Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1158/20 (E.M.K.)

Odluka donesena 03. 11. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Naknada
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Troškovi i izdaci
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1158/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

03. 11. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 3. novembra 2021. godine, u predmetu broj AP-1158/20, rješavajući apelaciju E. M. K., na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija E. M. K. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 89 0 Rs 063205 19 Rev od 15. januara 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. E. M. K. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Rade Golić, advokat iz Vlasenice, podnijela je 24. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 89 0 Rs 063205 19 Rev od 15. januara 2020. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 89 0 Rs 063205 18 Rs od 6. juna 2019. godine, obavezana je Republika Srpska, Ministarstvo pravde, Osnovni sud u Vlasenici (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantici na ime neisplaćenih naknada za dolazak na posao i odlazak sa posla isplati određene novčane iznose sa zakonskim zateznim kamatama, te da joj naknadi troškove postupka (sve bliže precizirano u izreci navedene presude).

3. U obrazloženju presude, Osnovni sud je istakao da iz izvedenih dokaza proizlazi da apelantica obavlja funkciju sudije u Osnovnom sudu u Vlasenici, da joj je prebivalište u Tuzli, a da joj je boravište u Novoj Kasabi (opština Milići), te da na posao i u povratku sa posla apelantica koristi prevoz na relaciji Vlasenica - Tuzla i Vlasenica - Nova Kasaba. Nadalje je istakao da cijeneći odredbu člana 14. Zakona o platama i naknadama sudija i javnih tužilaca u RS (u daljnjem tekstu: Zakon o platama) nedvosmisleno proizlazi da sudije i tužioci imaju pravo na naknadu za putne troškove, ali je to pravo uslovljeno postojanjem propisa o unutrašnjem poslovanju suda ili tužilaštva kojim će biti regulisana visina i način isplate naknade, kao i odobrenim sredstvima u budžetu suda odnosno tužilaštva.

4. Osnovni sud je ukazao da nije sporna činjenica da internim propisima, odnosno propisima o unutrašnjem poslovanju tužene, nije predviđena naknada za putne troškove nastale prilikom dolaska i odlaska sa posla. Međutim, činjenica da internim pratećim propisima nije definisano pravo koje je utvrđeno zakonom ne može se tumačiti kao gubitak prava za apelanticu, odnosno okolnosti da interni propis nije donesen ne može osloboditi tuženu obaveze plaćanja tih troškova jer upravo ne donošenjem propisa tužena apelantici čini štetu, ograničavajući njeno pravo na imovinu. Naime, povodom naknade za ovu vrstu troškova pravni stav je zauzeo Ustavni sud u odluci broj AP 2613/15 od 6. decembra 2017. godine, u kojoj se pozvao na stav istog suda iz odluke broj AP 3466/11 od 15. aprila 2015. godine, u kojoj je iznio da tuženi ima obavezu da sudijama, koje putuju od svog mjesta prebivališta pa do suda u kojem su imenovane i nazad, isplaćuje naknadu za troškove prevoza i pored činjenice što tuženi još uvijek nije donio propise o unutrašnjem poslovanju suda i odobrenom budžetu suda.

5. Slijedom navedenog, Osnovni sud je istakao da je tužena propuštanjem donošenja adekvatnog propisa o naknadi za troškove prevoza i faktičkim neisplaćivanjem ove naknade, prouzrokovala da apelantica trpi štetu za iznose novca kojim je plaćala svoje troškove prevoza od mjesta prebivališta-boravišta do mjesta rada. Naime, konkretna šteta koju je apelantica pretrpjela po navedenom osnovu za prevoz na relaciji Tuzla-Vlasenica i Vlasenica-Tuzla iznosi 1.161,00 KM, a na relaciji Vlasenica - Nova Kasaba i Nova Kasaba - Vlasenica 1.400,00 KM, odnosno sve ukupno 2.561,00 KM, što je u cijelosti dosuđeno apelantici primjenom člana 14. Zakona o platama.

6. Presudom Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 0 Rs 063205 19 Rsž od 4. septembra 2019. godine, odbijena je žalba tuženog i potvrđena prvostepena presuda.

7. U obrazloženju presude, Okružni sud je istakao, između ostalog, da je prvostepena presuda zasnovana na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju, na koje je pravilno primijenjeno materijalno pravo, te da u toku postupka nisu učinjene povrede parničnog postupka na koje sud pazi po službenoj dužnosti niti povrede na koje je ukazano žalbom, pa je odlučio kao u izreci presude.

8. Presudom Vrhovnog suda broj 89 0 Rs 063205 19 Rev od 15. januara 2020. godine, revizija je djelimično usvojena, pa su obje nižestepene presude preinačene na način da je obavezana tužena da apelantici za određeni vremenski period isplati naknadu na ime troškova prevoza za dolazak i odlazak sa posla u ukupnom iznosu od 1.400,00 KM (sa zakonskom zateznom kamatom), dok je preostali dio apelantičinog tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.161,00 KM odbijen kao neosnovan (bliže precizirano u izreci navedene presude).

9. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je istakao da je apelantica zahtjevom u tužbi tražila isplatu naknade na ime troškova prevoza, za dolazak na posao i odlazak sa posla iz Tuzle (kao mjesta prebivališta), gdje boravi vikendom, u Vlasenicu (gdje je sjedište suda) i iz Vlasenice do Nove Kasabe (kao mjesta boravišta), za dane provedene na radu za period februar 2018. godine - januar 2019. godine. S tim u vezi je istakao da su odluke nižestepenih sudova, u pogledu dosuđenih troškova prevoza apelantice na relaciji Vlasenica-Nova Kasaba i obratno pravilne i zakonite, a da su u pogledu troškova prevoza (vikendom) na relaciji Tuzla-Vlasenica, rezultat pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, odredbom člana 13. Zakona o platama, propisano je da sudije i tužioci imaju pravo na naknadu za putne troškove u skladu sa propisima o unutrašnjem poslovanju suda ili tužilaštva i odobrenim budžetom suda ili tužilaštva. Navedeni propis ne isključuje pravo na naknadu putnih troškova sudijama i tužiocima, nego upućuje na obavezu donošenja drugih podzakonskih akata radi regulisanja te naknade. Činjenica da li postoji propis kojim se bliže uređuje pitanje prevoznih troškova sudija na posao i sa posla, ne može tuženu osloboditi obaveze plaćanja tih troškova, kakvo stanovište je u pogledu istog pravnog pitanja izraženo i u odluci Ustavnog suda broj AP-3466/11 od 15. aprila 2015. godine.

10. Vrhovni sud je ukazao da je pojam „putni troškovi“ širokog spektra značenja i sudije i tužioci imaju legitimno očekivanje da će im se pravo na te troškove regulisati i to na način koji ne smije biti diskriminirajući u odnosu na druge zaposlene u javnim službama i druge kategorije zaposlenih, imenovanih ili izabranih lica, koji imaju pravo na putne troškove na osnovu zakona i kolektivnog ugovora. Nadalje je istakao da apelantica, čije je mjesto prebivališta u Tuzli, traži troškove prevoza od mjesta prebivališta do mjesta sjedišta suda (Vlasenica) i obratno navodeći da prevoz na toj relaciji koristi vikendima, te troškove prevoza na relaciji Vlasenica-Nova Kasaba, kao mjesto boravišta i obratno, ostalim radnim danima. Zatim je ukazao da saglasno odredbi člana 33. stav 1. tačka b) Opšteg kolektivnog ugovora, obaveza poslodavca da zaposlenom naknađuje troškove prevoza, kod dolaska na posao i povratka sa posla, postoji za onaj broj radnih dana za koji je zaposleni imao te troškove u toku mjeseca, ukoliko prevoz nije organizovan od strane poslodavca, u visini do pune cijene prevozne karte u javnom saobraćaju. Prema tome, apelantici koja na posao i sa posla putuje na relaciji Nova Kasaba - Vlasenica i obratno, pripada pravo na naknadu troškova prevoza koje je imala po tom osnovu. Naime, troškovi prevoza kod dolaska na posao i povratka sa posla pripadaju zaposlenom koji svakodnevno putuju od mjesta stanovanja do mjesta rada, a u te troškove ne spadaju troškovi putovanja vikendom. Ovakvo pravno shvatanje usvojeno je i na sjednici Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda 28. februara 2019. godine. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je istakao da i pored toga što je utvrđeno da apelantica radi obavljanja dužnosti sudije, putuje od mjesta prebivališta do mjesta sjedišta suda (ponedjeljkom) i od mjesta sjedišta suda do mjesta prebivališta (petkom), nižestepeni sudovi su izveli pogrešan zaključak u pogledu prava apelantice na priznanje predmetnih troškova (u iznosu od 1.161,00 KM), jer isti nemaju karakter putnih troškova iz člana 13. Zakona o platama, niti karakter troškova za koje bi prema odredbama tog zakona apelantici pripadala naknada.

11. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te smatra da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

12. Apelantica je istakla, između ostalog, da je Vrhovni sud proizvoljno utvrdio da dolazak na posao u ponedjeljak i odlazak sa posla u petak predstavlja troškove putovanja vikendom, odnosno da je takvo proizvoljno utvrđivanje činjenica dovelo i do proizvoljne primjene materijalnog prava. Nadalje je istakla da pitanje troškova prevoza sudija i tužilaca u Republici Srpskoj predstavlja pravnu prazninu i da se o istom pitanju Ustavni sud u više navrata izjasnio i zauzeo jasan stav da sudijama i tužiocima pripada pravo na naknadu navedenih troškova (odluke Ustavnog suda br. AP 3466/11 i 2613/15) a što nije osporio ni Vrhovni sud. Zatim je istakla, da je svojom odlukom Vrhovni sud apelanticu diskriminisao u odnosu na druge sudije, radnike zaposlene u pravosuđu Republike Srpske kao i sve ostale radnike koji ostvaruju pravo na troškove prevoza za dolazak na posao i povratak sa posla. Takođe je istakla da joj je povrijeđeno i pravo na obrazloženu odluku, jer iz obrazloženja nije jasno kako je Vrhovni sud utvrdio da putovanje apelantice od mjesta prebivališta do mjesta sjedišta suda (ponedjeljkom) i od mjesta sjedišta suda do prebivališta (petkom) predstavlja putovanje u dane vikenda.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

15. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelantica, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na koja se pozvala u apelaciji zbog proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene pozitivno-pravnih propisa. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

16. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, odnosno da je taj sud proizvoljno postupao. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj novijoj praksi odlučivao o sličnim/identičnim apelacionim navodima odnosno razmatrao isto pravno pitanje u predmetu broj AP 2399/19 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2399/19 od 12. januara 2021. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), u kojem Ustavni sud nije utvrdio kršenje prava na koja se apelant u tom predmetu pozvao, odnosno Ustavni sud nije našao proizvoljnost u postupanju redovnog suda. Naime, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da nema proizvoljnosti u primjeni relevantnih odredbi Zakona o plati, imajući u vidu obrazloženje koje je u tom predmetu dao Okružni sud koji je, prilikom odlučenja, imao u vidu stav Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda od 28. februara 2019. godine (na koji se pozvao i Vrhovni sud u odluci osporenoj predmetnom apelacijom) shodno kojem „izdaci za putne troškove čine svakodnevni dolasci i odlasci na posao, ali ne i povremena putovanja od mjesta prebivališta do radnog mjesta u dane vikenda jer takvi izdaci nemaju karakter putnih troškova, u smislu člana 13. Zakona o platama“. Takođe, Ustavni sud podsjeća da je nakon donošenja odluke u predmetu broj AP 2399/19, u više svojih odluka razmatrao apelacije koje pokreću ista pitanja koja su elaborirana u navedenoj odluci, te da je i u tim odlukama podržao stav koji je zauzet u predmetu broj AP 2399/19 od 12. januara 2021. godine (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 1832/19 od 17. februara 2021. godine i AP 2515/19 od 16. marta 2021. godine, kao i Odluka o dopustivosti broj AP 4073/20 od 5. maja 2021. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1158/20 (E.M.K.) | Sudska praksa | Aktio