Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2488/20 (Miodrag Tarbuk s.p. vlasnik Zanatske radnje "MT Mašinkond" Valjevo)
Odluka donesena 03. 11. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Naknada štete
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 481
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2488/20
Apelacija
Odluka o meritumu
03. 11. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2488/20, rješavajući apelaciju Miodraga Tarbuka, s.p. vlasnika Zanatske radnje "MT Mašinkond" Valjevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 3. novembra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Miodraga Tarbuka, s.p.
vlasnika Zanatske radnje "MT Mašinkond" Valjevo, podnesena protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 113185 19 Pž od 28. maja 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Miodrag Tarbuk, s.p. vlasnik Zanatske radnje "MT Mašinkond" Valjevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija "Đorđević“ iz Doboja, podnio je 16. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 113185 19 Pž od 28. maja 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Višeg privrednog suda i „Leuta“ d.o.o. Prnjavor (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 14. jula 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Viši privredni sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju 26. jula 2021. i 28. jula 2021. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 113185 18 Ps od 30. septembra 2019. godine obavezan je tuženi da apelantu isplati iznos od 3.911,66 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškove parničnog postupka, dok je odbijen protivtužbeni zahtjev kojim je tuženi tražio da se obaveže apelant da o svom trošku od ovlaštenih montera montira i pusti u rad mašinu „čokoladirka sa tunelom za hlađenje“ (u daljnjem tekstu: predmetna mašina) u roku od 15 dana od dana donošenja presude, a ukoliko to ne učini, da tuženi isto učini o apelantovom trošku, te da mu na ime troškova popravke mašine, osposobljavanja i ulaganja u predmetnu mašinu na ime naknade obične štete i izmakle dobiti isplati iznose, precizno navedene u izreci presude, sa zakonskom zateznom kamatom.
6. U obrazloženju presude Okružni privredni sud je naveo da je u toku postupka utvrdio da je apelant 20. novembra 2013. godine isporučio tuženom predmetnu mašinu i ispostavio mu račun na iznos od 7.500,00 eura, da je tuženi platio dio navedenog iznosa od 5.500,00 eura 27. novembra 2013. godine, te da je ostao neplaćen dug u iznosu od 2.000,00 eura ili 3.911,66 KM, kako je to obračunao vještak finansijske struke. Zatim, naveo je da je tuženi, zbog neispravnosti predmetne mašine, pokušavao otkloniti kvar i mašinu staviti u funkciju angažovanjem trećih lica, da je pismenim putem obavijestio apelanta o materijalnim nedostacima na kupljenoj mašini tek u januaru 2015. godini i to nakon prijema apelantove opomene pred tužbu od 12. januara 2015. godine, te da je istovremeno tražio da apelant vrati novac, ili da preuzme predmetnu mašinu. Takođe je naveo da je utvrdio, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka mašinske struke i njegovog usmenog obrazlaganja nalaza, da predmetna mašina ne zadovoljava osnovne tehničke parametre, da ne odrađuje osnovne funkcije i da, i pored izvršenih dodatnih ulaganja u mašinu, nije do kraja osposobljena. Okružni privredni sud je ukazao da je odredbama Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da je kupac dužan da primljenu stvar na uobičajen način pregleda, ili da je da na pregled, čim je to po redovnom toku stvari moguće, i da o vidljivim nedostacima obavijesti prodavca u roku od osam dana (član 481. stav 1), da kad je pregled izvršen u prisustvu obje strane, kupac je dužan svoje primjedbe zbog vidljivih nedostataka saopštiti odmah, inače gubi pravo koje mu po tom osnovu pripada (član 481. stav 2), da je kupac dužan u roku od osam dana da obavijesti prodavca o nedostaku koji je otkrio (skriveni nedostatak), te da se poslije roka od šest mjeseci uopšte ne može pozivate na skrivene nedostatke (član 482). S tim u vezi je istakao da se tuženi nije pismeno obraćao apelantu tvrdnjom da predmetna mašina ima nedostatke i zahtjevom da se predmetna mašina pusti u pogon, snizi cijena i sl., već da se apelantu obratio tek u januaru 2015. godine, nakon prijema apelantove opomene pred tužbu. Slijedom navedenog je zaključio da je tuženi prekludiran u pravu da po osnovu eventualnih materijalnih nedostataka predmetne mašine traži snižavanje cijene i naknadu štete, kao i da postavlja zahtjev za popravku mašine. Stoga je Okružni privredni sud ocijenio da je bez uticaja na odluku o predmetu spora iskaz direktora tuženog (da je tuženi unaprijed platio 3.500,00 eura kao avans a 2.000,00 eura po isporuci mašine, da je prilikom isporuke mašine odmah utvrđeno da je mašina neispravna i da je apelant nije mogao pustiti u rad, da je tuženi tražio da mu apelant vrati novac putem SMS, telefona i pismeno). S tim u vezi je istakao da, osim što je zainteresovan za ishod spora, iskaz direktora tuženog nije saglasan sa materijalnim dokazima, jer 3.500,00 eura nije plaćeno kao avans, nego je plaćanje izvršeno nakon predaje mašine, niti proizlazi da je apelant pismeno obaviješten o navodnim nedostacima i da je tuženi pismenim putem tražio vraćanje novca i osposobljavanje mašine, te da izostanak pismene forme ide tuženom na štetu i pored usmenog i telefonskog kontaktiranja. Takođe je naglasio da je neuobičajeno i protivno životnom iskustvu i logici da sve vrijeme od 2013. godine tuženi ne može da osposobi predmetnu mašinu, a da nema nijednog pismenog traga da se obraćao apelantu, reklamirao i tražio mu da predmetnu mašinu popravi, zamijeni, ili da mu snizi cijenu. Iz navedenih razloga, Okružni privredni sud je zaključio da je bez uticaja na odluku o predmetu spora iskaz svjedoka M.S., koji je tvrdio da ga je 2013. godine pozvao direktor tuženog i da je odmah vidio da vanjska jedinica od klime ne odgovara predmetnoj mašini, da je dolazio više puta, gotovo svake godine, i da se nikako nije mogla postići zadovoljavajuća temperatura, da je nakon kratkog vremena izgorio motor na vanjskoj jedinici i da je poručen novi kompresor po cijeni od 309,00 KM ali da se ni poslije zamjene kompresora nije postigla željena temperatura. Stoga je zauzeo stanovište da su bez uticaja na odluku o predmetu spora i ekonomsko i mašinsko vještačenje. Slijedom navedenog, Okružni privredni sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan. U konačnici je naveo da je tuženi prekludiran i u pravu da traži uklanjanje nedostatka i sniženje cijene, u smislu člana 488. ZOO, jer nije dokazao da je nedostatak bio poznat prodavcu ili mu nije mogao ostati nepoznat. U konačnici je naveo da tuženom ne pripada ni pravo na naknadu štete u smislu odredaba čl. 154. i 155. u vezi sa članom 189. ZOO (izgubljena dobiti), jer nije dokazao ni osnov ni visinu štete, te iz razloga što je potraživanje po tom osnovu zastarjelo, zbog čega je u cijelosti odbio protivtužbeni zahtjev.
7. Presudom Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 113185 19 Pž od 28. maja 2020. godine žalba tuženog je djelimično uvažena i prvostepena presuda je preinačena u dosuđujućem dijelu na način da je tužbeni zahtjev odbijen u cjelini kao neosnovan, dok je u odbijajućem protivtužbenom zahtjevu žalba tuženog odbijena i prvostepena presuda potvrđena, te je odbijen zahtjev tuženog za naknadu troškova parničnog postupka kao neosnovan.
8. U obrazloženju presude Viši privredni sud je ponovio činjenična utvrđenja i pravno rezonovanje prvostepenog suda, te je istakao da je žalba tuženog djelimično osnovana. Naveo je da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je predmetna mašina imala materijalne nedostatke zbog kojih je bila onemogućena njena redovna upotreba, što apelant nije ni osporio, te naglasio da se u konkretnom slučaju nije moglo zanemariti da se radilo o mašini koja je imala naročitu, specijalnu namjenu i da su materijalni nedostaci u odnosu na funkcionisanje predmetne mašine uočeni neposredno nakon isporuke. S tim u vezi je istakao da su se o navedenom u pismenim ovjerenim izjavama izjasnili svjedoci M.S. i N.Z. sa tvrdnjom da je pregledu mašine i utvrđenim nedostacima bio prisutan apelantov predstavnik i da se jedan od potpisnika tih izjava na glavnoj raspravi detaljno izjasnio o kojim nedostacima se radi (da je tek kupljena mašina bila neispravna i da su svi prisutni zajedno konstatovali da mašina nije „do kraja napravljena“ i da se zbog toga ne može pustiti u rad, da je mijenjana vanjska rashladna jedinica i napunjen sistem, da ni tunel za hlađenje nije radio zbog pogrešno postavljenih valjaka, niti je traka bila u funkciji), te da ovaj iskaz i ovjerene izjave dva svjedoka u dijelu koji se odnosi na prisustvo apelantovog predstavnika apelant nije osporio. Slijedom navedenog, Viši privredni sud je zaključio da je apelant već neposredno nakon isporuke mašine bio upoznat sa materijalnim nedostacima predmetne mašine iz čega proizlazi da apelant, kao prodavac, nije ispunio svoju obavezu, odnosno nije isporučio tuženom ispravnu stvar. Ukazao je da se za obavještenje o materijalnim nedostacima ne zahtijeva posebna forma, posebno u slučaju kada se ti nedostaci mogu neposredno uočiti u prisustvu obje stranke, te da je, stoga, pogrešan zaključak prvostepenog suda da je izostanak pismenog obavještenja koje je u toj formi uslijedilo po proteku rokova iz člana 481. ZOO značio gubitak prava kupca da se na te nedostatke poziva. Nadalje je istakao da, iako odredba člana 480. ZOO propisuje da prodavac ne odgovara za određene nedostatke kada su nedostaci u trenutku sklapanja ugovora bili poznati kupcu, ili mu nisu mogli ostati nepoznati, u situaciji kada apelant nije pružio dokaz da je tuženi znao o postojanju tih nedostataka, ili mu ti nedostaci nisu mogli biti nepoznati, nisu mogle biti bez značaja činjenice koje su proizlazile iz nalaza vještaka a koje na nesumnjiv način potvrđuju da je predmet prodaje već u vrijeme isporuke imao vidljivih nedostataka. Pri tome je naglasio da su odredbe člana 481. ZOO dispozitivnog karaktera i da činjenica da je apelant znao za nedostatke i bio prisutan njihovoj identifikaciji i pokušajima da se oni otklone imala značaja faktičkog odricanja apelanta kao prodavca od prigovora neblagovremenosti obavještenja o nedostacima. Takođe je naveo da se na činjenična utvrđenja konkretnog predmeta ima primijeniti odredba člana 500. stav 2. ZOO, odnosno da se u konkretnom slučaju radi o prigovoru tuženog kao kupca protiv zahtjeva apelanta, kao prodavca, za isplatu cijene, te da je apelant, shodno navedenoj zakonskoj odredbi, izgubio pravo na isplatu ostatka cijene prema ispostavljenoj fakturi. Viši privredni sud je nadalje naveo da se odbijanje tuženog da ispuni ugovor u cjelini može smatrati i prigovorom neurednog ispunjenja od apelanta u smislu odredbe člana 122. ZOO, te da navedeni prigovor zajedno sa odredbom člana 500. stav 2. ZOO daje pravo tuženom, kao kupcu, da uskrati ispunjenje svoje obaveze u cjelini jer ni apelant svoju obavezu nije ispunio u cjelini, s obzirom da u toku postupka nije ni bilo sporno da su nedostaci na predmetnoj mašini postojali već u vrijeme isporuke. U konačnici, Viši privredni sud je zaključio da tuženi nije dokazao osnovanost protivtužbenog zahtjeva, kao i da je nastupila zastara potraživanja tuženog po osnovu naknade štete.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
9. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudski prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je Viši privredni sud povrijedio odredbe ZOO, Zakona o parničnom postupku, kao i da je na njegovu štetu prekršio princip pravne sigurnosti i princip jednakog tretmana u postupcima. Navodi da tuženi nakon isporuke predmetne mašine nije u rokovima propisanim odredbama čl. 481. i 482. ZOO stavio primjedbu u pisanom obliku, kako je propisano imperativnom odredbom člana 484. ZOO, te da je stoga prekludiran u ostvarivanju prava putem suda. Navodi da je takvo stajalište Viši privredni sud zauzeo u Presudi broj 57 0 Ps 119811 19 Pž od 11. juna 2019. godine u kojem predmetu se radilo o identičnom činjeničnom i pravnom supstratu.
II.Odgovor na apelaciju
10. Viši privredni sud je naveo da osporenom presudom nije došlo do povrede apelantovih prava zagarantovanih odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.
11. Tuženi je naveo da je Viši privredni sud dao jasne i precizne razloge za svoju odluku, koje razloge je racionalno i pažljivo obrazložio, te da apelant ne nudi argumente koji dovode u pitanje to obrazloženje. Navodi da se stav iz Presude Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 119811 19 Pž od 11. juna 2019. godine ne može primijeniti na konkretni slučaj. Navodi i da je u toku postupka utvrđeno da je predmetna mašina imala materijalne nedostatke u smislu odredbe člana 481. ZOO, te da je tuženi bez odlaganja o tome obavijestio apelanta. Tuženi je predložio da Ustavni sud apelaciju odbaci kao nedopuštenu ili odbije kao neosnovanu.
V.Relevantni propisi
12. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
II - PRIGOVOR NEISPUNJENJA UGOVORA
Pravilo istovremenog ispunjenja Član 122.
(1) U dvostranim ugovorima nijedna strana nije dužna ispuniti svoju obavezu ako druga strana ne ispuni ili nije spremna da istovremeno ispuni svoju obavezu, izuzev ako je što drugo ugovoreno ili zakonom određeno, ili ako što drugo proističe iz prirode posla.
(2) Ali, ako na sudu jedna strana istakne da nije dužna ispuniti svoju obavezu dok i druga strana ne ispuni svoju, sud će joj naložiti da ispuni svoju obavezu kad i druga strana ispuni svoju.
Nedostaci za koje prodavac ne odgovara Član 480.
(1) Prodavac ne odgovara za nedostatke iz tač. 1) i 3) prethodnog člana, ako su u času zaključenja ugovora bili poznati kupcu ili mu nisu mogli ostati nepoznati.
(2) Smatra se da nisu mogli ostati nepoznati kupcu oni nedostaci koje bi brižljivo lice sa prosečnim znanjem i iskustvom lica istog zanimanja i struke kao kupac moglo lako opaziti pri uobičajenom pregledu stvari.
(3) Ali, prodavac odgovara i za nedostatke koje je kupac mogao lako opaziti, ako je izjavio da stvar nema nikakve nedostatke ili da stvar ima određena svojstva ili odlike.
Pregled stvari i vidljivi nedostaci Član 481.
(1) Kupac je dužan da primljenu stvar na uobičajeni način pregleda ili je da na pregled, čim je to prema redovnom toku stvari moguće, i da o vidljivim nedostacima obavesti prodavca u roku od osam dana, a kod ugovora u privredi bez odlaganja inače gubi pravo koje mu po tom osnovu pripada.
(2) Kad je pregled izvršen u prisustvu obeju strana, kupac je dužan svoje primedbe zbog vidljivih nedostataka saopštiti prodavcu odmah, inače gubi pravo koje mu po tom osnovu pripada.
[…] Skriveni nedostaci Član 482.
(1) Kad se posle prijema stvari od strane kupca pokaže da stvar ima neki nedostatak koji se nije mogao otkriti uobičajenim pregledom prilikom preuzimanja stvari (skriveni nedostatak), kupac je dužan, pod pretnjom gubitka prava, da o tom nedostatku obavesti prodavca u roku od osam dana, računajući od dana kad je nedostatak otkrio, a kod ugovora u privredi bez odlaganja.
(2) Prodavac ne odgovara za nedostatke koji se pokažu pošto protekne šest meseci od predaje stvari, izuzev kad je ugovorom određen duži rok.
Obaveštenje o nedostatku Član 484.
(1) U obaveštenju o nedostatku stvari kupac je dužan bliže opisati nedostatak i pozvati prodavca da pregleda stvar.
(2) Ako obaveštenje o nedostatku koje je kupac blagovremeno poslao prodavcu preporučenim pismom, telegramom ili na neki drugi pouzdan način zadocni ili uopšte ne stigne prodavcu, smatra se da je kupac izvršio svoju obavezu da obavesti prodavca.
Značaj činjenice da je prodavac znao za nedostatak Član 485.
Kupac ne gubi pravo da se pozove na neki nedostatak i kad nije izvršio svoju obavezu da stvar pregleda bez odlaganja, ili obavezu da u određenom roku obavesti prodavca o postojanju nedostatka, kao i kad se nedostatak pokazao tek po proteku šest meseci od predaje stvari, ako je taj nedostatak bio poznat prodavcu ili mu nije mogao ostati nepoznat.
Gubitak prava Član 500.
Prava kupca koji je blagovremeno obavestio prodavca o postojanju nedostatka gase se po isteku jedne godine, računajući od dana odašiljanja obaveštenja prodavcu, izuzev ako je prodavčevom prevarom kupac bio sprečen da ih upotrebi.
Međutim, kupac koji je blagovremeno obavestio prodavca o postojanju nedostatka može posle proteka ovog roka, ako još nije isplatio cenu, istaći svoj zahtev da se cena snizi ili da mu se naknadi šteta kao prigovor protiv prodavčevog zahteva da mu se isplati cena.
VI.Dopustivost
13. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
14. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
15. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 113185 19 Pž od 28. maja 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na to da je osporena presuda donesena 28. maja 2020. godine a apelacija je podnesena 16. jula 2020. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
17. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
18. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
19. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
20. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na naplatu duga i naknadu štete, dakle, na predmet građanskopravne prirode iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
21. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je Viši privredni sud proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona.
22. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
23. Ustavni sud primjećuje da je Viši privredni sud u osporenoj odluci, kao konačnoj odluci u predmetnom postupku, zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan, uz obrazloženje da je apelant bio obaviješten o postojanju materijalnih nedostataka predmetne mašine neposredno nakon isporuke, u smislu odredbe člana 481. stav 2. ZOO, i da je učestvovao u pokušaju da se nedostaci otklone, što proizlazi iz iskaza svjedoka M.S. i N.Z., te je pri tome istakao da se za obavještenje o materijalnim nedostacima ne zahtijeva posebna forma. Naime, okolnost da je apelant bio upoznat sa materijalnim nedostacima predmetne mašine neposredno nakon isporuke Viši privredni sud je zatim doveo u vezu sa odredbama čl. 122. i 500. stav 2. ZOO, te zaključio da je apelant, shodno navedenim zakonskim odredbama, izgubio pravo na isplatu ostatka kupoprodajne cijene predmetne mašine, odnosno da tuženi ima pravo da uskrati ispunjenje svoje obaveze u cjelini jer ni apelant svoju obavezu nije ispunio u cjelini. Pri tome je Viši privredni sud naglasio da su odredbe člana
481. ZOO dispozitivnog karaktera i da činjenica da je apelant znao za nedostatke i bio prisutan njihovoj identifikaciji i pokušajima da se oni otklone imala značaj faktičkog odricanja apelanta od prigovora neblagovremenosti obavještenja o nedostacima predmetne mašine. Dovodeći u vezu navedene odredbe ZOO sa odlučenjem Višeg privrednog suda i obrazloženjem koje je u vezi sa tim dao, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi elemente proizvoljnosti u postupanju redovnog suda. Osim toga, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode o povredi principa „jednakosti oružja“ (jednakog tretmana u postupcima) s obzirom na to da je apelant imao priliku suprotstaviti se svojim navodima i argumentima drugoj strani pod uslovima koji nisu podređeni u odnosu na suprotnu stranu (vidi, Evropski sud, Dombo B.V. protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1993. godine, Serija A, broj 274, str. 19).
24. U vezi sa apelantovim navodima da je na njegovu štetu prekršen princip pravne sigurnosti u vezi sa kojim navodima se apelant pozvao na Presudu Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 119811 19 Pž od 11. juna 2019. godine, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u tom parničnom postupku, za razliku od zaključka zauzetog u osporenoj odluci, zaključili da kupac iz tog predmeta nije (niti usmeno, niti pismeno) obavijestio prodavca o materijalnim nedostacima stvari u rokovima propisanim odredbama čl. 481. i 482. ZOO. Stoga, Ustavni sud smatra da se ne radi o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji kakva je predmetna, te da apelantovi navodi ne pokreću pitanje pravne sigurnosti.
25. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Viši privredni sud dao jasne, precizne i detaljne razloge za zaključak da je tuženi neposredno nakon isporuke obavijestio apelanta o postojanju materijalnih nedostataka na predmetnoj mašini, te da, stoga, shodno odredbama čl. 122. i 500. stav 2. ZOO, tuženi ima pravo da uskrati ispunjenje svoje obaveze u cjelini jer ni apelant svoju obavezu nije ispunio u cjelini. Stoga, Ustavni sud smatra da osporenom odlukom nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
26. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani. VIII.Zaključak
27. Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije s obzirom na to da je Viši privredni sud dao jasne, precizne i detaljne razloge za zaključak da je tuženi neposredno nakon isporuke obavijestio apelanta o postojanju materijalnih nedostataka na predmetnoj mašini, te da, stoga, tuženi ima pravo da uskrati ispunjenje svoje obaveze u cjelini jer ni apelant svoju obavezu nije ispunio u cjelini.
28. Ustavni sud, takođe, zaključuje da osporenom odlukom nije došlo do povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada je tvrdnje o povredi tog prava apelant zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi sa pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je te navode ocijenio neosnovanim.
29. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
30. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić