Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-956/20 („Bartula“ d.o.o. Sokolac)

Odluka donesena 16. 11. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Hipoteka
  • Ništavost
  • Stjecanje bez osnova
  • Nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-956/20

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 11. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 956/20, rješavajući apelaciju „Bartula“ d.o.o. Sokolac, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. novembra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Bartula“ d.o.o. Sokolac podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 61 0 Ps 011593 19 Rev od 3. decembra 2019. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 61 0 Ps 011593 18 Pž od 16. aprila 2019. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Istočnom Sarajevu broj 61 0 Ps 011593 17 Ps od 6. juna 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Bartula“ d.o.o. Sokolac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sokoca, kojeg zastupa Sanela Gorčić, advokat iz Sarajeva, podnio je 16. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 61 0 Ps 011593 19 Rev od 3. decembra 2019. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 61 0 Ps 011593 18 Pž od 16. aprila 2019. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 61 0 Ps 011593 17 Ps od 6. juna 2018. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda, Okružnog privrednog suda, tuženih HETA d.o.o. Sarajevo, Addiko Bank a.d. Banja Luka i UTD „Best“ d.o.o. Travnik (u daljnjem tekstu: prvotuženi, drugotuženi i trećetuženi ili zajedno tuženi).

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 5. jula 2021. godine, Viši privredni sud 19. jula 2021. godine, Okružni privredni sud 12. jula 2021. godine, prvotuženi i drugotuženi, koje zastupa Advokatsko društvo „Eterović“ d.o.o. Sarajevo, odgovor na apelaciju dostavili su 7. jula 2021. godine, a trećetuženi, kojeg zastupa Armin Mušija, advokat iz Sarajeva, odgovor je dostavio 7. jula 2021. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Odlučujući o apelantovoj tužbi podnesenoj protiv tuženih radi neosnovanog obogaćenja, Okružni privredni sud je Presudom broj 61 0 Ps 011593 17 Ps od 6. juna 2018. godine odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev (stav I tač. 1. i 2. izreke presude) kojim je tražio da se utvrdi da su ništavi ugovori o ustupanju potraživanja zaključen 10. novembra 2014. godine, za ugovor o odobravanju okvira za finansijsko praćenje od 13. aprila 2011. godine i ugovor o ustupanju potraživanja od 10. novembra 2014. godine, za ugovor o dugoročnom kreditu sa valutnom klauzulom u eurima od 13. aprila 2011. godine, oba zaključena između Hypo Alpe-Adria-Bank a.d. Banja Luka, čiji je pravni sljednik drugotuženi kao ustupilac potraživanja, i prvotuženog kao prijemnika, kao i ugovor o ustupanju potraživanja od 21. jula 2015. godine zaključen između prvotuženog, kao ustupioca potraživanja, i trećetuženog, kao prijemnika potraživanja, i da su navedeni ugovori bez pravnog djejstva. Također je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio da se utvrdi da su ništave izjave – saglasnosti o prenosu založnog prava (hipoteke) od 10. novembra 2014. godine kojim je preneseno založno pravo – hipoteka na preciziranim nekretninama upisanim u zemljišnim knjigama, pobliže označenim kao u izreci presude, sve upisane u katastarskoj općini Pale Grad u knjigu uloženih ugovora o prodaji poslovnih zgrada, poslovnih prostorija i garaža Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove Banja Luka - Područna jedinica Pale (u daljnjem tekstu: RUGIP) sa pravnog prednika drugotuženog na prvotuženog i na trećetuženog, koja promjena je upisana u teretnom listu C navedenih zemljišnoknjižnih uložaka, te da je kao takva bez pravnog djejstva, pa da se nalaže njihovo brisanje u Zemljišnoknjižnom uredu i RUGIP-u. Istom presudom je (tačka 3) odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio da se trećetuženom naloži da apelantu preda u posjed i na slobodno raspolaganje nekretnine pobliže označene u izreci presude, te da tuženi apelantu (tačka 4) solidarno naknade troškove postupka. Stavom II izreke presude je odbijen apelantov alternativni tužbeni zahtjev kojom je tražio (tač. 1. i 2) da se utvrdim stavom I tač. 1. i 2. izreke presude i apelantov zahtjev (tačka 3) za isplatu iznosa od 12.155.680,00 KM kao (tačka 4) i za naknadu troškova postupka.

6. Okružni privredni sud je naveo da je apelant 11. januara 2018. godine podnio tužbu protiv tuženih radi neosnovanog bogaćenja. Nakon ocjene izvedenih dokaza, Okružni privredni sud je utvrdio da među parničnim strankama nije bilo sporno da je apelant 13. aprila 2011. godine sa pravnim prednikom drugotuženog zaključio dva ugovora o kreditu, i to: ugovor o dugoročnom kreditu sa valutnom klauzulom u eurima na iznos od 2.600.000.00 KM sa rokom vraćanja od 120 mjeseci (10 godina), sa dospijećem prvog anuiteta nai1. juna 2011. godine i ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom (šestomjesečni EURIBOR određen na 31. decembar 2010. godine), te ugovor o odobravanju okvira za finansijsko praćenje a u okviru tog ugovora ugovor o kratkoročnom kreditu od 30. jula 2013. godine. Također je utvrđeno da među parničnim strankama nije sporno da su pravni prednik drugotuženog kao ustupilac i prvotuženi kao prijemnik 10. novembra 2014. godine zaključili dva ugovora o ustupanju potraživanja, i to: ugovor o ustupanju potraživanja kojim je ustupilac prijemniku uz naknadu (član 4. ugovora) ustupio u cijelosti svoje dospjelo potraživanje sa stanjem na 30. septembar 2014. godine koje ima prema apelantu, a koje se sastoji od potraživanja po pojedinačnim ugovorima, odobrenim po osnovu ugovora o odobravanju okvira za finansijsko praćenje. Dakle, po osnovu ugovora o kratkoročnom kreditu od 30. jula 2013. godine i ugovora o ustupanju potraživanja od 10. novembra 2014. godine ustupilac je prijemniku (prvotuženom) uz naknadu (član 4. ugovora) ustupio svoje u cijelosti dospjelo potraživanje sa stanjem na 30. septembar 2014. godine u iznosu od 2.408.092,71 KM koje ima prema apelantu, a po osnovu ugovora o dugoročnom kreditu sa valutnom klauzulom u eurima od 13. aprila 2011. godine sa svim sporednim pravima iz tog ugovora o kreditu. Okružni privredni sud je, također, utvrdio da nije sporno da su nakon toga 21. jula 2015. godine prvotuženi i trećetuženi zaključili ugovor o ustupanju potraživanja, kojim su obuhvaćena sva potraživanja iz prethodno navedenih ugovora o ustupanju zajedno sa sporednim pravima.

7. Imajući u vidu navedeno Okružni privredni sud je naveo da je među parničnim strankama sporno da li su navedeni ugovori zaključeni između tuženih u skladu sa važećim zakonskim propisima, ili su ništavi i nezakoniti, te u vezi s tim da li je nezakonito izvršen prijenos prava vlasništva na nekretninama-hipoteke, koje su upisane u zemljišne knjige, radi osiguranja vraćanja navedenih kredita odobrenih apelantu. Iz ugovora o ustupanju potraživanja od 10. novembra 2014. godine proizlazi da je pravni prednik drugotuženog ustupio prvotuženom uz naknadu svoje u cijelosti dospjelo potraživanje sa stanjem na 30. septembar 2014. godine u ukupnom iznosu od 2.408.092,71 KM (dospjela glavnica u iznosu od 2.302.421,03 KM, redovne kamate u iznosu od 99.431,74 KM, zatezne kamate u iznosu od 6.239,94 KM), a po osnovu ugovora o dugoročnom kreditu sa valutnom klauzulom u eurima od 13. aprila 2011. godine, sa svim sporednim pravima iz tog ugovora o kreditu (založno pravo na nekretninama). Dalje, iz ugovora o ustupanju potraživanja zaključenog 15. aprila 2015. godine između prvotuženog kao ustupioca i trećetuženog kao prijemnika proizlazi da je prvotužitelj ustupio trećetuženom uz naknadu cjelokupno svoje potraživanje od apelanta kao dužnika, nastalo po osnovu oba ugovora o ustupanju potraživanja od 10. novembra 2014. godine (vezana za ugovore od 13. aprila 2011. godine o odobravanju okvira za finansijsko praćenje i o dugoročnom kreditu sa valutnom klauzulom u eurima, zajedno sa svim sporednim potraživanjima iz tih ugovora, tj. pripadajućim založnim pravima).

8. U vezi s navedenim, Okružni sud je obrazložio „da je gore navedenim ugovorima o ustupanju potraživanja uz naknadu preneseno dospjelo potraživanje drugotuženog na prvotuženog, a potom da je to isto potraživanje ustupljeno od prvotuženog na trećetuženog, bez obzira na činjenicu da to potraživanje proistječe iz ugovora o kreditu zaključenim između [apelanta] kao korisnika kredita i pravnog prednika drugotuženog (banke) kao davatoca kredita, kako se u konkretnom slučaju radi o dospjelim potraživanjima koja su nastala raskidom ugovora o kreditima i proglašenjem cjelokupnih neplaćenih (neizmirenih) potraživanja iz ugovora o kreditu dospjelim, sud te ugovore nije razmatrao u smislu odredaba Zakona o bankama (ko može odobriti kredit klijentima)“. Također je obrazloženo da ugovore nije ocijenio ni u vezi sa odredbama Poglavlja XXXV Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojim su regulirani ugovori o kreditu. Istaknuto je da je sud sporne ugovore razmatrao „u smislu odredaba Poglavlja VI ZOO kojima je regulirana promjena vjerovnika ili dužnika u obligacionim odnosima, pa i ustupanje potraživanja (cesija) o čemu se u konkretnom slučaju radi. U vezi s tim je Okružni privredni sud istakao da, po njegovoj ocjeni, „nije bilo nikakve smetnje da se takvo potraživanje i ustupi, odnosno da se zaključe gore navedeni ugovori o ustupanju između tuženih“.

9. S tim u vezi, Okružni privredni sud je ukazao na sadržaj odredbe člana 436. stav 1. ZOO kojom je regulirano da vjerovnik (kao ustupilac - cedent) može ugovorom zaključenim s trećim (cesija) prenijeti na prijemnika-cesionara svoje potraživanje izuzev potraživanja čiji je prijenos zabranjen zakonom (potraživanja iz utvrđenih poreznih ili carinskih obaveza i sl.) ili potraživanja koje je vezano za ličnost povjerioca, ili koje se po svojoj prirodi protivi prenošenju na drugoga (alimentacija i sl.). Imajući u vidu navedeno, Okružni privredni sud smatra da je pogrešno apelantovo tumačenje da je konkretno potraživanje (predmet ustupanja) ono za koje zakon propisuje da se ne može prenijeti, jer prijemnik nije imao (nema) odobrenje Agencije za bankarstvo RS. Ovo stoga, kako je obrazložio Okružni privredni sud, što se u ovom slučaju „ni ne radi o prijenosu ugovora o kreditu, nego o prijenosu dospjelih potraživanja iz tih ugovora. Ako je banka jedina ovlaštena da zaključi ugovor o kreditu, odnosno ugovor o finansijskom praćenju, to ne znači da ona svoje potraživanje po osnovu tih ugovora ne može prenijeti na trećeg“. U vezi s tim je ukazano da u predmetnom slučaju prvotuženi - prijemnik „nije stupio na mjesto ustupioca drugotuženog), odnosno banke (pravnog prednika drugotuženog) kao davaoca kredita, nego da je stupio na mjesto drugotuženog kao vjerovnika za dospjelo potraživanje iz oba ugovora o kreditu koja je banka, pravni prednik drugotuženog, prethodno zaključila sa [apelantom], a nakon čega je prvotuženi kao ustupilac to svoje potraživanje novim ugovorom o ustupanju prenio na trećetuženog kao prijemnika, što, po ocjeni suda, nije suprotno odredbi člana 436. ZOO“.

10. Okružni privredni sud je, također, ukazao da je odredbom člana 438. stav 1. ZOO propisano da za prijenos potraživanja (cesija) nije bitan pristanak dužnika (cessus), ali da je ustupilac (cedent) dužan obavijestiti dužnika o izvršenom ustupanju. Sama obavijest može se učiniti u bilo kojem obliku, a značajna je zbog toga što je od primanja te obavijesti valjano samo ono ispunjenje koje dužnik učini prijemniku (cesionaru). Navedeno je da čin obavještavanja dužnika ne utječe na valjanost ugovora o prijenosu potraživanja, jer se njegov položaj zaključenjem ugovora o ustupanju ne mijenja (duguje isti obim potraživanja), a da apelant nije ni tvrdio da je bilo kojoj od ugovornih strana pokušao u međuvremenu svoje potraživanje izmiriti, ili da ga je već izmirio. Prema tome, istaknuti prigovor apelanta da nije obaviješten o prijenosu potraživanja, po ocjeni Okružnog privrednog suda, nije imao utjecaja na ocjenu zakonitosti i valjanosti zaključenih ugovora o ustupanju potraživanja. Također, smatra da apelant nije dokazao da je sa pravnim prednikom drugotuženog ugovorio zabranu prijenosa potraživanja, kako je to definirano odredbom člana 436. stav 2. ZOO. Stoga su, po shvatanju Okružnog privrednog suda, svi navedeni ugovori o ustupanju potraživanja zakoniti i pravilni, te stoga nije bilo nikakve smetnje da se na osnovu navedenih ugovora izvrši i prijenos založnih prava, kao sporednih prava. Osim toga, saglasno odredbi člana

437. ZOO, ustupanje je izvedeni način stjecanja, kada prijemnik preuzima potraživanje onakvo kakvo je bilo kod ustupioca, što znači da ga preuzima i sa svim sporednim pravima, pa i založnim pravom kao sporednim pravom. U vezi s tim je obrazloženo „da sporedna prava koja prate potraživanja koja su ugovorima ustupljena (založna prava - hipoteke), a koja su bila upisana na nekretninama [apelanta], kao obsiguranje zaključenih ugovora o kreditima, saglasno navedenoj odredbi, zaključenjem ugovora o ustupanju prelaze na prijemnika po sili zakona (sporedna prava koja prate ustupljeno potraživanje)“. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci, na osnovu odredbe čl. 436. i 437. ZOO i odredbi člana 176. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

11. Presudom Višeg privrednog suda broj 61 0 Ps 011593 18 Pž od 16. aprila 2019. godine apelantova žalba je odbijena i presuda Okružnog privrednog suda potvrđena. Istom presudom je odbijen zahtjev parničnih stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.

12. Viši privredni sud je naveo da apelant osporava presudu prvostepenog suda, jer smatra da se taj sud uopće nije osvrnuo na odredbu člana 98s. st. 1. i 2. Zakona o bankama Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o bankama), koja ne pravi razliku između dospjelih i nedospjelih potraživanja po ugovoru o kreditu, da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, jer je odredbe članova ZOO bio dužan da protumači na način da one upućuju na odredbe istog zakona u pogledu ugovora o kreditu, da se predmetno potraživanje nije moglo prenijeti ugovorom o ustupanju potraživanja, jer ni prvotuženi ni trećetuženi nisu imali saglasnost Agencije za bankarstvo RS, da je predmetni ugovor o prijenosu samo prividni ugovor ustupanja hipoteke, da o ugovoru o ustupanju nije obaviješten dužnik, odnosno vlasnik nekretnine, da apelant nije nikada dao saglasnost za promjenu hipotekarnog povjerioca i da se izvršni sud nije bavio pitanjem pravne valjanosti ugovora o ustupanju i promjene u zemljišnoj knjizi.

13. Ispitujući presudu prvostepenog suda u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava, Viši privredni sud je ocijenio neosnovanim apelantove žalbene navode - pozivanje na odredbu Zakona o bankama (čl. 98s. st. 1. i 2) sa obrazloženjem da citirana odredba Zakona o bankama nije primjenjiva na konkretnu situaciju. Navedeno zbog toga što navedenom odredbom Zakona o bankama nije izričito određeno kome je dozvoljeno ustupanje potraživanja, niti je isključen prijenos potraživanja drugim licima, već je samo propisan položaj dužnika ako se potraživanje prenese na banku ili drugu finansijsku organizaciju. Članom 125. ZOO propisano je da, kad ispunjenje obaveze u određenom roku predstavlja bitan sastojak ugovora, pa dužnik ne ispuni obavezu u tom roku, ugovor se raskida po samom zakonu. Tako je i u konkretnom slučaju ugovor o kreditu raskinut po sili zakona. Otkazom ugovora o kreditu od banke ili raskidom ugovora o kreditu po sili zakona zbog kašnjenja korisnika kredita u plaćanju dvije uzastopne rate dospijevaju na naplatu ne samo dospjele rate kredita već i preostali dio kredita, zajedno sa ugovorenom zateznom kamatom. Zbog tog razloga, kao je obrazložio drugostepeni sud, pravni sljednik drugotužene ima dospjelo potraživanje prema apelantu. U vezi s tim je ukazano na odredbu člana 436. ZOO kojom je regulirano preinačenje obaveza promjenom subjekata, u konkretnom slučaju promjene povjerioca. Naime, iz definicije navedene odredbe se može zaključiti da ovaj institut, faktički, objektivizira potraživanje koje se tretira kao samostalni imovinski objekt koji se može prenositi. Pored toga, kako je u pitanju bio jedan od dozvoljenih načina prijenosa - putem ugovora zaključenog saglasnom izjavom volja ugovornih stranaka (dobrovoljna cesija u pogledu oba ugovora), radilo se o dozvoljenom pravnom poslu (a ne pravnom poslu koji je zaključen suprotno zakonu-contra legem). U tom kontekstu je ukazano da je prelaz postojećeg potraživanja sa ranijeg povjerioca (pravnog prednika drugotuženog) na prvotuženog, a potom sa ovog sticaoca na trećetuženog izvršen u skladu sa navedenom zakonskom odredbom, a kako se radi o konsenzualnom ugovoru, on je postao perfektan samim zaključenjem ugovora, tako da druge konkretne radnje s ciljem realizacije sadržaja tog odnosa nisu ni bitne za valjanost izvršenog prijenosa.

14. Osim navedenog, Viši privredni sud smatra neosnovanim apelantove žalbene navode kojim tvrdi da se radilo o neprenosivom potraživanju, jer iz odredbe člana 436. ZOO proizlazi da predmet cesije može biti svako otuđivo cedentovo potraživanje koje ima prema dužniku, a da je to upravo bilo u ovom slučaju budući da se prenosi samo potraživanje, a ne pravo banke na davanje kredita. Dakle, Viši privredni sud smatra da je neosnovano apelantovo pozivanje na Zakon o bankama, koji je isključivo vezan za banke i druge finansijske organizacije koje su zakonom ovlaštene da obavljaju bankarske poslove. Također, kako je odredbom člana 437. ZOO predviđen i prelazak sporednih prava koja prelaze zajedno sa potraživanjem, Viši privredni sud smatra da nema osnova ni za ništavost izjave - saglasnosti o prijenosu založnog prava, jer se hipoteka, zbog svoje akcesornosti, vezuje za potraživanje koje osigurava. Navedeno je da je tu okolnost ocijenio i izvršni sud u postupku izvršenja protiv apelanta kao založnog dužnika, priznajući svojstvo trećetuženom kao hipotekarnom povjeriocu. Viši privredni sud, također, smatra da je prvostepeni sud ispravno primijenio odredbu člana 438. citiranog zakona, pa ističe da čak i da nije bilo obavještenja dužnika, to bi moglo samo da ga oslobodi obaveze prema cesionaru ukoliko je obavezu ispunio prema ustupiocu a to ovdje nije slučaj. U vezi s tim je ukazano da nije sporno da apelant svoju obavezu nije ispunio ni prema prvobitnom povjeriocu, niti prema trećetuženom, tako da je trećetuženi, preuzimajući potraživanja od pravnog prednika drugotuženog, shodno odredbi ZOO koja regulira odnos između primaoca i dužnika, imao sva ona prava koja je prema apelantu kao dužniku imao i raniji povjerilac. Navedeno je da to propisuje odredba člana 440. ZOO, a tim se pravom trećetuženi i služio u postupku prinudnog izvršenja. To znači da je trećetuženi na osnovu cesije, na derivativan (translativan) način stekao pravo na potraživanje od apelanta kao dužnika, pri čemu je obim prava, s jedne strane, i obim obaveza dužnika, s druge strane, ostao isti, tj. njegov položaj se nije promijenio. Ovo zbog toga što je prema odredbi člana 440. stav 2. ZOO apelant imao pravo na isticanje svih onih prigovora koje je mogao isticati i prema ranijem povjeriocu a što je moglo biti od značaja samo za postupak izvršenja u kome je trećetuženi, kao novi povjerilac, bio legitimiran da prinudnim putem naplati svoje potraživanje i ta legitimacija je proizlazila iz odredbe člana 30. ZlP-a.

15. Slijedom navedenog, Viši privredni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno ocijenio odredbe ZOO koje se odnose na preinačenje obaveza promjenom subjekata, nalazeći da je ugovor o cesiji pravno valjan i da se zaključenjem ovih ugovora ne dira u ovlaštenje banke da samo ona može zaključiti ugovor o kreditu na način koji propisuje odredba člana 2. Zakona o bankama. Stoga su ocijenjeni kao neosnovani apelantovi navodi da potraživanja po predmetnim ugovorima o kreditu nisu mogla biti predmet prijenosa i da se to potraživanje moglo prenijeti samo na finansijske organizacije koje imaju dozvolu za obavljanje bankarskih poslova izdatu od Agencije za bankarstvo RS. S obzirom na navedeno Viši privredni sud je primjenom odredbe člana 226. ZPP odlučio kao u izreci presude, dok je u skladu sa odredbom člana 397. stav 1. a u vezi sa čl. 386. i 387. ZPP odbio zahtjev parničnih stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka (troškova za sastavljanje žalbe i odgovora na žalbu).

16. Presudom Vrhovnog suda broj 61 0 Ps 011593 19 Rev od 3. decembra 2019. godine revizija je odbijena, kao i zahtjevi tuženih za naknadu troškova sastavljanja odgovora na reviziju.

17. U obrazloženju Vrhovni sud je naveo da, polazeći od utvrđenja da se u predmetnom slučaju radi o dospjelom potraživanju koje je nastalo raskidom ugovora o kreditima i proglašenjem cjelokupnog neplaćenog potraživanja iz ugovora o kreditu dospjelim, te kojim povjerilac-ustupilac prenosi svoje potraživanje prema dužniku na treće lice-kao prijemniku (član 436. ZOO), smatra da je, saglasno citiranoj odredbi zakona, pravni prednik drugotuženog (ustupilac) ugovorom o ustupanju potraživanja od 10. novembra 2014. godine prenio uz naknadu svoje potraživanje dospjelo na 30. septembar 2014. godine koje je imao prema apelantu na prvotuženog (prijemnika). Također, ugovorom o ustupanju potraživanja od 21. jula 2015. godine zaključenim između prvotuženog (ustupioca) i trećetuženog (prijemnika) obuhvaćena su potraživanja iz navedenog ugovora zajedno sa sporednim pravima.

18. U vezi s tim, Vrhovni sud smatra da, prema odredbi člana 438. stav 1. ZOO, za prijenos potraživanja nije potreban pristanak dužnika, ali je ustupilac dužan obavijestiti dužnika o izvršenom ustupanju za koje obavještenje zakon ne predviđa formu. Međutim, imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da se u predmetnom slučaju ne radi o prijenosu koji je zakonom zabranjen (član 436. stav

2. ZOO), kako su to pravilno zaključili i nižestepeni sudovi, za pravnu valjanost pobijanih ugovora se ne zahtijeva pristanak dužnika da se izvrši prijenos na novog povjerioca, jer se prijenosom potraživanja ništa ne mijenja u položaju dužnika. Prema tome, Vrhovni sud smatra neosnovanim apelantov revizioni prigovor da nije obaviješten o prijenosu potraživanja u situaciji kada apelant tokom postupka nije ni tvrdio da je u međuvremenu bilo kojoj od ugovornih strana pokušao izmiriti svoje obaveze koje su predmet pobijanih ugovora o ustupanju potraživanja i izjave o ustupanju sporednih prava. Ovo zbog toga što se sa obavještavanjem ustupioca izjednačava u pogledu obaveze dužnika, odnosno svako njegovo saznanje o izvršenom ustupanju. Dakle, i pod uvjetom da ustupilac nije obavijestio apelanta kao dužnika o izvršenom ustupanju, saznanje o ustupanju potraživanja apelant je imao najkasnije dostavljanjem rješenja nadležnog suda kojim je izvršena promjena tražioca izvršenja u kojem je kao tražilac izvršenja označen prvotuženi umjesto drugotuženog, zatim, trećetuženi umjesto prvotuženog

19. U vezi s tim je nadalje obrazloženo da je pobijanim ugovorima o prijenosu potraživanja „preneseno potraživanje koje je po pravnoj prirodi otuđivo, a ne pravo banke na davanje kredita“. Stoga se, i po ocjeni Vrhovnog suda, u konkretnom slučaju ne radi o prijenosu potraživanja koji je zabranjen zakonom (u smislu člana 436. stav 1. ZOO) pa pobijani ugovori, suprotno revizionim navodima, nisu protivni prinudnim propisima.

20. Osim navedenog, Vrhovni sud smatra da je drugostepeni sud ispravno postupio kada je zaključio da je neotplaćivanjem ugovorenih anuiteta iz ugovora o kreditu on raskinut po samom zakonu (član 125. ZOO), zbog čega ocjenjuje da je neosnovano pozivanje apelanta na odredbu člana 98s. st. 1. i 2. Zakona o bankama koji, po ocjeni suda, nije mjerodavan za odluku o raskidu navedenog ugovora. Raskidom ugovora dospijeva na naplatu cjelokupno neizmireno potraživanje koje potječe iz ugovora o kreditu o čemu je apelant imao saznanja najkasnije sa danom podnošenja prijedloga za izvršenje Okružnom privrednom sudu Istočno Sarajevo (1. jula 2014. godine) od prednika drugotuženog (kao tražioca izvršenja) protiv apelanta (kao izvršenika) radi naplate potraživanja iz osnova ugovora koji su predmet pobijanih ugovora o ustupanju potraživanja. Prema tome, kako apelant ni u izvršnom postupku nije pobijao spomenuta rješenja Okružnog privrednog suda u Istočnom Sarajevu, o promjeni tražioca izvršenja u rješenjima o izvršenju a koje promjene su izvršene na osnovu pobijanih ugovora o ustupanju potraživanja i na temelju odredbe člana 30. ZIP-a, Vrhovni sud je zaključio da su neosnovani apelantovi revizioni navodi vezani za utvrđivanje ništavosti navedenih ugovora i utvrđenje da oni ne proizvode pravno djejstvo.

21. Dalje, Vrhovni sud je obrazložio da, prema načelu akcesornosti, potraživanje i hipoteka čine nerazdvojnu cjelinu. Ukazano je da kod ugovora o ustupanju potraživanja, saglasno odredbi člana

437. ZOO, preuzimalac preuzima potraživanje kakvo je ustupilac imao prema dužniku sa svim pravima, pa i založnim pravom kao sporednim pravom. Dakle, sporedna prava koja prate potraživanje ustupljeno pobijanim ugovorima, koja su upisana na nekretninama apelanta, kao sredstvo osiguranja ugovora o kreditu i koja je drugotuženi kao povjerilac stekao saglasno uknjižbom u zemljišne knjige, zaključenjem ugovora o ustupanju potraživanja prelaze na prijemnika po sili zakona. Stoga su neosnovani apelantovi revizioni navodi da nedostaje forma za hipoteku. Prema tome, Vrhovni sud je primjenom odredbe člana 248. ZPP odlučio kao u izreci presude.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

22. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, ZOO, ističući da su sudovi u konkretnom slučaju bili dužni primijeniti odredbu člana 98s. st. 1. i st. 2. Zakona o bankama. Ovo zbog toga što, kako navodi, predmetno potraživanje se nije moglo prenijeti ugovorom o ustupanju potraživanja, jer ni prvotuženi ni trećetuženi nisu imali saglasnost Agencije za bankarstvo RS, te zato što su predmetni ugovori o prijenosu samo prividni ugovori ustupanja hipoteke. Također, apelant navodi da o ugovorima o ustupanju nije obaviješten kao vlasnik nekretnina založenih po osnovu ugovora o kreditu zaključenim sa pravnim prednikom drugotuženog i da nije nikada dao saglasnost za promjenu hipotekarnog povjerioca. Prema tome, apelant smatra da se u konkretnom slučaju radi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava od sudova, što je direktna posljedica nepravilnog tumačenja ugovora o kreditu, pravnog djejstva ugovora o kreditu, ustupanja potraživanja iz ugovora o kreditu i subjekata ovlaštenih za prijenos i prijem ustupanja po potraživanju iz ugovora o kreditu. Stoga, ističe da je banka, pravni prednik drugotuženog, bila dužna, shodno citiranoj odredbi Zakona o bankama, da ga kao korisnika kredita obavijesti o prijenosu prava iz stava 1. ovog člana.

b) Odgovor na apelaciju

23. Vrhovni sud je naveo da prilikom donošenja osporene odluke tog suda nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva u apelaciji, te da je zbog toga apelacija neosnovana.

24. Suprotno navodima apelacije, Viši privredni sud, također, smatra da su apelantovi navodi neosnovani i predlaže da se apelacija odbije.

25. Okružni privredni sud smatra apelantove navode neosnovanim i predlaže da se apelacija odbije, jer, kako navodi, pobijana presuda sadrži jasne, dovoljne i valjane razloge u pogledu odlučnih činjenica za pravilnu primjenu materijalnog prava na konkretnu pravnu stvar.

26. Prvotuženi i drugotuženi su istakli da u postupku pred redovnim sudovima nisu povrijeđena prava na koja se apelant poziva u apelaciji. Smatraju da apelant ne uviđa da se u konkretnom slučaju nije radilo o ustupanju i preuzimanju ugovornog odnosa i promjeni ugovornih strana, već o ustupanju dospjelog potraživanja, što je potpuno druga vrsta pravnog posla, pa su svi navodi o Zakonu o bankama potpuno suvišni i nesuvisli. Stoga, apelantove navode smatraju neosnovanim i predlažu da se apelacija odbije.

27. Trećetuženi, također, ističe da apelant ne uviđa da se u konkretnom slučaju nije radilo o ustupanju i preuzimanju ugovornog odnosa i promjeni ugovornih strana, već o ustupanju potraživanja, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

28. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dIjelu glasi:

Kad je ispunjenje o roku bitni sastojak ugovora Član 125 (1) Kad ispunjenje obaveze u određenom roku predstavlja bitan sastojak ugovora, pa dužnik ne ispuni obavezu u tom roku, ugovor se raskida po samom zakonu.

(2) Ali, poverilac može održati ugovor na snazi, ako po isteku roka, bez odlaganja, obavesti dužnika da zahteva ispunjenje ugovora.

(3) Kad je poverilac zahtevao ispunjenje, pa ga nije dobio u razumnom roku, može izjaviti da raskida ugovor.

(4) Ova pravila važe kako u slučaju kad su ugovorne strane predvidele da će se ugovor smatrati raskinutim ako ne bude ispunjen u određenom roku, tako i onda kad je ispunjenje ugovora u određenom roku bitan sastojak ugovora po prirodi posla.

Koja se potraživanja mogu preneti ugovorom Član 436.

(1)Poverilac može ugovorom zaključenim sa trećim preneti na ovoga svoje potraživanje, izuzev onog čiji je prenos zabranjen zakonom ili koje je vezano za ličnost poverioca, ili koje se po svojoj prirodi protivi prenošenju na drugoga. (2)Ugovor o ustupanju nema dejstvo prema dužniku, ako su on i poverilac ugovorili da ovaj neće moći preneti potraživanje na drugoga ili da ga neće moći preneti bez dužnikovog pristanka.

Sporedna prava Član 437.

(1) Sa potraživanjem prelaze na prijemnika sporedna prava, kao što su pravo prvenstvene naplate, hipoteka, zaloga, prava iz ugovora sa jemcem, prava na kamatu, ugovornu kaznu i sl.

(2) Pretpostavlja se da su dospele, a neisplaćene kamate ustupljene sa glavnim potraživanjem.

(3) Svako ažuriranje javnih registara zbog prenosa potraživanja i njihovih sporednih prava je odgovornost prijemnika, ukoliko nije drugačije određeno ugovorom o prenosu.

Obaveštavanje dužnika Član 438. stav 1.

Za prenos potraživanja nije potrebna posebna saglasnost davaoca garancije, vlasnika garancije, kao ni bilo kog drugog nosioca garancije.

29. U Zakonu o bankama Republike Srpske ("Službeni glasniku RS" br. 44/03, 74/04, 116/11 i 5/12) relevantna odredba glasi:

Član 98s., st. 1. i st. 2.

Ako banka prenese potraživanje iz ugovora o kreditu drugoj banci ili finansijskoj organizaciji koja ima dozvolu Agencije - prijemniku, korisnik prema prijemniku ima ista prava koja je imao prema banci i može drugom prijemniku istaći i, osim prigovora koje ima prema njemu, i one prigovore koje je imao prema banci iz ugovora o kreditu, a prijemnik ne može korisnika dovesti u nepovoljniji položaj od položaja koji bi imao da to potraživanje nije preneseno i korisnik zbog toga ne može biti izložen dodatnim troškovima.

Banka je dužna da obavijesti korisnika o prenosu prava iz stava 1. ovog člana, izuzev ako je nastavila da u ime i za račun prijemnika po kreditu vrši naplatu ustupljenog potraživanja od korisnika.

VI.Dopustivost

30. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

31. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 61 0 Ps 011593 19 Rev od 3. decembra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 17. januara 2021. godine, a apelacija je podnesena 16. marta 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

34. Apelant smatra da mu je u predmetnom parničnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

35. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

36. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

37. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uvjet za primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor o utvrđivanju građanskih prava i obaveza. U konkretnom slučaju predmetni parnični postupak se vodio radi neosnovanog bogaćenja, dakle, predmet je građanskopravne prirode, te stoga proizlazi da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj. Prema tome, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijevaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.

38. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje se temelje na tvrdnjama da su sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo, odredbe ZOO, jer smatra da banka potraživanje po osnovu ugovora o kreditu primjenom odredaba člana 98s. st. 1. i 2. Zakona o bankama nije mogla prenijeti ugovorima o ustupanju potraživanja, jer ni prvotuženi ni trećetuženi nisu imali saglasnost Agencije za bankarstvo RS. Također, smatra da je predmetni ugovor o prijenosu potraživanja samo prividni ugovor radi ustupanja hipoteke na nekretninama. Nadalje, apelant ističe da nije bio obaviješten o ugovorima o ustupanju koje je banka zaključila sa prvotuženim, a potom prvotuženi sa trećetuženim, kao i da nikad nije dao saglasnost za promjenu hipotekarnog povjerioca.

39. U vezi sa primjenom materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

40. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se problematiziraju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

41. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da su sudovi u okolnostima predmetnog slučaja odlučivali i o primarnom i o alternativnom tužbenom zahtjevu apelanta u pogledu utvrđivanja ništavosti ugovora o ustupanju potraživanja od 10. novembra 2014. godine i 21. jula 2015. godine, ništavosti izjava i saglasnosti o prijenosu založnog prava na nekretninama - hipoteci na temelju kojih je izvršena promjena upisa u C teretnom listu na osnovu navedenih ugovora o prijenosu potraživanja. Ustavni sud, također, zapaža da je predmetni postupak okončan presudom Vrhovnog suda kao konačnom odlukom kojom je apelantova revizija odbijena i potvrđena presuda drugostepenog suda. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su sudovi na sve tri instance, polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja koje zapravo među strankama i nije bilo sporno, detaljno razmotrili sva sporna pitanja koja apelant problematizira i ponavlja u apelaciji, da su uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog prava, odredbe ZOO dali iscrpna obrazloženja u pogledu neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva.

42. Dakle, Ustavni sud smatra da su sudovi na sve tri instance dali jasno i argumentirano obrazloženje primjenom odredbe člana 125. ZOO, da se u konkretnom slučaju radi o dospjelim potraživanjima nastalim raskidom ugovora o kreditima i proglašenjem cjelokupnog neplaćenog potraživanja po navedenim ugovorima dospjelim, čiji je prijenos propisan odredbom člana 436. citiranog zakona. Redovni sudovi su svoje odlučenje i zaključke o neosnovanosti tužbenog zahtjeva apelanta utemeljili na navedenoj odredbi ZOO, obrazloživši da, u smislu navedene odredbe, povjerilac kao ustupilac potraživanja – cedent (u konkretnom slučaju banka) može ugovorom zaključenim sa trećim licem – cesijom prenijeti na prijemnika – cesionara svoje potraživanje izuzev onoga koje je zabranjeno zakonom (poreske i carinske obaveze i sl.) ili potraživanje koje je vezano za ličnost povjerioca, koja se po svojoj prirodi protive prenošenju na drugoga (alimentacija i sl.). Redovni sudovi su, imajući u vidu okolnosti konkretnog predmeta, u osporenim odlukama obrazložili da se u konkretnom slučaju ne radi o potraživanjima koja se ne mogu prenijeti. Također su obrazložili da je članom 437. ZOO propisano da prijenosom glavnog potraživanja primalac preuzima i sva sporedna prava, što u predmetnom slučaju čini založno pravo na nekretninama apelanta kao dužnika, a koje su služile kao sredstvo osiguranja ugovora o kreditu (hipoteka) koje na novog prijemnika prelazi sa glavnim potraživanjem po sili zakona

43. U okolnostima predmetnog slučaja Ustavni sud, dakle, ne nalazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava citiranih odredaba ZOO, kao ni u obrazloženju redovnih sudova da u datim okolnostima apelantovog slučaja nema mjesta za primjenu odredaba člana 98s. st. 1. i 2. Zakona o bankama. Ovo zato što se u konkretnom slučaju nije radilo o prijenosu iz ugovora o kreditu zaključenih između banaka ili drugih finansijskih organizacija za koji je potrebna dozvola Agencije za bankarstvo RS, kako je to regulirano navedenom odredbom Zakona o bankama, već o ustupanju u cijelosti dospjelih potraživanja prednika drugotuženog nastalih raskidom ugovora o kreditima zaključenim sa apelantom i proglašavanjem cjelokupnog neplaćenog potraživanja apelanta iz ugovora o kreditu dospjelim. Osim navedenog, Ustavni sud zapaža da su sudovi dali jasno i razložno obrazloženje primjenom odredbe člana 438. stav 1. ZOO da u takvim okolnostima nije potreban pristanak dužnika o izvršenom ustupanju, jer se prijenosom navedenog potraživanja u položaju dužnika (u konkretnom slučaju apelanta) ništa nije promijenilo osim što je izvršena promjena tražioca izvršenja, prvo prvotuženog umjesto drugotuženog, a potom trećetuženog umjesto drugotuženog.

44. Prema tome, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta i relevantne odredbe materijalnog prava, tj. relevantne odredbe ZOO, na kojim su utemeljene osporene odluke, Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, ne nalazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava od redovnih sudova. Dakle, Ustavni sud smatra da u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih zakonskih propisa na apelantovu štetu, a time ni okolnosti koje bi, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogle biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova u osporenim odlukama.

45. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na osporene odluke neosnovani.

Pravo na imovinu

46. Apelant, također, tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant posebno ne obrazlaže kršenje ovih prava, već svoje navode zasniva na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

47. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je osporenim odlukama sudova, uz pozivanje na relevantne odredbe ZOO, dato detaljno obrazloženje zašto je odbijen apelantov primarni i alternativni tužbeni zahtjev, a data obrazloženja ne ostavljaju dojam bilo kakve proizvoljnosti u pogledu primjene materijalnog prava, relevantnih odredaba ZOO.

48. Ustavni sud, također, zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tih prava, također, vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

49. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke

50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-956/20 („Bartula“ d.o.o. Sokolac) | Sudska praksa | Aktio