Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3016/21 (Javno komunalno preduzeće d.o.o. Tomislavgrad)

Odluka donesena 03. 11. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Pasivna legitimacija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3016/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

03. 11. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 3. novembra 2021. godine, u predmetu broj AP-3016/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Javno komunalno preduzeće d.o.o. Tomislavgrad, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Javno komunalno preduzeće d.o.o. Tomislavgrad protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 2 Mal 008798 18 Gž od 19. augusta 2019. godine i Presude Općinskog suda u Livnu, Odjeljenje suda u Tomislavgradu broj 68 2 Mal 008798 17 Kom od 10. novembra 2017.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Javno komunalno preduzeće d.o.o. Tomislavgrad (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tomislavgrada, kojeg zastupa Jerko Čilić advokat iz Ljubuškog, podnio je 20. augusta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 2 Mal 008798 18 Gž od 19. augusta 2019. godine i Presude Općinskog suda u Livnu, Odjeljenje suda u Tomislavgradu broj 68 2 Mal 008798 17 Kom od 10. novembra 2017. godine.

2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-4099/19 od 17. decembra 2019. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv presude Kantonalnog suda od 19. augusta 2019. godine. Imajući u vidu da je Rješenjem Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 2 Mal 008798 20 Rev od 15. oktobra 2020. godine apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud ukazuje da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, obavezan je tuženi (D.T.) da apelantu na ime duga isplati iznos od 299,41 KM sa zakonskom zateznom kamatom, dok je u preostalom dijelu preko dosuđenog iznosa odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev, te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

4. U obrazloženju prvostepene presude prvostepeni sud je naveo da je apelant, kao tražilac izvršenja 4. augusta 2014. godine podnio tom sudu prijedlog za izvršenje protiv tuženog kao izvršenika radi isplate duga za pružene komunalne usluge (opskrba vodom, odvoz smeća u stanu) u iznosu od 3.987,07 KM. Zatim da je taj sud rješenjem od 18. jula 2017.godine odredio predloženo izvršenje, protiv kojeg je tuženi izjavio prigovor, jer su analitičke kartice koje su priložene uz prijedlog za izvršenje za period od 1. januara 2012. do 31. decembra 2013. godine glasile na ime A.Z., a ne na tuženog, nakon čega je predmet nastavljen po pravilima parničnog postupka. Dalje je naveo da je iz analitičke kartice partnera od 16. juna 2014. godine vidljivo da je apelant za izvršene komunalne usluge kao korisnika svojih usluga za period od 1. januara 2012. do 31. decembra 2013. godine označio A.Z., da je na toj kartici, pored A.Z., u zagradi neslužbeno označen i tuženi, te da prema stanju kartice ukupan dug iznosi 3.687,6 KM. Također je naveo da iz kartice kupca od 16. juna 2014. godine proizlazi da je kao korisnik komunalnih usluga označen tuženi sa ukupnim dugom od 3.987,07 KM. Prvostepeni sud je naveo da je apelantov zakonski zastupnik P.R. u svom iskazu izjavio da su računi slati na ime A.Z. i da su se ti računi vraćali jer je A.Z. umrla, da je apelant, nakon dojave stanara da u tom stanu živi porodica tuženog, promijenio ime vlasnika stana na tuženog od maja 2014. godine, da je tuženi počeo plaćati račune od 31. decembra 2014. godine kada je uplatio 253,50 KM, da je na svakom računu naveden ukupan dug tuženog, te da je tuženi plaćao račune po početnom stanju, odnosno nije specificirao dug po računima. S obzirom da se obje analitičke kartice odnose na istu šifru mjernog mjesta, da je apelant za period od 1. januara 2012. do 31. decembra 2013. godine ispostavljao račune na ime A.Z., a ne na ime tuženog, prvostepeni sud je zaključio da tuženi nije pasivno legitimisan za navedeni period, te da nema pravne osnove da se dugovanja za navedeni period odnose na tuženog, jer je apelant pored korisnika usluga A.Z. u zagradi neslužbeno označio i tuženog. Prvostepeni sud je utvrdio dug tuženog za period od 1. januara do 31. maja 2014. godine u iznosu 299,41 KM, dok je u preostalom dijelu odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan. Također je naveo da je odlučujući o troškovima parničnog postupka, a s obzirom na uspjeh apelanta u ovoj parnici, vodio računa o visini usvojenog, odnosno odbijenog tužbenog zahtjeva, kao i o osnovi tužbenog zahtjeva, pa je primjenom člana 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

5. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je apelant uz prijedlog za izvršenje priložio analitičku karticu od 16. juna 2014. godine na ime A.Z. (na dvije strane kartice napisano je A.Z., a u zagradi je rukom dopisano ime tuženog) na kojoj je početno stanje u pogledu duga 3.288,04 KM, te da je kao datum naveden 1. januar 2012.godine. Dalje je naveo da je na drugoj analitičkoj kartici od 16. juna 2014.godine, koja glasi na tuženog, dug 3.987,07 KM. Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud obavezao tuženog na isplatu iznosa od 299,41 KM sa zakonskom zateznom kamatom, a da je u pogledu preostalog dijela iznad dosuđenog pravilno odbio apelantov tužbeni zahtjev, a na osnovu člana 262. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), a u vezi s članom 17. Zakona o komunalnim djelatnostima Kantona 10. U vezi s tim je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da je tuženi primanjem računa, na koje nije prigovarao, navodno preuzeo dug, s obzirom da je i sam apelantov direktor u svom iskazu od 23. oktobra 2017. godine istakao da su računi za usluge glasili na ranijeg korisnika stana A.Z., pa kako su računi vraćeni apelant je, nakon provjere, kao korisnika označio tuženog nakon maja 2014.godine i da od tada tuženi plaća usluge. Kantonalni sud je naveo da se preuzimanje duga vrši ugovorom između dužnika i preuzimaoca, na koji pristaje povjerilac (član 446. ZOO-a), te naglasio da u konkretnom slučaju nema ugovora. Također je naveo da se u konkretnom slučaju ne radi o pristupanju dugu prema člana 451. ZOO-a. U tom pogledu je naveo da je apelant, nakon što su računi za bivšeg korisnika A.Z. vraćeni, izdao nove račune i na analitičkoj kartici od 16. juna 2014. godini naveo da je tuženi novi korisnik, te naglasio da se tuženi nije obavezao da će ispuniti potraživanje ranijeg dužnika. U konačnici je naveo da je pravilno prvostepeni sud donio oduku i o troškovima postupka, a prema članu 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku, imajući u vidu kvantitativni i kvalitativni uspjeh u sporu.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi, između ostalog, da je ukupni dug po računima iskazivao na računima tuženog, a na koje račune tuženi nikad nije prigovorio, a čime jasno i nedvojbeno proizlazi da je tuženi pasivno legitimisan. Dalje navodi da drugostepeni sud pogrešno navodi da u konkretnoj pravnoj stvari nije riječ o pristupanju dugu. Također navodi da je dokazao osnov tužbenog zahtjeva i da mu je sud trebao priznati troškove u cijelosti, bez obzira na visinu dosuđenog iznosa.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. S obzirom na to da apelant ima status javnog preduzeća, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant poziva u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka, pozivajući se na relevantne zakonske odredbe, dali jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost. Ovo posebno imajući u vidu da apelant u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticao u toku postupka, u pogledu kojih navoda je Kantonalni sud dao detaljno i jasno obrazloženje zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnoj pravnoj stvari, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Također, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi proizvoljnost ni u pogledu odluke o troškovima postupka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3016/21 (Javno komunalno preduzeće d.o.o… | Sudska praksa | Aktio