Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-898/20 (LJ.T.)
Odluka donesena 03. 11. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje - razuman rok
- Stanovi JNA
- Povrat u prijašnje stanje
- Povrat stana
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 55
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o upravnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o upravnim sporovima
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o upravnom postupku
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Odluka o dopustivosti i meritumu
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-898/20
Apelacija
Odluka o meritumu
03. 11. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 898/20, rješavajući apelaciju Lj. T., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 3. novembra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Lj. T. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 022917 18 Uvp od 21. januara 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Lj. T. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Mila Baltić, advokat iz Banje Luke, podnio je 9. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 022917 18 Uvp od 21. januara 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, 26. i 27. maja 2021. godine od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Ministarstva prostornog uređenja, građenja i zaštite okoliša Kantona Sarajevo (u čiju nadležnost su prešli poslovi iz nadležnosti Ministarstva stambene politike Kantona Sarajevo, u daljnjem tekstu: Ministarstvo), kao i od Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.
3. U periodu od 31. maja do 10. juna 2021. godine Vrhovni sud, Kantonalni sud i Ministarstvo su dostavili odgovore ne apelaciju, dok Uprava u ostavljenom roku nije dostavila odgovor (Ministarstvo dostavilo dva odgovora na apelaciju).
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Apelant je 16. marta 1999. godine Upravi podnio zahtjev za vraćanje u posjed stana u Sarajevu, Ulica Antuna Hangija broj 29/III (u daljnjem tekstu: predmetni stan).
6. Uprava je 5. maja 2003. godine donijela zaključak kojim je obustavila postupak po apelantovom zahtjevu (apelant, iako je uredno pozivan, nije se odazvao na usmenu raspravu, niti opravdao izostanak, pa je ocijenjeno da je apelant povukao zahtjev, te je dostavljanje zaključka izvršeno stavljanjem na oglasnu tablu 9. maja 2003. godine). Rješenjem Uprave od 25. aprila 2005. godine odbačena je kao neblagovremena apelantova žalba izjavljena protiv navedenog zaključka.
7. Apelant je 5. aprila 2005. godine Upravi podnio prijedlog za povrat u pređašnje stanje zbog „navodnog neodazivanja na raspravu“, koji je zaključkom od 9. maja 2005. godine odbačen, dok je rješenjem Ministarstva od 4. jula 2005. godine odbijena apelantova žalba podnesena protiv zaključka od 9. maja 2005. godine (Presudom Kantonalnog suda od 17. marta 2008. godine poništeno je navedeno rješenje Ministarstva i zaključak Uprave i predmet vraćen na ponovno odlučivanje).
8. U ponovnom postupku Uprava je donijela zaključak od 5. februara 2010. godine kojim je odbacila apelantov prijedlog za povrat u pređašnje stanje protiv kojeg je apelant izjavio žalbu koja je odbijena rješenjem Ministarstva od 18. marta 2010. godine.
9. U međuvremenu, apelant je 31. avgusta 2005. godine Upravi podnio prijedlog za ponavljanje postupka. Rješenjem Uprave od 4. februara 2010. godine usvojen je apelantov prijedlog za ponavljanje postupka (okončanog zaključkom Uprave od 5. maja 2003. godine), te je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio žalbu, koja je odbijena rješenjem Ministarstva od 17. marta 2010. godine.
10. Postupajući po apelantovoj tužbi od 26. aprila 2010. godine, Kantonalni sud je donio presudu 12. marta 2014. godine kojom je poništio rješenja Ministarstva od 17. i 18. marta 2010. godine, kao i rješenje Uprave od 4. februara 2010. godine i zaključak Uprave od 5. februara 2010. godine i predmet vratio Upravi na ponovno rješavanje (u presudi, između ostalog, navedeno je da u spisu predmeta nema dokaza o urednoj dostavi poziva apelantu za više javnih rasprava na adresu koju je u svojim podnescima naznačio).
11. Rješenjem Uprave broj 23/1-372-390/99 od 29. oktobra 2014. godine, donesenom u ponovnom postupku, odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za vraćanje predmetnog stana.
12. U obrazloženju rješenja Uprava je navela da je utvrdila da je apelant bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu (na osnovu ugovora o korišćenju stana od 12. jula 1988. godine). Nadalje je navela da iz naredbe načelnika Personalne uprave Generalštaba Vojske Jugoslavije od 27. februara 2002. godine proizilazi da je apelantu, zastavniku veze (na službi u Vojnoj pošti 3001 Beograd), 28. februara 2002. godine prestala profesionalna vojna služba na lični zahtjev, u skladu sa odredbom člana 133 st. 1 i 4 Zakona o Vojsci Jugoslavije. Zatim je navela da je na apelantov zahtjev Vojna pošta 7600 Banja Luka izdala potvrdu od 24. marta 2005. godine u kojoj je navedeno da je imenovani zaposlen u Vojnoj pošti 7600 Banja Luka u stalnom radnom odnosu na neodređeno vrijeme u svojstvu profesionalnog podoficira na objektima komunikacije, da je prije zasnivanja radnog odnosa u Vojsci Republike Srpske bio pripadnik JNA do 4. aprila 1992. godine, da je po povlačenju jedinica bivše JNA zasnovao radni odnos u Vojsci Republike Srpske u kojoj se i dalje nalazi obavljajući smjenski rad na objektima komunikacija Vojske Republike Srpske.
13. Uprava je naglasila da iz navedenog proizilazi da je apelant bio pripadnik 30. Kadrovskog centra Vojske Jugoslavije koji je ostao u sastavu Vojske Jugoslavije s tim što su pripadnici 30. kadrovskog centra (na službi) boravili na teritoriji Republike Srpske, te su sva svoja prava iz zdravstvenog, socijalnog i osnova penzionog osiguranja ostvarivali u Jugoslaviji. Stoga, bez obzira na činjenicu da je apelant 30. aprila 1991. godine bio u posjedu predmetnog stana, na kojem je bio nosilac stanarskog prava, nema pravo na vraćanje u posjed stana, u smislu odredaba člana 3 stav 2 Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), a u vezi sa članom 3a. st. 1 i 2 istog zakona, niti se može smatrati izbjeglicom, a time niti ostvariti pravo na vraćanje predmetnog stana u posjed. Naime, kod utvrđene činjenice da je apelant bio vojno lice na službi u oružanim snagama druge države, nepotrebno je ispitivati da li je imenovani ili njegova supruga stekli novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, u smislu odredbe stava 2 člana 3a. Zakona o prestanku primjene.
14. Uprava je nadalje istakla da s obzirom na to da je apelant nakon 19. maja 1992. godine, odnosno nakon 14. decembra 1995. godine, ostao u aktivnoj vojnoj službi u oružanim snagama van teritorije BiH, u smislu člana 3a. Zakona o prestanku primjene, ne može se smatrati izbjeglicom, a samim tim ne može ostvariti pravo na vraćanje stana u posjed, imajući u vidu da je Odlukom Ustavnog suda broj U 83/03 od 22. septembra 2004. godine utvrđeno da je član 3a. Zakona o prestanku primjene u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine, a time i sa Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
15. Rješenjem Ministarstva broj 27/02-23-2897/14 od 24. novembra 2014. godine odbijena je apelantova žalba podnesena protiv rješenja Uprave.
16. Apelant je protiv navedenog rješenja Ministarstva 5. januara 2015. godine podnio tužbu Kantonalnom sudu.
17. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 022917 15 U od 27. septembra 2018. godine odbijena je apelantova tužba.
18. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da, imajući u vidu odredbe člana 3 i 3a. Zakona o prestanku primjene, podatke spisa predmeta, činjenično stanje utvrđeno u toku upravnog postupka, koje je prethodilo donošenju prvostepenog i osporenog rješenja, proizilazi da je na nesumnjiv način utvrđeno da je apelant ostao u oružanim snagama van teritorije BiH nakon 19. maja 1992. godine, odnosno nakon 14. decembra 1995. godine. Naime, na tačnost ovakvog utvrđenja upućuju sprovedeni materijalni dokazi koji ukazuju da je apelant bio pripadnik vojske druge države u kojo je ostvario svoja statusna prava, a to što je službu obavljao na teritoriji Republike Srpske nije od uticaja za utvrđivanje činjenice kojoj oružanoj snazi je pripadao, jer je očigledno bio evidentiran kao pripadnik Vojske Jugoslavije, a ne Vojske Republike Srpske, pošto je tamo razriješen, odnosno prestala mu je vojna služba (u skladu sa odredbama Zakona o Vojsci Jugoslavije) sa 28. februarom 2002. godine, te u smislu odredbe člana 3a. Zakona o prestanku primjene nije imao status izbjeglice, a time ni pravo na povrat predmetnog stana.
19. Kantonalni sud je nadalje istakao da je Ministarstvo u navodima osporenog rješenja pravilno uputilo apelanta da sva prava po osnovu eventualno zaključenog ugovora o kupoprodaji-otkupu nepokretnosti može ostvarivati u skladu sa članom 2 stav 2 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, pod uslovom da nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu iz istog stambenog fonta ili novoformiranih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ.
20. Presudom Vrhovnog suda broj 09 0 U 022917 18 Uvp od 21. januara 2020. godine odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke.
21. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da donošenjem pobijane presude prvostepeni sud nije povrijedio federalni zakon, niti pravila federalnog zakona o postupku koja su mogla biti od uticaja na rješenje stvari, zbog čega je zahtjev za vanredno preispitivanje neosnovan. Naime, kako se apelant, u smislu odredbe člana 3a. stav 1 Zakona o prestanku primjene, ne može smatrati izbjeglim licem (ostao u aktivnoj službi u oružanim snagama van teritorije BiH nakon 19. maja 1992. godine a nije mu odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine), to mu stoga, u smislu odredaba člana 3 st. 1 i 2 navedenog zakona, ne pripada pravo na vraćanje u posjed predmetnog stana, što je pravilno ocijenio i prvostepeni sud u svojoj odluci. Nadalje je naveo da su neosnovane apelantove tvrdnje u pogledu ispunjavanja uslova za priznavanje svojstva izbjeglog i raseljenog lica (nije uzet u obzir njegov rad nakon izlaska iz Sarajeva, tj. status u Vojsci Republike Srpske), jer je, u smislu odredbe člana 3a. navedenog zakona (koja je bila na snazi u vrijeme rješavanja o apelantovom zahtjevu), takvo svojstvo osporeno i nosiocu stanarskog prava koji je, nakon propisanog datuma, ostao u aktivnoj vojnoj službi u oružanim snagama van teritorije BiH (to što je službu obavljao na teritoriji Republike Srpske nije od uticaja za utvrđivanje kojoj oružanoj snazi je pripadao, budući da iz naredbe načelnika Personalne uprave Generalštaba Vojske Jugoslavije od 27. februara 2002. godine jasno proizilazi da apelantu kao zastavniku veze, na službi u Vojnoj pošti 3001 Beograd, prestaje profesionalna vojna služba na lični zahtjev u skladu sa odredbom člana 133 st. 1 i 4 Zakona o Vojsci Jugoslavije, na dan 28. februara 2002. godine, a ne kako to suprotno piše u potvrdi Vojne pošte 7600 Banja Luka od 24. marta 2005. godine, da je apelant bio pripadnik JNA samo do 4. aprila 1992. godine).
22. Zatim je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da je odlukom Kantonalnog suda prekršeno njegovo pravo na dom. Naime, međunarodni standardi o pravima i slobodama određenim u Evropskoj konvenciji i njenim protokolima se direktno primjenjuju u BiH i oni imaju prioritet nad svakim drugim zakonima (član II stav 2 Ustava BiH). Takođe, i Aneks VII Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH - Sporazum o izbjeglicama i raseljenim licima u članu 1 tačka 1 Prvog odjeljka predviđa da sva izbjegla i raseljena lica imaju pravo slobodno se vratiti u svoje domove, pa se odgovarajuće odredbe Zakona o prestanku primjene moraju tumačiti na način koji bi bio saglasan Ustavu Bosne i Hercegovine i Evropskoj konvenciji. Međutim, u ovoj upravnoj stvari primjenom člana 3a. Zakona o prestanku primjene nije došlo do povrede apelantovih prava garantovanih Evropskom konvencijom, tj. nema povrede njegovog prava na dom. Vrhovni sud je istakao da to proizilazi i iz odluke donesene u postupku apstraktne kontrole ustavnosti pred Ustavnim sudom u predmetu broj U 83/03 u kome se ocijenila ustavnost tadašnjeg člana 3a. Zakona o prestanku primjene, a kojom prilikom je Ustavni sud ocijenio da je ta odredba u skladu sa članom II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
23. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
24. Apelant, u suštini, smatra kako je u konkretnom slučaju proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, te da Vrhovni sud nije adekvatno obrazložio osporenu odluku. U vezi s tim je istakao, između ostalog, da je u obrazloženju osporene odluke navedeno da je apelant ostao u oružanim snagama izvan teritorije BiH, pri čemu je istovremeno navedeno da je vojnu službu obavljao na teritoriji Republike Srpske, odnosno BiH, a jedno drugo isključuje. Naime, apelant smatra da je neosnovan zaključak da je ostao u oružanim snagama izvan teritorije BiH. Zatim je ukazao da je Vrhovni sud poistovjetio ostanak u aktivnoj vojnoj službi u oružanim snagama izvan teritorije BiH sa ostankom u evidenciji oružanih snaga druge države. Međutim, takva primjena relevantnih pozitivnopravnih propisa je proizvoljna, jer se ograničenja iz člana 3a. Zakona o prestanku primjene odnose isključivo na ostanak u aktivnoj vojnoj službi u oružanim snagama „izvan teritorije BiH“. Nadalje je istakao da, s obzirom na to da je napustio svoj stan u Sarajevu, a nije napustio teritoriju Bosne i Hercegovine, on ima status raseljenog lica iz člana 3 Zakona o prestanku primjene, a u kom pogledu se njegov zahtjev nije razmatrao. Naime, odredbe iz člana 3a. Zakona o prestanku primjene odnose se isključivo na kategoriju izbjeglica, a ne i na kategoriju raseljenih lica.
25. Apelant je ukazao da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke naveo da je odredba člana 3a. Zakona o prestanku primjene bila na snazi u vrijeme rješavanja o apelantovom zahtjevu, što pokazuje proizvoljnu primjenu relevantnih pozitivnopravnih propisa, odnosno njihovu retroaktivnu primjenu, jer je apelant pravo na povrat predmetnog stana stekao samim stupanjem na snagu Zakona o prestanku primjene, što potvrđuje odredba iz člana 3 stav 1 tog zakona. U vezi s tim je istakao da je zahtjev za povrat predmetnog stana podnio 16. marta 1999. godine, a da je odredba iz člana 3a. Zakona o prestanku primjene stupila na snagu 4. jula 1999. godine, odnosno 1. jula 2003. godine, pa da je Uprava riješila predmetni zahtjev u propisanom roku, pitanje povrata predmetnog stana bi bilo pravosnažno riješeno prije nego što je uopšte stupilo na snagu ograničenje iz člana 3a. Zakona o prestanku primjene. Takođe je istakao da osporena odluka ne sadrži obrazloženje o apelantovom navodu da Kantonalni sud nije dao obrazloženje u vezi sa potvrdom Vojne pošte 7600 Banja Luka od 24. marta 2005. godine, koji dokumenat potvrđuje da je apelant nakon 19. maja 1992. godine obavljao službu u Vojsci Republike Srpske, što isključuje zaključak da je ostao u aktivnoj vojnoj službi u oružanim snagama izvan teritorije BiH.
26. Pored navedenog, apelant je istakao da je postupak povodom njegovog zahtjeva za povrat predmetnog stana trajao 20 godina, pa je predložio da mu se na ime naknade zbog nerazumno dugog trajanja postupka isplati 3.000,00 KM.
b) Odgovor na apelaciju
27. Vrhovni sud je naveo da je osporena presuda donesena u skladu sa procesnim i materijalnim zakonima na osnovu potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, a iz razloga koji su navedeni u obrazloženju presude. Nadalje je naveo da ne stoje prigovori iz apelacije da je presudom tog suda došlo do povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu, pa je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
28. Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod svoje presude od 27. septembra 2018. godine kojom nisu prekršena prava na koja se apelant poziva u apelaciji.
29. Ministarstvo je navelo hronologiju upravnog postupka od trenutka donošenja presude Kantonalnog suda od 12. marta 2014. godine (kojom su ukinute ranije odluke upravnih organa i predmet vraćen na ponovni postupak), odnosno kada je dostavljena navedena presuda i spis predmeta Upravi, te kada su nakon toga donesene I i II odluka u upravnom postupku. Imajući u vidu navedeno, istaknulo je da su Uprava i Ministarstvo donijeli svoje odluke u razumnom roku i da su one na zakonu zasnovane. Takođe je istaknulo da je u postupku koji je prethodio donošenju konačne odluke apelant punopravno učestvovao kao stranka u postupku i bio u mogućnosti da zaštiti svoja prava i na zakonu zasnovane interese, pa smatra da je apelacija neosnovana i da je treba odbiti.
V.Relevantni propisi
30. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH" br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 46/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH" br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 46/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03 i 29/03), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 3. st. 1. i 2.
Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6.
ZOSO (u daljem tekstu: nosilac stanarskog prava) ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osobe koje su napustile svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Član 3.a Izuzetno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona stanovi koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a kojima raspolaže Federalno ministarstvo odbrane čiji je nosilac stanarskog prava nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, ne smatra se izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine.
Izbjeglicom se ne smatra niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine ni nosilac stanarskog prava na stanove iz stava 1.
ovog člana, koji je iz istog stambenog fonda bivše JNA ili novoformiranih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu.
31. Zakon o upravnom postupku (“Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98 i 48/99) u relevantnom dijelu glasi:
6. Načelo efikasnosti Član 6.
Kad organi i institucije koje imaju javna ovlašćenja da rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da obezbijede efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, preduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih lica, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova organa, koja obezbjeđuje brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari.
14. Ekonomičnost postupka Član 14.
Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druga lica koja učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.
32. Zakon o upravnim sporovima (“Službene novine Federacije BiH” broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:
5. Ostale odredbe postupka Član 55.
Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.
33. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dIjelu glasi:
Član 10.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2)Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI.Dopustivost
34. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
35. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
36. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 09 0 U 022917 18 Uvp od 21. januara 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 3. februara 2020. godine a apelacija je podnesena 9. marta 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
37. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
38. Apelant pobija osporenu odluku, tvrdeći da su mu tom odlukom povrijeđena prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, kao i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
39. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
40. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
41. Ustavni sud zapaža da je postupak koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda vođen povodom apelantove tužbe kojom je pokrenuo upravni spor radi poništenja rješenja Ministarstva od 24. novembra 2014. godine u predmetu povodom apelantovog zahtjeva za povrat u posjed predmetnog stana. Dakle, predmet je građanskopravne prirode, pa je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu.
U odnosu na osporenu odluku
42. Apelant suštinski ukazuje da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava u postupku koji je okončan osporenom presudom, kao i da Vrhovni sud nije adekvatno obrazložio svoju odluku. Apelant navodi da iz izvedenih dokaza proizilazi da je u spornom periodu bio na teritoriji BiH, tj. u Vojsci Republike Srpske, tako da je proizvoljno primijenjena odredba člana 3a. Zakona o prestanku primjene, odnosno da je proizvoljan zaključak da apelantu ne pripada pravo na povrat predmetnog stana.
43. U vezi s navedenim, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da je u brojnim odlukama, između ostalog u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 1011/08 od 23. novembra 2012. godine („Službeni glasnik BiH“ broj 102/12, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), podsjetio na svoju praksu i brojne odluke u kojima je odlučivao o pravu povrata u prijeratne stanove u kojima je, u svjetlu odredbe iz člana II/5 Ustava Bosne i Hercegovine, zaključio da je povrat imovine primarni cilj Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i Ustava Bosne i Hercegovine i da uspostavljanje nekadašnjih prava na kuće i stanove treba predstavljati osnovni cilj (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. maja 2001. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 33/01). Ustavni sud je u toj odluci podsjetio da se, s obzirom na novonastalu pravnu situaciju i izmjene u domenu zakonodavstva iz stambene oblasti, bavio pitanjima povrata vojnih stanova u nekoliko svojih odluka od kojih su Odluka broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine i Odluka broj AP 1205/08 od 25. maja 2012. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine „Službeni glasnik BiH“ broj 37/12, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba , i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1205/08 od 25. maja 2012. godine) u kojima je suštinski problematizovano pitanje prava na imovinu u situaciji postojanja pravno obavezujućeg ugovora o otkupu nekretnina, stana iz fonda bivšeg SSNO ili postojanja ugovora o korišćenju stana. U Odluci o dopustivosti i meritumu broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine istaknuto je da se Sud time bavio i kroz ocjenu ustavnosti relevantnih odredaba domaćeg prava koje regulišu pravo na povrat vojnog stana u posjed u slučaju kada apelant ima pravno obavezujući ugovor o otkupu stana, te da li je propisana naknada u skladu s poštovanjem prava na imovinu, u svjetlu presude Evropskog suda Đokić protiv Bosne i Hercegovine (presuda od 27. maja 2010. godine, aplikacija broj 6518/04, objavljena na www.mhrr.gov.ba).
44. Takođe, u citiranoj Odluci broj AP 1011/08 u kojoj je Ustavni sud odlučivao povodom apelacija koje su podnijeli nosioci stanarskih prava za povrat „vojnih“ stanova, u kojoj je utvrđeno kršenje člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud je podsjetio na presudu Evropskog suda Mago i drugi protiv Bosne i Hercegovine (presuda od 3. maja 2012. godine, objavljena na www.mhrr.gov.ba) u kojoj je Evropski sud u odnosu na dio aplikanata (tri od ukupno šest) utvrdio kršenje člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi, Ustavni sud je napomenuo da se Evropski sud u navedenoj odluci bavio zahtjevima aplikanata da vrate u posjed svoje prijeratne „vojne“ stanove na kojima su imali stanarska prava, ali nisu imali zaključen pravno obavezujući ugovor, zatim je utvrđivao da li su aplikanti učestvovali u sklopu snaga VJ u bilo kakvim ratnim zločinima koji su počinjeni na teritoriji Bosne i Hercegovine, te da li su ili ne u međuvremenu od napuštanja predmetnih stanova iz istog stambenog fonda ili novoformiranih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekli novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu.
45. Iz navedene prakse proizilazi da se Ustavni sud bavio pitanjem povrata „vojnih“ stanova s različitih pravnih aspekata koji su zavisili od statusa apelanata na tim stanovima, dakle, u situacijama kad su imali pravno obavezujući ugovor o otkupu nepokretnosti - stana iz fonda bivšeg SSNO, pri čemu su primjenjivani standardi iz presude Đokić protiv BiH, ili u situacijama kada taj ugovor nisu imali, ali su na tim stanovima imali stanarska prava pri čemu su primjenjivani standardi iz pomenute presude Mago i drugi protiv Bosne i Hercegovine.
46. Međutim, Ustavni sud smatra da, iako je u činjeničnom smislu apelantov slučaj sličan činjenicama navedenih predmeta, ne može analogno primijeniti svoje stavove koji se tiču povrede prava na imovinu u citiranim odlukama. Naime, u konkretnom slučaju osporenom presudom u konačnici utvrđeno je da apelantu ne pripada pravo na povrat u posjed predmetnog stana, shodno odredbama člana 3a. stav 1 Zakona o prestanku primjene (mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1205/08 od 13. jula 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tač. 60 do 64), pa budući da je apelant, u suštini, osporio presudu Vrhovnog suda samo zbog navodno proizvoljnog zaključka da je u spornom periodu ostao u oružanim snagama izvan teritorije BiH, te da je stoga proizvoljno primijenjena navedena zakonska odredba (kao i da u vezi s tim nije dato adekvatno obrazloženje), Ustavni sud smatra da stavovi iz navedene odluke nisu primjenjivi na apelantov slučaj.
47. Imajući u vidu apelacione navode kojima se osporava presuda Vrhovnog suda, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
48. Ustavni sud ponovo napominje da apelant tvrdi da je neosnovan zaključak da je ostao u oružanim snagama izvan teritorije BiH kod činjenice da je u toku postupka utvrđeno da je u relevantnom periodu vojnu službu obavljao na teritoriji Republike Srpske, odnosno BiH, u sastavu Vojske Republike Srpske. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj odluci obrazložio da to što je apelant službu obavljao na teritoriji Republike Srpske nije od uticaja za utvrđivanje kojoj oružanoj snazi je pripadao, budući da iz sprovedenih dokaza nesporno proizilazi da je apelant bio evidentiran kao pripadnik Vojske Jugoslavije do 28. februara 2002. godine, te je obrazložio zašto su neosnovane i apelantove tvrdnje u pogledu ispunjavanja uslova za priznavanje statusa izbjeglog i raseljenog lica (vidi tačku 21 ove odluke). Zatim, Ustavni sud zapaža da je i Kantonalni sud u svojoj presudi, koja je potvrđena osporenom presudom Vrhovnog suda, jasno ukazao da sprovedeni materijalni dokazi ukazuju da je apelant bio pripadnik vojske druge države u kojoj je ostvario svoja statusna prava (prava iz zdravstvenog, socijalnog i osnova penzionog osiguranja), te da nije od uticaja to što je službu obavljao na teritoriji Republike Srpske. Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz osporene presude Vrhovnog suda, kao konačne odluke u predmetnom postupku, proizilazi da je odbijen apelantov zahtjev za povrat predmetnog stana, kao nosioca stanarskog prava, jer nije ispunio uslove za povrat stana u skladu s članom 3a. Zakona o prestanku primjene. Naime, Vrhovni sud je ukazao da se apelant, u smislu odredbe člana 3a. stav 1 Zakona o prestanku primjene, ne može smatrati izbjeglim licem (ostao u aktivnoj službi u oružanim snagama van teritorije BiH nakon 19. maja 1992. godine a nije mu odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine), te da mu stoga, u smislu odredaba člana 3 st. 1 i 2 navedenog zakona, ne pripada pravo na vraćanje u posjed predmetnog stana. Dovodeći u vezu odredbe člana 3a. Zakona o prestanku primjene s odlučenjem Vrhovnog suda, te obrazloženjem koje je dao u vezi s tim, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda.
49. Takođe, Ustavni sud podsjeća da pravo na obrazloženu presudu dopušta višim sudovima da samo podrže razloge koje su niži sudovi naveli kao obrazloženje, bez potrebe da te razloge ponavljaju (vidi, Evropski sud, Hirvisaari protiv Finske, presuda od 27. septembra 2001. godine, aplikacija broj 49684/99, stav 32). Naime, u odnosu na apelacione navode da Vrhovni sud nije ocijenio sve apelantove navode, Ustavni sud smatra da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, Vrhovni sud nije bio obavezan da iznese sve detalje i da odgovore na sve iznesene apelantove argumente, nego je bio dužan da odgovori na relevantne navode i obrazloži razloge za svoju odluku, što je i učinio. Stoga, Ustavni sud smatra da je u okolnostima konkretnog slučaja Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba člana 3a. Zakona o prestanku primjene, te da je na taj način ispoštovao garancije prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
50. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju, u odnosu na osporenu odluku, nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
U odnosu na dužinu trajanja postupka Relevantna načela
51. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
Period koji se uzima u obzir
52. Ustavni sud zapaža da je apelant 16. marta 1999. godine podnio zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana o kojem je konačno odlučeno presudom Vrhovnog suda od 21. januara 2020. godine. Dakle, relevantni period koji će Ustavni sud uzeti u razmatranje je period od 20 godina i oko 10 mjeseci.
Analiza dužine trajanja postupka
53. Analizirajući složenost postupka u konkretnom slučaju, a imajući u vidu apelaciju i odgovore na apelaciju, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o naročito složenom predmetu. Zatim, imajući u vidu da je konkretni upravni postupak/spor vođen po apelantovom zahtjevu za povrat predmetnog stana, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju, a imajući u vidu relevantne odredbe zakona, ne radi o hitnom postupku, ali da se radilo o postupku koji je od većeg značaja za apelanta.
54. Nadalje, analizirajući ponašanje apelanta, Ustavni sud primjećuje da je apelant, nakon što je Uprava donijela zaključak kojim je obustavljen postupak, prvo protiv tog zaključka podnio žalbu (u apelacionom spisu predmeta nema podataka tačno kada je apelant podnio žalbu, a koja je odbačena kao neblagovremena rješenjem od 25. aprila 2005. godine). Zatim, naveo je da je apelant 5. aprila 2005. godine podnio prijedlog za povrat u pređašnje stanje, a da je 31. avgusta 2005. godine podnio prijedlog za ponavljanje postupka, što jeste njegovo procesno pravo, ali konzumacija tog prava produžava postupak u kojem se ono konzumira. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su upravni organi odluku o prijedlogu za povrat u pređašnje stanje donijeli prije nego što je apelant podnio prijedlog za ponavljanje postupka (drugostepeno upravno rješenje doneseno 4. jula 2005. godine, a prijedlog za ponavljanje postupka podnesen 31. avgusta 2005. godine), te da je apelant protiv tih odluka upravnih organa podnio tužbu, tako da je predmetni spis dostavljen Kantonalnom sudu na postupanje. Ustavni sud dalje zapaža da tek kada je Kantonalni sud donio presudu 17. marta 2008. godine (kojom su poništene odluke upravnih organa i predmet vraćen na ponovno odlučivanje), spis predmeta je vraćen upravnim organima i oni su mogli postupati i po apelantovom prijedlogu za ponavljanje postupka. Proizilazi da je i navedeno u određenom dijelu uticalo na dužinu trajanja predmetnog postupka.
55. Analizirajući ponašanje upravnih organa i redovnih sudova u konkretnom slučaju, Ustavni sud posebno uočava da su upravni organi i redovni sudovi donijeli veći broj meritornih i procesnih odluka. Naime, Ustavni sud zapaža da je u određenim fazama postupka Upravi i Kantonalnom sudu trebalo nešto duže vremena da donesu odluke u konkretnom slučaju, odnosno da je Uprava u prvom navratu donijela zaključak o obustavi postupka nakon četiri godine i dva mjeseca, te da je Kantonalni sud presudu od 17. marta 2008. godine donio nakon dvije godine i oko 10 mjeseci (računajući od dana donošenja rješenja Ministarstva protiv kojeg je podnesena tužba), odnosno da je navedeni sud, postupajući po tužbama apelanta od 26. aprila 2010. godine i 5. januara 2015. godine, donio presude nakon tri godine i oko 11 mjeseci, odnosno nakon tri godine i oko osam mjeseci. S druge strane, Ustavni sud zapaža da su ostale odluke donesene u relativno razumnim rokovima, odnosno da su upravni organi, odlučujući o apelantovom prijedlogu za povrat u pređašnje stanje, u prvom navratu odluke donijeli u roku od mjesec dana, te da je u drugom navratu, odlučujući ujedno i o apelantovom prijedlogu za ponavljanje postupka, Uprava donijela odluke o navedenim apelantovim prijedlozima u roku od godinu dana i oko 11 mjeseci (računajući od dana donošenja presude Kantonalnog suda od 17. marta 2008. godine) da bi Ministarstvo svoje odluke o žalbama donijelo u roku od oko mjesec i po (računajući od dana donošenja prvostepenih upravnih odluka). Zatim, Ustavni sud zapaža da je u ponovnom postupku, nakon što su odluke upravnih organa poništene presudom Kantonalnog suda od 12. marta 2014. godine, Uprava donijela rješenje kojim je odbila apelantov zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana nakon sedam i po mjeseci (računajući od dana donošenja navedene presude Kantonalnog suda), da je Ministarstvo svoju odluku donijelo nakon nepuna dva mjeseca, a da je Vrhovni sud osporenu presudu donio nakon jedne godine i oko četiri mjeseca (računajući od dana donošenja presude Kantonalnog suda od 27. septembra 2018. godine).
56. Ustavni sud, sagledavajući postupak u cjelini, posebno imajući u vidu da su u postupku u okviru analiziranog perioda upravni organi i redovni sudovi donijeli više meritornih i procesnih odluka, te da je apelant svojim ponašanjem doprinio dužini trajanja postupka zaključuje da u okolnostima konkretnog predmeta, koji po svojoj naravi nije hitne prirode, nema elemenata koji ukazuju da je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo apelanta na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
57. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na imovinu
58. U vezi sa navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud zapaža da apelant povredu ovog prava temelji na identičnim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje (proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i primjena materijalnog prava, kao i da nije adekvatno obrazložena osporena odluka), što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
VIII.Zaključak
59. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada nema ničega što ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na štetu apelanta, odnosno kada je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio da se apelant, u smislu odredbe člana 3a. stav 1 Zakona o prestanku primjene, ne može smatrati izbjeglim licem, te da mu stoga, u smislu odredaba člana 3 st. 1 i 2 navedenog zakona, ne pripada pravo na vraćanje u posjed predmetnog stana. Osim toga, Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, ne nalazi da je dužina postupka u ukupnom trajanju od 20 godina i oko 10 mjeseci, u okviru kojeg perioda je doneseno više meritornih i procesnih odluka, čijoj dužini je apelant doprinio, prešla granice „razumnog roka“.
60. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
61. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić