Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1165/20 (H. O.)
Odluka donesena 16. 12. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
- Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Naknada štete
- Nematerijalna šteta
- Član 17. EK – zabrana zloupotrebe prava
- Ratna šteta
- Pasivna legitimacija
- Opća zabrana diskriminacije
- Zastara
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1165/20
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 12. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1165/20, rješavajući apelaciju Haše Omerović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Haše Omerović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 P 205675 19 Rev od 8. januara 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 205675 16 GŽ od 4. septembra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 P 205675 14 P od 24.
augusta 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Haša Omerović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle podnijela je 26. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 205675 19 Rev od 8. januara 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 205675 16 GŽ od 4. septembra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 P 205675 14 P od 24. augusta 2015. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 28. juna 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud i tužena su dostavili odgovore 2. jula 2021. godine, Kantonalni sud 5. juna 2021. godine, a Općinski sud 7. jula 2021. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 32 0 P 205675 14 P od 24. augusta 2015. godine odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tužena da joj na ime naknade nematerijalne štete po osnovu duševnih boli zbog smrti oca i brata, poimenično navedenih u presudi, isplati iznos od ukupno 200.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe pa do isplate, kao i da joj naknadi troškove postupka. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je apelantica podnijela tužbu Sudu BiH 3. jula 2013. godine protiv tužene navodeći da je pretrpjela duševne boli zbog nestanka oca i brata koji su u julu 1995. godine nestali u Srebrenici; da je Međunarodni sud za ratne zločine presudio da je nad nestalim počinjen ratni zločin genocida bez preciziranja o kojoj presudi i kojem osuđenom licu se radi, kao i da je apelantica nakon identificiranja posmrtnih ostataka saznala da su joj otac i brat ubijeni i da su pronađeni u masovnoj grobnici kod mjesta Kamenica, općina Bratunac, zbog čega je tražila da joj tužena naknadi nematerijalnu štetu u iznosu od 200.000,00 KM. Sud BiH je donio rješenje od 29. januara 2014. godine kojim se proglasio stvarno nenadležnim i predmet dostavio stvarno i mjesno nadležnom Općinskom sudu.
6. Općinski sud je istakao da je, odlučujući o istaknutom prigovoru pasivne legitimacije tužene, ocijenio da je navedeni prigovor osnovan. Ovo stoga jer je Zakonom o odbrani BiH, koji je stupio na snagu 28. decembra 2005. godine a primjenjuje se od 1. januara 2006. godine, dat osnov za oslobađanje države BiH od odgovornosti za nastalu štetu, odnosno da je članom 72. stav 2. tog zakona propisano da entitetske vlade i dalje odgovaraju za dugove, zaduženja i ostale obaveze entitetskih ministarstava odbrane nastalih do 1. juna 2006. godine. Općinski sud je obrazložio da je, imajući u vidu izričito određenje navedene zakonske odredbe, jasno da je predmetna šteta uzrokovana djelovanjem Vojske Republike Srpske, a iz čega dalje slijedi da tužena nije pasivno legitimirana u ovoj pravnoj stvari. Općinski sud je istakao da u situaciji kada je apelantica kao tuženog označila pasivno nelegitimiranu stranu i pored činjenice da su se pravosudne institucije (Međunarodni sud u Hagu i Sud BiH) izjasnile o izvršenom krivičnom djelu genocida u zaštićenoj zoni UN Srebrenica, tužbeni zahtjev je, prema mišljenju tog suda, neosnovan. Osim toga, navedeno je da je tužena istakla i prigovor zastare potraživanja. Općinski sud je obrazložio da je irelevantno što je istaknuti prigovor zastare potraživanja neosnovan iz razloga što je šteta nastala izvršenjem krivičnog djela iz grupe krivičnih djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava, u kojem slučaju zastara nastupa kada nastupi i zastara gonjenja iz navedene grupe krivičnih djela. S obzirom na to da je u konkretnom slučaju šteta nastala izvršenjem krivičnog djela genocida, za koje nema zastarjelosti krivičnog gonjenja, prema obrazloženju tog suda, u konkretnom slučaju nije nastupila zastara potraživanja, a koji stav se zasniva na odredbi člana 377. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Obrazloženo je i da, iako se odlučivanje o visini štete kod ovakvog potraživanja, shodno odredbi člana 200. stav 2. ZOO, zasniva na sudskoj praksi i Orijentacionim kriterijima Vrhovnog suda, apelantica tokom postupka nije predlagala izvođenje dokaza na okolnost visine tužbenog zahtjeva, a također, kako je obrazloženo, nije pružila ni dokaze da je živjela s bratom u trajnoj zajednici života u vrijeme njegovog stradanja, a što bi bio osnov za dosuđenje štete. Općinski sud je obrazložio da se ovakva šteta ne može smatrati ni ratnom štetom za koju bi bila odgovorna tužena, a iz razloga što je ubistvo nastalo na području koje teritorijalno pripada BiH, ali na kojem je bilo nemoguće djelovanje legalnih organa vlasti, kao ni mogućnost sprečavanja nastanka štete, zbog čega tužena ne može odgovarati. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je donio presudu kao u dispozitivu.
