Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1921/20 (Vakufska banka d.d. Sarajevo)

Odluka donesena 03. 11. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravo na pravnu sigurnost
  • Mjenica
  • Zastara
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1921/20

Apelacija

Odluka o meritumu

03. 11. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1921/20, rješavajući apelaciju Vakufske banke d.d. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 3. novembra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Vakufske banke d.d.

Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 431489 17 Rev od 28. januara 2020.

godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 431489 16 Pž od 2. marta 2017. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 431489 14 Ps od 25. maja 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Vakufska banka d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelantica) podnijela je 5. juna 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 431489 17 Rev od 28. januara 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 431489 16 Pž od 2. marta 2017. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Ps 431489 14 Ps od 25. maja 2016. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i tužene u predmetnom postupku Privredne banke Sarajevo d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 25. juna 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužena su u periodu od 1. do 5. jula 2021. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Apelantica je kao tražilac izvršenja 28. aprila 2014. godine podnijela prijedlog za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave protiv tužene kao izvršenika.

6. Rješenjem broj 65 0 Ip 431489 14 Ip od 26. juna 2014. godine sud je odredio predloženo izvršenje.

7. Tužena je kao izvršenik 8. jula 2014. godine podnijela prigovor protiv rješenja o izvršenju.

8. Sud je 29. septembra 2014. godine donio rješenje da se izvršenje određeno rješenjem od 26. juna 2014. godine odgađa, da se podneseni prijedlog za izvršenje smatra tužbom i da će se na prijedlog apelantice kao tražioca izvršenja izvršenje nastaviti po pravomoćnosti odluke parničnog suda, ukoliko apelantica uspije s tužbom.

9. Apelantica je podneskom od 12. decembra 2014. godine uredila tužbu u smislu odredbe člana 53. Zakona o parničnom postupku.

Osporene presude

10. Općinski sud je Presudom broj 65 0 Ps 431489 14 Ps od 25. maja 2016. godine odbio apelanticin tužbeni zahtjev da se naloži tuženoj da na osnovu mjenice serijskog broja koji je preciziran u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetna mjenica) od 28. decembra 2012. godine isplati apelantici iznos od 631.386.31 KM s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i nadoknadi troškove parničnog postupka (stav I izreke). Presudom je dalje utvrđeno da se prima na znanje povlačenje dijela tužbenog zahtjeva u iznosu od 10.000,00 KM (stav II izreke), te je obavezana apelantica (stav III izreke) da tuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.

11. Općinski sud je naveo da iz ugovora o kreditu od 28. decembra 2012. godine proizlazi da je zaključen između apelantice i GMK „Montaža“ d.o.o. Jablanica (u daljnjem tekstu: korisnik kredita), da je apelantica odobrila kredit u iznosu od 600.000,00 KM uz nominalnu kamatnu stopu od 8,00% na rok od sedam mjeseci, te se korisnik kredita obavezao da će na ime urednog povrata kredita osigurati deset bjanko potpisanih mjenica korisnika kredita sa klauzulom „bez protesta“ avalirane od direktora i 10 bjanko ovjerenih i potpisanih naloga za plaćanje korisnika kredita. Dalje je naveo da iz aneksa broj 1 ugovora o kreditu od 30. septembra 2013. godine proizlazi da je zaključen između apelantice i korisnika kredita, kojim je izmijenjen rok na koji se odobrava kredit do 28. decembra 2013. godine. Istaknuo je da iz dopisa tužene – dostava mjenice od 28. decembra 2012. godine proizlazi da je tužena prema dogovoru s apelanticom dostavila bjanko potpisanu predmetnu mjenicu, a radi sigurnosti apelantice u povrat kredita koji će na dan 28. decembar 2012. godine odobriti korisniku kredita u iznosu od 600.000,00 KM, koji dopis je potpisan od zakonskog zastupnika tužene i sadrži pečat tužene. Također je istaknuo da iz predmetne mjenice proizlazi da je izdata 28. decembra 2012. godine, da glasi na iznos od 631.386,31 KM, da je dospjela za plaćanje 25. aprila 2014. godine, da je kao trasant navedena tužena, da je potpisana od zakonskog zastupnika tužene i sadrži službeni pečat tužene. Općinski sud je ukazao i da iz apelanticinog dopisa, koji je tužena zaprimila 25. aprila 2014. godine, proizlazi da je tuženoj dostavljena predmetna mjenica na naplatu. Dalje je naveo da je apelantica 28. aprila 2014. godine podnijela zahtjev za protest, te da iz protesta, redni broj 222/2014 godine, proizlazi da je predmetna mjenica podnesena 25. aprila 2014. godine na naplatu tuženoj, te da je navedeno s leđa jemac. Istaknuo je da iz dopisa tužene od 25. decembra 2013. godine proizlazi da je tužena odgovorila na apelanticin poziv za plaćanje mjenice, u kojem navodi da tužena ne posjeduje niti jedan zvanični dokument, poslovni trag o odobrenju, niti evidenciju o izdavanju mjenice kao instrumenta osiguranja kredita korisnika kredita, te je tražena dokumentacija od apelantice kako bi se tužena mogla decidirano odrediti na poziv za plaćanje. Također je istaknuo da iz krivične prijave o počinjenim krivičnim djelima i počiniocu od 30. maja 2014. godine proizlazi da je podnesena protiv A. G. jer je iskoristila svoj položaj prekoračivši granice službenog položaja potpisujući predmetnu mjenicu.

12. Općinski sud je naveo da je apelantica u roku podigla protest kod nadležnog suda, pa su prigovori tužene u tom smjeru neosnovani. Dalje je naveo da je tužena apelantici izdala bjanko predmetnu mjenicu, koju je potpisala kao trasant, što proizlazi iz same mjenice. Istaknuo je da je tužena navedenu mjenicu dostavila uz dopis od 28. decembra 2012. godine u kojem je navela da mjenicu dostavlja radi apelanticine sigurnosti u povrat kredita koji će apelantica 28. decembra 2012. godine odobriti korisniku kredita u iznosu od 600.000,00 KM. U vezi s tim, Općinski sud je ocijenio da je tužena prilikom potpisivanja bjanko mjenice i dostavljanja apelantici preuzela obavezu da plati apelanticino potraživanje. Dalje je obrazložio da je obaveza iz mjenice samostalna obaveza, te je neosnovano isticanje tužene da između apelantice i tužene ne postoji ugovorni odnos. Općinski sud je istaknuo da je potpisivanjem mjenice, te njenim popunjavanjem i protestiranjem tužena postala mjeničnopravni dužnik i odgovara za obaveze nastale po osnovu tog pravnog posla. Cijeneći da je tužena potpisala mjenicu kao trasant, Općinski sud je zaključio da je apelantici izdala bezuvjetan nalog da od nje može tražiti da plati navedeni iznos u mjenici i da se u ovom slučaju ne može smatrati da odgovara kao jemac. Kako je mjenični pravni posao samostalan pravni posao, te da je tužena po mjenici postala mjenični dužnik momentom popunjavanja i protestiranjem mjenice, ocijenio je neosnovanim prigovor tužene da je morao postojati ugovorni odnos između parničnih stranaka na osnovu kojeg bi bila izdata mjenica i na osnovu kojeg bi nastala obaveza za tuženu prema apelantici. S druge strane, cijeneći da je tužena dostavila mjenicu radi osiguranja povrata sredstava koje je apelantica plasirala korisniku kredita, kako je tužena navela u dopisu od 28. decembra 2012. godine, Općinski sud je ukazao da je jasno da je tužena na taj način izrazila svoju volju da izvrši plaćanje iznosa po ugovoru o kreditu, koji ne bude plaćen od korisnika kredita, da je znala za obaveze po ugovoru o kreditu, te potpisujući mjenicu kao trasant, to je nastala obaveza za tuženu da plati iznos po mjenici.

13. Općinski sud je naveo da je dostavljanjem bjanko mjenice uz dopis od 28. decembra 2012. godine tužena ujedno dala i ovlaštenje da apelantica popuni mjenicu i podnese je na plaćanje. Polazeći od činjenice da su parnične stranke pravna lica, da se u njihovom međusobnom poslovanju zahtijeva veći stepen pažnje, da moraju postupati s pažnjom dobrog privrednika, da je djelatnost tužene, između ostalog, i kreditno poslovanje i davanje svih oblika novčanog jemstva, Općinski sud je ocijenio da tuženoj nije moglo biti nepoznato kakve posljedice proizlaze iz dostavljanja potpisane bjanko mjenice i da je tužena prilikom dostavljanja bjanko mjenice apelantici dala ovlaštenje za njenu popunu. Dalje je ukazao da je mjenica po viđenju plativa čim se podnese u smislu odredbe člana 35. stav 1. Zakona o mjenici (u presudi očitom omaškom navedeno „Zakona o obligacionim odnosima“) i ona se mora podnijeti na naplatu u roku od godine dana od dana izdavanja. Cijeneći da je datum dospjelosti identičan datumu kada je podnesena na plaćanje, Općinski sud je zaključio da u vrijeme izdavanja mjenice nije bio upisan datum dospjelosti i da se radi o vlastitoj mjenici plativoj po viđenju. Općinski sud je naveo da je tužena na predmetnoj mjenici označena kao trasant-izdavalac mjenice, pa je ocijenio da se radi o trasiranoj vlastitoj mjenici u smislu odredbe člana 106. Zakona o mjenici jer označavanje na mjenici jemac, u situaciji kada je izdavalac mjenice potpisan kao trasant, ne može se smatrati da tužena odgovara kao jemac. Istaknuo je da označavanjem ,,per aval“, „kao jemac“, treba da se zna za koga je dat, a ako se to ne vidi onda je dat za trasanta, pa u situaciji kada je tužena potpisana kao trasant, to tužena ne odgovara kao jemac, nego kao mjenični dužnik po vlastitoj mjenici koju je izdala i potpisala jer ne može istovremeno biti potpisnik mjenice kao trasant i ne može biti jemac.

14. Općinski sud je naveo da mjenica sadrži sve propisane elemente članom 106. Zakona o mjenici osim oznake dospjelosti koja je navedena u trenutku kada je podnesena na plaćanje, pa se prema odredbi člana 107. Zakona o mjenici vlastita mjenica smatra kao mjenica po viđenju. U vezi s tim, obrazložio je da kako je mjenica potpisana 28. decembra 2012. godine i podnesena na plaćanje 25. aprila 2014. godine po apelanticinoj vlastitoj naredbi, kako proizlazi iz protesta broj 222/2014, i kako je datum dospijeća isti kao i datum kada je podnesena na plaćanje, na osnovu tih činjenica zaključeno je da se radi o vlastitoj mjenici plativoj po viđenju. Kako se radi o vlastitoj mjenici plativoj po viđenju, Općinski sud je ukazao da je ona morala biti podnesena na isplatu u roku od jedne godine od dana izdavanja, a apelantica je mjenicu podnijela na plaćanje 25. aprila 2014. godine, dakle protekom roka od godinu dana. S obzirom na to da je mjenični posao formalan pravni posao, te da je odredbom člana 35. stav 1. Zakona o mjenici izričito propisano da mjenica po viđenju mora biti podnesena na isplatu u roku od jedne godine od dana izdavanja, Općinski sud je ocijenio da je apelantica propuštajući da je podnese u tom prekluzivnom roku izgubila prava koja joj pripadaju po mjenici, odnosno izgubila je pravo naplate svog potraživanja. Osim toga, Općinski sud je zaključio da, u smislu odredbe člana 80. stav 1. Zakona o mjenici, nije nastupila zastara utuženog potraživanja, ako bi se rok zastare cijenio od 28. decembra 2013. godine kao dana dospijeća mjenice po viđenju, da je ona bila podnesena na plaćanje u roku od jedne godine od dana izdavanja. Kako je tužba podnesena 28. aprila 2014. godine, ocijenio je da ne bi nastupila zastara u skladu sa citiranim odredbama zakona samo pod uvjetom da je mjenica bila pravovremeno podnesena na isplatu. Kako je apelantica propustila u roku od jedne godine od dana izdavanja mjenice da je podnese na isplatu, to je izgubila prava koja joj pripadaju po navedenoj mjenici. Slijedom navedenog, Općinski sud je odbio apelanticin tužbeni zahtjev primjenom člana 35. stav 1. i 107. stav 2. Zakona o mjenici.

15. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Ps 431489 16 Pž od 2. marta 2017. godine odbijena je apelanticina žalba i potvrđena presuda Općinskog suda.

16. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i donio na zakonu zasnovanu odluku. Dalje je naveo da su neosnovani žalbeni navodi da je irelevantno da li je datum dospjelosti na mjenici upisan na dan izdavanja mjenice ili kasnije. U vezi s tim, obrazložio je da budući da se konkretna mjenica ne vezuje za pravni posao – ugovor o kreditu i aneksu ugovora, niti je sredstvo osiguranja isplate kredita, odnosno dospjelost mjenice nije vezana za rok dospijeća glavnog duga, apelantica kao remitent mjenice nije je podnijela na isplatu u roku od jedne godine od dana izdavanja mjenice. Dalje je obrazložio da se mjenica morala podnijeti u navedenom roku na isplatu jer je tužena u predmetnoj mjenici označena kao trasant-izdavalac mjenice i radi se o trasiranoj vlastitoj mjenici tako da se ne može smatrati da tužena odgovara kao jemac (član 106. Zakona o mjenici), nego kao mjenični dužnik po vlastitoj mjenici koju je izdala i potpisala. Kako apelantica nije dokazala povezanost mjenice i ugovora o kreditu jer se bjanko mjenica popunjava u skladu sa uvjetima i rokovima otplate iz osnovnog posla, Kantonalni sud je zaključio da je na odluku suda bez utjecaja činjenica da je apelantica 28. aprila 2014. godine izvršila protest mjenice prema trasantu. Slijedom navedenog, kako je mjenica potpisana 28. decembra 2012. godine i podnesena na plaćanje 25. aprila 2014. godine, te imajući u vidu prekluzivni rok iz odredbe člana 35. stav 1. Zakona o mjenici, u kojem roku apelantica nije podnijela mjenicu na naplatu, Kantonalni sud je zaključio da je protekom tog roka mjenica izgubila pravno dejstvo, te je apelantica izgubila prava tražiti naplatu po njoj.

17. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 431489 17 Rev od 28. januara 2020. godine odbijena je apelanticina revizija podnesena protiv presude Kantonalnog suda, te odbijen zahtjev tužene za naknadu troškova sastavljanja odgovora na reviziju.

18. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da apelanticino pozivanje na odluke tog suda broj 64 0 I 018840 16 Rev 2 od 29. marta 2016. godine i Ustavnog suda broj AP 2338/15 od 17. februara 2016. godine nije od utjecaja na rješavanje ove pravne stvari jer se ne radi o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji kao u ovom predmetu. Dalje je naveo da su pravilno nižestepeni sudovi raspravili prigovor zastarjelosti potraživanja mjeničnog duga. U vezi s tim, ukazao je da se u konkretnom slučaju radi o mjeničnom sporu i na konkretan pravni odnos imaju se primijeniti odredbe Zakona o mjenici jer apelantica kao imalac mjenice nije dokazala povezanost mjenice s odobrenim ugovorom o kreditu. Dalje je ukazao da je tužena u predmetnoj mjenici označena kao trasant-izdavalac trasirane mjenice i ona ne odgovara kao jemac (član 106. Zakona o mjenici), nego kao mjenični dužnik po vlastitoj mjenici-mjenici po viđenju s obzirom na to da u njoj nije naveden datum dospjelosti mjenične obaveze, nego samo datum izdavanja mjenice. Istaknuo je da apelantica nije dokazala da ima ovlaštenje mjeničnog dužnika (trasanta-tužene), da postoji sporazum, dogovor s tuženom da je dospjelost predmetne mjenice vezana za rok dospijeća glavnog duga iz pravnog posla, zaključenog ugovora o kreditu i aneksa tog ugovora s korisnikom kredita. Stoga, prema mišljenju Vrhovnog suda, u takvoj situaciji apelantica kao imalac mjenice po viđenju u kojoj nije bio naveden datum dospjelosti po svojoj volji nije ovlaštena predmetnu mjenicu učiniti dospjelom vezano za osnovni pravni posao. Dalje je naveo da je u takvoj situaciji apelantica kao imalac mjenice po viđenju bila dužna da u okviru zakonom propisanog roka podnese na isplatu u roku od jedne godine od dana izdavanja mjenice, u kojem roku je mjenicu trasant-tužena kao mjenični dužnik po vlastitoj mjenici koju je izdala i potpisala bila dužna isplatiti kad god joj se podnese na isplatu. Vrhovni sud je naveo da je mjenica potpisana i izdata 28. decembra 2012. godine, a podnesena na plaćanje tuženoj 25. aprila 2014. godine, dakle protekom roka od godinu dana. Stoga je ocijenio da je apelantica propuštajući da mjenicu podnese u navedenom prekluzivnom roku izgubila pravo naplate potraživanja po toj mjenici. Prihvatajući u potpunosti pravilnim razloge nižestepenih sudova date u obrazloženju presuda i po mišljenju Vrhovnog suda u konkretnom slučaju apelanticino potraživanje, isplata duga po mjenici po viđenju, zastarjelo je shodno odredbi člana 107. stav 2. Zakona o mjenici u vezi sa članom 34. i članom 35. stav 1. istog zakona. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

19. Apelantica navodi da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, te okolnosti da je Vrhovni sud donio osporenu odluku koja je sasvim suprotna Odluci broj 64 0 I 018840 16 Rev 2 od 29. marta 2016. godine, koju je Vrhovni sud donio u identičnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. Također ukazuje i da je reviziona odluka kontradiktorna i pravnom shvatanju Ustavnog suda koji je izražen u Odluci broj AP 2338/15 od 17. februara 2016. godine.

20. Nadalje, apelantica smatra da se u konkretnom slučaju radi o vlastitoj mjenici, a ne mjenici po viđenju, čiji se rok dospjelosti računa počevši od 25. aprila 2012. godine, te su sve daljnje zakonom predviđene radnje od apelantice preduzete u predviđenim rokovima. Navodi da je tužena 28. decembra 2012. godine uručila apelantici bjanko mjenicu na ime osiguranja povrata kredita koji je uzelo treće lice, na kojoj je prilikom uručivanja unesen datum 28. decembar 2012. godine, te da je mjenica 25. aprila 2014. godine popunjena sa svim preostalim elementima koji su na mjenici nedostajali (datum dospjelosti, iznos koji treba platiti, po čijoj naredbi treba isplatiti označenu novčanu svotu, mjesto gdje se plaćanje treba obaviti i ime remitenta). Imajući u vidu da je datum dospijeća na mjenici 25. april 2014. godine, te da je apelantica prijedlog za izvršenje podnijela 28. aprila 2014. godine na osnovu vjerodostojne isprave-vlastite mjenice, ali i to da je na osnovu podnesenog prijedloga za izvršenje prvostepeni sud donio rješenje o izvršenju, apelantica smatra da nije nastupila zastara mjeničnog potraživanja jer nije protekao rok od tri godine, čak i da je istaknut prigovor zastare od same tužene jer sud o navedenom ne vodi računa po službenoj dužnosti. Apelantica ističe da je u konkretnom slučaju tužena u svojstvu trasanta apelantici uručila „bjanko mjenicu” koju je potpisala i ovjerila i stavila datum izdavanja, odnosno datum uručenja apelantici. Smatra da takva isprava niti je trasirana, niti vlastita, a niti mjenica po viđenju jer joj nedostaju zakonom propisani elementi, te da je ta isprava mutirala u vlastitu mjenicu u trenutku kada ju je apelantica popunila u skladu s ovlaštenjem koje joj je dala tužena. Također smatra da se u konkretnom slučaju ne može govoriti o mjenici po viđenju jer je mjenica svoju upotrebnu vrijednost dobila tek u trenutku kada ju je apelantica popunila, odnosno 25. aprila 2014. godine.

21. Apelantica navodi da u konkretnom slučaju nisu bile primjenjive odredbe člana 107. stav 2. i člana 35. stav 1. Zakona o mjenici, te da je donošenjem odluke na bazi proizvoljne primjene navedenih odredbi Vrhovni sud povrijedio njeno pravo na pravično suđenje pred nezavisnim i nepristrasnim sudom. U vezi s tim, ukazuje na stav Vrhovnog suda iz Presude broj 64 0 I 018840 16 Rev 2 od 29. marta 2016. godine da upisivanje dana dospijeća na bjanko mjenici ne predstavlja mjenicu po viđenju, već vlastitu mjenicu na dan. Također ukazuje da je Vrhovnom sudu ukazivala na postojanje Odluke Ustavnog suda broj AP 2338/15 od 17. februara 2016. godine, uz navođenje da mjenicu čiji datum dospjelosti popuni imalac mjenice utvrđuje da se rok od godinu dana ima računati od dana dospjelosti upisanog na mjenici, a ne od dana uručenja mjenice. Smatra da je donošenjem drugačije odluke od ranije zauzetog pravnog stava u navedenoj odluci Vrhovnog suda i Ustavnog suda nastala pravna nesigurnost, čime je u odnosu na apelanticu narušeno pravo na pravično suđenje. Apelantica navodi i da je proizvoljan i netačan navod Vrhovnog suda da se u konkretnom slučaju radilo o vlastitim bjanko mjenicama koje nisu imale označen rok dospjelosti i da se stoga smatraju mjenicama po viđenju shodno članu 107. stav 2. Zakona o mjenici. U vezi s tim, ukazuje da je mjenica imala rok dospijeća, da mjenica važi kako glasi, da sud nije ovlašten utvrđivati drugačiji sadržaj od onog upisanog, da bjanko mjenica postoji u slučaju kada izdavalac ne popuni sve bitne elemente u trenutku izdavanja mjenice, te da je bjanko mjenicu ovlašten popuniti njen imalac u skladu s postignutim sporazumom s trasantom u vrijeme izdavanja mjenice. II.Odgovor na apelaciju

22. Vrhovni sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana jer je revizionu odluku donio u skladu sa zakonom i Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine, te pravilnom primjenom procesnog i materijalnog prava. Smatra da donošenjem revizione odluke nije došlo do povrede apelanticinih prava navedenih u apelaciji.

23. Kantonalni sud navodi da u postupku donošenja drugostepene odluke nije povrijedio apelanticino pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu.

24. Općinski sud navodi da je odbio apelanticin tužbeni zahtjev iz razloga koji su dati u obrazloženju prvostepene presude, koje razloge je potvrdio Kantonalni sud, pa slijedom toga smatra da pred prvostepenim sudom nije došlo do povrede apelanticinog prava na pravično suđenje i prava na imovinu.

25. Tužena navodi da je bilo više odluka u kojima je Vrhovni sud zauzeo identične stavove kao u odluci osporenoj ovom apelacijom. Dalje navodi da je i Ustavni sud u Odluci broj AP 2338/15 samo konstatirao da je Vrhovni sud odstupio od svoje prakse, te da se nije „osvrtao“ na meritum, niti je u pogledu merituma dao određene instrukcije Vrhovnom sudu. Ističe da su redovni sudovi ispravno odbili apelanticin tužbeni zahtjev. Tužena ukazuje i da za predmetnu mjenicu nije dala mjenično ovlaštenje da je apelantica može popuniti, niti je mjenicu bilo moguće popuniti u skladu s osnovnim poslom s obzirom na to da ne postoji relevantan dokaz da je mjenica služila kao sredstvo osiguranja tom osnovnom poslu. Smatra da je apelantica nezakonito popunila predmetnu mjenicu. Ističe da je takve stavove potvrdio Vrhovni sud Republike Srpske u Presudi broj 61 0 Ps 000193 14 Rev od 5. novembra 2014. godine.

V.Relevantni propisi

26. Zakon o mjenici („Službene novine FBiH“ br. 32/00 i 28/03):

Član 32.

(1) Aval se daje na mjenici ili na alonžu i potpisuje ga avalista.

(2) Aval se izražava riječima: “per aval“, “kao jamac“, “kao poruk“ ili ma kojim drugim izrazom koji to isto znači.

(3) Za davanje avala dovoljan je potpis na licu mjenice, osim ako je u pitanju potpis trasata ili trasanta.

(4) Iz avala treba da se vidi za koga je dat. Ako se to ne vidi, vrijedi kao da je dat za trasanta.

Član 34. stav 1.

(1) Mjenica se može izdati:

- po viđenju,

- na određeno vrijeme po viđenju,

- na određeno vrijeme od dana izdavanja,

- na određeni dan.

Član 35. stav 1.

(1) Mjenica po viđenju plativa je čim se podnese. Ona se mora podnijeti na isplatu u roku od jedne godine od dana izdavanja. Trasant može ovaj rok skratiti ili odrediti duži. Ove rokove indosanti mogu skratiti.

Član 80.

(1) Svi mjeničnopravni zahtjevi protiv akceptanta zastarijevaju za tri godine, računajući od dospjelosti.

(2) Mjeničnopravni zahtjevi imaoca mjenice protiv indosanta i protiv trasanta zastarijevaju za godinu dana, računajući od dana pravodobno podignutog protesta, a ako se u mjenici nalazi odredba “bez troškova“, onda od dospjelosti. (3) Mjeničnopravni zahtjevi indosanata jednih protiv drugih i protiv trasanta zastarijevaju za šest mjeseci, računajući od dana kad je indosant mjenicu iskupio ili od dana kad je protiv njega kod suda postupljeno.

Član 106.

Vlastita mjenica sadrži:

1) oznaku da je mjenica unesena u sam slog isprave na jeziku na kome je ona sastavljena, 2) bezuvjetno obećanje da će se određena svota novca platiti, 3) oznaku dospjelosti, 4) mjesto gdje se plaćanje treba obaviti, 5) ime onog kome se ili po čijoj se naredbi mora platiti, 6) oznaku dana i mjesta gdje je vlastita mjenica izdata, 7) potpis onoga koji mjenicu izdaje (izdavalac).

Član 107. st. 1. i 2.

(1) Isprava u kojoj ne bi bilo ma kojeg od sastojaka nabrojenih u članu 106. ovog zakona ne vrijedi kao vlastita mjenica, osim u slučajevima koji su određeni u sljedećim stavovima.

(2) Vlastita mjenica u kojoj nije označena dospjelost smatra se kao mjenica po viđenju.

Član 109.

(1) Izdavalac vlastite mjenice odgovara onako kako odgovara akceptant trasirane mjenice.

(2) Vlastite mjenice plative na određeno vrijeme po viđenju moraju se podnijeti na viđenje izdavaocu u rokovima određenim u članu 24. ovog zakona. Izdavalac potvrđuje viđenje datiranim potpisom na samoj mjenici, a rok po viđenju teče od datuma viđenja. Ako izdavalac odbije potvrditi viđenje, to odbijanje mora se ustanoviti protestom (član 26.), od čijeg datuma teče rok po viđenju.

VI.Dopustivost

27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 431489 17 Rev od 28. januara 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanticin zastupnik je primio 7. aprila 2020. godine, a apelacija je podnesena 5. juna 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

31. Apelantica navodi da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

33. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

34. Ustavni sud konstatira da se u konkretnom slučaju postupak odnosi na isplatu duga na osnovu predmetne mjenice, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelantica u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

35. Apelantica ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, te donošenje odluke koja je suprotna ranijoj presudi Vrhovnog suda i odluci Ustavnog suda.

36. U pogledu ovih apelacionih navoda, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

37. Ustavni sud podsjeća da je osporenim odlukama odbijen apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se naloži tuženoj da joj na osnovu predmetne mjenice isplati određeni novčani iznos, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, na tri sudske instance, bili jedinstveni u stavu da je apelanticino potraživanje, isplata duga po predmetnoj mjenici, zastarjelo shodno odredbi člana 107. stav 2. Zakona o mjenici u vezi sa članom 34. i članom 35. stav 1. Zakona o mjenici. Razmatrajući pitanje zastarjelosti, Vrhovni sud je kao sud koji je donio konačnu odluku u ovom predmetu ukazao da se radi o mjeničnom sporu i da se na konkretan pravni odnos imaju primijeniti odredbe Zakona o mjenici jer apelantica kao imalac mjenice nije dokazala povezanost mjenice s odobrenim ugovorom o kreditu. U vezi s tim, ukazao je da tužena odgovara kao mjenični dužnik po vlastitoj mjenici-mjenici po viđenju s obzirom na to da u njoj nije naveden datum dospjelosti mjenične obaveze, nego samo datum izdavanja mjenice. Također je ukazao da apelantica nije dokazala da ima ovlaštenje mjeničnog dužnika (trasanta-tužene), da postoji sporazum, dogovor s tuženom da je dospjelost predmetne mjenice vezana za rok dospijeća glavnog duga iz pravnog posla, zaključenog ugovora o kreditu i aneksa tog ugovora s korisnikom kredita, pa apelantica kao imalac mjenice po viđenju u kojoj nije bio naveden datum dospjelosti po svojoj volji nije ovlaštena predmetnu mjenicu učiniti dospjelom vezano za osnovni pravni posao. Kako je mjenica potpisana i izdata 28. decembra 2012. godine, a podnesena na plaćanje tuženoj 25. aprila 2014. godine, Vrhovni sud je ocijenio da je apelantica propuštajući da mjenicu podnese u navedenom prekluzivnom roku izgubila prava naplate potraživanja po ovoj mjenici.

38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi detaljno i jasno analizirali sadržaj predmetne mjenice i njenu vezu s predmetnim ugovorom o kreditu, nedostatak ovlaštenja tužene kao mjeničnog dužnika, te datume radnji koje je apelantica preduzimala radi ostvarenja svog potraživanja, doveli ih u kontekst relevantnih odredaba Zakona o mjenici, te detaljno obrazložili tumačenje i primjenu tih odredbi na konkretan slučaj, koja se, u okolnostima konkretnog slučaja, ne čini proizvoljnim. Ustavni sud data obrazloženja ne smatra proizvoljnim, niti u činjenicama predmeta nalazi bilo kakve razloge koji bi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova.

39. U pogledu apelanticinog ukazivanja na Presudu Vrhovnog suda broj 64 0 I 018840 16 Rev 2 od 29. marta 2016. godine i Odluku Ustavnog suda broj AP 2338/15 od 17. februara 2016. godine, Ustavni sud podsjeća da je navedenom odlukom broj AP 2338/15 usvojio apelaciju N. S., utvrdio povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ukinuo Presudu Vrhovnog suda broj 64 0 I 018840 14 Rev od 29. januara 2015. godine i predmet vratio Vrhovnom sudu s obavezom donošenja nove odluke u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije. U navedenoj odluci Ustavni sud je zaključio da postoji povreda načela pravne sigurnosti kao jednog od osnovnih vidova vladavine prava u okviru prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada iz istog suda, koji je pri tom i sud posljednje instance za odlučivanje o određenom pitanju, u slučajevima koji se zasnivaju na istom ili sličnom činjeničnom i pravnom osnovu, dolaze protivrječne odluke u periodu od samo 34 dana, s tim da su u kasnijoj, osporenoj odluci izostali razlozi iz kojih bi bilo vidljivo zašto je Vrhovni sud odstupio od ranije prakse, a pri tome ne postoji mehanizam koji bi osigurao konzistentnost u odlučivanju (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2338/15 od 17. februara 2016. godine, tačka 49, dostupna na www.ustavnisud.ba). Navedena presuda Vrhovnog suda broj 64 0 I 018840 16 Rev 2 od 29. marta 2016. godine (kojom je odbijena revizija tuženih) donesena je u izvršenju ove odluke Ustavnog suda i dostavljena Ustavnom sudu. U vezi s tim, suprotno apelanticinim navodima, Ustavni sud smatra da se ne radi o istom činjeničnom stanju. Naime, iz tačke 11. navedene odluke Ustavnog suda proizlazi da su se u tom predmetu tuženi mjeničnom izjavom od 5. decembra 2008. godine bezuvjetno obavezali da su saglasni da apelant može bjanko mjenice u svako doba ispuniti na iznos dospjelog, a neplaćenog potraživanja i ostale troškove po osnovu predmetnog ugovora, te da po svojoj volji može domicilirati, odnosno na osnovu mjenice pokrenuti sve druge pravne radnje radi naplate potraživanja. Za razliku od navedenog, u konkretnom predmetu Vrhovni sud je ukazao da apelantica nije dokazala da ima ovlaštenje mjeničnog dužnika (trasanta-tužene), da postoji sporazum, dogovor sa tuženom da je dospjelost predmetne mjenice vezana za rok dospijeća glavnog duga iz pravnog posla, zaključenog ugovora o kreditu i aneksa tog ugovora s korisnikom kredita. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o kršenju principa pravne sigurnosti neosnovani.

40. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na imovinu

41. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelacione tvrdnje o kršenju tog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelantica istaknula u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelacioni navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi detaljno obrazložili razloge zbog kojih su zaključili da je apelanticino potraživanje, isplata duga po predmetnoj mjenici, zastarjelo shodno odredbi člana 107. stav 2. Zakona o mjenici u vezi sa članom 34. i članom 35. stav 1. Zakona o mjenici, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

43. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kad se navodi o povredi tog prava zasnivaju na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nema proizvoljnosti u tom pogledu.

44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1921/20 (Vakufska banka d.d. Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio