživanje slobode izražavanja propisano zakonom. Ovi zakoni su javno objavljeni u službenom glasilu, njihov tekst je jasan, pristupačan i predvidiv, a osim toga, ZZK, kako je Ustavni sud već napomenuo u svojim ranije donesenim odlukama, pruža veći stupanj zaštite slobode izražavanja od minimuma predviđenog Europskom konvencijom. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je osporena presuda donesena u građanskoj parnici koju je tužitelj pokrenuo protiv apelanata zbog nanošenja nematerijalne štete tužitelju u vidu povrede časti i ugleda pričinjene klevetom, tj. usljed pronošenja neistinitih informacija u spornom članku, čime je došlo do nanošenja štete tužitelju.
42. Ustavni sud nadalje mora utvrditi jesu li korištena sredstva proporcionalna cilju koji se želi ostvariti. Da bi se dokazalo da je miješanje bilo „neophodno u demokratskom društvu“, potrebno je dokazati da postoji „žurna društvena potreba“ koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavanja. Žurna društvena potreba se ogleda u uspostavljanju ravnoteže između dva zaštićena dobra, a to su pravo na slobodu izražavanja, zaštićeno člankom 10. Europske konvencije, i pravo pojedinca na zaštitu svog ugleda, zaštićeno člankom 8. Europske konvencije.
43. U svezi s tim, Europski sud je utvrdio određene kriterije, između ostalog, doprinos objavljenih izražavanja debati od općeg interesa, način na koji su pribavljene informacije (je li sa osobom koja je u pitanju kontaktirano radi informacija, je li joj dana mogućnost da odgovori na iznesene navode radi utvrđenja je li novinar postupao bona fide nastojeći da pruži javnosti točne i pouzdane sukladno novinarskoj etici), uloga i funkcija osobe koja je u pitanju, kao i razdoblje aktivnosti, prethodno ponašanje osoba o kojima se piše, sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja i, najzad, težina nametnute sankcije.
44. Dovodeći u svezu činjenice predmeta s navedenim kriterijima, Ustavni sud podsjeća da je prvoapelant objavio tekst pod naslovom „Veliki skandal još jedan slučaj izmiješanosti kriminalnog podzemlja i državnih dužnosnika u BiH – Ravnatelj Glavaševa zatvora osumnjičen za šverc drogom i oružjem“ u kojem su iznesene određene tvrdnje u pogledu umiješanosti tužitelja u vršenje različitih kaznenih djela. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da su Kantonalni sud, kao i Općinski sud u prvostupanjskom postupku ispitali sporno prvoapelantovo izražavanje i utvrdili na temelju provedenih dokaza da u jednom dijelu (koji se odnosi na podnošenje predmetnog izvješća) sadrži istinite tvrdnje i da ne predstavlja klevetu, dok u drugom dijelu (koji se odnosi na navode da je tužitelj osumnjičen za šverc drogom i oružjem, da se droga prevozila u njegovom službenom vozilu, da je bio u društvu braće Šimić noć prije njihovog uhićenja, da je sudjelovao u planiranju ubojstva komesara Zorana Galića) sadrži neistinite tvrdnje koje nisu navedene u predmetnom izvješću. Pri tome Ustavni sud zapaža da se radi o informacijama da je tužitelj umiješan u kriminalne radnje, odnosno kaznena djela koja za sobom, svakako, povlače kaznenu odgovornost ili sankciju za takvo društveno neprihvatljivo ponašanje i postupanje, pa se za razliku od vrijednosnih sudova takvi prvoapelantovi navodi mogu i dokazati. Stoga će Ustavni sud razmotriti jesu li redovni sudovi ocijenili kriterije iz točke 41. Odluke u kontekstu prvoapelantovog prijepornog izražavanja.
45. Ustavni sud zapaža da se sporni članak odnosio na tužitelja, koji je u vrijeme objavljivanja navedenog teksta bio ravnatelj KPZ Mostar, odnosno rukovoditelj javne ustanove, dakle, javna ličnost (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1715/20 od 3. studenog 2021. godine, točka 34, dostupna na www.ustavnisud.ba), te da su, stoga, granice prihvatljivog kriticizma u odnosu na njega mnogo šire. Ustavni sud prihvaća da je pitanje eventualne umiješanosti tužitelja kao rukovoditelja KPZ Mostar u organizirani kriminal predstavljalo „temu“ od općeg interesa, te da je sporno izražavanje koje se bavi pitanjem navodne umiješanosti rukovoditelja javne ustanove u kriminalne radnje kao takvo predstavljalo doprinos „temi“, odnosno debati od općeg interesa.
46. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je Općinski sud ispitao prvoapelantovo sporno izražavanje objavljeno u predmetnom članku i utvrdio da u jednom dijelu (vidi točku 12. Odluke) sadrži neistinite tvrdnje, jer prvoapelant tijekom trajanja predmetnog postupka nije dokazao istinitost spornih tvrdnji koje predstavljaju klevetu. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud ukazao da se u predmetnom izvješću ne navodi da je tužitelj osumnjičen za šverc drogom i oružjem, da se droga prevozila u njegovom službenom vozilu, da je bio u društvu braće Šimić noć prije njihovog uhićenja, niti se spominje da je tužitelj sudjelovao u planiranju ubojstva komesara Zorana Galića. Nadalje, Kantonalni sud, kao sud koji je donio konačnu odluku u predmetu, ukazao je da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, tj. odredbe ZZK i ZOO, kada je djelomično usvojio tužbeni zahtjev tužitelja. Osim toga, Kantonalni sud je ukazao i da sporni članak jeste senzacionalistički i da sasvim jasno sadrži podnaslov „Droga se prevozila u službenom autu ravnatelja Zelenike“. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, u pogledu prijepornog dijela članka, dali dovoljno argumentirana, detaljna i logična obrazloženja za svoj zaključak da se radi o neistinitim činjenicama, odnosno da prvoapelant nije dokazao da su te činjenice istinite, a u kojima Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Pri tome, u pogledu prvoapelantove tvrdnje da podnaslov „Droga se prevozila u službenom autu ravnatelja Zelenike“ nije naveden kao podnaslov ili na bilo koji drugi način u prijepornom tekstu, Ustavni sud zapaža da prvoapelant nije dostavio preslik prijepornog članka, pa se stoga ovi apelacioni navodi ukazuju neutemeljeni. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da su redovni sudovi imali u vidu status tužitelja (ravnatelj KPZ Mostar), da je iznošenje i pronošenje neistinitog sadržaja nepobitno škodilo časti i ugledu tužitelja prema usvojenim društvenim normama i mjerilima, kao i činjenicu da članak 10. Europske konvencije prihvaća ograničenja slobode izražavanja. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostupanjske odluke proizlazi i da je Općinski sud ukazao da prije izrade prijepornog teksta nije uzeta izjava od tužitelja jer trećeapelantica nije uspjela sa njim stupiti u kontakt. Također, Općinski sud je ukazao i da se iz prijepornog teksta može zaključiti da trećeapelantica kao novinarka nije dobila valjanu informaciju od Tužiteljstva BiH, niti od ravnatelja FUP-a. Također je uzeto u obzir i da odgovornost prvoapelanta nije isključena ni u slučaju da se sporni članak u potpunosti bazirao na navodima koje je objavila Federalna televizija iz razloga što za točnost spornih navoda ne postoji niti jedan dokaz da su istiniti. Sve navedeno ukazuje da prvoapelant, u smislu standarda koji proizlaze iz prakse Europskog suda, nije postupio bona fide nastojeći da pruži javnosti točne i pouzdane informacije.
47. Također, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, u smislu standarda koji proizlaze iz prakse Europskog suda, na temelju analize i ocjene svih izvedenih dokaza utvrdili da je objavljivanjem prijepornog izražavanja tužitelj pretrpio nematerijalnu štetu u vidu duševnih bolova zbog povrede ugleda i časti, te da postoji „žurna društvena potreba“ da se djeluje na prvoapelanta i primijeni sankcija u vidu novčane naknade nematerijalne štete i objave uvod i izreka prvostupanjske presude, kako je to definirano u dispozitivu prvostupanjske presude. Suprotno prvoapelantovim navodima, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili razloge zbog kojih su ocijenili da su zbog klevete kod tužitelja prouzročeni duševni bolovi koji opravdavaju dosuđivanje naknade štete, koji se u okolnostima konkretnog slučaja ne čine proizvoljnim. Pri tome Ustavni sud podsjeća da sudovi nisu ograničeni posebnim formalnim dokaznim sredstvima, naročito ne izvođenjem dokaza vještačenjem u pravcu utvrđivanja „jačine i trajanja duševnih boli“ (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1678/12 od 8. prosinca 2015. godine, točka 35, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
48. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da je miješanje u prvoapelantovo pravo na slobodu izražavanja bilo „neophodno u demokratskom društvu“, da „miješanje“ korespondira sa „žurnom društvenom potrebom“, da je proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići, kao i da su razlozi i opravdanja koje je dao Kantonalni sud u osporenoj odluci za takvo miješanje relevantni i dovoljni zbog čega osporenom presudom nije prekršeno prvoapelantovo pravo na slobodu izražavanja.
49. Pri tome, u pogledu prvoapelantovog pozivanja na praksu Ustavnog suda i Europskog suda, Ustavni sud ukazuje da je sve navedeno imao u vidu prilikom donošenja ove odluke, ali da smatra da ni na koji način ne utječe na drugačiju odluku u prvoapelantovom slučaju.
50. Na temelju svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nema kršenja prvoapelantovog prava na slobodu izražavanja iz članka II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije.
b)Pravo na pravično suđenje
51. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz . ovog članka stavak 2, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke.
52. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
53. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građanskopravne naravi u kojem je tužitelj tražio od prvoapelanta naknadu nematerijalne štete, te da, stoga, prvoapelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
54. Kršenje navedenog prava prvoapelant vidi u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
55. Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
56. Ustavni sud podsjeća da je prvoapelant u predmetnom postupku obvezan na naknadu nematerijalne štete i objavu uvoda i izreke prvostupanjske presude, jer su redovni sudovi utvrdili da je spornim izražavanjem u predmetnom članku iznio neistinite činjenice o tužitelju. Dovodeći utvrđeno činjenično stanje u svezu sa relevantnim zakonskim odredbama koje su navedene u osporenoj odluci, Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost u zaključcima Kantonalnog suda, koji su potkrijepljeni detaljnim i jasnim obrazloženjem u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i zakonskih odredaba koje se primjenjuju u konkretnom slučaju. Nadalje, iz obrazloženja prvostupanjske presude ne proizlazi da je tužitelj u tužbi označio samo jedan dio teksta, a tek u završnoj riječi označio i druge dijelove teksta kao navodnu klevetu, niti je prvoapelant dostavio dokaze (tužbu, zapisnik sa ročišta i dr.) iz kojih bi proizlazilo drugačije, pa Ustavni sud i ove prvoapelantove navode smatra neutemeljenim. Slijedom svega navedenog, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, suprotno apelacionim navodima, u obrazloženju osporene odluka dao detaljne, jasne i zadovoljavajuće razloge u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primijenjenog materijalnog i procesnog prava, te da je na taj način ispoštovao garancije prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
57. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno prvoapelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. c)Pravo na imovinu
58. Prvoapelant smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da prvoapelant tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, veže za proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a ti navodi su već razmotreni u okviru razmatranja navoda o povredi prava na izražavanje i prava na pravično suđenje u prethodnim točkama ove odluke, pri čemu je zaključeno da su neutemeljeni. Obzirom na to Ustavni sud smatra da su prvoapelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.
VIII.Zaključak
59. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na slobodu izražavanja iz članka II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije kada je osporenom odlukom Kantonalnog suda potvrđena presuda Općinskog suda kojom je naloženo prvoapelantu da tužitelju isplati naknadu nematerijalne štete nanesene njegovom ugledu i časti iznošenjem neistinitih činjenica i objavi uvod i izreku prvostupanjske presude, pri čemu je „miješanje“ u prvoapelantovo pravo na slobodu izražavanja bilo sukladno zakonu, imalo cilj da „zaštiti prava drugih“ i bilo je „neophodna mjera u demokratskom društvu“, te je postignuta pravična ravnoteža između tužiteljevog prava na ugled i prvoapelantovog prava na slobodu izražavanja.
60. Nadalje, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je Kantonalni sud u osporenoj odluci dao jasna i razumna obrazloženja u kojim nema proizvoljnosti kako u pogledu utvrđivanja činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava.
61. Također, Ustavni sud smatra da nema kršenja prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada se navodi o povredi tog prava zasnivaju na navodima o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nema proizvoljnosti u tom pogledu.
62. Na temelju članka 18. stavak (3) točka d) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
63. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić