Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2508/20 (JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo)
Odluka donesena 03. 11. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Javna vlast
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2508/20
Apelacija
Odluka o meritumu
03. 11. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2508/20, rješavajući apelaciju JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 3. novembra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Ps 136193 20 Rev od 3. aprila 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 136193 19 Ps 2 od 28.
februara 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) podnijelo je 21. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 136193 20 Rev od 3. aprila 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Ps 136193 19 Ps 2 od 28. februara 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Općinskog suda i Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 19. augusta 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Općinski sud i tužilac dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 30. augusta 2021. do 2. septembra 2021. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Ps 136193 19 Ps 2 od 28. februara 2019. godine obavezan je apelant da tužiocu na ime naknade za zagađenje zraka iz Termoelektrane Kakanj za period juni 2003–decembar 2004. godine isplati iznos od 1.526.105,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom iznosu, dok je odbijen zahtjev za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa.
6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je kao nesporno među parničnim strankama utvrdio da je rješenjem kantonalnog inspektora zaštite okoline Zeničko-dobojskog kantona od 22. augusta 2003. godine naloženo apelantu da nadležnom Ministarstvu za prostorno uređenje, promet i komunikacije i zaštitu okoline Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) dostavi podatke o emisijama zagađujućih materija, na osnovu kojih podataka Ministarstvo u skladu s Odlukom o visini naknade za zagađenje zraka iz termoenergetskih objekata (u daljnjem tekstu: Odluka) može izvršiti obračun visine naknade za zagađenje zraka iz Termoelektrane Kakanj. Zatim, da je nakon provedenog upravnog postupka i upravnog spora u vezi s navedenim rješenjem, apelant, postupajući po tužiočevom zahtjevu od 15. juna 2009. godine, 21. jula 2009. godine dostavio podatke o emisiji supstanci u zrak iz Termoelektrane Kakanj i izvještaj o emisijama zagađujućih materija i izvještaj o broju sati rada blokova za utuženi period. Također je naveo da je utvrdio da je tužilac 28. septembra 2009. godine obavijestio apelanta da je obavezan uplatiti ukupan iznos od 1.527.105,00 KM na ime naknade za utuženi period na apelantov depozitni račun, te da se tužilac 19. novembra 2009. godine obratio apelantu sa zahtjevom za plaćanje naknade za zagađenje u roku od 15 dana od dana dostavljanja navedenog dopisa. Općinski sud je naveo da je među parničnim strankama bilo sporno da li je predmetno potraživanje zastarilo i da li je tužilac aktivno legitimiran, s obzirom na to da je apelant smatrao da je predmetno potraživanje u nadležnosti Federacije BiH. Ukazao je da je odredbama člana 371. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je povjerilac imao pravo zahtijevati ispunjenje obaveze ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, kao i da je Odlukom propisano da su obveznici dužni podatke o emisijama štetnih materija relevantne za obračun naknade za zagađenje okoliša dostavljati Ministarstvu do 10. u mjesecu za prethodni mjesec (član 5), te da je dužnik dužan da u roku od 15 dana nakon dobivanja obračuna uplati naknadu (član 7). S obzirom na to da je tužilac dopisom od 28. septembra 2009. godine dostavio apelantu obračun o visini naknade za zagađenje okoliša i pozvao ga da izvrši uplatu naknade i da je apelant 17. oktobra 2009. godine obavijestio tužioca iz kojih razloga ne može izvršiti traženu uplatu, Općinski sud je zaključio da od 18. oktobra 2009. godine, narednim danom nakon odbijanja apelanta da izvrši uplatu, počinje teći tok zastarjelosti. Naveo je da je za vrijeme trajanja upravnog postupka u vezi sa rješenjem kantonalnog inspektora zaštite okoline Zeničko-dobojskog kantona od 22. augusta 2003. godine, shodno odredbi člana 388. ZOO, trajao prekid zastare predmetnog potraživanja i da je zastarni rok počeo ponovo teći 24. aprila 2009. godine, kao sljedećeg dana od dana kada je Vrhovni sud donio odluku u upravnom sporu. Stoga je zaključio da do dana podnošenja tužbe 21. aprila 2010. godine nisu protekli zakonom propisani zastarni rokovi. Dalje je ocijenio neosnovanim prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužioca. U vezi s tim je ukazao da je odredbom člana 39. stav 2. Zakona o zaštiti zraka propisano da postojeći provedbeni propisi koji reguliraju pitanje zraka ostaju na snazi do donošenja podzakonskih akata propisanih citiranim zakonom, te da su podzakonski akti koji reguliraju pitanje zaštite zraka, pa i Pravilnik o graničnim vrijednostima emisije u vazduh iz postrojenja za sagorijevanje, stupili na snagu 4. marta 2005. godine. Slijedom navedenog je zaključio da je Odluka do tada bila na snazi, te da je stoga izvršeni obračun naknade za zagađenje zraka iz Termoelektrane Kakanj pravno osnovan. Također je ukazao da je Zakonom o zaštiti okoline (Zeničko-dobojskog kantona) propisano da materijalni i drugi uvjeti za podsticanje mjere zaštite i unapređenja čovjekove okoline u Kantonu osiguravat će se iz sredstava fonda za zaštitu okoline, da će Vlada Kantona pri Ministarstvu formirati fond za zaštitu okoline posebnim propisom kao vanbudžetski fond, da će se sredstva za fond za zaštitu okoline osigurati iz naknada za zagađenje čovjekove okoline i drugih izvora (član 56), te da će visinu naknade i način plaćanja sredstava za fond za zaštitu okoline utvrditi Vlada Kantona posebnom odlukom ako to nije određeno drugim propisom (član 57). Naveo je da do dana podnošenja predmetne tužbe federalni ministar Ministarstva okoliša i turizma nije donio provedbene propise o načinu obračuna naknade za zagađivanje okoliša, što je propisano odredbom člana 45. Zakona o Fondu za zaštitu okoliša Federacije BiH i da Odluka nije u suprotnosti sa važećim propisima. Slijedom navedenog je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev primjenom odredbi Zakona o zaštiti okoline, Zakona o zaštiti zraka i Odluke.
7. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 136193 19 Pž 2 od 18. septembra 2019. godine usvojena je apelantova žalba i prvostepena presuda je preinačena na način da je tužbeni zahtjev odbijen, te je određeno da u preostalom (odbijajućem) dijelu prvostepena presuda ostaje neizmijenjena.
8. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da nakon stupanja na snagu Zakona o zaštiti okoliša (Federacije BiH) i Zakona o Fondu za zaštitu okoliša Federacije BiH, shodno odredbama čl. 40, 85. i 104. Zakona o zaštiti okoliša i odredbama Pravilnika o pogonima i postrojenjima za koje je obavezna procjena utjecaja na okoliš i pogonima i postrojenjima koji mogu biti izgrađeni i pušteni u rad samo ako imaju okolinsku dozvolu, apelant potpada pod nadležnost organa Federacije BiH, odnosno pod nadzor i primjenu Zakona o Fondu za zaštitu okoliša Federacije BiH, s obzirom na činjenicu da upravlja termoenergetskim objektom od federalnog značaja kao što je Termoelektrana Kakanj. Ukazao je da je odredbama Zakona o zaštiti okoliša i Zakona o Fondu za zaštitu okoliša Federacije BiH propisano ko i na koji način treba da plaća naknadu za zagađenje okoliša, te da je odredbama člana 39. Zakona o zaštiti zraka propisano da stupanjem na snagu tog zakona, prestaju da važe odredbe posebnih zakona koji reguliraju pitanje zaštite zraka (stav 1), te da na snazi ostaju postojeći provedbeni propisi koji reguliraju pitanje zaštite zraka iz stava 1. do donošenja provedbenih propisa iz člana 38. navedenog zakona. Zatim, da je odredbom člana 38. Zakona o zaštiti zraka propisano da na snazi ostaju provedbeni propisi, koje treba donijeti federalni ministar i koji se isključivo odnose na sljedeće: uvjete koje mora ispunjavati izvor emisije i poštovanje graničnih vrijednosti emisija (član 6), studije o zraku (član 10), sadržaj okolinske dozvole izdate u skladu sa članom 71. Zakona o zaštiti okoliša (član 12), kućni izvori emisija (član 16), pitanja koja se odnose na postrojenja za sagorijevanje i druga industrijska postrojenja sa nominalnom termalnom snagom jednakom ili većom od 50 MW i iz postrojenja sa nominalnom termalnom snagom manjom od 50 MW (član 18), pitanja postrojenja za spaljivanje otpada (član 19), sadržaj sumpora u gorivu (član 21), ostala isparljiva organska jedinjenja (član 24), zaštita ozonskog omotača (član 25), granične vrijednosti kvaliteta zraka, ciljane vrijednosti i pragovi uzbune zagađujuće materije (član 27). U vezi s tim je istakao da iz citiranih zakonskih odredbi proizlazi da na snazi ostaju pobrojani provedbeni propisi koji uređuju pitanja zaštite zraka, a ne kantonalna propisi i Odluka koja uređuje pitanje naknada i naplatu istih kako to pogrešno zaključuje prvostepeni sud, jer Odluka nije provedbeni propis Zakona o zaštiti zraka. Dalje je ukazao da je odredbom člana 35. Zakona o Fondu za zaštitu okoliša Federacije BiH propisano da obračun plaćanja naknade iz ovog zakona obavlja Federalno ministarstvo finansija, Porezna uprava Federacije BiH i da se isti odnosi na obveznike iz federalne nadležnosti, uključujući i apelantove termoenergetske objekte, iz čega proizlazi da apelant naknadu utvrđenu u skladu s odredbom člana
20. Zakona o Fondu za zaštitu okoliša Federacije BiH može isplaćivati isključivo Federalnom fondu za zaštitu okoliša, a ne u korist kantonalnih fondova. Kantonalni sud je istakao da za period od 1. juna 2003. do 23. jula 2003. godine nije moguća primjena obračuna naknade u korist tužioca, već da se za taj period imaju primijeniti odredbe federalnih propisa, čija primjena nije isključena činjenicom da do podnošenja predmetne tužbe federalni ministar nije donio provedbene propise o načinu obračuna naknade za zagađivanje okoliša, kako je to propisano odredbom člana 45. Zakona o Fondu za zaštitu okoliša Federacije BiH. Također je naveo da je utvrđenje obaveze, visina i način plaćanja naknade određen federalnim zakonskim propisima počev od 27. jula 2003. godine, te da je stoga neosnovan dio tužbenog zahtjeva za period od 27. jula 2003. do 31. decembra 2004. godine. Naknada od strane apelanta kao federalnog obveznika se, prema stanovištu Kantonalnog suda, mogla isplaćivati isključivo Federalnom fondu za zaštitu okoliša, koji ima status javne ustanove i predstavlja neprofitno pravno lice, koji ostvaruje prihode na način kako je to propisano odredbama člana 18. Zakona o Fondu za zaštitu okoliša Federacije BiH, dok je odredbom člana 25. stav 1. navedenog zakona propisano da će sredstva Fonda biti raspoređena između Federacije i kantona u odnosu 30% spram 70%. Nadalje je ocijenio da je predmetno potraživanje zastarilo, shodno odredbama čl. 360. stav 1, 361. stav 1. i 371. ZOO, s obzirom na to da je u rješenju kantonalnog inspektora od 22. augusta 2003. godine određeno da žalba ne odlaže izvršenje tog rješenja, pa je tužilac, shodno odredbama Zakona o upravnom postupku, nakon pravomoćnosti rješenja (15. septembra 2003. godine) mogao zahtijevati izvršenje rješenja, odnosno da mu apelant dostavi tražene podatke o zagađivanju, te da korištenje vanrednih pravnih lijekova i vođenje upravnog spora ne utječu na prekid, odnosno zastoj toka zastarnog roka. Pri tome je istakao da, suprotno stavu prvostepenog suda, apelant nije tek narednog dana od 28. septembra 2009. godine saznao za svoju obavezu i opseg obaveze, jer se predmetno potraživanje ne može tretirati kao naknada štete, nego kao potraživanje iz osnova neispunjenja zakonom propisane obaveze.
9. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 136193 20 Rev od 3. aprila 2020. godine usvojena je tužiočeva revizija i drugostepena presuda je preinačena na način da je apelantova žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
10. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenična utvrđenja i pravno rezoniranje nižestepenih sudova, te je istakao da drugostepena presuda nije pravilno i zakonito donesena. Naveo je da je osnovan tužiočev prigovor da apelant u žalbi protiv prvostepene presude nije isticao prigovor zastare potraživanja, te da je drugostepeni sud, odlučujući o prigovoru zastare, prekoračio granice ispitivanja prvostepene presude u smislu odredbe člana 231. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Dalje je ocijenio osnovanom tužiočevu tvrdnju da se i nakon stupanja na snagu Zakona o zaštiti okoliša i Zakona o Fondu za zaštitu okoliša Federacije BiH i dalje primjenjuju kantonalni Zakon o zaštiti okoline i Odluka. Ukazao je da je odredbama Zakona o zaštiti okoliša u dijelu „ciljevi zakona“, između ostalog, propisano da se navedenim zakonom uređuje finansiranje aktivnosti vezanih za okoliš i dobrovoljne mjere i poslovi i zadaci organa uprave na različitim nivoima vlasti (član 1), da su Federalno ministarstvo i kantonalna ministarstva, svako u okviru svoje nadležnosti, nadležni za pitanja naznačena u tom članu (član 40), te da su odredbama čl. 43. i 44. razgraničene pojedine nadležnosti ovih ministarstava, pri čemu nije izvršeno jasno razgraničenje načina finansiranja zaštite okoliša zavisno od ustanovljene nadležnosti Federalnog ministarstva i kantonalnih ministarstava. U vezi s tim je istakao da je navedeno razgraničenje uređeno odredbama glave XIV Zakona o zaštiti okoliša kojim odredbama je propisano da će se Federalni fond za zaštitu i kantonalni fondovi za zaštitu okoliša osnivati zakonom s ciljem unapređivanja razvoja ekonomske strukture itd. (član 101. stav 1), te da sredstva Federalnog fonda čine sredstva iz budžeta Federacije, donacije, zajmovi i krediti, naknade za obavljanje djelatnosti korištenjem resursa i finansijski instrumenti koji obuhvaćaju naknade utvrđene odredbama od čl. 103. do 109. tog zakona (član 102). Također je ukazao da navedeni zakon ne regulira pitanje kantonalnih fondova i finansiranja zaštite okoliša i da se, shodno odredbi člana 118, odredbe posebnih zakona i provedbenih propisa kojima se uređuju pitanja zaštite okoliša, koji nisu u suprotnosti sa ovim zakonom, i dalje primjenjuju. Slijedom navedenog je zaključio da se u konkretnom slučaju imaju primijeniti odredbe Zakona o zaštiti okoline i Odluke, kako je to pravilno ocijenio prvostepeni sud, te da je takav stav zauzeo i Ustavni sud u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 1170/14 od 15. februara 2017. godine u odnosu na Tuzlanski kanton. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
11. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbu člana 118. Zakona o zaštiti okoliša, te da nije dao jasne i precizne razloge za preinačenje drugostepene presude, već je dao nejasne i paušalne zaključke koji ne odgovaraju relevantnim zakonskim odredbama. Navodi da su Vrhovni i Općinski sud zanemarili odredbu člana
39. Zakona o zaštiti zraka kojom je propisano da stupanjem na snagu tog zakona prestaju da važe odredbe posebnih zakona koji reguliraju pitanje zaštite zraka, pa samim tim i svi kantonalni propisi, kao i odredba člana 38. navedenog zakona prema kojoj na snazi ostaju provedbeni propisi koji uređuju pitanje zaštite zraka, ali ne i kantonalna odluka ili drugi propisi koji uređuju pitanje naknada i njihove naplate. Također je naveo da je donošenjem Zakona o zaštiti zraka i Zakona o Fondu za zaštitu okoliša Federacije BiH stavljena van snage Odluka. U konačnici navodi da je zanemarena i odredba člana 85. Zakona o zaštiti okoliša u vezi s Pravilnikom o pogonima i postrojenjima koji mogu biti izgrađeni i pušteni u rad samo ako imaju okolišnu dozvolu, prema kojima apelant potpada pod nadležnost organa Federacije BiH, odnosno naknadu plaća u korist Federalnog fonda za zaštitu okoliša koji ta sredstva raspoređuje između Federacije BiH i kantona. II.Odgovori na apelaciju
12. Vrhovni sud je naveo da pri donošenju osporene odluke nisu povrijeđena apelantova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
13. Općinski sud je iznio hronologiju postupanja u predmetnom postupku i naveo da je u toku postupka postupao u skladu s odredbama ZPP.
14. Tužilac je naveo da se u apelaciji ponavljaju navodi i stavovi izneseni u toku parničnog postupka, koje navode su redovni sudovi razmotrili i o njima zauzeli stav.
V.Relevantni propisi
15. Zakon o zaštiti okoliša („Službene novine Federacije BiH“ br. 33/03 i 38/09)
16. U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o zaštiti okoliša („Službene novine Federacije BiH“ broj 33/03) koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
Ciljevi Zakona Ovim zakonom uređuje se:
- očuvanje, zaštita, obnova i poboljšanje ekološkog kvaliteta i kapaciteta okoliša, kao i kvalitet života;
- mjere i uvjeti upravljanja, očuvanja i racionalnog korištenje prirodnih resursa;
- pravne mjere i institucije očuvanja, zaštite i poboljšanja zaštite okoliša;
- finansiranje aktivnosti vezanih za okoliš i dobrovoljne mjere i
- poslovi i zadaci organa uprave na različitim nivoima vlasti.
U skladu sa načelima saradnje i podjele odgovornosti ovaj zakon ima za cilj:
- smanjeno korištenje, sprečavanje opterećivanja i zagađivanja okoliša, sprečavanje narušavanja, kao i poboljšanje i obnovu oštećenog okoliša;
- zaštitu ljudskog zdravlja i poboljšanje uvjeta okoliša za kvalitet života;
- očuvanje i zaštitu prirodnih resursa, racionalno korištenje resursa i takav način privrede kojim se osigurava obnova resursa;
- usklađenost drugih interesa entiteta sa zahtjevima za zaštitu okoliša;
- međunarodnu saradnju u zaštiti okoliša;
- inicijative od javnosti i učešće javnosti u aktivnostima koje imaju za cilj zaštitu okoliša;
- koordiniranje privrede i integriranje socijalnog i ekonomskog razvoja u skladu sa zahtjevima zaštite okoliša i
- uspostavu i razvoj institucija za zaštitu i očuvanje okoliša.
VII - NADLEŽNOST
Član 40.
Federalno ministarstvo i kantonalna ministarstva, svako u okviru svoje nadležnosti, nadležni su za:
- zaštitu okoliša, sprečavanje i otklanjanje opasnosti i šteta po okoliš, obnovu i postepeno poboljšanje stanja okoliša;
- utvrđivanje prioritetnih zadaka za zaštitu okoliša;
- uspostavljanje pravnih, ekonomskih i tehničkih mjera u interesu zaštite okoliša;
- razvoj, očuvanje i djelovanje sistema koji služi kao osnov za dobivanje i obradu podataka o mjerenjima, monitoringu, kontroli, procjeni stanja okoliša, te davanje informacija o eventualnim uticajima na okoliš;
- donošenje finansijskih propisa u sferi zaštite okoliša i
- saradnja sa drugim entitetom.
Član 43.
Kantonalno ministarstvo:
- analizira i ocjenjuje stanje okoliša i aktivnosti zaštite okoliša, kao i iskustva stečena u oblasti zaštite, korištenja i razvoja okoliša;
- obavlja poslove i zadatke utvrđene federalnim zakonom i drugim federalnim propisima;
- izdaje dozvole za korištenje okoliša iz svoje nadležnosti;
- uspostavlja i rukovodi sistemom informiranja o okolišu u kantonu;
- organizira poslove koji imaju za cilj sprečavanje ili smanjenje štetnih posljedica po okoliš,
- vrši nadzor nad provođenjem kantonalnih zakona i drugih kantonalnih propisa iz oblasti zaštite okoliša.
Član 44.
U slučaju da je izazvana šteta ili postoji opasnost od štete po okoliš, tužilac ima pravo da kod nadležnog suda uloži tužbu kojom se zahtijeva zabrana ili ograničenje aktivnosti i kompenzacija za štetu koja je nastala kao rezultat te aktivnosti.
Član 85.
Nadležna ministarstva Za pogone i postrojenja za koja je potrebna okolinska dozvola ili za pogone i postrojenja kod kojih postoji opasnost od nesreća većih razmjera nadležni su:
- Federalno ministarstvo za velike i srednje pogone i postrojenja iznad pragova koji su utvrđeni u provedbenom propisu i za pogone i postrojenja koja su navedena u provedbenom propisu za koje postoji opasnost nesreća većih razmjera,
- Kantonalno ministarstvo za manje pogone i postrojenja ispod pragova utvrđenih u provedbenom propisu, odnosno koji nisu navedena u provedbenom propisu i veoma male pogone i postrojenja čije emisije ne prevazilaze uobičajene emisije domaćinstva i za koje nije potrebna okolinska dozvola.
Federalno ministarstvo će provedbenim propisima definirati sadržaj Izvještaja o stanju sigurnosti, sadržaj Informacije o sigurnosnim mjerama i sadržaj unutrašnjih i spoljnjih planova intervencije.
XIV - FINANSIRANJE ZAŠTITE OKOLIŠA
Član 101.
Fondovi za zaštitu okoliša Federalni fond za zaštitu okoliša i kantonalni fondovi za zaštitu okoliša osnivat će se zakonom s ciljem unapređivanja razvoja ekonomske strukture koja je povoljna po okoliš; sprečavanja štete po okoliš; otklanjanja nastale štete po okoliš;
očuvanja zaštićenih prirodnih područja; motiviranja i unapređivanja najbolje raspoložive tehnologije i alternativa; unapređivanja ekološke svijesti javnosti i istraživanja okoliša.
Član 102.
Sredstva Federalnog fonda za zaštitu okoliša čine:
- sredstva iz budžeta Federacije;
- donacije, zajmovi i krediti;
- naknade za obavljanje djelatnosti korištenjem resursa i
- finansijski instrumenti koji obuhvataju naknade utvrđene odredbama od čl. 103. do 109. ovog zakona.
Propisom iz člana 101. ovog zakona utvrdit će se visina i način obračuna i raspodjele iz stava 1. ovog člana.
Član 104.
Odgovornost za aktivnosti opasne po okoliš Operator koji obavlja aktivnost opasnu po okoliš odgovoran je za štetu nanesenu tom aktivnošću ljudima, imovini i okolišu, bez obzira na krivicu.
Aktivnosti opasne po okoliš su one koje predstavljaju značajan rizik za ljude, imovinu ili okoliš i to:
- upravljanje lokacijama opasnim po okoliš,
- oslobađanje genetički modificiranih organizama i
- oslobađanje mikroorganizama.
Lokacije predstavljaju opasnost po okoliš zbog načina na koji se njima upravlja ili zbog materijala koji se u njima koriste kao što su rudnici, nalazišta mineralnih ulja ili rafinerije, postrojenja za snabdijevanje plinom i taljenje, termolektrane, koksne peći, postrojenja za proizvodnju i obradu metala i minerala, hemijska postrojenja, postrojenja za tretman, spaljivanje i skladištenje otpada, postrojenja za tretman otpadnih voda, klaonice, bojadisaonice i kožare, postrojenja za proizvodnju paprira, brane i gasovodi ili naftovodi.
Organizmi su bilo koje biološke jedinke sposobne za reprodukciju ili prenošenje genetičkog materijala Mikroorganizmi su bilo koje mikrobiološke jedinke, ćelijske ili bezćelijske, sposobne za replikaciju ili prenošenje genetičkog materijala.
Ukoliko više operatora zajedno obavlja opasnu aktivnost odgovornost snose zajednički. Za lokacije na kojima je rad prestao, odgovornost snosi posljednji operator.
Član 118.
Odredbe posebnih zakona i provedbenih propisa kojima se uređuju pitanja zaštite okoliša koji nisu u suprotnosti sa ovim zakonom nastavljaju se primjenjivati.
17. Zakon o Fondu za zaštitu okoliša Federacije BiH („Službene novine Federacije BiH“ broj 33/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 45.
Vlada Federacije donijet će provedbene propise iz čl. 21. i 22. ovog zakona u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona.
Federalni ministar, uz suglasnost federalnog ministra energije, rudarstva i industrije, donijet će provedbeni propis iz člana 20. stav 5., propis iz člana 21. stav 2., uz suglasnost federalnog ministra finansija, te propis iz člana 23. ovog zakona u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona.
18. Zakon o zaštiti zraka („Službene novine Federacije BiH“ broj 33/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
Ovim zakonom uređuju se tehnički uvjeti mjere za sprečavanje ili smanjivanje emisija u zrak prouzrokovanih ljudskim aktivnostima koje se moraju poštovati u procesu proizvodnje, na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija BiH), planiranje zaštite kvaliteta zraka, posebni izvori emisija, katastar emisija, kvalitet zraka, nadzor i kazne za prekršaje za pravna i fizička lica.
VI.Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 136193 20 Rev od 3. aprila 2020. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 9. juna 2020. godine, a apelacija je podnesena 21. jula 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
23. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
26. S obzirom na to da apelant ima status javnog preduzeća, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud je u svojoj praksi ukazao da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njom povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
27. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na naplatu duga, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
28. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da su Vrhovni sud i Općinski sud proizvoljno primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna.
29. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
30. Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud, koji je donio konačnu odluku u predmetnom postupku, preinačio drugostepenu presudu na način da je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu kojom je apelant obavezan da tužiocu isplati utuženi novčani iznos na ime naknade za zagađenje zraka iz Termoelektrane Kakanj za utuženi period, uz obrazloženje da se, suprotno stanovištu Kantonalnog suda, i nakon stupanja na snagu Zakona o zaštiti okoliša i Zakona o Fondu za zaštitu okoliša Federacije BiH i dalje primjenjuju Zakon o zaštiti okoline i Odluka (Zeničko-dobojskog kantona). Naime, Vrhovni sud je ukazao da je Zakonom o zaštiti okoliša propisano da se tim zakonom uređuje finansiranje aktivnosti vezanih za okoliš i dobrovoljne mjere i poslovi i zadaci organa uprave na različitim nivoima vlasti (član 1) i da su Federalno ministarstvo i kantonalna ministarstva, svako u okviru svoje nadležnosti, nadležni, inter alia, za donošenje finansijskih propisa u sferi zaštite okoliša (član 40). Također je ukazao da sredstva Federalnog fonda za zaštitu okoliša čine sredstva iz budžeta Federacije, donacije, zajmovi i krediti, naknade za obavljanje djelatnosti korištenjem resursa i finansijski instrumenti koji obuhvaćaju naknade utvrđene odredbama od čl. 103. do 109. tog zakona (član 102). S obzirom na to da navedeni zakon ne regulira pitanja kantonalnih fondova i finansiranja zaštite okoliša, Vrhovni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju, shodno odredbi člana 118. Zakona o zaštiti okoliša, ima primijeniti Zakon o zaštiti okoline i Odluka (Zeničko-dobojskog kantona). Dovodeći navedene odredbe Zakona o zaštiti okoliša, kao i odredbe Zakona o zaštiti okoline (čl. 56. i 57.) i Odluke (Zeničko-dobojskog kantona) u vezu s odlučenjem Vrhovnog suda i obrazloženjem koje je dao u vezi s tim, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi elemente proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava. Ustavni sud dalje ukazuje da su odredbama Zakona o zaštiti zraka uređeni tehnički uvjeti i mjere za sprečavanje ili smanjivanje emisija u zrak prouzrokovanih ljudskim aktivnostima koje se moraju poštovati u procesu proizvodnje, na teritoriji Federacije BiH, planiranje zaštite kvaliteta zraka, posebni izvori emisija, katastar emisija, kvalitet zraka, nadzor i kazne za prekršaje za pravna i fizička lica (član 1). Iz navedenog, dakle, proizlazi da Zakon o zaštiti zraka ne uređuje pitanje finansiranja zaštite zraka. Stoga Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode da su stupanjem na snagu Zakona o zaštiti zraka stavljeni van snage Zakon o zaštiti okoline i Odluka (Zeničko-dobojskog kantona). Nadalje, u pogledu apelantovog pozivanja na odredbu člana 85. Zakona o zaštiti okoliša, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja redovnih sudova ne proizlazi, niti je apelant na to ukazao, da je federalni ministar donio provedbene propise u smislu navedene zakonske odredbe. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao o mutatis mutandis identičnim apelacionim navodima, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1170/14 od 15. februara 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
31. Sumirajući navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao jasne i precizne razloge za zaključak da je apelant dužan da tužiocu za utuženi period isplati naknadu na ime zagađenja zraka u utuženom novčanom iznosu, koji zaključak Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne smatra rezultatom proizvoljne primjene materijalnog prava. Stoga Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
VIII.Zaključak
32. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u situaciji kada je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao jasne i precizne razloge za zaključak da je apelant dužan da tužiocu za utuženi period isplati naknadu na ime zagađenja u utuženom novčanom iznosu, koji zaključak, nasuprot apelantovim navodima, ne predstavlja rezultat proizvoljne primjene materijalnog prava.
33. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić