Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-697/20 (D. P. i drugi)
Odluka donesena 20. 10. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Propisano zakonom
- Izvršni postupak
- Izvršenje
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-697/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 10. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 20. oktobra 2021. godine, u predmetu broj AP-697/20, rješavajući apelaciju Dragana Petrovića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragana Petrovića, Zdravstvene ustanove „Apoteka centar“ Teslić i Zdravstvene ustanove „Centralna apoteka“ Teslić podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Doboju broj 87 0 I 014837 19 Gž 6 od 13. januara 2020. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragana Petrovića, Zdravstvene ustanove „Apoteka centar“ Teslić i Zdravstvene ustanove „Centralna apoteka“ Teslić podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Doboju broj 87 0 I 014837 19 Gž 6 od 13. januara 2020. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dragan Petrović, Zdravstvena ustanova „Apoteka centar“ Teslić i Zdravstvena ustanova „Centralna apoteka“ Teslić (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelant, trećeapelant ili apelanti), koje zastupa Rade Savić advokat iz Doboja, podnijeli su 15. februara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 87 0 I 014837 19 Gž 6 od 13. januara 2020. godine.
Uvodne napomene
2. Rješenjem o izvršenju Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 87 0 I 014837 13 I od 3. oktobra 2013. godine određeno je izvršenje na prijedlog tražitelja izvršenja „Phoenix veleprodaja lijekova“ d.o.o. Bijeljina (u daljem tekstu: tražitelj izvršenja), protiv apelanata (kao izvršenika), na osnovu izvršne isprave Ugovora o zasnivanju hipoteke (OPU-1481/2012 od 14. septembra 2012. godine sa notarski obrađenim otpravkom originala u svrhu izvršenja broj OPU- 1329/2013 od 22. augusta 2013. godine), radi naplate potraživanja tražitelja izvršenja u iznosu od 474.463,37 KM. Navedenim rješenjem određeno je, kako to proizilazi iz sadržaja rješenja donesenog povodom prigovora koji su apelanti podnijeli protiv rješenja o izvršenju, izvršenje na (stav I) nekretninama prvoapelanta „upisanim u A popisni list z.k. ul. br. 30. k.o. Teslić Grad na parceli označenoj kao k.č.br. 396/7 Svetog Save u naravi dvorište površine 42 m2 i stambeno poslovna zgrada površine 181 m2, sve ukupne površine 223 m2 sa upisanim pravom susvojine u B vlasničkom listu u korist Petrović Dragana sa dijelom 81/264“ (preuzeto iz rješenja po prigovoru, u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine) na način da se utvrdi vrijednost predmetnih nekretnina i izvrši prodaja istih radi namirenja glavnog duga, kamata i troškova postupka, kao i pljenidba, procjena i prodaja pokretnih stvari drugoapelanta i trećeapelanta (stav II izreke).
3. Odlučujući po prigovoru apelanata izjavljenom protiv rješenja o izvršenju, Osnovni sud je donio rješenje broj 87 0 I 014837 13 I od 4. marta 2014. godine kojim je djelimično usvojen prigovor i postupak izvršenja djelimično obustavljen u odnosu na isplatu dijela novčanog iznosa (71.026,87 KM) i troškova izvršnog postupka, dok je u preostalom dijelu koji se odnosi na obavezu apelanata na isplatu novčanog potraživanja u iznosu od 403.436,50 KM (iznos glavnog duga sa zakonskom zateznom kamatom) i u dijelu obaveze naknade troškova izvršnog postupka ostalo na snazi rješenje o izvršenju od 3. oktobra 2013. godine. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, navedeno da su tražitelj izvršenja i prvoapelant, u cilju obezbjeđenja ukupnog potraživanja tražitelja izvršenja, zaključili 14. septembra 2012. godine Ugovor o zasnivanju hipoteke, dok su istim ugovorom drugoapelant i trećeapelant pristali da se radi obezbjeđenja glavnih i sporednih potraživanja tražitelja izvršenja podvrgnu neposrednom prinudnom izvršenju na cjelokupnoj svojoj imovini. Dalje, tražitelj izvršenja je dostavio notarski obrađenu ispravu koja ima svojstvo izvršne isprave u skladu sa članom 23. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), čiju pravnu valjanost sud ne može prosuđivati, te da pitanje pravne valjanosti ovih izvršnih isprava eventualno može biti predmet posebnog zahtjeva izvršenika (apelanata) u parničnom postupku. Također, sud je naveo da je neosnovan prigovor apelanata u odnosu na dio izvršenja, kojim je određena naplata tražitelja izvršenja pljenidbom, popisom i prodajom pokretnih stvari izvršenika (drugoapelanta i trećeapelanta), odobren suprotno zakonu. Naime, sud je odobrio ovako izvršenje obzirom da su drugoapelant i trećeapelant, na osnovu Ugovora o zasnivanju hipoteke od 14. septembra 2012. godine, pristali na ovakvo izvršenje. Pri tome, Osnovni sud je ukazao da je u skladu sa članom 168. stav 4. Zakona o stvarnim pravima RS propisano da „založni povjerilac može, bio njegov dužnik vlasnik zaloga ili ne, po svojoj volji izabrati hoće li zahtijevati namirenje svojih potraživanja prvenstveno iz vrijednosti zaloga ili iz imovine svog dužnika, ili istovremeno i zaloga i dužnikove imovine“.
4. Rješenjem Okružnog suda broj 87 0 I 014837 14 Gž od 29. septembra 2014. godine odbijene su kao neosnovane žalbe apelanata i potvrđeno je rješenje Osnovnog suda od 4. marta 2014. godine Postupak u kojem je donesena osporena odluka
5. Rješenjem o dosudi Osnovnog suda broj 87 0 I 014837 17 I od 23. oktobra 2019. godine, u izvršnom postupku tražitelja izvršenja protiv apelanata (kao izvršenika), radi izvršenja na nekretninama izvršenika (prvoapelanta), dosuđene su predmetne nekretnine kupcu-tražitelju izvršenja za cijenu od 240.000,00 KM, te je utvrđena obaveza kupca da plati porez i ostale obaveze za prenos prava svojine i obaveza nadležnog organa da izvrši upis promjene prava svojine i briše prava trećih lica na predmetnim nekretninama. Istim rješenjem naložena je predaja u posjed i nesmetano raspolaganje predmetnih nekretnina. Tekst navedenog rješenja u stavu I glasi „Zemljište-parcela označena kao k.č. br. 936/7 u ulici Svetog Save u naravi dvorište, površine 42 m2 (stambena poslovna zgrada, površine 181 m2, sve ukupna površina 223 m2), sa dijelom posjeda 81/264 i poslovnog prostora u zgradi na k.č. br. 396/7, br. poduloška 3., označeno kao poslovni prostor u privredi, površine 81 m2, prizemlje sa dijelom posjeda 1/1, dosuđuje se tražiocu izvršenja "Phoenix veleprodaja lijekova" d.o.o. Bijeljina kao kupcu navedene nepokretnosti za cijenu od 240,000,00 KM“. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je nakon održanog usmenog javnog nadmetanja (30. septembra 2019. godine) tražitelj izvršenja (putem punomoćnika) dao najvišu ponudu za predmetne nekretnine u iznosu od 240.000,00 KM, te da su predmetne nekretnine prodate tražitelju izvršenja za navedeni iznos. Obzirom da je tražitelj izvršenja kupac predmetnih nekretnina i nije u obavezi da položi kupoprodajnu cijenu, Osnovni sud je na osnovu člana 93. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) donio rješenje o dosudi.
6. Rješenjem Osnovnog suda broj 87 0 I 014837 19 I 2 od 29. oktobra 2019. godine ispravljeno je i dopunjeno rješenje o dosudi nekretnina od 23. oktobra 2019. godine, tako što je umjesto broja predmeta „87 0 I 014837 17 I“ treba da stoji „87 0 I 014837 19 I 2“. Dalje, u prvom redu izreke rješenja (stav I) kod oznake k.č. parcele, umjesto broja „k.č. broj 936/7“ treba da stoji „broj 396/7“ i u tekstu iza riječi u ulici Svetog Save rješenje se dopunjava riječima „upisana u A popisnom listu, zk. ul. br. 30, KO Teslić Grad“, dok u trećem redu stava I izreke rješenja iza riječi sa dijelom „umjesto posjeda“ treba da stoji suvlasničkim dijelom, pa se dodaju riječi „upisan u B vlasničkom listu u korist Petrović Dragana sa dijelom 81/264“, dok u ostalom dijelu rješenje ostaje neizmijenjeno. U obrazloženju rješenja je navedeno da je tražitelj izvršenja osnovano ukazao na očiglednu štamparsku grešku (u odnosu na broj k.č. parcele), kao i na propust suda u vezi sa navođenjem broja zemljišno knjižnog uloška i katastarske opštine predmetne nekretnine koja bi uticala na provodivost rješenja.
7. Rješenjem Okružnog suda broj 87 0 I 014837 19 Gž 6 od 13. januara 2020. godine odbijene su kao neosnovane žalbe apelanata i D. P. te je potvrđeno je prvostepeno rješenje o dosudi od 23. oktobra 2019. godine, kao i rješenje o ispravci i dopuni od 29. oktobra 2019. godine. U obrazloženju rješenja Okružni sud je ukazao na odluke Osnovnog suda koje su donesene u konkretnom predmetu (rješenje o izvršenju, rješenje po prigovoru apelanata i rješenje o dosudi sa ispravkom i dopunom) u kojima je između ostalog, utvrđeno da su nakon usvajanja prijedloga za izvršenje (na nekretninama prvoapelanta i pokretnim stvarima drugoapelanta i trećeapelanta) i djelimične obustave jednog dijela tog rješenja (u odnosu na iznos od 71.026,87 KM) predmetne nekretnine dosuđene tražitelju izvršenja koji je dao najvišu ponudu za predmetne nekretnine. Osnovni sud je naveo da su neosnovani žalbeni navodi apelanata da je rješenje prvostepenog suda od 4. marta 2014. godine (po prigovoru apelanata) sadržavalo samo namirenje tražitelja izvršenja pljenidbom, procjenom i prodajom pokretnih stvari izvršenika (drugoapelanta i trećeapelanta). Obrazloženo je da takvi žalbeni navodi nemaju uporišta u sadržini spisa predmeta. Ovo tim prije što iz spisa predmeta proizlazi da je u predmetnoj pravnoj stvari provedeno vještačenje po vještaku građevinske struke S. M., koji je uradio osnovni i dopunski nalaz na osnovu kojeg je prvostepeni sud donio rješenje od 23. augusta 2017. godine kojim je utvrđena vrijednost predmetne nepokretnosti koja je predmet izvršenja. Pri tome, Okružni sud je istakao da je navedenim rješenjem utvrđena tržišna vrijednost etažiranog dijela predmetnih nekretnina prvoapelanta u iznosu od 90.106,86 KM, kao i da je odbijena kao neosnovana žalba apelanata izjavljena protiv prvostepenog rješenja kojim je utvrđena vrijednost predmetne nepokretnosti. Dalje, Okružni sud je istakao da, imajući u vidu naprijed utvrđeno činjenično stanje, žalbeni prigovori apelanata ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost rješenja o dosudi od 23. oktobra 2019. godine, kao ni rješenja o ispravci i dopuni rješenja od 29. oktobra 2019. godine u kojem su navedeni jasni razlozi vezano za izvršenu ispravku i dopunu rješenja o dosudi. Također, obzirom da je pobijanim rješenjem tražitelju izvršenja dosuđena nekretnina prvoapelanta (upisana sa suvlasničkim dijelom na prvoapelanta), proizlazi da su neosnovani žalbeni navodi da su rješenje o dosudi i ispravka i dopuna tog rješenja doneseni na štetu suvlasnika S. P. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je na osnovu člana 235. stav 1. tačka 2. u vezi sa članom 236. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te u vezi sa članom 21. ZIP, odlučio kao u izreci rješenja.
Apelacioni navodi
8. Apelanti smatraju da je osporenom odlukom povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. U navodima apelacije je opširno navedena hronologija izvršnog postupka, zajedno sa donesenim odlukama, koji je prethodio donošenju rješenja o dosudi predmetnih nekretnina i rješenja Okružnog suda po njihovoj žalbi. Apelanti su istakli da je prvostepeni sud nezakonito promijenio predmet i sredstvo izvršenja kada je dozvolio izvršenje na predmetnim nekretninama prvoapelanta koje je u konačnici rezultiralo donošenjem rješenja o dosudi i osporenog rješenja Okružnog suda. Naime, apelanti smatraju da je na osnovu rješenja po prigovoru od 4. marta 2014. godine dozvoljeno samo izvršenje na pokretnim stvarima drugoapelanta i trećeapelanta, te da je prvostepeni sud donošenjem zaključka o prodaji predmetnih nekretnina povrijedio odredbe ZIP. Također, apelanti smatraju da je prvostepeni sud donio rješenje o dosudi predmetnih nekretnina suprotno rješenju od 4. marta 2014. godine, kao i da je donošenjem rješenja o ispravci i dopuni povrijeđene odredbe ZIP-a i ZPP jer su podaci iz rješenja o dosudi istovjetni sa izvornikom i nema bilo kakvog osnova za ispravku i dopunu tog rješenja. Apelanti navode da zakonski zastupnik tražitelja izvršenja nije bio ovlašten za poduzimanje pravnih radnji u izvršnom postuku (kupovina nekretnina), kao i da sud nije postupio u skladu sa članom
113. ZIP jer predmetna nekretnina nije bila upisana u Knjigu uloženih ugovora za poslovne prostorije
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3)Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h)apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Dopustivost ratione materiae
10. Ustavni sud, prvenstveno, u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje i prava na djelotvoran pravni lijek, ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku u kojem apelanti imaju svojstvo izvršenika, te da se stoga postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine člana i člana 6. Evropske konvencije na izvršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno lice protiv kojeg se provodi izvršenje. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije primjenjiv u situaciji kada se u izvršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U- 21/02 od 26. marta 2004. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
11. Ustavni sud zapaža da se izvršni postupak na osnovu sporazuma stranaka (Ugovora o hipoteki), koji predstavlja izvršni naslov, radi naplate novčanog potraživanja tražitelja izvršenja ne tiče utvrđivanja građanskih prava i obaveza u smislu člana 6. Evropske konvencije. Naime, u konkretnom slučaju, osporenim rješenjima je dosuđena predmetna nekretnina tražitelju izvršenja (kupcu) odnosno, odlučivalo se o žalbi apelanata podnesenoj u izvršnom postupku (protiv rješenja o dosudi i ispravci rješenja o dosudi), koji je pokrenuo tražitelj izvršenja protiv apelanata, na osnovu izvršne isprave - Ugovora o zasnivanju hipoteke (koji je notarski obrađen u svrhu izvršenja). U vezi s tim, Ustavni sud smatra da u predmetnom izvršnom postupku, pa samim tim ni osporenim rješenjima o dosudi, nisu utvrđivana «nova građanska prava i obaveze» apelanta, već da su ona utvrđena navedenom izvršnom ispravom (hipotekom nad predmetnim nekretninama prvoapelanta i obavezivanjem drugoapelanta i trećeapelanta njihovom imovinom u cilju obezbjeđenja potraživanja tražitelja izvršenja). Stoga, Ustavni sud zaključuje da postupak koji je rezultirao osporenim rješenjem ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
12. Nadalje, imajući u vidu da su navodi apelanata o kršenju člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su, stoga, i navodi apelanata o povredi prava iz člana
13. Evropske konvencije (kao akcesornog prava) u vezi sa pravom na pravično suđenje, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Dopustivost prima facie
13. Ustavni sud, u odnosu na navode o povredi prava na imovinu, ukazuje da u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud je, rješavajući brojne ovakve apelacije, u kontinuitetu ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
15. Dovodeći naprijed navedene stavove u vezu sa specifičnim okolnostima ovog predmeta Ustavni sud će ispitati navode apelanata o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim Ustavni sud prvenstveno zapaža da je Osnovni sud (u prethodnoj fazi predmetnog izvršnog postupka) rješenjem od 3. oktobra 2013. godine odredio izvršenje na predmetnim nekretninama prvoapelanta i pokretnim stvarima drugoapelanta i trećeapelanta. Također, Ustavni sud zapaža da je po prigovoru apelanata djelimično obustavljeno izvršenje u odnosu na dio novčanog potraživanja, dok je ostalo na snazi rješenje o izvršenju u preostalom dijelu potraživanja, što je potvrđeno i u žalbenom postupku rješenjem Okružnog suda od 29. septembra 2014. godine. S druge strane Ustavni sud zapaža da apelanti smatraju da nije moglo biti određeno izvršenje na predmetnim nekretninama prvoapelanta, već u skladu sa rješenjem od 4. marta 2014. godine (po njihovom prigovoru na rješenje o izvršenju) samo izvršenje na pokretnim stvarima drugoapelanta i trećeapelanta. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na obrazloženje Okružnog suda iz kojeg jasno proizilazi da je taj sud, suprotno tvrdnjama apelanta, pomenute navode apelanata imao u vidu i da ih je obrazložio u svojoj odluci, ističući zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju. Naime, Okružni sud je zaključio da je u predmetnom postupku izvršeno vještačenje i rješenjem od 23. augusta 2017. godine utvrđena tržišna vrijednost predmetnih nekretnina, kao i da je odbijena žalba apelanata podnesena protiv navedenog rješenja. Također, Okružni sud smatra pravilnim i zakonitim rješenje o dosudi i rješenje o ispravci i dopuni rješenja o dosudi u kojima predmetna nekretnina na osnovu odredbe člana 93. ZIP-a dosuđena kupcu (tražitelju izvršenja) odnosno, izvršene su očigledne štamparske greške i propust suda da navede oznake predmetne nekretnine. Pri tome Ustavni sud zapaža da je, suprotno apelacionim navodima, Rješenjem o izvršenju Osnovnog suda od 3. oktobra 2013. godine (vidi uvodne napomene) eksplicitno navedeno da je određeno izvršenje na predmetnim nekretninama prvoapelanta kao i na pokretnim stvarima drugoapelanta i trećeapelanta te da je prvoapelant, kako to proizilazi iz dokumentacije dostavljene uz apelaciju, učestovao na ročištima koja su se ticala utvrđivanja vrijednosti predmetnih nekretnina kao i njihovoj prodaji
16. U vezi s prednjim Ustavni sud dakle smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u pravo apelanata na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić