Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1336/20 (Č.J.)
Odluka donesena 03. 11. 2021.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - pravo na javnu raspravu
- Građanski postupak
- Javna rasprava
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1336/20
Apelacija
Odluka o meritumu
03. 11. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1336/20, rješavajući apelaciju Č. J., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 3. novembra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Č. J.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 0 Rs 011562 19 Rev od 15.
januara 2020. godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74.
Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Č. J. u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da nakon isteka tog roka plati apelantu Č. J. zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72.
stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Č. J. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 0 Rs 011562 19 Rev od 15. januara 2020. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Č. J. iz Gacka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnio je 8. aprila 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 95 0 Rs 011562 19 Rev od 15. januara 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 3537/19 od 17. decembra 2019. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio 10. septembra 2019. godine protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 Rs 011562 19 Rsž 3 od 21. juna 2019. godine jer je apelant protiv navedene presude Okružnog suda izjavio reviziju Vrhovnom sudu, o kojoj u vrijeme rješavanja o podnesenoj apelaciji nije bila donesena odluka. U obrazloženju odluke Ustavni sud je konstatirao da nakon njenog donošenja, nezavisno od vrste te odluke, apelant ima mogućnost ponovno podnijeti apelaciju u kojoj je dužan na propisanom obrascu apelacije, pod tačkom 8.a) Ostale odluke, navesti i ovu odluku Ustavnog suda.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i od Pravobranilaštva Republike Srpske, sjedište zamjenika Trebinje, kao zakonskog zastupnika Općine Gacko, Odbor za žalbe Općine Gacko (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 14. septembra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Vrhovni sud, Osnovni sud i tužena su u periodu od 22. septembra do 4. oktobra 2021. godine dostavili odgovore na apelaciju, dok Okružni sud u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Skupština općine Gacko je na sjednici održanoj 17. decembra 2004. godine donijela rješenje o razrješenju sekretara Skupštine općine Gacko, kojim je apelant razriješen dužnosti sekretara zbog isteka mandata.
7. Rješenjem načelnika Općine Gacko od 21. oktobra 2005. godine obustavljena je daljnja isplata plaća apelantu, kao razriješenom sekretaru Skupštine općine Gacko, zbog isteka šest mjeseci od prestanaka funkcije za koje vrijeme je primao plaću, u visini koju je imao u vrijeme razrješenja.
8. Apelant je 18. novembra 2005. godine izjavio prigovor protiv rješenja načelnika od 21. oktobra 2005. godine.
9. Apelant je urgencijama od 1. i 24. maja, 11. septembra 2006. godine, 8. augusta i 20. septembra 2007. godine, 20. oktobra i 18. decembra 2008. godine tražio hitno postupanje općinskog načelnika i Odbora za žalbe.
10. Nakon toga, općinski načelnik je u više navrata donosio rješenja kojima je regulirao radno-pravni status apelanta (2. decembra 2005, 9. oktobra 2006. i 17. decembra 2007. godine), koja su poništavana rješenjima Odbora za žalbe jedinica lokalne samouprave Banja Luka (3. jula i 15. decembra 2006. i 17. marta 2008. godine), da bi u konačnici općinski načelnik donio rješenje od 30. aprila 2008. godine, kojim je apelant raspoređen u svojstvu službenika na poslove samostalnog stručnog saradnika za građanska stanja MZ i socijalnu zaštitu u Odjeljenju za opću upravu Administrativne službe Općine Gacko.
11. Rješenjem načelnika Općine Gacko od 18. juna 2008. godine odbijen je apelantov prigovor izjavljen na rješenje načelnika od 30. aprila 2008. godine kao neosnovan.
12. Rješenjem tužene od 21. maja 2009. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena rješenja načelnika Općine Gacko od 18. juna i 30. aprila 2008. godine. U uputstvu o pravnom lijeku predmetnog rješenja navedeno je da se protiv tog rješenja može podnijeti tužba, odnosno pokrenuti upravni spor kod nadležnog Okružnog suda u roku od 30 dana od prijema tog rješenja.
13. Postupajući po uputstvu tužene iz rješenja od 21. maja 2009. godine, apelant je 20. juna 2009. godine tužbom podnesenom Okružnom sudu pokrenuo upravni spor radi poništenja rješenja od 21. maja 2009. godine.
14. Okružni sud je donio presudu od 24. decembra 2009. godine kojom je odbijena apelantova tužba.
15. Odlučujući o apelantovom zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda od 24. decembra 2009. godine, Vrhovni sud je donio presudu od 26. januara 2011. godine, kojom je presudu Okružnog suda preinačio, tako da je tužba odbačena i predmet ustupljen na nadležno postupanje Osnovnom sudu. Vrhovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da je sudska zaštita u predmetnoj stvari osigurana van upravnog spora, u parničnom postupku.
16. Iz stanja spisa proizlazi da je Osnovni sud donio rješenje od 15. aprila 2014. godine kojim je apelantu vraćena tužba radi ispravke i dopune, te da je apelant 30. aprila 2014. godine dostavio sudu uređenu tužbu, nakon čega je Osnovni sud donio rješenje od 26. maja 2014. godine kojim je odbacio tužbu kao neurednu. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Okružni sud je donio rješenje od 19. septembra 2016. godine kojim je ukinuo pobijano rješenje i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
17. Osnovni sud je u ponovnom postupku donio presudu od 13. jula 2017. godine kojom je usvojio apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio da se poništi kao nezakonito rješenje tužene od 21. maja 2009. godine, te da se naloži tuženoj da utvrdi sva prava iz radnog odnosa apelanta, shodno radnom mjestu koje je obavljao prije donošenja Odluke o razrješenju, naročito pravo na zdravstveno i penzijsko, pravo na plaću i naknadu plaće.
18. Rješenjem Okružnog suda od 25. septembra 2018. godine usvojena je žalba tužene, presuda Osnovnog suda od 13. jula 2017. godine ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje, uz obrazloženje da prvostepeni sud u svojoj odluci nije dao valjane razloge za donošenje svoje odluke, pa je presuda nerazumljiva i ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama.
19. Osnovni sud je u ponovnom postupku donio Presudu broj 95 0 Rs 011562 18 Rs 3 od 6. decembra 2018. godine kojom je poništeno kao nezakonito rješenje tužene od 21. maja 2009. godine. Istom presudom naloženo je tuženoj da utvrdi sva prava iz radnog odnosa apelanta shodno radnom mjestu koje je apelant obavljao prije donošenja odluke o razrješenju, naročito prava na zdravstveno i penzijsko osiguranje, prava na plaću i naknadu plaće. Obavezana je tužena da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka.
20. Iz stanja spisa proizlazi da je prvostepeni sud, na osnovu provedenih dokaza, utvrdio da je tužena 1990. godine apelanta izabrala za sekretara Skupštine općine Gacko, koju funkciju je vršio u kontinuitetu do 17. decembra 2004. godine, kada je rješenjem tužene od 17. decembra 2004. godine razriješen te dužnosti zbog isteka mandata. Utvrđeno je da nakon razrješenja sa funkcije sekretara apelant nije vraćen na ranije niti na drugo radno mjesto, već mu je u narednom periodu od šest mjeseci isplaćivana plaća u visini plaće koju je imao kao sekretar tužene. Nadalje je utvrđeno da je rješenjem načelnika Općine Gacko od 21. oktobra 2005. godine apelantu obustavljena daljnja isplata plaća „do donošenja rješenja o radno-pravnom statusu [apelanta]“. Da je načelnik Općine Gacko tokom dužeg vremenskog perioda donosio više rješenja o radno-pravnom statusu apelanta, koja su povodom apelantovih žalbi ukidana od strane Odbora za žalbe Jedinice lokalne samouprave Banja Luka. Utvrđeno je da je apelant u drugoj parnici ishodio pravomoćnu odluku suda od 19. februara 2009. godine (koja je potvrđena presudom Okružnog suda od 3. juna 2010. godine), kojom je tužena obavezana da apelantu, na ime neisplaćenih plaća i boračkog dodatka za period od 1. jula 2005. do 23. oktobra 2006. godine, te na ime naknade za zimnicu i ogrijev isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom uz naknadu troškova postupka. Nadalje je utvrđeno da je rješenjem načelnika Općine Gacko od 30. aprila 2008. godine apelant raspoređen na mjesto službenika na poslove samostalnog stručnog saradnika za građanska stanja mjesne zajednice i socijalnu zaštitu u Odjeljenju za opću upravu Administrativne službe Općine Gacko. Da je apelant protiv tog rješenja podnio prigovor koji je rješenjem načelnika Općine Gacko od 18. juna 2008. godine odbijen kao neosnovan. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio žalbu koja je odbijena rješenjem Odbora za žalbe – Jedinice lokalne samouprave Banja Luka od 21. maja 2009. godine. Nadalje, na osnovu provedenih dokaza je utvrđeno da je apelant, prije podnošenja predmetne tužbe, protiv rješenja Odbora za žalbe, pokrenuo upravni spor, u kojem je, odlučujući o apelantovom zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda od 24. decembra 2009. godine, Vrhovni sud donio presudu od 26. januara 2011. godine kojom je preinačio presudu Okružnog suda, tako da je tužbu odbacio i predmet ustupio na nadležno rješavanje Osnovnom sudu.
21. Osnovni sud je naveo da je prilikom odlučenja imao u vidu odredbu člana 128. Zakona o lokalnoj samoupravi, naglasivši da su u konkretnom slučaju povrijeđena apelantova prava na zaštitu iz radnog odnosa, jer nisu cijenjeni svi navodi apelantove žalbe izjavljene protiv rješenja načelnika Općine Gacko od 18. juna i 30. aprila 2008. godine. Osnovni sud je naveo da sporni akt nije u skladu s programom restrukturiranja Administrativne službe i zbrinjavanja radnika iz augusta 2007. godine, te da nije zasnovan niti je u vezi sa članom 19. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta Administrativne službe Općine Gacko. Slijedom navedenog, Osnovni sud je ocijenio da tužena nije postupila po navedenim aktima, tako da ovo vidi kao razlog za poništavanje spornog akta. Drugi dio tužbenog zahtjeva Osnovni sud je usvojio, cijeneći da je posljedičan u odnosu na prvi dio tužbenog zahtjeva i kao takav da predstavlja otklanjanje štetnih posljedica nastalih nezakonitim aktom, tj. poništenjem akta.
22. Presudom Okružnog suda broj 95 0 Rs 011562 19 Rsž 3 od 21. juna 2019. godine žalba tužene je uvažena i prvostepena presuda preinačena tako da je apelantov tužbeni zahtjev odbijen i apelant obavezan da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka.
23. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da je prvostepeni sud svoju odluku donio pogrešnom primjenom materijalnog prava jer se poziva na odredbe člana 128. Zakona o lokalnoj samoupravi, te na odredbe člana 19. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta Administrativne službe Općine Gacko, pri tome ne obrazlažući šta nije u skladu s tim zakonskim odredbama i odredbama navedenog pravilnika. Nadalje, Okružni sud je naveo da se prvostepeni sud pozvao i na presudu Okružnog suda u upravnom sporu, koju je Vrhovni sud preinačio na način da je tužba odbačena, a kompletan predmet ustupljen na nadležno rješavanje Osnovnom sudu. Pored toga, Okružni sud je istakao da iz spisa konkretnog predmeta proizlazi da je po osnovu istih povreda prava iz radnih odnosa apelant već vodio radni spor pred istim sudom u Odjeljenju u Nevesinju, pred kojim je ostvario svoja prava, o kojima je odlučivao i Vrhovni sud svojom odlukom od 11. oktobra 2011. godine, iz kojih presuda nedvosmisleno proizlazi da je tužena Općina Gacko obavezana da apelantu na ime neisplaćenih plaća, boračkog dodatka, kao i naknade za zimnicu i ogrijev isplati određeni novčani iznos pobliže naveden u tim odlukama, s tim da mu je odbijen zahtjev za isplatu toplog obroka, a odlučujući o reviziji, presuda je preinačena na način da je apelantu na dosuđeni iznos naknade za zimnicu i ogrijev tužena obavezana isplatiti i zakonske zatezne kamate.
24. Okružni sud je pojasnio da je apelantov tužbeni zahtjev usvojen uz obrazloženje da izabrano lice po prestanku funkcije ima pravo na plaću u trajanju od šest mjeseci u iznosu koji je imalo u vrijeme prestanka funkcije, prema odredbama Zakona o radnim odnosima u državnim organima, koji je bio na snazi u to vrijeme. Odredbama člana 36. navedenog zakona je propisano: „Izabrano lice, koje po isteku mandata ne bude ponovo izabrano, ili u toku mandata bude razriješeno, može se rasporediti na radno mjesto u istom organu koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i radnoj sposobnosti, a ako to nije moguće ili lice odbije takvo radno mjesto, prestaje mu radni odnos.“ Slijedom navedenog, Okružni sud je naveo da iz spisa proizlazi da je apelantu nakon isteka mandata, na funkciji sekretara SO, obustavljena isplata plaća rješenjem od 21. oktobra 2005. godine do donošenja rješenja o njegovom radnom pravnom statusu. Rješenje načelnika Općine Gacko od 30. aprila 2008. godine kojim je apelant raspoređen na poslove samostalnog stručnog saradnika za građanska stanja MZ i socijalnu zaštitu u Odjeljenju za opću upravu Administrativne službe Gacko je konačno i postalo je pravomoćno, pa proizlazi da je apelant konačnim i pravomoćnim rješenjem načelnika Općine Gacko raspoređen na radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i radnoj sposobnosti. Apelantovo novčano potraživanje za period od 1. jula 2005. do 23. oktobra 2006. godine je obračunato prema radnom mjestu načelnika tužene, nakon čega je apelant imao rješenje o rasporedu na odgovarajuće radno mjesto, saglasno stručnoj spremi.
25. Okružni sud je odluku o troškovima postupka donio na osnovu odredbe člana 397. stav 1. u vezi s odredbama člana 395. ZPP i tuženoj su dosuđeni troškovi na ime sastavljanja odgovora na tužbu, te za zastupanje na devet ročišta, te na ime paušala.
26. Vrhovni sud je Presudom broj 95 0 Rs 011562 19 Rev od 15. januara 2020. godine odbio apelantovu reviziju.
27. Vrhovni sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravne stavove nižestepenih sudova, pri čemu je ocijenio da je presudom Okružnog suda apelantov tužbeni zahtjev pravilno odbijen. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da apelant revizionim navodima ne spori da radno mjesto, na koje je raspoređen rješenjem načelnika Općine Gacko (od 30. aprila 2008. godine), odgovara njegovoj stručnoj spremi i radnoj sposobnosti, pa je stoga navedeno rješenje, u rješavanju radno-pravnog statusa apelanta, doneseno u skladu sa zakonom (odredba člana 127. Zakona o lokalnoj samoupravi).
28. Vrhovni sud je naveo da tokom postupka pred nižestepenim sudovima, a ni u reviziji, apelant nije sporio da mu je tužena po razrješenju (17. decembra 2004. godine) u periodu od šest mjeseci isplaćivala plaću u visini radnog mjesta sekretara. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je apelant ishodio pravomoćnu presudu suda u drugoj parnici od 19. februara 2009. godine (presuda Osnovnog suda u Trebinju, Odjeljenje u Nevesinju), kojom su mu priznata prava iz radnog odnosa, i to za period od 1. jula 2005. do 23. oktobra 2006. godine, dok je za daljnji period od 23. oktobra 2006. do 30. aprila 2008. godine, prema obrazloženju iz osporenog rješenja o rasporedu od 30. aprila 2008. godine, tužena priznala apelantu sva prava iz radnog odnosa za taj period. Stoga, prema ocjeni Vrhovnog suda, nisu osnovani apelantovi revizioni navodi da su mu prava iz radnog odnosa priznata samo za period nakon donošenja rješenja o rasporedu, a da je ostao uskraćen u tim pravima za raniji period. Uostalom, ovi apelantovi navodi su, prema ocjeni Vrhovnog suda, suprotni i samom tužbenom zahtjevu koji je apelant postavio u predmetnoj parnici. Naime, apelant u predmetnoj parnici ni ne traži prava iz radnog odnosa za taj period, po rješenjima o rasporedu koja je tužena donosila u tom periodu ili po posljednjem rješenju o rasporedu, već zahtijeva priznanje svih prava iz radnog odnosa „shodno radnom mjestu koje je [apelant] obavljao prije donošenja odluke o razrješenju“, odnosno zahtijeva prava iz radnog odnosa u odnosu na radno mjesto sekretara.
29. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da apelant pogrešno smatra da mu za sav utuženi period (od razrješenja pa do pravomoćnosti odluke suda o njegovom zahtjevu) pripada plaća i druga prava iz radnog odnosa u odnosu na radno mjesto sekretara. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je u vrijeme razrješenja apelanta sa funkcije u primjeni bio Zakon o lokalnoj samoupravi, koji je u članu 26. stav 3. propisivao da se prava i obaveze radnika općinske uprave ostvaruju u skladu sa Zakonom o radnim odnosima u državnim organima i kolektivnim ugovorom. U tom smislu, Vrhovni sud je ukazao da Zakon o radnim odnosima u državnim organima u članu 35. stav 1. propisuje da izabrano lice, po prestanku funkcije, ima pravo na plaću u trajanju od šest mjeseci u visini koju je imalo u vrijeme prestanka funkcije, dok je članom 36. tog zakona propisano da izabrano lice, koje po isteku mandata ne bude ponovno izabrano ili u toku mandata bude razriješeno, može se rasporediti na radno mjesto u istom organu koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i radnoj sposobnosti, a ako to nije moguće ili lice odbije takvo radno mjesto, prestaje mu radni odnos. Vrhovni sud je naveo da je apelantu, u skladu s navedenim propisima, u periodu od šest mjeseci po razrješenju isplaćivana plaća u visini radnog mjesta sekretara, te da po isteku tog perioda nema zakonskog uporišta za isplatu plaće i drugih naknada u visini radnog mjesta sekretara, već u visini radnog mjesta na koje je raspoređen, odnosno u visini drugog odgovarajućeg radnog mjesta. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da apelantov zahtjev za priznanje prava iz radnog odnosa prema radnom mjestu koje je obavljao prije donošenja odluke o razrješenju, odnosno u odnosu na radno mjesto sekretara za period nakon isteka šest mjeseci od razrješenja, nije osnovan, dok je u periodu od šest mjeseci po razrješenju primao plaću u visini radnog mjesta sekretara.
30. Konačno, Vrhovni sud je naveo da apelant neosnovano prigovara pravilnosti odluke o troškovima postupka iz drugostepene presude, navodeći da je tuženoj dosuđena naknada troškova prvostepenog postupka, iako tužena nije ni stavila zahtjev za naknadu ovih troškova, jer suprotno proizlazi iz raspravnog zapisnika sa glavne rasprave od 6. novembra 2018. godine (na kojem je konstatiran zahtjev tužene za naknadu troškova postupka), dok tuženoj nisu ni priznati troškovi žalbenog postupka.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
31. Apelant smatra da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
32. Apelant je istakao da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljnog postupanja suda, pravo na pristup sudu i pravo na suđenje u razumnom roku. Smatra da su Okružni sud i Vrhovni sud donijeli pogrešnu odluku na način da su proizvoljno primijenili pravo na njegovu štetu. Naime, apelant smatra da je Vrhovni sud u osporenoj odluci samo djelimično razmatrao njegovu reviziju na način da je pobijanu odluku posmatrao samo kroz dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na uspostavljanje prava iz radnog odnosa, dok apelantove revizione navode koji se odnose na nezakonitost odluke Odbora za žalbe, odnosno učesnika u postupku uopće nije razmatrao. Apelant tvrdi da je time odluka Vrhovnog suda proizvoljna, te da je apelant uskraćen da taj sud da obrazloženje svoje odluke. Također smatra da je pogrešna tvrdnja Okružnog suda da je apelant svoja prava ostvario u postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Trebinju, Odjeljenje u Nevesinju. Nadalje, apelant ukazuje da je drugostepeni sud povrijedio, tj. proizvoljno primijenio odredbe ZPP na način da je činjenično stanje utvrdio na drugačiji način, a da nije održao raspravu, čime je apelant onemogućen da raspravlja pred sudom. Također se ističe da tužena u postupku o žalbi nije uopće zahtijevala da joj sud dosudi troškove kako žalbe tako niti prvostepenog postupka, pa je Okružni sud razmatrao žalbu i u dijelu u kojem ne postoji zahtjev učesnika u postupku.
33. Apelant posebno ističe da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku pošto je postupak zaštite svojih prava započeo 2005. godine, a da on nije ničim doprinio dužini tog postupka.
II.Odgovori na apelaciju
34. Vrhovni sud je naveo da u svemu ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene odluke. Istovremeno, smatra da prilikom donošenja navedene presude nije došlo do povrede apelantovih prava na koja ja ukazao u apelaciji jer je pobijana odluka, na činjenično stanje utvrđeno od strane nižestepenih sudova, donesena pravilnom primjenom materijalnog prava. Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije.
35. Osnovni sud je naveo da prilikom donošenja prvostepene odluke nije povrijedio apelantova prava na koja je ukazao u apelaciji. Smatra da je apelacija neosnovana.
36. Tužena je navela da u konkretnom slučaju ne postoji povreda prava na koja je ukazao apelant u apelaciji, te da u činjenicama navedenim u apelaciji nema osnova za takvu tvrdnju. V.Relevantni propisi
37. Zakon o lokalnoj samoupravi („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 35/99, 20/01 i 51/01) u relevantnom dijelu glasi:
Član 26. stav (3) Prava i obaveze radnika opštinske uprave ostvaruju se u skladu sa Zakonom o radnim odnosima radnika u državnim organima i kolektivnim ugovorom.
38. Zakon o radnim odnosima u državnim organima („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 11/94, 6/97 i 96/03) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o radnim odnosima u državnim organima („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 11/94 i 6/97) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 35. stav (1) Izabrano lice po prestanku funkcije ima pravo na platu u trajanju od šest meseci u visini koju je imala u vreme prestanka funkcije.
Član 36.
Izabrano lice na stalnoj funkciji (sudija, javni tužilac) koje bude razrešeno funkcije i postavljeno lice koje po isteku mandata ne bude ponovo postavljeno ili koje u toku trajanja mandata bude razrešeno mogu se rasporediti na radna mesta u istom organu koja odgovaraju njihovoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima.
Ukoliko se izabrano, odnosno postavljeno lice ne može rasporediti na način iz stava 1. ovog člana ili ne prihvati radno mesto na koje je raspoređeno, prestaje mu radni odnos.
39. Zakon o lokalnoj samoupravi („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 101/04, 42/05, 118/05 i 98/13) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o lokalnoj samoupravi („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 101/04, 42/05 i 118/05) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 127.
Raspoređivanje službenika na radna mjesta u administrativnoj službi vrši načelnik općine, odnosno gradonačelnik.
Službenik može biti raspoređen na drugo radno mjesto, bez njegove saglasnosti u skladu sa stručnom spremom službenika zbog povećanog obima poslova i iz drugih razloga utvrđenih pravilnikom o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta.
Član 128.
Ako je u administrativnoj službi jedinice lokalne samouprave došlo do smanjenja poslova ili ukidanja radnih mjesta, službenici se raspoređuju na radna mjesta koja odgovaraju njihovoj stručnoj spremi.
Odluku o raspoređivanju službenika iz stava 1. ovog člana donosi načelnik opštine, odnosno gradonačelnik.
Ukoliko službenik ne prihvati radno mjesto na koje je raspoređen, u skladu sa st. 1. i 2. ovog člana, prestaje mu radni odnos.
Ukoliko se službenik ne može rasporediti u skladu sa st. 1. i 2. ovog člana, načelnik općine, odnosno gradonačelnik donosi rješenje kojim se utvrđuje da mu je prestao radni odnos uz obavezu isplate otpremnine u skladu sa zakonom i kolektivnim ugovorom.
Član 152. stav (7) Ako je službenik nezadovoljan odlukom Odbora, ili Odbor nije odlučio u roku iz stava 6. ovog člana, službenik može podnijeti tužbu nadležnom sudu u roku od 30 dana od dana dostavljanja odluke iz stava 5. ovog člana.
40. Zakon o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 13/02, 87/07 – ispravka, 50/10 i 66/18) u relevantnom dijelu glasi:
Član 6.
Pri vođenju postupka i rešavanju u upravnim stvarima organi su dužni da strankama omoguće da što lakše zaštite i ostvare svoja prava, vodeći pri tom računa da ostvarivanje njihovih prava ne bude na štetu prava drugih lica niti u suprotnosti sa javnim interesom.
Kad ovlašćeno službeno lice, sazna ili oceni da stranka ili učesnik u postupku ima osnova za ostvarenje nekog prava, upozoriće ih na to.
Ako se na osnovu zakona strankama nalažu kakve obaveze, prema njima će se primenjivati one mere predviđene propisima, koje su za njih povoljnije, ako se takvim merama postiže cilj zakona.
Član 14.
Postupak se vodi brzo i sa što manje troškova za stranku i druge učesnike u postupku, ali tako da se pribave svi dokazi potrebni za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rešenja.
41. Zakon o sudovima Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 111/04, 109/05, 37/06, 17/08, 119/08, 58/09 i 116/09) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o sudovima Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 111/04, 109/05, 37/06, 17/08 i 119/08) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 26. stav 4. tačka v) Osnovni sud je nadležan:
4. U drugim predmetima:
v) da rješava u posebnim postupcima, ako zakonom nije drugačije određeno;
42. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09 i 61/13) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US i 49/09) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 10.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 20. st. (1) i (2) Po pravosnažnosti rješenja kojim se oglasio nenadležnim, sud će bez odlaganja, a najdocnije u roku od tri dana, ustupiti predmet nadležnom sudu.
Sud kome je predmet ustupljen kao nadležnom nastaviće postupak kao da je kod njega bio pokrenut.
Član 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
VI.Dopustivost
43. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
44. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
45. U konkretnom slučaju apelant apelacijom osporava Presudu Vrhovnog suda broj 95 0 Rs 011562 19 Rev od 15. januara 2020. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je osporena presuda apelantovom punomoćniku dostavljena 12. februara 2020. godine, a da je apelant podnio apelaciju 8. aprila 2020. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.
46. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
47. Apelant pobija navedenu presudu, tvrdeći da su tom presudom prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
48. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
49. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
50. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uvjet za primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obaveza. U konkretnom slučaju predmetni postupak se vodio radi zaštite prava iz radnog odnosa, dakle predmet je građanskopravne prirode, te stoga proizlazi da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj. Prema tome, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.
U odnosu na osporene presude
51. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi u suštini zasnivaju na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa. Također, apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u tome što drugostepeni sud nije održao raspravu na koji način je onemogućen da raspravlja pred sudom. Povredu prava na pravično suđenje vidi i u odluci o troškovima postupka.
52. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna.
53. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava i da li su činjenice pogrešno utvrđene.
54. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je u predmetnom postupku, okončanom osporenom presudom Vrhovnog suda, odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi kao nezakonito rješenje tužene od 21. maja 2009. godine, te da se naloži tuženoj da utvrdi sva prava iz radnog odnosa apelanta, shodno radnom mjestu koje je obavljao prije donošenja Odluke o razrješenju, naročito pravo na zdravstveno i penzijsko, pravo na plaću i naknadu plaće. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke naveo da apelant revizionim navodima nije osporavao da radno mjesto na koje je raspoređen rješenjem načelnika Općine Gacko (od 30. aprila 2008. godine) odgovara njegovoj stručnoj spremi i radnoj sposobnosti, pa je stoga navedeno rješenje, u rješavanju radno-pravnog statusa apelanta, doneseno u skladu sa zakonom (odredba člana 127. Zakona o lokalnoj samoupravi). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u tom pravcu pojasnio da je apelant ishodio pravomoćnu presudu suda u drugoj parnici od 19. februara 2009. godine (presuda Osnovnog suda u Trebinju, Odjeljenje u Nevesinju), kojom su mu priznata prava iz radnog odnosa, i to za period od 1. jula 2005. do 23. oktobra 2006. godine, dok je za daljnji period od 23. oktobra 2006. do 30. aprila 2008. godine, prema obrazloženju iz osporenog rješenja o rasporedu od 30. aprila 2008. godine, tužena priznala apelantu sva prava iz radnog odnosa za taj period. Slijedom navedenog, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud zaključio da nisu osnovani apelantovi revizioni navodi da su mu prava iz radnog odnosa priznata samo za period nakon donošenja rješenja o rasporedu, a da je ostao uskraćen u tim pravima za raniji period. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud navedeni zaključak obrazložio i na taj način da apelant u samom tužbenom zahtjevu nije tražio prava iz radnog odnosa za taj period, već je zahtijevao priznanje svih prava iz radnog odnosa u odnosu na radno mjesto sekretara. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda proizlazi da je apelantu, u skladu sa članom 26. stav 3. Zakona o lokalnoj samoupravi i članom 35. stav 1. Zakona o radnim odnosima u državnim organima, u periodu od šest mjeseci po razrješenju isplaćivana plaća u visini radnog mjesta sekretara, te da po isteku tog perioda, nije bilo zakonskog uporišta za isplatu plaće i drugih naknada u visini radnog mjesta sekretara, već u visini radnog mjesta na koje je raspoređen, odnosno u visini drugog odgovarajućeg radnog mjesta. Što se tiče apelantovih navoda kojima ukazuje, u suštini, da je Okružni sud, odlučujući o žalbi tužene, trebao održati javnu raspravu, Ustavni sud ističe da je odredbom člana 217. stav 1. ZPP, propisano: „Drugostepeni sud odlučuje o žalbi u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave“, a da je stavom 2. propisano: „Drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom.“ Ustavni sud ukazuje da se radi o primjeni procesno-pravne odredbe iz čije formulacije nedvosmisleno proizlazi da joj je svrha uspostavljanje diskrecionog ovlaštenja na strani drugostepenog suda u situaciji kada taj sud procijeni da bi raspravu trebalo održati radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja, kao i kada ocijeni da je to potrebno zbog povreda parničnog postupka u prvostepenom postupku. S obzirom na to, Ustavni sud ne nalazi da je Okružni sud proizvoljno postupio kada u konkretnom slučaju nije održao raspravu prilikom odlučivanja o žalbi tužene (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 4819/17 od 31. januara 2018. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U odnosu na apelantove navode kojima osporava pravilnost odluke o troškovima postupka Okružnog suda, Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud bavio ovim pitanjem, te da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da apelant neosnovano prigovara pravilnosti odluke o troškovima postupka iz drugostepene presude, navodeći da je tuženoj dosuđena naknada troškova prvostepenog postupka iako tužena nije ni stavila zahtjev za naknadu ovih troškova, jer suprotno proizlazi iz raspravnog zapisnika sa glavne rasprave od 6. novembra 2018. godine (na kojem je konstatiran zahtjev tužene za naknadu troškova postupka), dok tuženoj nisu ni priznati troškovi žalbenog postupka. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, suprotno apelacionim navodima, u obrazloženju osporene odluke eksplicitno obrazložio zašto nije osnovan apelantov tužbeni zahtjev. Prema tome, Ustavni sud u razlozima osporene odluke, suprotno apelantovim navodima, ne može naći elemente koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava na njegovu štetu. Dovodeći obrazloženje osporene presude u vezu s odredbama propisa na koje se taj sud pozvao u osporenoj odluci, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene odluke nema elemente koji ukazuju na to da je proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo, a koje okolnosti bi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogle biti osnov da Ustavni sud u navedenim aspektima svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova.
U odnosu na navode o povredi prava na suđenje u razumnom roku
55. Ustavni sud zapaža da apelant predmetni postupak osporava i zbog njegove dužine trajanja, pa će Ustavni sud navedeni postupak razmotriti i s tog aspekta.
a)Relevantna načela
56. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
57. Osim toga, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav
1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete tog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
b)Period koji se uzima u obzir
58. U konkretnom slučaju Ustavni sud će razmatrati dužinu trajanja postupka od 18. novembra 2005. godine, kada je apelant izjavio prigovor protiv rješenja načelnika od 21. oktobra 2005. godine, pa do 15. januara 2020. godine, kada je Vrhovni sud donio konačnu odluku u predmetnoj pravnoj stvari. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir pri ocjeni dužine trajanja predmetnog postupka jeste 14 godina i jedan mjesec.
c)Analiza dužine trajanja postupka
59. U konkretnom slučaju radi se o postupku u kojem je rješavano o apelantovim pravima iz radnog odnosa, koji je hitne prirode po samom zakonu. Nadalje, u pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud zapaža da, s obzirom na predmet spora i činjenična i prava pitanja koja je trebalo raspraviti u sporu, u konkretnom slučaju se nije radilo o složenom predmetu. Iz stanja spisa ne proizlazi da je apelant na bilo koji način doprinio dužini trajanja predmetnog postupka.
60. Imajući u vidu činjenice ovog predmeta (vidi tačke od 6. do 32. ove odluke), Ustavni sud bez detaljnije analize prima facie može izvesti zaključak da dužina trajanja predmetnog postupka ne zadovoljava garancije člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Dužina trajanja postupka bi se, eventualno, mogla opravdati jedino postajanjem nekih posebnih okolnosti, a koje Ustavni sud u konkretnom slučaju ne uočava. U vezi s tim uočljivo je da se ni organi uprave i redovni sudovi, koji su učestvovali u ovom predmetu, u odgovoru na apelaciju nisu ni osvrnuli na ovaj apelantov prigovor. Pema ocjeni Ustavnog suda, apelantovo ponašanje se ni na koji način ne može dovesti u vezu s dužinom trajanja postupka. Upravo suprotno, jer iz raspoloživih dokumenata proizlazi da je apelant u postupku aktivno učestvovao tražeći urgencijama hitno postupanje općinskog načelnika i Odbora za žalbe u konkretnom predmetu, na kojima, prema ocjeni Ustavnog suda, leži najveći teret odgovornosti za ukupnu dužinu trajanja predmetnog postupka, koji očito nisu poštovali rokove za postupanje koji su propisani odredbama ZOUP-a. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je u rješenju tužene od 21. maja 2009. godine, u uputstvu o pravnom lijeku predmetnog rješenja navedeno da se protiv tog rješenja može pokrenuti upravni spor kod nadležnog Okružnog suda, te da je apelant postupio po navedenom uputstvu, te 20. juna 2009. godine tužbom Okružnom sudu pokrenuo upravni spor, nakon čega je Okružni sud donio presudu od 24. decembra 2009. godine kojom je odbio apelantovu tužbu, dok je Vrhovni sud, odlučujući o apelantovom zahtjevu za vanredno preispitivanje te presude, donio presudu od 26. januara 2011. godine, kojom je presudu Okružnog suda preinačio i tužbu odbacio, te predmet ustupio nadležnom Osnovnom sudu, pri čemu je naglasio da je sudska zaštita u predmetnoj stvari osigurana van upravnog spora, u parničnom postupku. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da zbog pogrešne pravne pouke tužene iz rješenja od 21. maja 2009. godine apelant ne može biti oštećen u svojim pravima i snositi štetne posljedice. U vezi sa navedenim, Ustavni sud podsjeća da je osnovni zahtjev svakog pravnog poretka zasnovanog na načelu vladavine prava da sudovi poznaju propise koje primjenjuju u konkretnim slučajevima i da daju zakonitu i pravilnu uputu o pravnom lijeku, zbog čega stranke zbog postupanja po pogrešnoj uputi o pravnom lijeku koju daju sudovi ne smiju trpjeti štetne posljedice, zbog čega najveću odgovornost za dužinu predmetnog upravnog spora snosi tužena. Pri tome, Ustavni sud zapaža da predmetni upravni spor nije u značajnijoj mjeri utjecao na dužinu predmetnog postupka (od 20. juna 2009. do 26. januara 2011. godine). Međutim, nakon tog postupka, Osnovnom sudu u parničnom postupku su trebale tri godine (računajući od dana donošenja presude Vrhovnog suda od 26. januara 2011. godine) da donese rješenje (od 15. aprila 2014. godine) kojim je apelantu naloženo da uredi tužbu. Nadalje, prema ocjeni Ustavnog suda, dio odgovornosti za ukupnu dužinu trajanja postupka snosi i Osnovni sud koji je donio četiri odluke (dva rješenja od 15. aprila i 26. maja 2014. godine i dvije presude od 13. jula 2017. i 6. decembra 2018. godine). Naime, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud nakon tri godine, računajući od donošenja odluke Vrhovnog suda od 26. januara 2011. godine, donio rješenje od 15. aprila 2014. godine kojim je apelantu naložio da uredi tužbu, a nakon toga novo rješenje od 26. maja 2014. godine kojim je tužbu odbacio. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su presude Osnovnog suda ukidane presudama Okružnog suda od 25. septembra 2018. i 21. juna 2019. godine i predmet vraćan prvostepenom sudu na ponovno suđenje, odnosno koja je preinačena na način da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev. Slijedom navedenog, Ustavni sud zapaža da predmetni postupak karakterizira poništavanje upravnih akata, odnosno ukidanje prvostepene presude po korištenim pravnim lijekovima, te vraćanje predmeta na ponovni postupak, pa u vezi s tim Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda i Ustavnog suda da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci realiziraju svoja prava. Shodno tome, Ustavni sud naglašava da je za pravni sistem od krucijalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu, često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. Cijeneći navedeno, kao i kriterije koji su navedeni u prethodnim tačkama ove odluke u svjetlu relevantnih činjeničnih okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da dužina postupka ne zadovoljava zahtjev razumnog roka iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
61. Stoga, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
d)Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
62. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
63. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (npr. vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantu treba isplatiti iznos od 1.000,00 KM. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Ostali navodi
64. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovih prava, u suštini, veže za primjenu materijalnog i procesnog prava, a ti su navodi već razmotreni u okviru navoda o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje u ostalim segmentima, Ustavni sud i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije smatra neosnovanim.
VIII.Zaključak
65. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije jer iz raspoloživih dokumenata proizlazi da je predmetni postupak trajao 14 godina i jedan mjesec, što je per se neprihvatljivo dug period za koji organ uprave i Osnovni sud, na kojima leži i najveći teret odgovornosti, u odgovoru na apelaciju ničim nisu opravdali dužinu trajanja postupka pred tim organom, odnosno sudom, pri čemu je apelant u postupku aktivno učestvovao podnoseći urgencije tražeći hitno postupanje u predmetu, tako da se ukupna dužina trajanja postupka ne može niti jednim dijelom staviti na teret apelantu.
66. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje kada iz obrazloženja osporene presude nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih materijalnih i procesnih propisa na apelantovu štetu, niti je od strane redovnih sudova izostalo relevantno obrazloženje u odnosu na prigovore koje apelant u apelaciji ponavlja.
67. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, jer apelant kršenje tih prava vezuje za pogrešnu primjenu prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
68. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
69. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić