Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3329/21 (I. A., N. A. i S. H.)

Odluka donesena 16. 11. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Protek roka
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3329/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 11. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. novembra 2021. godine, u predmetu broj AP-3329/21, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Ifeta Ahmetović i drugi, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka c) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Ifeta Ahmetović i Nedim Ahmetović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 502530 21 Rev od 12.

maja 2021. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 502530 16 Gž od 6. januara 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Sahid Hasanović protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 502530 16 Gž od 6. januara 2021. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

OBRAZLOŽENJE

1. Ifeta Ahmetović, Nedim Ahmetović i Sahid Hasanović (u daljnjem tekstu: prvoapelantica, drugoapelant i trećeapelant ili apelanti) iz Lukavca, Sarajeva i SAD-a, koje zastupa Senija Poropat advokat iz Vogošće, podnijeli su 22. septembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 502530 21 Rev od 12. maja 2021. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 502530 16 Gž od 6. januara 2021. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 502530 15 P od 26. aprila 2016. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata da se obaveže tužena (Republika Srpska - Vlada Republike Srpske) da apelantima na ime naknade nematerijalne štete zbog učinjenih ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i genocida u Srebrenici, progona iz domova, uništenja i pljačke domova, prisilnog razdvajanja porodice, prisilnog premještanja iz Srebrenice, nehumanog postupanja, ubistva bliskih srodnika (M.A., H.A. i E.A.) i ne obavještenja o smrti članova porodice, zbog čega su apelanti osjećali fizičke i duševne bolove, strah, povredu prava i slobode ličnosti, isplati određene novčane iznose sa zakonskim zateznim kamatama. Obavezani su apelanti da tuženoj naknade troškove postupka u određenom iznosu.

3. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 502530 16 Gž od 6. januara 2021. godine žalba apelanta je djelimično uvažena i preinačena prvostepena presuda u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka na način da je odbijen zahtjev tužene za naknadu troškova parničnog postupka, dok je u preostalom dijelu žalba apelanata odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

4. Odlučujući o reviziji apelanata izjavljenoj protiv presude Kantonalnog suda broj 65 0 P 502530 16 Gž od 6. januara 2021. godine, Vrhovni sud je presudom od 12. maja 2021. godine reviziju prvoapelatice i drugoapelanta odbio, dok je reviziju trećeapelanta odbacio.

5. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je u postupku pred nižestepenim sudovima utvrđeno da su apelanti živjeli u općini Srebrenica do 1992. godine, da su za smrt oca i djeda M.H. saznali kada su dobili potvrdu o smrti 9. maja 2006. godine, a za smrt H.A. potvrdu od 15. aprila 2002. godine, te da je E.A. proglašen umrlim Rješenjem broj R 484/97 od 20. novembra 1997. godine. Dalje je naveo da su nižestepeni sudovi odbili tužbeni zahtjev apelanata zauzimajući pravni stav da se privilegovani rok zastarjelosti potraživanja iz člana 377. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) ne može primijeniti u konkretnom slučaju, već rok zastarjelosti iz člana 376. ZOO. Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud usvojio prigovor zastarjelosti potraživanja istaknut od strane tužene, jer tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 6. maja 2015. godine. U vezi s tim je ukazao da se odredba člana 377. stav 1. ZOO može primijeniti samo prema učiniocu krivičnog djela, a ne i prema onom trećem licu (država ili entitet), koje, inače, odgovara za štetu umjesto faktičkog učinioca krivičnog djela. Naime, na to treće lice se može primijeniti samo odredba člana 376. ZOO. Budući da apelanti nisu dokazali postojanje osuđujuće krivične presude kojom je utvrđeno krivično djelo i krivična odgovornost izvršioca, naveo je da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da se privilegovani rok zastare iz člana 377. ZOO ne može primijeniti u konkretnom slučaju. U odnosu na reviziju trećeapelanta, Vrhovni sud je naveo da prema članu 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 30.000,00 KM, dok prema stavu 3. istog člana, izuzetno, Vrhovni sud može dopustiti reviziju u svim predmetima ako ocijeni da bi odlučivanje o reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Budući da se u konkretnom slučaju radi o novčanom potraživanju trećeapelanta, a pobijani dio pravosnažne presude za trećeapelanta ne prelazi navedeni vrijednosni kriterij za dopustivost revizije, naveo da revizija kao vanredni pravni lijek nije dopuštena, zbog čega je odlučio kao u izreci.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelanti navode, između ostalog, da su redovni sudovi proizvoljno primijenili član 377. ZOO.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka c) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka c) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

c) protekao je rok za podnošenje apelacije;

(4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

I.Protek roka (u odnosu na trećeapelanta)

8. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtjeva da apelanti dođu do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku, kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. U konkretnom slučaju trećeapelant je protiv presude Kantonalnog suda od 6. januara 2021. godine izjavio reviziju, ali je ona presudom Vrhovnog suda od 12. maja 2021. godine odbačena kao nedopuštena. Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju neefektivan pravni lijek, jer je odbačena iz formalnih razloga, te da je konačna odluka presuda Kantonalnog suda od 6. januara 2021. godine.

9. S obzirom na to da je o reviziji trećeapelanta rješavano presudom Vrhovnog suda od 12. maja 2021. godine, kojom je odbačena kao nedopuštena revizija izjavljena protiv presude Kantonalnog suda od 6. januara 2021. godine, Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati datum prijema drugostepene presude, jer se podrazumijeva da je trećeapelant drugostepenu presudu primio prije datuma kad je donesena odluka o reviziji. Pošto je apelacija Ustavnom sudu podnesena 22. septembra 2021. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. U skladu s navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je trećeapelant primio osporenu presuda Kantonalnog suda od 6. januara 2021. godine. II.Dopustivost prima facie (u odnosu na prvoapelanticu i drugoapelanta)

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se prvoapelantica i drugoapelant pozivaju u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. U vezi sa spornim pitanjem koje se postavlja predmetnom apelacijom, a koje se odnosi na primjenu odredaba člana 377. ZOO, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao o istom ili sličnom činjeničnom i pravnom pitanju, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4288/11 od 9. decembra 2014.godine i odluke o dopustivosti br. AP-3607/20 od 10. novembra 2020. godine, AP-4324/20 od 22. decembra 2020. godine i AP-1392/21 od 19. maja 2021. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi prvoapelantice i drugoapelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3329/21 (I. A., N. A. i S. H.) | Sudska praksa | Aktio