7. Protiv navedene presude apelantica je podnijela tužbu Kantonalnom sudu, koji je Presudom broj 32 0 P 205675 16 GŽ od 4. septembra 2019. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da Zakon o odbrani BiH u članu 2. stav 2. navodi da se Oružane snage BiH sastoje od tri pješadijska puka, koji su odgovorni za vojno naslijeđe i identitet jedinica i naroda iz kojih potječu (Armija BiH, HVO i Vojska RS), dok je članom 72. stav 2. pod naslovom „Prijenos drugih prava i obaveza“ propisano da su entitetske vlade i dalje odgovorne za dugove, zaduženja i ostale obaveze entitetskih ministarstava odbrane nastalih do 1. januara 2006. godine“. Kantonalni sud je obrazložio da osnovom pravnog kontinuiteta države BiH, tj. tužene, sa unutrašnjom strukturom modificiranom Ustavom BiH, kao pravne sljednice Republike BiH, sa stanovišta pravila o sljedništvu slijedila bi pasivna legitimacija na njenoj strani. Međutim, kako je obrazloženo, kod izričitog određenja citirane zakonske odredbe člana 72. stav 2. Zakona o odbrani da su entitetske vlade odgovorne za obaveze entitetskih ministarstava odbrane nastalih do 1. januara 2006. godine, te okolnosti da je konkretna šteta prouzrokovana 1995. godine na području koje su kontrolirale snage RS, to je, prema mišljenju Kantonalnog suda, pravilan zaključak prvostepenog suda da tužena nije pasivno legitimirana u predmetnoj pravnoj stvari.
8. Protiv navedene presude apelantica je izjavila reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 32 0 P 205675 19 Rev od 8. januara 2020. godine reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju je navedeno da nije osnovan apelanticin prigovor u vezi s povredom odredbi parničnog postupka, koja je učinjena pred drugostepenim sudom jer je, prema mišljenju Vrhovnog suda, taj prigovor paušalan s obzirom na to da se konkretno ne ukazuje ni na jednu odredbu Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) koja eventualno nije primijenjena ili je nepravilno primijenjena, a što bi bilo od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude, a da pri tome Vrhovni sud nije našao povrede parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti (član 241. ZPP). Vrhovni sud je istakao da je drugostepeni sud cijenio sve žalbene navode od odlučnog značaja i za svoju odluku dao odgovarajuće razloge (član 231. u vezi sa članom 191. stav 4. ZPP), pa shodno tome nije bilo povreda postupka iz člana 209. ZPP. Vrhovni sud je obrazložio da se iz obrazloženja nižestepenih presuda može zaključiti da je apelantici tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete zbog smrti bliskih srodnika u toku 1995. godine na području Srebrenice odbijen zbog toga što je zaključeno da je osnovan istaknuti materijalni prigovor nedostatka pasivne legitimacije tužene, a pozivanjem na odredbu člana 72. stav 2. Zakona o odbrani BiH, te da i Vrhovni sud smatra da stoji ocjena nižestepenih sudova da u tužbi označena tužena strana Bosna i Hercegovina nije pasivno legitimirana za postavljeni tužbeni zahtjev. Vrhovni sud je istakao da je odredbom člana 72. stav 2. Zakona o odbrani BiH propisano da su entitetske vlade odgovorne za obaveze entitetskih ministarstava odbrane nastalih do 1. januara 2006. godine iz čega, prema mišljenju tog suda, proizlazi da za postavljeni tužbeni zahtjev označena tužena nije pasivno legitimirana, zbog čega je i pravilan zaključak da se konkretni tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je donio presudu kao u dispozitivu. IV.Apelacija
I. Navodi iz apelacije
9. Apelantica smatra da su joj osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo iz člana 14. Evropske konvencije, zabrana zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije te opća zabrana diskriminacije iz člana
1. Protokola broj 12. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni prava. Navodi da redovni sudovi nisu postupali u skladu s odredbama člana 8. ZPP jer nisu savjesno i brižljivo cijenili svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno i potpuno su zanemarili odredbe člana 7. ZPP, prema kojem postoji obaveza svakog suda da razmotri i utvrdi sve činjenice u postupku, te nisu pazili po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava shodno odredbi člana 221. ZPP. Navodi da redovni sudovi svoje presude zasnivaju na nedostatku pasivne legitimacije na strani tužene i pozivaju se na član 72. stav 2. Zakona o odbrani BiH, ali zanemaruju da za naknadu štete u konkretnom slučaju ne može odgovarati RS, jer je do potpisivanja Dejtonskog sporazuma postojala samo kao faktička nelegalna tvorevina, suprotno unutrašnjem i međunarodnom pravu, pri čemu su redovni sudovi, prema apelanticinom mišljenju, propustili da odredbe ovog zakona tumače zajedno s odredbama Ustava BiH. Smatra da je sa stanovišta Ustava Bosne i Hercegovine potpuno neprihvatljivo, putem sudske prakse, legalizirati legitimitet paradržave RS i njenih parainstitucija. Apelantica smatra da pitanje odbrane nikad i nije pripadalo entitetima i da zbog toga ne mogu ni odgovarati za naknadu štete. Apelantica smatra da je putem osporenih presuda dovedena u daljnje stanje viktimizacije i da je njena imovina nepravedno umanjenja za nedosuđeni iznos naknade štete, kao i da je pravo zloupotrijebljeno od strane redovnih sudova te da je nesporno, kao pripadnica populacije žrtava genocida, i dalje diskriminirana i dovedena u nepodnošljiv položaj u kojem nema pravo na djelotvoran pravni lijek. Apelantica se poziva na Odluku Ustavnog suda broj AP 289/03 u kojoj je, kako navodi, u vrlo sličnom, štaviše identičnom slučaju, Ustavni sud presudio u korist apelanata i dosudio im naknadu nematerijalne štete zbog ubistva srodnika u logoru Luke, te bi, prema apelanticinom mišljenju, suprotno postupanje Ustavnog suda u njenom slučaju predstavljalo različit tretman, što je pravno nedopustivo.
II. Odgovori na apelaciju
10. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju svoje odluke, te da nije bilo kršenja prava na koja se apelantica poziva.
11. Kantonalni sud je naveo da je osporena presuda tog suda zasnovana na zakonu i da nije bilo kršenja prava na koja se apelantica poziva, zbog čega apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
12. Općinski sud je naveo hronologiju postupka i sadržaj osporene presude, te istakao da taj sud nije doveo u pitanje pravo na pravično suđenje, kao ni ostala prava na koja se apelantica u apelaciji poziva, te je naveo da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
13. Tužena je navela da su redovni sudovi argumentirano i jasno obrazložili razloge odbijanja tužbenog zahtjeva, zbog čega smatra da je apelacija neosnovana.
V.Relevantni propisi
14. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/86 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 360. st. 1. i 2.
Opšte pravilo (1) Zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.
(2) Zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.
Član 361. stav 1.
Kad zastarijevanje počinje teći (1) Zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obaveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.
Član 376. st. 1. i 2.
Potraživanje naknade štete (1) Potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od dana kad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila.
(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.
Član 377.
Potraživanje naknade štete uzrokovane krivičnim djelom (1) Kad je šteta uzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastare, zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru krivičnog gonjenja.
(2) Prekid zastarijevanja krivičnog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete.
(3) Isto vrijedi i za zastoj zastarijevanja.
VI.Dopustivost
15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
16. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 32 0 P 205675 19 Rev od 8. januara 2020. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 25. februara 2020. godine, a apelacija je podnesena 26. marta 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
19. Apelantica pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 1. Protokola br. 1. i 12, člana 6. stav 1. i čl. 13, 14. i 17. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
21. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
22. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju predmet konkretnog postupka bilo apelanticino pravo na naknadu nematerijalne štete zbog smrti bliskih srodnika u toku rata u BiH, dakle, da se radilo o građansko-pravnom sporu pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.
23. Ustavni sud zapaža da apelantica osporava presude redovnih sudova tvrdeći da su ti sudovi proizvoljno primijenili pravo. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
24. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava.
25. Kao prvo, Ustavni sud naglašava da podržava presude redovnih sudova kojima je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev, ali prvenstveno iz razloga što se u konkretnom slučaju tužena (Bosna i Hercegovina) branila izjavljenim prigovorom zastare potraživanja. Naime, Ustavni sud već ima uspostavljenu praksu prema kojoj je nesporno da je u ovakvim slučajevima došlo do zastare potraživanja, kao i da se ne mogu primijeniti privilegirani rokovi iz člana 377. ZOO. U nastavku obrazloženja Ustavni sud će detaljnije obrazložiti svoj stav.
26. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje u više odluka, te je kao osnovno pitanje u svakoj od njih rješavano pitanje primjene privilegiranog roka zastare iz člana 377. ZOO pa, shodno načinu na koji je to pitanje riješeno, rješavana su i ostala pitanja pokrenuta apelacijama. Ustavni sud je tako npr. u Odluci broj AP 1818/16 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1818/16 od 5. jula 2018. godine, dostupnu na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kojom je odbio apelaciju apelanta u tom predmetu podnesenu protiv presuda redovnih sudova kojima je odbijen njihov zahtjev za naknadu nematerijalne štete zbog nestanka i vjerovatne smrti srodnika u maju 1992. godine na području Brčkog, naveo: „[da je u] Odluci broj AP 4288/11 Ustavni sud podsjetio da je prilikom odlučivanja u predmetu AP 4128/10 imao u vidu praksu Evropskog suda prema kojoj postojanje zastarnog roka nije per se nespojivo s Evropskom konvencijom. Ono što je bitno je da se utvrdi da li su priroda roka o kojem je riječ i/ili način na koji je primijenjen spojivi s Evropskom konvencijom, odnosno da se primjena zakonskih rokova može smatrati predvidivom za podnosioce s obzirom na nadležno zakonodavstvo i konkretne okolnosti predmeta. Ustavni sud je također uzeo u obzir da je Evropski sud u predmetu Baničević protiv Hrvatske primijetio da član 377. ZOO predviđa duži zakonski zastarni rok za zahtjeve za naknadu štete kada je šteta uzrokovana krivičnim djelom. Duži zakonski zastarni rok na taj način, kako je obrazložio Evropski sud, djeluje u korist žrtava zločina, dopuštajući im da potražuju naknadu štete u dužem zakonskom roku propisanom za krivično djelo o kojem je riječ. Međutim, prema ustanovljenoj praksi domaćih sudova, taj zakonski zastarni rok primjenjiv je samo kada je pravomoćnom presudom u krivičnom postupku utvrđeno da je šteta uzrokovana krivičnim djelom (idem, AP 4288/11, tač. 25-26). Osim toga, u vezi s pozivanjem apelanata na odluku Ustavnog suda u predmetu broj AP 289/03 od 19. novembra 2004. godine, Ustavni sud je naglasio da odlučuje u okolnostima svakog pojedinačnog predmeta, te da je, razmatrajući okolnosti konkretnog slučaja, utvrdio da nije došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava, kao što je to već obrazloženo (idem, AP 4128/10, tačka 45). Ustavni sud također podsjeća da se u Odluci broj AP 4288/11 posebno bavio analizom odredbi Rezolucije Ujedinjenih naroda, na koju su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, kojom su usvojena Osnovna načela i smjernice za ostvarivanje prava na pravni lijek i reparacije žrtava teških kršenja međunarodnog prava, ljudskih prava i ozbiljnih povreda međunarodnog humanitarnog prava. Tako je Ustavni sud u citiranoj odluci, između ostalog, naveo da Osnovna načela ne isključuju primjenu domaćih odredbi o zastarjelosti na postupke koji se odnose na tužbene zahtjeve, kao i na druge postupke, već samo postavljaju uvjet da takve odredbe o zastarjelosti ne smiju biti pretjerano restriktivne. Ispitujući da li su odredbe člana 376. ZOO (na osnovu kojih je odbijena tužba apelanata) pretjerano restriktivne, Ustavni sud je zaključio da su propisani vremenski periodi od tri i pet godina sasvim dovoljni za podnošenje tužbe radi naknade štete i svako ko je smatrao da ima osnova za podnošenje ove vrste tužbe mogao ju je podnijeti u navedenim rokovima (idem, AP 4288/11, tač. 30-34). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su apelanti predmetnu tužbu podnijeli u januaru 2014. godine, dakle nakon skoro 22 godine od nestanka njihovog pravnog prednika (…).“
27. Ustavni sud zapaža da iz činjenica ovog predmeta proizlazi da se predmetni slučaj desio u Srebrenici u julu 1995. godine, a da je apelantica tužbu podnijela Sudu BiH 3. jula 2013. godine (koji se proglasio nenadležnim i predmet ustupio nadležnom Općinskom sudu), dakle nakon 18 godina od događaja, kao i da se apelantica pozivala na presude Međunarodnog suda u Hagu donesene u vezi s počinjenim genocidom u Srebrenici, zasnivajući svoj zahtjev na njima. Međutim, iz činjenica predmeta je vidljivo da apelantica ni na koji način nije precizirala o kojoj presudi se radi i u odnosu na koje osuđeno lice, tj. iz koje presude je vidljivo da je to određeno lice odgovorno za ubistva apelanticinih srodnika. Ustavni sud zapaža da redovni sudovi nisu utvrdili osnovanost prigovora tužene u vezi sa zastarom potraživanja na koju se tužena pozivala. Prema mišljenju Ustavnog suda, koje se prvenstveno zasniva na njegovoj već standardnoj praksi vezano za ovakve i slične slučajeve, nesporno je da se u ovom slučaju ne može primijeniti privilegirani zastarni rok iz člana 377. ZOO. Ovo stoga jer, kako je već rečeno, apelantica niti jednim dokazom nije učinila vjerovatnim da je pravomoćnom krivičnom presudom utvrđeno da je poimenično precizirano lice proglašeno krivim za nestanak i smrt apelanticinih bliskih srodnika, a što je, kako proizlazi iz naprijed citiranih stavova i Ustavnog suda i Evropskog suda, osnov za primjenu privilegiranog zastarnog roka iz člana 377. ZOO. Zbog navedenog su se na konkretan slučaj mogli primijeniti samo zastarni rokovi od tri i pet godina iz člana 376. ZOO, odnosno u citiranoj sudskoj praksi, koju je podržao i Ustavni sud, nesporno je da se odredba člana 377. ZOO može primijeniti samo na direktnog učinioca krivičnog djela, a ne i na treće lice koje, inače, odgovara za štetu umjesto faktičkog učinioca krivičnog djela, pa se, stoga, na to treće lice mogu primijeniti samo odredbe člana 376. ZOO (vidi Ustavni sud, odluke broj AP 3979/11 od 17. septembra 2014. godine, AP 3698/15 od 27. februara 2018. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud ponavlja da iz činjenica konkretnog predmeta jasno proizlazi da se apelantica nije pozvala ni na jednu konkretnu presudu niti osuđeno lice, već je uopćeno navela da je Međunarodni sud donio presude vezane za krivično djelo genocida u Srebrenici i da su njeni srodnici tokom tih dešavanja nestali. Ustavni sud ukazuje da apelantica ni u apelaciji Ustavnom sudu nije navela na kojoj presudi Međunarodnog suda zasniva svoj zahtjev. Dakle, čak i u situaciji da su redovni sudovi utvrdili postojanje pasivne legitimacije tužene, u okolnostima kakve su konkretne, ne bi se moglo raspravljati o osnovanosti apelanticinog tužbenog zahtjeva jer je on zastario.
28. Kako u konkretnom slučaju navedeni uvjet nije zadovoljen, Ustavni sud smatra da nema osnova za razmatranje ni ostalih apelanticinih navoda. Ustavni sud ističe da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi i da su redovni sudovi utvrdili da apelantica nije ponudila ni dokaz da su njeni ubijeni srodnici živjeli s njom u istom domaćinstvu, a što je još jedan od preduvjeta koji je ustanovljen sudskom praksom, kako su to i obrazložili redovni sudovi, za dosuđenje naknade nematerijalne štete zbog smrti bliskih srodnika. Iz osporenih presuda proizlazi da su se redovni sudovi bavili i pitanjem pasivne legitimacije tužene, kojim pitanjima se bavio i Ustavni sud, npr. u Odluci broj AP 4803/19 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 4803/19 od 8. jula 2021. godine, dostupnu na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), ali Ustavni sud se u ovoj odluci neće baviti tim pitanjem s obzirom na to da, kako je naprijed rečeno, nije ispunjen uvjet primjene člana 377. ZOO u vezi sa zastarjelošću potraživanja.
29. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da u okolnostima konkretnog slučaja nije primjenjiva praksa iz predmeta broj AP 289/03 na koju je ukazala apelantica, s obzirom na to da je praksa iz tog predmeta bila determinirana specifičnim činjenicama tog predmeta, pri čemu se u tom predmetu Ustavni sud bavio razmatranjima da li žalbeni sud, u smislu relevantnih odredbi ZPP, može raspravljati o prigovoru zastarjelosti ukoliko ga stranka nije iznijela u žalbi (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1926/13 od 17. februara 2016. godine), a što u konkretnom predmetu nije slučaj. Zbog navedenog, Ustavni sud apelanticine smatra navode neosnovanim.
30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije bilo kršenja apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
31. Apelantica smatra da su joj osporenim presudama prekršeni i pravo na imovinu, pravo na djelotvoran pravni lijek, da su redovni sudovi zloupotrijebili pravo i da je diskriminirana. Ustavni sud zapaža da apelantica kršenje navedenih prava veže za kršenje prava na pravično suđenje, a za koje je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio da nije prekršeno. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je apelantica koristila sve pravne lijekove koji su joj bili na raspolaganju, kao i da, shodno naprijed navedenom, nema ništa šta bi ukazivalo da su redovni sudovi zloupotrijebili pravo, niti da je prema apelantici postupano na diskriminatorski način u odnosu na lica u istoj ili sličnoj situaciji, niti je apelantica svojim tvrdnjama učinila vjerovatnim da je diskriminirana. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da su neosnovani i apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, prava iz člana 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju koji se odnose na zabranu diskriminacije te zabrane zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
32. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada se smrt apelanticinih srodnika desila u julu 1995. godine, a apelantica je predmetnu tužbu za naknadu nematerijalne štete podnijela tek 3. jula 2013. godine, dakle nakon punih 18 godina od navedenog događaja, a u situaciji kada apelantica nije učinila vjerovatnim da je pravomoćnom krivičnom presudom proglašeno krivim poimenično precizirano lice za, u konkretnom slučaju, smrt apelanticinih bliskih srodnika, zbog čega se nije mogao primijeniti privilegirani zastarni rok iz člana 377. ZOO već isključivo rokovi od tri i pet godina iz člana 376. ZOO, zbog čega ne postoji osnov ni za razmatranje ostalih apelanticinih navoda.
33. Nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, prava iz člana 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju koji se odnose na zabranu diskriminacije te zabrane zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije kada apelantica tvrdnje o kršenju tih prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno, kada je apelantica koristila sve pravne lijekove koji su joj bili na raspolaganju, kada nema ništa što bi ukazivalo da je prema apelantici postupano drugačije u odnosu na lica u istoj ili sličnoj situaciji i kada iz stanja spisa nije vidljiva zloupotreba prava od strane redovnih sudova.
34. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić