Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2136/20 (N. J.)
Odluka donesena 03. 11. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- In dubio pro reo
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Krivični postupak
- Pretpostavka nevinosti
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2136/20
Apelacija
Odluka o meritumu
03. 11. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2136/20, rješavajući apelaciju Nemanje Jankovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 3. novembra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Nemanje Jankovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 023899 19 Kž 28 od 16. decembra 2019.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Nemanja Janković (u daljnjem tekstu: apelant) sa Pala, kojeg zastupa Veljko M. Ćivša, advokat iz Sokoca, podnio je 22. juna 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 023899 19 Kž 28 od 16. decembra 2019. godine. Apelant je istovremeno zatražio i donošenje, u apelaciji opisane, privremene mjere.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 2136/20 (dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 13. jula 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Traženi odgovori su dostavljeni u periodu od 19. do 28. jula 2021. godine. III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
6. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 K 023899 18 K 3 od 21. juna 2019. godine apelant je proglašen krivim da je radnjama opisanim u tački 4 izreke presude počinio krivično djelo neprijavljivanja krivičnog djela ili učinioca iz člana 345 stav 2 u vezi sa stavom 1 Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH). Za počinjeno krivično djelo Kantonalni sud je, uz primjenu čl. 42, 43, 49, člana 50 stav 1 tačka
b) i člana 51 KZFBiH, apelanta osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Istom presudom Kantonalni sud je i optuženog Samira Kurtovića (u daljnjem tekstu: saoptuženi) proglasio krivim da je radnjama detaljno opisanim u tač. 1, 2 i 3 izreke presude počinio više navedenih krivičnih djela, među kojima je i krivično djelo navođenja na prostituciju iz člana 210 stav 1 KZFBiH.
7. Apelant je proglašen krivim zato što je u svojstvu ovlašćenog službenog lica, policijskog službenika Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: MUP), krajem 2014. godine, za vrijeme obavljanja službenih dužnosti upoznao saoptuženog tako što je u okviru saobraćajne kontrole vozača i putnika, zajedno sa policijskim službenikom S. B., izvršio saobraćajnu kontrolu saoptuženog koji je upravljao vozilom, te zatim došao do saznanja da saoptuženi organizuje i vodi prostituciju na području Kantona Sarajevo. Dalje, Kantonalni sud je utvrdio da apelant, znajući da je kao službeno lice dužan da prijavi krivično djelo i učinioca, nije prijavio krivično djelo i učinioca, već je navedenog datuma, u julu 2015. godine, u društvu s prijateljem B. F., telefonom kontaktirao saoptuženog i dogovorio da im doveze na Jahorinu dvije djevojke radi pružanja seksualnih usluga za novac, što je saoptuženi i učinio. Tom prilikom je apelant, kako je utvrđeno, imenovanoj djevojci, čije je seksualne usluge koristio, pokazao svoju službenu policijsku iskaznicu. Dakle, Kantonalni sud je utvrdio da apelant nije prijavio saoptuženog, kao učinioca krivičnog djela za koje se može izreći kazna zatvora od pet godina ili teža kazna, ni u vrijeme kada je kao službeno lice saznao da saoptuženi organizuje prostituciju, niti nakon što je s njim dogovorio i koristio seksualne usluge čije je pružanje organizovao saoptuženi.
8. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je u ponovljenom postupku, na osnovu člana 331a stav 4 Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) prihvatio ranije izvedene dokaze. Zatim, da je uz saglasnost stranaka i branioca, izvršena tonska reprodukcija zapisnika sa glavnih pretresa koji se odnose na saslušanje svjedoka, uključujući i iskaz imenovane djevojke koja je apelantu pružila seksualne usluge na Jahorini (iskaz interpretiran na str. 21 i 22 presude), te S. B. (strana 28 presude) koji je skupa s apelantom kontrolisao vozilo u kojem je bio saoptuženi. Pored toga, izvedeni su dokazi pribavljeni primjenom posebnih istražnih radnji po naredbi Kantonalnog suda, među kojim je i razgovor obavljen između apelanta i saoptuženog. Kantonalni sud je naveo dokaze (strana 60 presude) iz kojih je utvrdio da je apelant krajem 2014. godine imao svojstvo ovlašćenog službenog lica, odnosno da je bio policijski službenik MUP-a raspoređen na rad u Policijskoj upravi Ilidža. Kantonalni sud je naveo da je apelant, mada je kao službeno lice dužan da prijavi krivično djelo i učinioca, svjesno izbjegao da prijavi krivično djelo i učinioca, nego je u julu 2015. godine, u društvu s prijateljem B. F., preduzeo radnje opisane u tački 4 izreke presude. U prilog tom zaključku Kantonalni sud je naveo da je imao u vidu u presudi interpretirane iskaze četiri imenovana svjedoka, među kojim je i iskaz imenovane djevojke koja je na vrlo detaljan način opisala apelanta, njegovo prezentovanje policijske značke i njihov odnos koji se odvijao na Jahorini, te da joj je saoptuženi rekao da apelant često „koristi njegove usluge i da mu ih uvijek daje po povoljnijoj cijeni“. Zatim je Kantonalni sud imao u vidu i izvršeno suočenje između službenika Državne agencije za istrage i zaštitu (u daljnjem tekstu: SIPA) i S. B., te nalaz i mišljenje dr Omera Ćemalovića (u vezi s iskazom djevojke čije je seksualne usluge koristio apelant), te stručno mišljenje M. K., kao i provedene dokaze pribavljene posebnim istražnim radnjama, koji u svojoj sveukupnosti dokazuju da je apelant izvršio krivično djelo neprijavljivanja krivičnog djela ili učinioca iz člana 345 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZFBiH.
9. Kantonalni sud je pojasnio da se krivično djelo za koje je apelant proglašen krivim sastoji u neprijavljivanju izvršenja krivičnog djela za koje se po zakonu može izreći kazna zatvora do pet godina ili teža kazna. Uslov za postojanje ovog krivičnog djela je pokušaj ili izvršenje krivičnog djela koje nije prijavljeno. Za postojanje ovog krivičnog djela je, prije svega, potrebno da učinilac zna da je u konkretnom slučaju saoptuženi lice koje vrši krivična djela. Kantonalni sud je istakao da se apelantov direktni umišljaj ogleda u radnjama koje je preduzeo, načinu izvršavanja tih radnji i posljedicama koje proizlaze, tako da je njegov umišljaj apsolutno direktan i svim naprijed navedenim dokazima dokazan.
10. Presudom Vrhovnog suda broj 09 0 K 023899 19 Kž 28 od 16. decembra 2019. godine žalbe apelanta i njegovog branioca su djelimično uvažene, prvostepena presuda je preinačena u odluci o kazni tako da je apelant, uz primjenu člana 47 stav 1, čl. 3, 8 i 48, člana 49 stav 1, člana 50 tačka b) i člana 51 stav 1 tačka f) KZFBiH osuđen na novčanu kaznu u iznosu od 20.000,00 KM, koju je dužan da plati u roku od šest mjeseci od dana pravosnažnosti presude. U preostalom dijelu Vrhovni sud je u odnosu na apelanta potvrdio prvostepenu presudu.
11. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da činjenični opis djela za koje je apelant proglašen krivim sadrži činjenice i okolnosti iz kojih proizlazi da je apelant znao da je kao službeno lice dužan da prijavi krivično djelo i učinioca za koje je saznao u vršenju službe, pa izreka presude nije nerazumljiva, niti je zbog toga učinjena bitna povreda odredbi krivičnog postupka. Žalbene tvrdnje da prvostepeni sud sve izvedene dokaze (bez navođenja u žalbi o kojim dokazima se radi) nije cijenio savjesno i sa jednakom pažnjom, Vrhovni sud nije bio u prilici ispitati jer je apelantov branilac, kako je navedeno, propustio da konkretizuje te navode.
12. Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnog opisa krivičnog djela, iz izreke pobijane presude jasno slijedi da je apelant u toku saobraćajne kontrole, dakle u toku vršenja svoje dužnosti kao službeno lice, došao do saznanja da saoptuženi organizuje i vodi prostituciju. Zatim, da se prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude pozvao na određene dokaze, prije svega na iskaz svjedoka S. B., na osnovu kojih je utvrdio da je apelant, kao službeno lice u toku vršenja službene dužnosti, došao do saznanja da se saoptuženi bavi prostitucijom. Kod takvog stanja u spisu, prema ocjeni Vrhovnog suda, okolnost da u izreci presude nije tačno navedeno od koga je apelant imao saznanja da se saoptuženi bavi prostitucijom nema za posljedicu da činjenični opis krivičnog djela iz izreke pobijane presude ne sadrži sve elemente tog krivičnog djela. Budući da iz činjeničnog opisa spomenutog krivičnog djela jasno proizlazi da je apelant kao službeno lice saznao za inkriminisanu djelatnost saoptuženog u toku vršenja svojih službenih dužnosti, neosnovanim su ocijenjeni i navodi iz žalbe da se na apelanta može primijeniti član 345 stav 1 KZFBiH, te slijedom toga donijeti oslobađajuća presuda. Takođe, Vrhovni sud je istakao da iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostepeni sud, nakon ocjene izvedenih dokaza (iskaza imenovanih svjedoka), pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, našao utvrđenim da je apelant za predmetno krivično djelo saznao u toku vršenja svoje službene dužnosti i da ne postoji sumnja u pogledu te odlučne činjenice, pa nema mjesta ni primjeni instituta in dubio pro reo.
13. Vrhovni sud je ukazao na član 16 ZKPFBiH, kojim je propisano da pravo suda da ocjenjuje postojanje ili nepostojanje činjenice nije vezano ni ograničeno formalnim dokaznim pravilima, pa samim tim ni vrstom dokaza koji su potvrdili postojanje određene činjenice. Prvostepeni sud se u pobijanoj presudi (na strani 32, te str. od 60 do 64) pozvao na iskaze određenih svjedoka, navodeći i njihovu sadržinu, te dajući pri tome razloge zašto nalazi utvrđenim da je apelant učinio krivično djelo za koje ga je proglasio krivim. Stoga, kako je Vrhovni sud istakao, ni činjenica da subjektivni dokazi nisu potvrđeni objektivnim dokazima, kako se navodi u žalbi, sama po sebi, ne znači da se određene činjenice i okolnosti ne mogu utvrđivati i subjektivnim dokazima.
14. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim i žalbene navode da su „organi gonjenja“ znali i permanentno pratili i tehnički snimali i zadokumentovali inkriminisane radnje (Naredba Kantonalnog suda broj 09 0 K 023899 15 Kpp od 15. maja 2015. godine kojom su prema osumnjičenom – saoptuženom određene posebne istražne radnje za krivično djelo navođenja na prostituciju iz člana 210 stav 4 u vezi sa stavom 1 KZFBiH), koje je u pogledu navedenog krivičnog djela preduzimao saoptuženi, što znači da je djelo već bilo otkriveno, a to, kako se navodi u žalbi, u cijelosti ekskulpira apelanta što ga nije prijavio. Vrhovni sud je istakao da iz činjeničnog opisa krivičnog djela iz tačke 4 izreke presude, za koje je apelant proglašen krivim, ne proizlazi da je apelant proglašen krivim zbog „korišćenja seksualnih usluga“, niti činjenični navodi koji su u vezi s tim izneseni u izreci presude čine bitna obilježja krivičnog djela iz člana 345 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZFBiH. Stoga se u žalbi branioca neosnovano tvrdi da je otkrivanjem krivičnog djela iz člana 210 stav 4 u vezi sa stavom 1 KZFBiH učinjenog od strane saoptuženog (izdavanjem naredbe od 15. maja 2015. godine) u cijelosti obuhvaćen inkriminisani period u odnosu na vrijeme korišćenja seksualnih usluga od strane apelanta i da to znači da je djelo već bilo otkriveno. Žalba zanemaruje činjenicu da je apelant pobijanom presudom proglašen krivim zato što je u svojstvu službenog lica krajem 2014. godine, dakle i prije izdavanja naredbi na koje se ukazuje žalbom, za vrijeme obavljanja službene dužnosti došao do saznanja da saoptuženi organizuje i vodi prostituciju na području Kantona Sarajevo i da je znao da je to kao službeno lice dužan da prijavi, a to nije učinio. Dakle, iz navedenih okolnosti, kako je zaključio Vrhovni sud, ne proizlazi da je djelo već bilo otkriveno i da to u cijelosti „ekskulpira“ apelanta što ga nije prijavio.
15. Konačno, Vrhovni sud je istakao da iz obrazloženja pobijane presude slijedi da je prvostepeni sud pri izricanju kazne apelantu imao u vidu sve okolnosti koje se tiču konkretnog krivičnog djela, te dao razloge o tome zašto nalazi da je izrečena kazna zatvora dovoljna za ostvarivanje svrhe kažnjavanja. Zatim, da iz izreke pobijane presude slijedi da se prvostepeni sud pri izricanju kazne apelantu za počinjeno krivično djelo pozvao, pored ostalog, i na odredbe člana 50 tačka b) i člana 51 KZFBiH. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je prvostepeni sud pri izricanju kazne apelantu primijenio odredbe o ublažavanju kazne (član 50 tačka b) KZFBiH) a izrekao kaznu koja nije ublažena. Stoga je Vrhovni sud zaključio da se u žalbama osnovano ističe da je prvostepeni sud na taj način povrijedio krivični zakon na štetu apelanta. Imajući u vidu da se žalbom kantonalnog tužioca ne osporava primjena odredbi o ublažavanju kazne pri izricanju kazne apelantu, Vrhovni sud je uvažio žalbu u odnosu na kaznu koja je izrečena apelantu, te je, uz primjenu člana 47 st. 3 8, člana 49 stav 1, člana 50 tačka b) i člana 51 stav 1 tačka f) KZFBiH, apelantu izrekao novčanu kaznu u iznosu od 20.000,00 KM. Vrhovni sud je ocijenio da je izrečena novčana kazna srazmjerna težini krivičnog djela i stepenu apelantove krivice, te je neophodna i dovoljna za ostvarivanje svrhe kažnjavanja u smislu člana 42 KZFBiH. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelant smatra da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povreda navedenog prava se, prema apelantovim navodima, ogleda u proizvoljnoj primjeni odredbi procesnog i materijalnog prava. U tom smislu apelant navodi da iz provedenih dokaza „nedvosmisleno proizlazi da su organi gonjenja znali i permanentno pratili i tehnički snimali i dokumentovali inkriminisane radnje koje je u pogledu krivičnog djela iz člana 210 stav 4 u vezi sa stavom 1 KZFBiH preduzimao saoptuženi“, što znači da je djelo bilo već otkriveno, a to u cijelosti „ekskulpira apelanta“ što ga nije prijavio. Smatra da obaveza prijavljivanja ne postoji ako je krivično djelo već otkriveno, odnosno učinilac poznat. Ukazuje da prvostepeni sud ovo pitanje nije postavio, niti o tome dao razloge u smislu odredbe člana 305 stav 7 ZKPFBiH. Smatra i da prvostepeni sud u ponovnom postupku nije postupio po uputama drugostepenog suda vezanim za naprijed istaknuto pitanje. Prigovara da o izvedenim činjeničnim i pravnim zaključcima u obrazloženju presude nisu navedeni potpuni i jasni razlozi. Apelant, takođe, navodi da je Vrhovni sud prilikom odlučivanja o krivičnoj sankciji pogrešno primijenio relevantne odredbe KZFBiH i da je, primjenom odredbi o ublažavanju kazne, „morao“ primijeniti tačku g) stava 1 člana 51 KZFBiH i izreći novčanu kaznu u iznosu od 500,00 KM umjesto u iznosu od 20.000,00 KM. Budući da je Vrhovni sud u osporenoj presudi „proizvoljno primijenio odredbe o ublažavanju kazne“, apelant smatra da je takvim postupanjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje.
b) Odgovori na apelaciju
17. Vrhovni sud je istakao da ostaje pri svim navodima datim u obrazloženju osporene presude na str. 28–32 i strani 35 posljednja dva pasusa i strani 36. Vrhovni sud je istakao da apelantovi navodi da je taj sud pri donošenju svoje odluke pogrešno primijenio član 51 stav 1 tačka f) KZFBiH (ublažavanje kazne) iako je morao primijeniti član 51 stav 1 tačka
g) KZFBiH nisu osnovani i na zakonu zasnovani jer za krivično djelo za koje je apelant proglašen krivim nije propisana samo novčana kazna sa naznakom najmanje mjere.
18. Kantonalni sud je u odgovoru naveo da su navodi iz apelacije u potpunosti neosnovani. Iz presretnutih razgovora proizlazi da je apelant poznavao saoptuženog duži period i da ga je kao policijski službenik nazivao.
19. Tužilaštvo je odgovorilo da su osporavane odluke pravilne i na zakonu zasnovane. Istaklo je da je utvrđeno da je apelant imao svojstvo službenog lica, da je za krivično djelo saznao u obavljanju svoje dužnosti, te da se radi o neprijavljivanju krivičnog djela za koje se po zakonu može izreći kazna zatvora pet godina ili teža kazna. Ukazalo je i da je sprovođenje posebnih istražnih radnji iz člana 130 ZKPFBiH od strane policijske agencije protiv saoptuženog sprovođeno sa karakterom „tajno“.
V.Relevantni propisi
20. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine” br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 50. tačka b) Ublažavanje kazne Sud može učinitelju odmjeriti kaznu ispod granice propisane zakonom ili izreći blažu vrstu kazne:
b) i kad sud utvrdi da postoje naročito olakšavajuće okolnosti koje ukazuju da se i ublaženom kaznom može postići svrha kažnjavanja.
Član 51.
Granice ublažavanja kazne (1) Kad postoje uvjeti za ublažavanje kazne iz člana 50. (Ublažavanje kazne) ovog zakona, sud će ublažiti kaznu u ovim granicama:
[…]
f) ako je za krivično djelo propisana kazna zatvora bez naznake najmanje mjere, umjesto kazne zatvora može se izreći novčana kazna;
g) ako je za krivično djelo propisana novčana kazna s naznakom najmanje mjere, kazna se može ublažiti do pet dnevnih iznosa, a ako se izriče u određenom iznosu do "500" KM.
(2) Pri odlučivanju koliko će kaznu ublažiti prema pravilima iz stava 1. ovog člana sud će posebno uzeti u obzir najmanju i najveću mjeru kazne propisane za to krivično djelo.
Član 210. stav (1) Navođenje na prostituciju (1)Ko radi zarade ili druge koristi navodi, potiče ili namamljuje drugog na pružanje seksualnih usluga ili na drugi način omogući njegovu predaju drugome radi pružanja seksualnih usluga, ili na bilo koji način učestvuje u organiziranju ili vođenju pružanja seksualnih usluga, bit će kažnjen kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
Član 345. st.(1) i (2) Neprijavljivanje krivičnog djela ili učinitelja (1) Ko zna za učinitelja krivičnog djela za koje se može izreći kazna dugotrajnog zatvora, ili ko samo zna da je takvo djelo učinjeno, pa to ne prijavi, iako od takve prijave ovisi blagovremeno otkrivanje učinitelja ili krivičnog djela, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.
(2) Kaznom iz stava 1. ovog člana kaznit će se službena ili odgovorna osoba koja ne prijavi krivično djelo za koje je saznala u vršenju svoje dužnosti, ako se za to krivično djelo može izreći kazna zatvora pet godina zatvora ili teža kazna.
21. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03 ispravke, 56/03 ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14 i 74/20). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 3. stav (2) Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 296. stav (2) Dokazi na kojima se zasniva presuda (2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
Član 305. stav (7) Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.
VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 09 0 K 023899 19 Kž 28 od 16. decembra 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 29. maja 2020. godine, a apelacija je podnesena 22. juna 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
27. Član 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže krivim u skladu sa zakonom.
28. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim i osuđen za krivično djelo propisano zakonom. Dakle, u konkretnom slučaju radilo se o utvrđivanju „osnovanosti bilo kakve krivične optužbe“ protiv apelanta, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
29. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje se tiču tvrdnje da su redovni sudovi proizvoljno i pogrešno ocijenili provedene dokaze, što je rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i u vezi s tim pogrešno primijenjenim pozitivno-pravnim propisima. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 26. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
30. U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Dakle, zadatak Ustavnog suda je da utvrdi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan. U pravilu se svi dokazi moraju izvesti u prisustvu okrivljenog na javnoj raspravi, a radi kontradiktornosti postupka (vidi Asch protiv Austrije, presuda od 26. aprila 1991. godine, serija A, broj 203, stranica 10, stav 27, te Kovač protiv Hrvatske, broj aplikacije 503/05, presuda od 12. aprila 2007. godine stav 25).
31. Takođe, u kontekstu ocjene dokaza u ovoj krivičnopravnoj stvari, Ustavni sud primjećuje da apelant problematizuje i zaključke redovnih sudova u pogledu njegove uloge u izvršenju predmetnog krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret, odnosno nepostojanje konkretnih dokaza, usljed čega dovodi u sumnju samo postojanje činjenica koje čine obilježja predmetnog krivičnog djela u konkretnom slučaju. Navedeno pokreće pitanje povrede principa in dubio pro reo. Prema mišljenju Ustavnog suda, navedeni princip može da bude doveden u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. Shodno tom principu, sud će donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je dokazana nevinost optuženog već i onda kad nije dokazana krivica optuženog. U tom smislu, Ustavni sud ukazuje na to da je jedno od osnovnih principa i ZKPFBiH da su sud i drugi organi gonjenja dužni da istinito i potpuno utvrde kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog tako i one koje idu u njegovu korist, tj. sud mora da donese oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu ni u njegovu nevinost (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 639/17 od 10. januara 2019. godine, st. 50 i 51, dostupna na www.ustavnisud.ba).
32. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud sve dokaze, uključujući iskaze saslušanih svjedoka, doveo u vezu s provedenim materijalnim dokazima, detaljno analizirao, te dao razloge i obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim i koja ne dovode u sumnju zaključak Kantonalnog suda u pogledu utvrđenja da je apelant počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim. Slijedom ovakve ocjene provedenih dokaza, Kantonalni sud je utvrdio odlučne činjenice zbog čega nisu osnovane ni apelantove tvrdnje kojima se u konačnici problematizuje činjenično stanje utvrđeno u predmetnom postupku. Takođe, Ustavni sud primjećuje da apelant, koji je u toku cjelokupnog krivičnog postupka imao branioca, nije imao prijedloge za provođenje dokaza koje je sud odbio, te da mu je bilo omogućeno da osporava provedene dokaze Tužilaštva.
33. Prema mišljenju Ustavnog suda, Kantonalni sud je dao jasnu definiciju elemenata bića krivičnog djela za koje je apelant optužen, te ih je doveo u kontekst s apelantovim radnjama i izveo zaključak o postojanju tog krivičnog djela na način koji je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Zbog toga, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode vezane za počinjenje predmetnog krivičnog djela od strane apelanta. Ustavni sud nije mogao da zaključi da je Kantonalni sud izašao iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku, što bi rezultiralo kršenjem člana 6 stav 1 Evropske konvencije, odnosno da Kantonalni sud i najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza nije tumačio na način koji je bio povoljniji po apelanta, posljedično čemu u konkretnom slučaju nije došlo ni do kršenja principa in dubio pro reo iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije.
34. Dalje, Ustavni sud zapaža da je zaključke Kantonalnog suda o apelantovoj krivici potvrdio i Vrhovni sud, koji je, u skladu s nadležnostima suda u žalbenom postupku, ispitao apelantove navode o istim ovim pitanjima, pa ih je kao neosnovane odbio i o tome dao relevantne i dovoljne razloge. Pri tome, Ustavni sud smatra da su u obrazloženju osporene drugostepene odluke sadržani svi apelantovi suštinski prigovori koje je isticao kako u toku postupka pred redovnim sudovima tako i navodima predmetne apelacije, te dati odgovori na njih. Zatim, iz obrazloženja osporene presude ne proizlazi ni da je Vrhovni sud stav o vjerodostojnosti iskaza saslušanih ključnih svjedoka izveo paušalnim navođenjem i zaključivanjem, već upravo suprotno, dajući u tom pogledu (ocjena dokaza) detaljno obrazloženje koje se Ustavnom sudu ne čini proizvoljnim. S druge strane, Ustavni sud napominje da nije u njegovoj nadležnosti da cijeni sadržaj izvedenih dokaza, niti da se bavi utvrđivanjem njihove istinitosti, kao ni same apelantove krivičnopravne odgovornosti, tj. krivice. Kao što je već rečeno, zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
35. Konačno, Ustavni sud primjećuje da je apelant osporio i način na koji je Vrhovni sud odlučio o krivičnopravnoj sankciji u konkretnom slučaju. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da član 6 stav 1 Evropske konvencije pokriva sve faze krivičnog postupka, uključujući i određivanje visine kazne (vidi, na primjer, presude Evropskog suda u predmetima Eckle protiv Njemačke i Aleksandr Dementyev protiv Rusije, presuda od 28. novembra 2013. godine, broj predstavke 43095/05, stav 23). Budući da je pogledu izrečene novčane kazne apelant osporio način na koji je Vrhovni sud primijenio materijalno pravo, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi slijedio stav Evropskog suda prema kojem njegov zadatak nije da preispituje pogrešno utvrđeno činjenično stanje ili pogrešnu primjenu materijalnog prava ukoliko i sve dok to ne dovede u pitanje prava i slobode koji su zaštićeni Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Osim toga, Ustavni sud napominje da član 6 Evropske konvencije garantuje pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prvenstveno pitanje koje se reguliše domaćim zakonodavstvom (vidi Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, presuda od 12. jula 1988. godine, st. 45–46, serija A, broj 140 i Teixeira de Castro protiv Portugalije, presuda od 9. juna 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV).
36. Dovodeći citirane standarde u vezu s okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi proizvoljnost u načinu na koji je Vrhovni sud primijenio relevantni materijalno-pravni propis prilikom donošenja odluke o apelantovoj kazni. Ovo posebno zato što je Vrhovni sud zaključio da je apelantova žalba osnovana u dijelu koji se odnosi na izrečenu kaznu, te je i ukazao na formalno-pravni propust prvostepenog suda koji se ogleda u činjenici da je apelantu izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, uz pozivanje na odredbe člana 50 tačka b) i člana 51 KZFBiH, koja kazna je u okviru propisane kazne za krivično djelo za koje je apelant proglašen krivim. Ustavni sud zapaža da je, slijedom toga, Vrhovni sud prvostepenu presudu preinačio tako što je primjenom čl. 50 tačka b) i 51 stav 1 tačka f) KZFBiH apelantu izrekao novčanu kaznu. Ustavni sud ukazuje da je članom 51 stav 1 tačka f) KZFBiH propisano: „Ako je za krivično djelo propisana kazna zatvora bez naznake najmanje mjere, umjesto kazne zatvora može se izreći novčana kazna.“ Budući da je za krivično djelo za koje je apelant proglašen krivim propisana kazna zatvora bez naznake najmanje mjere (do tri godine zatvora) ili novčana kazna, te imajući u vidu da se i prvostepeni sud, prilikom odlučivanja o apelantovoj sankciji, pozvao na institut ublažavanja kazne (član 50 stav 1 tačka b) KZBiH), Ustavni sud smatra da nema proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava u odluci Vrhovnog suda da apelantu za počinjeno krivično djelo izrekne blažu vrstu kazne – novčanu kaznu. Pri tome, Ustavni sud smatra, nasuprot apelantovim navodima da je „sud trebao izreći novčanu kaznu od 500 KM“, da nije bilo osnova da se primijeni član 51 stav 1 tačka
g) KZFBiH kojim je propisano: „Ako je za krivično djelo propisana novčana kazna s naznakom najmanje mjere, kazna se može ublažiti do pet dnevnih iznosa, a ako se izriče u određenom iznosu do 500 KM.“ Navedeno zato što je za krivično djelo za koje je apelant proglašen krivim propisana „kazna zatvora bez naznake najmanje mjere“, a ne „novčana kazna s naznakom najmanje mjere“. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode da je Vrhovni sud pogrešno primijenio KZFBiH prilikom odlučivanja o visini novčane kazne koju mu je izrekao.
37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
38. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije kada su redovni sudovi za osporene odluke dali detaljna, jasna i argumentovana obrazloženja u pogledu izvedenih dokaza i primjene pozitivno-pravnih propisa, kada su redovni sudovi dali logična i uvjerljiva obrazloženja da je apelant počinio krivično djelo neprijavljivanja krivičnog djela ili učinioca iz člana 345 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZFBiH, te kada iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta i kada Vrhovni sud nije proizvoljno primijenio odredbe KZFBiH prilikom odlučivanja o apelantovoj kazni.
39. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić