Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1026/20 (Opšta poljoprivredna zadruga „Laktaši“)
Odluka donesena 03. 11. 2021.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Uknjižba
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1026/20
Apelacija
Odluka o meritumu
03. 11. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1026/20, rješavajući apelaciju Opšte poljoprivredne zadruge „Laktaši“, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 3. novembra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Opšte poljoprivredne zadruge „Laktaši” podnesena protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 118658 18 Pž od 26. marta 2019. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 118658 16 Ps od 5. oktobra 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Opšta poljoprivredna zadruga „Laktaši“ (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Laktaša podnijela je 18. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 118658 19 Rev od 6. februara 2020. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 118658 18 Pž od 26. marta 2019. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 118658 16 Ps od 5. oktobra 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je, prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP 2383/19 od 10. septembra 2019. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju, koju je apelantica podnijela protiv presude Višeg privrednog suda od 26. marta 2019. godine, zbog toga što u vrijeme odlučivanja o toj apelaciji nije bio okončan postupak pred Vrhovnim sudom povodom apelanticine revizije izjavljene protiv presude Višeg privrednog suda. Imajući u vidu da je osporenim Rješenjem Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 118658 19 Rev od 6. februara 2020. godine apelanticina revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Višeg privrednog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Višeg privrednog suda, Okružnog privrednog suda i tužene Općine Laktaši, koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske – sjedište zamjenika Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 25. juna 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Viši privredni sud i tužena su dostavili odgovor na apelaciju 5. jula 2021. godine, a Okružni privredni sud 7. jula 2021. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 118658 16 Ps od 5. oktobra 2018. godine odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se naloži brisanje prava vlasništva tužene na nekretninama tužene, upisanim po osnovu Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banja Luka – Područna jedinica Laktaši (u daljnjem tekstu: RUGIP – PJ Laktaši) broj 21.26/951-115-2090/13 od 14. jula 2015. godine na katastarskim parcelama, kao i poslovnim objektima bliže označenim u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), te da se uspostavi upis prava vlasništva u korist apelantice. Istom presudom apelantica je obavezana da tuženoj naknadi troškove postupka.
7. U obrazloženju presude Okružni privredni sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza (uvidom u materijalne dokaze te nalaz i mišljenje vještaka geodetske struke Z. G. od 20. augusta 2018. godine) i njihovom ocjenom, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrdio da je rješenjem RUGIP-a – PJ Laktaši od 14. jula 2015. godine utvrđen sadržaj nekretnina u Privremenom listu nekretnina/popisnom listu koje čine predmetne nekretnine, te da je navedenim rješenjem utvrđeno pravo vlasništva u korist tužene sa 1/1 dijela. Dalje je navedeno da je Komisija RUGIP-a – PJ Laktaši postupak izlaganja na javni uvid podataka o nekretninama i utvrđivanje prava na predmetnim nekretninama pokrenula i provela u skladu s odredbom člana od 75. do 89. Zakona o premjeru i katastru Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o premjeru i katastru), a u vezi s odredbama člana 3. Pravilnika o načinu osnivanja i održavanja katastra nekretnina Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Pravilnik). U vezi s tim, Okružni privredni sud je naveo da su se predmetne nekretnine u evidenciji vodile kao državno vlasništvo, a da je na apelantici bilo upisano pravo korištenja. Zatim, Okružni privredni sud je, pozivajući se na odredbe člana 48. st. 1. i 2. Zakona o poljoprivrednim zadrugama, istakao da nakon stupanja na snagu ovog zakona, nekretnine koje su upisane u javnim evidencijama kao državno odnosno društveno vlasništvo s pravom korištenja, upravljanja ili raspolaganja u korist zadruge, trebaju se upisati kao vlasništvo jedinica lokalne samouprave na čijoj teritoriji se te nekretnine nalaze. U vezi s tim, Okružni privredni sud je utvrdio da su se predmetne nekretnine u evidenciji vodile kao državno vlasništvo, a da je na apelantici bilo upisano pravo korištenja.
8. Cijeneći da apelantica tokom postupka nije ponudila valjane dokaze za utvrđenje njenog prava vlasništva na predmetnim nekretninama, te da je upis vlasništva u korist tužene u javnim evidencijama na osnovu rješenja Komisije RUGIP – PJ Laktaši od 14. jula 2015. godine ništav, Okružni privredni sud je zaključio da navedeno rješenje predstavlja osnov za uknjižbu prava vlasništva u javnim evidencijama u korist tužene, shodno odredbama člana 324. stav 1. Zakona o stvarnim pravima kojim je regulirano: „Ako posebnim zakonom nije određeno drugačije, pravo upravljanja, korišćenja ili raspolaganja, kao osnovno pravo na stvarima u društvenoj, odnosno državnoj svojini, koje do stupanja na snagu ovog zakona nije postalo svojina drugog lica, stupanjem na snagu ovog zakona pretvara se u pravo svojine njegovog dosadašnjeg nosioca, odnosno njegovog pravnog sljednika, ako stvari mogu biti predmet prava svojine“ i člana 48. Zakona o poljoprivrednim zadrugama. U vezi s tim, Okružni privredni sud je ukazao da je u konkretnom slučaju tužilac poljoprivredna zadruga koja je do pokretanja postupka izlaganja na javni uvid nekretnina bila nosilac prava korištenja na predmetnom zemljištu u društvenom vlasništvu i koja smatra da bi se njeno pravo korištenja trebalo u postupku izlaganja na javni uvid nekretnina transformirati u pravo vlasništva, što bi, prema mišljenju Okružnog privrednog suda, i bilo moguće da posebnim zakonom nije drugačije propisano, shodno odredbama člana 324. stav 1. Zakona o stvarnim pravima. Naime, cijeneći da je Zakon o poljoprivrednom zadrugama (član 48) kao lex specialis regulirao sudbinu ranije stečenih prava poljoprivrednih zadruga na način da se sva ta prava pretvaraju u pravo vlasništva i da kao nosilac tih prava može biti samo upisana jedinica lokalne samouprave (općina i grad) na čijoj teritoriji se te nekretnine nalaze, Okružni privredni sud je zaključio da je neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev.
9. Stoga je Okružni privredni sud odbio apelanticin tužbeni zahtjev, dok je odluku o troškovima postupka sud donio primjenom odredbi čl. 386. i 396. ZPP.
10. Viši privredni sud je Presudom broj 57 0 Ps 118658 18 Pž od 26. marta 2019. godine odbio apelanticinu žalbu i potvrdio presudu Okružnog privrednog suda od 5. oktobra 2018. godine. U obrazloženju presude je navedeno da je prvostepeni sud ispravno obrazložio hronologiju stjecanja prava vlasništva na predmetnim nekretninama u korist tužene, pozivajući se na nalaz i mišljenje vještaka geodetske struke Zorana Gavrića, kojim je konstatirano da je riječ o nekretninama koje su se u evidenciji vodile kao državno vlasništvo i da je na apelantici bilo upisano pravo korištenja predmetnih nekretnina. Nadalje, Viši privredni sud je naveo da za pravnu valjanost upisa, osim formalnopravnih uvjeta, trebaju biti ispunjeni i materijalnopravni uvjeti koji opravdavaju takav upis, odnosno da se za postojanje materijalnopravnih uvjeta za upis prava vlasništva ili prava korištenja ili raspolaganja pretpostavlja postojanje valjanog pravnog osnova za stjecanje navedenih prava. Prema mišljenju Višeg privrednog suda, prvostepeni sud je pravilno postupio kada je pozivajući se na odredbe Zakona o poljoprivrednim zadrugama, koji je kao 1ex specialis, regulirao sudbinu ranije stečenih prava poljoprivrednih zadruga na način da se sva stečena prava pretvaraju u pravo vlasništva i da kao nosilac tih prava može biti određena općina ili grad. U vezi s tim, Viši privredni sud je ukazao da je odredbama člana 48. st. 1. i 2. Zakona o poljoprivrednim zadrugama propisano da će se nekretnine upisane u javnim evidencijama kao državno odnosno društveno vlasništvo s pravom korištenja, upravljanja ili raspolaganja u korist zadruge, nakon stupanja na snagu ovog zakona, upisati kao vlasništvo jedinica lokalne samouprave na čijoj teritoriji se nekretnine nalaze, a koji se utvrđuje rješenjem nadležne područne jedinice nadležnog organa po zahtjevu gradonačelnika, odnosno načelnika općine. Prema mišljenju Višeg privrednog suda, iz navedenog proizlazi da sva prava poljoprivrednih zadruga (korištenje, upravljanje ili raspolaganje) postaju pravo vlasništva jedinica lokalne samouprave.
11. Viši privredni sud se zatim pozvao na odredbe člana 87. stav 3) Zakona o premjeru i katastru RS kojim je propisano da se u pogledu utvrđivanja prava na nekretninama može u roku od 30 dana od dana prijema rješenja pokrenuti spor kod nadležnog suda, te u vezi s tim zaključio da apelantica, i pored sadržaja navedenih odredbi, u predmetnom postupku traži brisanje prava vlasništva na predmetnim nekretninama, te uspostavljanje navedenog prava u njenu korist. Međutim, Viši privredni sud je zaključio da apelantica ne može ostvariti zaštitu svojih eventualnih prava na predmetnim nekretninama sve dok ne postavi zahtjev za utvrđivanje svog prava vlasništva po nekom od pravnih osnova na nekretninama koje su predmet navedenog postupka i ne ishodi takvu odluku, iz čega bi proizlazio i zahtjev za utvrđivanje ništavosti upisa prava tužene, odnosno brisanje takvog upisa i uspostavljanje tog prava u korist apelantice. Viši privredni sud je zaključio da nakon stupanja na snagu Zakona o poljoprivrednim zadrugama, lokalne zajednice nisu mogle podnositi zahtjeve da se njihovo pravo korištenja pretvara u pravo vlasništva s obzirom na navedene odredbe člana 48. st. 1. i 2. Zakona o poljoprivrednim zadrugama.
12. Rješenjem Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 118658 19 Rev od 6. februara 2020. godine apelanticina revizija je odbačena kao nedozvoljena.
13. Vrhovni sud je u obrazloženju rješenja ukazao na odredbe člana 237. st. 2, 3. i 4. ZPP. Istaknuto je da vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude donesene u drugom stepenu ne prelazi iznos od 50.000,00 KM, pa je revizija nedozvoljena u smislu odredbi člana 237. stav 2. ZPP. Zatim je ukazano da je apelantica prijedlog za dozvolu revizije postavila u smislu odredbe člana 237. stav 3. ZPP, ali da nije, shodno odredbi člana 237. stav 4. ZPP, jasno naznačila pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena uz navođenje propisa i drugih važećih izvora prava i izložila razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je primjenom odredbe člana 247. stav 4. ZPP, a u vezi sa članom 237. st. 2, 3. i 4. ZPP, odlučio kao u izreci rješenja.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
15. Apelantica ističe da su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava. Tvrdi da je predmetne nekretnine stekla teretnim putem u postupku arondacije ukazujući da su redovni sudovi pogrešnom ocjenom provedenih dokaza pogrešno utvrdili činjenično stanje. Navodi da je za utvrđivanje prava na nekretninama bitno stanje upisa u registrima, te da je nezakonito raspravljati o prenosu prava vlasništva na lokalnu zajednicu kroz postupak izlaganja nekretnina. Također je istakla da zadružna imovina nije regulirana samo Zakonom o poljoprivrednom zemljištu već i drugim propisima koji reguliraju pitanje imovine i njenog statusa, Zakonom o zadrugama, Zakonom o zemljoradničkim zadrugama i drugim zakonima. Naime, apelantica ističe da je stekla pravo vlasništva na predmetnim nekretninama, tj. da se radi o stečenim pravima „koja se donošenjem novih zakonskih propisa ne mogu ograničavati na način da se iste oduzimaju, što bi bio postupak nacionalizacije“.
b) Odgovori na apelaciju
16. Viši privredni sud navodi da u cijelosti ostaje pri razlozima navedenim u osporenoj presudi, pa predlaže da se apelacije odbije kao neosnovana.
17. Okružni privredni sud apelacione navode smatra neosnovanim i predlaže da se odbije apelacija.
18. Tužena u odgovoru na apelaciju smatra da su redovni sudovi pravilnom primjenom materijalnog prava u osporenim odlukama dali jasne i argumentovane razloge na kojima zasnivaju osporene presude. Stoga, predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
19. U Zakonu o poljoprivrednim zadrugama („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 106/09 i 78/11) relevantne odredbe glase:
Član 48.
(1) Nepokretnosti upisane u javnim evidencijama kao državna, odnosno društvena svojina s pravom korištenja, upravljanja ili raspolaganja u korist zadruge, nakon stupanja na snagu ovog zakona, upisat će se kao svojina jedinica lokalne samouprave (opština i grad) na čijoj teritoriji se te nepokretnosti nalaze. (2) Upis nepokretnosti iz stava 1. ovog člana, po zahtjevu gradonačelnika grada, odnosno načelnika općine utvrđuje se rješenjem nadležne područne jedinice Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove.
(3) Zahtjevi za izdavanje rješenja iz stava 2. ovog člana uz koje se prilažu zemljišnoknjižni i katastarski podaci o nepokretnostima iz stava 1. ovog člana podnose se u roku od 60 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona.
(4) Protiv rješenja iz stava 2. ovog člana dopuštena je žalba Republičkoj upravi za geodetske i imovinsko-pravne poslove.
Član 48a.
(1) Jedinice lokalne samouprave će nepokretnosti iz člana 48. stav 1. Zakona ugovorom o zakupu davati na korištenje zadrugama bez prava zadruga da iste daju u podzakup.
(2) Prioritet u zaključivanju ugovora o zakupu imaju zadruge koje su bile dosadašnji korisnici nekretnina, ovisno o njenom vremenskom korištenju, broja zadrugara i drugih uvjeta.
(3) Ministar poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede uz saglasnost Vlade Republike Srpske će u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona donijeti pravilnik kojim se propisuju uvjeti i način davanja u zakup zadrugama nepokretnosti iz člana 48. stav 1. Zakona.
20. U Zakonu o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08, 3/09 – ispr. 58/09, 95/11, 60/15, 18/16 – odluka Ustavnog suda i 107/19) relevantne odredbe glase: Član 23.
(1) Pravo svojine stiče se na osnovu pravnog posla, zakona, odluke suda ili drugog organa i nasljeđivanjem, uz ispunjenje pretpostavki propisanih zakonom.
1. Pretvaranje društvene svojine Pretvaranje prava korišćenja, upravljanja ili raspolaganja Član 324.
(1) Ako posebnim zakonom nije drugačije propisano, pravo upravljanja, korišćenja ili raspolaganja kao osnovno pravo na stvarima u društvenoj, odnosno državnoj svojini, koje do stupanja na snagu ovog zakona nisu postala svojina drugog lica, pretvara se u pravo svojine njegovog dosadašnjeg nosioca ili njegovog pravnog sljednika, ako te stvari mogu biti predmet svojine.
VI.Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 118658 19 Rev od 6. februara 2020. godine kojim je apelanticina revizija odbačena kao nedozvoljena. Dakle, radi se o odluci koja ne predstavlja posljednji djelotvoran pravni lijek koji je apelantica koristila. U konkretnom slučaju takvu odluku predstavlja Presuda Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 118658 18 Pž od 26. marta 2019. godine, protiv koje je apelantica podnijela apelaciju broj 2385/19 koja je odbačena kao preuranjena. Zatim, osporenu presudu Višeg privrednog suda apelantica je primila 8. aprila 2019. godine, a apelacija broj AP 2385/19 je podnesena 3. juna 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
27. U konkretnom slučaju postupak iz kojeg su proizašle osporene odluke odnosi se na utvrđivanja imovinskih prava na predmetnim nekretninama, iz čega proizlazi da apelantica u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
28. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
29. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica postavlja, ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
30. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u okolnostima predmetnog postupka odlučivali o apelanticinom zahtjevu za brisanje prava vlasništva tužene na predmetnim nekretninama i upisu prava vlasništva u korist apelantice. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su presudom prvostepenog suda, koja je potvrđena presudom drugostepenog suda, apelanticin tužbeni zahtjev, kao i apelanticina žalba protiv presude prvostepenog suda, odbijeni kao neosnovani. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi osporenim presudama na osnovu izvedenih dokaza jasno ukazali da je pravni prednik apelantice ZZ Laktaši na spornim nekretninama u zemljišnim knjigama u A popisnom listu imao upisano pravo korištenja, a da je u vlasničkom listu na tim nekretninama upisano pravo vlasništva općenarodne imovine sa dijelom 1/1. Suprotno apelanticinim navodima, Ustavni sud smatra da su sudovi dali jasno i argumentirano obrazloženje primjenom odredbi člana 48. st. 1. i 2. Zakona o poljoprivrednim zadrugama, koji je u predmetnom slučaju lex specialis i kojim je regulirana sudbina ranije stečenih prava poljoprivrednih zadruga na način da se sva njihova stečena prava pretvaraju u pravo vlasništva, a da kao nosilac tih prava može biti određena općina ili grad. Dakle, u okolnostima kada su se predmetne nekretnine u evidenciji vodile kao društveno odnosno državno vlasništvo, zatim da je na apelanticu bilo upisano pravo korištenja tih nekretnina, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja i primjeni materijalnog prava kada su redovni sudovi odbili kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila brisanje prava vlasništva tužene na predmetnim nekretninama, odnosno odbili kao neosnovan zahtjev za upis prava vlasništva u korist apelantice kao pravnog sljednika ZZ Laktaši. Ovo zbog toga što, kako to jasno proizlazi iz obrazloženja osporenih presuda, u smislu odredbe člana 23. stav 1. Zakona o stvarnim pravima, tužena nije dokazala da je predmetne nekretnine stekla teretnim pravnim poslom. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je navedenom odredbom regulirano da se pravo vlasništva stječe „na osnovu pravnog posla, zakona, odluke suda ili drugog organa i nasljeđivanjem, uz ispunjenje pretpostavki propisanih zakonom“. Također, Ustavni sud zapaža da je odredbama Zakona o poljoprivrednim zadrugama (član 48) jasno regulirano da će se nekretnine upisane u javnim evidencijama kao državno, odnosno društveno vlasništvo s pravom korištenja, upravljanja ili raspolaganja u korist zadruge, nakon stupanja na snagu ovog zakona, upisati kao vlasništvo jedinica lokalne samouprave na čijoj teritoriji se nekretnine nalaze, a koji upis se utvrđuje rješenjem nadležne područne jedinice nadležnog organa po zahtjevu gradonačelnika, odnosno načelnika općine. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da je komisija RUGIP-a – PJ Laktaši postupak izlaganja na javni uvid podataka o nekretninama i utvrđivanje prava na predmetnim nekretninama pokrenula i provela u skladu s odredbom člana od 75. do 89. Zakona o premjeru i katastru, što su redovni sudovi detaljno obrazložili u svojim odlukama.
31. U vezi s datim obrazloženjem redovnih sudova, Ustavni sud ukazuje da je u postupku apstraktne nadležnosti ispitivao ustavnost odredbi čl. 48. i 48a. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o poljoprivrednim zadrugama („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 106/09 i 78/11; vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 21/18 od 31. januara 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba ) u kojoj je zaključeno da su osporene odredbe u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U toj odluci Ustavni sud je elaborirao svoju praksu vezanu za odluke donesene povodom apelacija zemljoradničkih zadruga koje su pred redovnim sudovima tražile utvrđenje prava vlasništva na određenom zemljištu i nekretninama na kojima su imale pravo korištenja, pozivajući se pri tome na član 94. Općeg zakona o zadrugama. U navedenim odlukama Ustavni sud je zaključio da nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu zadruga u slučaju kada su redovni sudovi odbili tužbe zadruga za utvrđenje prava vlasništva na spornim nekretninama prema navedenom članu (vidi tač. 30. i 31). Ustavni sud je u daljnjem tekstu detaljno ispitao odredbe člana 48. i 48a. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o poljoprivrednim zadrugama kroz standarde prava na imovinu (tač. od 32. do 43), te zaključio da nije povrijeđeno pravo na imovinu poljoprivrednih zadruga kada miješanjem, koje je u skladu sa zakonom i koje slijedi legitiman cilj, na poljoprivredne zadruge nije stavljen prekomjeran teret, odnosno kada je postignut proporcionalan odnos u potrebi zaštite prava zadruga, s jedne strane, i legitimnih interesa zajednice, s druge strane.
32. Ustavni sud, također, podsjeća da je u postupku apstraktne kontrole ispitivao i ustavnost odredbi čl. 324, 325, 325a, 326. i 329. Zakona o stvarnim pravima RS (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 4/20 od 26. marta 2021. godine, objavljena u Službenom glasniku Republike Srpske i dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojoj je zaključeno da su osporene odredbe u skladu sa čl. I/1, III/3.b) i IV/4.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud je u citiranom predmetu ispitivao da li se osporene odredbe Zakona o stvarnim pravima odnose na državnu imovinu. Naime, Ustavni sud se u citiranom predmetu pozvao na Odluku broj U 1/11 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 1/11 od 13. jula 2012. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojoj je jasno obrazloženo šta se smatra državnom imovinom, te je nakon analize osporenih odredbi u kontekstu relevantnog zakonskog okvira, Ustavni sud zaključio da se iz Zakona o zabrani raspolaganja, niti iz stavova Ustavnog suda iz Odluke broj U 1/11, ali ni iz sveukupne situacije kakva postoji, ne može tvrditi da je sva „državna imovina“ neophodno imovina države BiH, odnosno ranije SFRJ ili SRBiH u smislu Zakona o zabrani raspolaganja. Shodno takvom zaključku, Ustavni sud je odgovarajući na postavljeno pitanje (da li se sporne odredbe Zakona o stvarnim pravima odnose na državnu imovinu koja je predmet Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom BiH, kao i da li se odnose na državnu imovinu iz Odluke Ustavnog suda broj U 1/11), ocijenio da osporene odredbe ne reguliraju pitanje imovine na koju se odnosi zabrana raspolaganja i da u tom smislu nisu suprotne odredbama Ustava Bosne i Hercegovine (op. cit. U 4/20, tač. 53. i 54).
33. Imajući u vidu obrazloženja redovnih sudova i dosadašnju praksu Ustavnog suda na koju je u ovoj odluci ukazano, Ustavni sud smatra da je neosnovano apelanticino pozivanje na primjenu eventualno drugih zakonskih odredbi, u smislu da se njeno pravo korištenja na predmetnim nekretninama imalo pretvoriti u pravo vlasništva, imajući u vidu da, nakon stupanja na snagu Zakona o poljoprivrednim zadrugama, apelantica nije mogla podnositi zahtjeve da se njeno pravo korištenja na predmetnim nekretninama pretvori u pravo vlasništva. Pri tome Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 324. stav 1. Zakona o stvarnim pravima propisano: „Ako posebnim zakonom nije drugačije propisano, pravo upravljanja, korišćenja ili raspolaganja kao osnovno pravo na stvarima u društvenoj, odnosno državnoj svojini, koja do stupanja na snagu ovog zakona nisu postala svojina drugog lica, pretvara se u pravo svojine njegovog dosadašnjeg nosioca ili njegovog pravnog sljednika, ako te stvari mogu biti predmet svojine.“ Međutim, iz činjenica konkretnog predmeta jasno proizlazi da je odredbama Zakona o poljoprivrednim zadrugama propisano drugačije (član 48), tj. nekretnine upisane u javnim evidencijama kao državno, odnosno društveno vlasništvo s pravom korištenja, upravljanja ili raspolaganja u korist zadruge, „upisat će se kao svojina jedinica lokalne samouprave (opština i grad) na čijoj teritoriji se te nepokretnosti nalaze“. Stoga, Ustavni sud smatra da je obrazloženje redovnih sudova jasno i argumentirano, te u skladu sa standardima prava na pravično suđenje.
34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
35. U odnosu na povredu prava na imovinu, Ustavni sud zapaža da apelantica ove navode, u suštini, zasniva na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na tvrdnjama o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je već utvrdio da su neosnovani. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
36. Apelantica tvrdi da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek. Ustavni sud ukazuje da apelantica nije eksplicitno navela u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da navode o kršenju ovog prava dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantica imala mogućnost da koristi i da je koristila pravne lijekove propisane zakonom u predmetnom parničnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali njenim uspjehom u predmetnom parničnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani i apelacioni navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
37. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su Viši privredni sud i Okružni privredni sud dali jasno i argumentirano obrazloženje, polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja i relevantnih odredbi Zakona o poljoprivrednim zadrugama i Zakona o stvarnim pravima, u čijoj primjeni nije uočena proizvoljnost.
38. Također, Ustavni sud smatra da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se navodi o kršenju navedenog prava zasnivaju na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a Ustavni sud je već utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
39. Ustavni sud zaključuje da ne postoji ni kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je apelantica imala mogućnost da koristi i kada je koristila zakonom propisane pravne lijekove u parničnom postupku, pa činjenica da oni nisu rezultirali njenim uspjehom u predmetnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova.
40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić