Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2621/20 (Š. S.)
Odluka donesena 16. 12. 2021.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
- Pretpostavka nevinosti
- Pravično suđenje - razuman rok
- In dubio pro reo
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2621/20
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 12. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2621/20, rješavajući apelacije Šerifa Simnice, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvajaju apelacije Šerifa Simnice.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 K 000724 20 Kž 5 od 21. maja 2020. godine u dijelu u kojem je potvrđena Presuda Okružnog suda u Doboju broj 13 0 K 000724 10 K od 18. decembra 2019. godine u odnosu na primjenu člana 50. stav (1) Krivičnog zakona Republike Srpske („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77 – ispravka, 34/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90, 45/90 – ispravka i „Službeni glasnik RS“ br. 12/93, 19/93, 26/93, 14/94 i 3/96).
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbijaju se kao neosnovane apelacije Šerifa Simnice podnesene protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 K 000724 20 Kž 5 od 21. maja 2020. godine i Presude Okružnog suda u Doboju broj 13 0 K 000724 10 K od 18. decembra 2019. godine u odnosu na ostale prigovore u vezi s kršenjem prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Šerif Simnica (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradačca podnio je 28. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 13 0 K 000724 20 Kž 5 od 21. maja 2020. godine i Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 13 0 K 000724 10 K od 18. decembra 2019. godine, kao i zbog dužine trajanja postupka. Ova apelacija je zavedena pod brojem AP 2621/20. Apelant je 10. maja 2021. godine dostavio Ustavnom sudu podnesak naslovljen kao „dopuna apelacije“.
2. Apelant je putem Zajedničke advokatske kancelarije „Nada Milić i Miloš Đurić“ iz Gradačca podnio 31. jula 2020. godine Ustavnom sudu novu apelaciju protiv osporenih odluka navedenih u prethodnom stavu ove odluke. Ova apelacija je zavedena pod brojem AP 2723/20. II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog javnog tužilaštva Doboj (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo je 19. oktobra 2021. godine da dostave odgovore na apelacije.
4. Vrhovni sud, Okružni sud i Okružno tužilaštvo su dostavili odgovore na apelacije u periodu od 15. jula do 27. oktobra 2021. godine.
5. S obzirom na to da je predmetne apelacije podnio isti apelant protiv istih osporenih odluka i kojima se pokreću ista ili slična pravna pitanja, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 2621/20.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
7. Rješenjem Okružnog suda od 18. marta 2010. godine apelantu je određen pritvor u trajanju od mjesec dana, koji se računa od dana lišenja njegove slobode 17. marta 2010. godine od 11.20 sati zbog postojanja osnova sumnje da je 1998. godine zajedno sa osumnjičenim S. S. počinio krivično djelo teškog ubistva iz člana 149. stav (1) tačka 1) u vezi sa članom 23. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS). Rješenjima Okružnog suda od 14. aprila 2010. godine i 17. maja 2010. godine apelantu je produžavan pritvor određen prvobitnim rješenjem tog suda od 18. marta 2010. godine.
8. Okružno tužilaštvo je 4. juna 2010. godine podiglo optužnicu (potvrđena 14. juna 2010. godine) protiv apelanta zbog počinjenja krivičnog djela ubistva iz člana 148. stav (1) KZRS.
9. Iz stanja spisa predmeta (otpusnog pisma Kliničkog centra Istočno Sarajevo – Psihijatrijska klinika u Sokocu) proizlazi da je apelant, po naredbi Okružnog suda od 25. juna 2010. godine, a po preporuci neuropsihijatra Opšte bolnice „Sv. apostol Luka“ u Doboju, primljen 25. juna 2010. godine na Odjeljenje za sudsku psihijatriju Psihijatrijske bolnice Sokolac. U otpusnom pismu je, između ostalog, navedeno da je apelant u navedenoj bolnici u Doboju na Neuropsihijatrijskom odjeljenju prethodno liječen u periodu od 28. aprila 2010. godine do 30. aprila 2010. godine. Također je u otpusnom pismu naveden kao datum prijema apelanta na Psihijatrijsku kliniku Sokolac 25. juni 2010. godine, a kao datum njegovog otpusta 16. avgust 2010. godine.
10. Naredbom Okružnog suda od 12. oktobra 2010. godine određeno je vještačenje apelantove psihičke sposobnosti da učestvuje u daljnjem toku krivičnog postupka, koji se vodi zbog krivičnog djela ubistva iz člana 148. stav (1) KZRS, i to po timu vještaka neuropsihijatara iz Doboja na čelu sa dr. Vjekoslavom Kovačevićem. Nakon toga je Okružni sud 13. oktobra 2010. godine donio „naredbu za sprovođenje apelanta iz Kazneno-popravnog zavoda Doboj u Opštu bolnicu „Sveti apostol Luka“ Doboj – Odjeljenje neuropsihijatrije 13. oktobra 2010. godine u 9.00 časova, obezbjeđenje za vrijeme boravka uključujući postupanje po nalogu tima vještaka, te vraćanje apelanta u Kazneno-popravni zavod Doboj. Naredbu će izvršiti Sudska policija Republike Srpske – Odjeljenje sudske policije u Doboju“.
11. Rješenjem Okružnog suda od 25. oktobra 2010. godine apelantu je ukinut pritvor koji je produžen donošenjem posljednjeg rješenja tog suda od 18. avgusta 2010. godine, te su mu izrečene označene mjere zabrane, preinačene rješenjem tog suda od 14. novembra 2012. godine, te ostavljene na snazi rješenjima istog suda donesenim u periodu od 27. novembra 2019. godine, a ukinute rješenjem Okružnog suda od 18. decembra 2019. godine.
12. Iz stanja spisa predmeta (nalaza i mišljenja timskog neuropsihijatrijskog i psihološkog vještačenja UKC Tuzla od 15. aprila 2012. godine) proizlazi da je naredbom Okružnog suda od 6. decembra 2010. godine određeno vještačenje stepena uračunljivosti optuženog apelanta u vrijeme izvršenje krivičnog djela (ubistvo) te stanja njegovog duševnog zdravlja, a po timu vještaka neuropsihijatara UKC Tuzla na čelu sa prof. dr. Alijom Sutovićem, te po istom timu vještaka ponovno utvrđivanje apelantove sposobnosti da učestvuje u daljnjem toku ovog krivičnog postupka.
13. Iz stanja spisa predmeta proizlazi da je apelant u UKC Tuzla liječen u periodu od 14. do 18. februara 2011. godine, te od 19. maja do 7. juna 2011. godine.
14. Iz stanja spisa predmeta (nalaza i mišljenja timskog neuropsihijatrijskog i psihološkog vještačenja UKC Tuzla od 14. novembra 2014. godine) proizlazi da je naredbom Okružnog suda od 4. oktobra 2013. godine određeno neuropsihijatrijsko vještačenje ponovnim utvrđivanjem sposobnosti apelanta kao optuženog da učestvuje u daljnjem toku krivičnog postupka, i to po timu vještaka neuropsihijatara UKC Tuzla na čelu sa prof. dr. Alijom Sutovićem. Također iz stanja spisa predmeta proizlazi i da je postupajuća sutkinja Okružnog suda donijela naredbu od 3. novembra 2014. godine kojom je naređeno navedenom timu vještaka da odmah dostavi nalaz i mišljenje za apelanta.
15. Iz stanja spisa predmeta (nalaza i mišljenja tima vještaka Psihijatrijske bolnice Sokolac od 20. aprila 2016. godine) proizlazi da je naredbom Okružnog suda od 15. decembra 2015. godine određeno neuropsihijatrijsko vještačenje procesne sposobnosti optuženog apelanta po timu vještaka Psihijatrijske bolnice u Sokocu. U tom mišljenju je, između ostalog, navedeno da su kliničko ispitivanje i pregledi apelanta obavljeni u navedenoj bolnici u periodu od 29. februara 2016. godine do 11. marta 2016. godine.
16. Iz stanja spisa predmeta (otpusnog pisma JZU Zavod za forenzičku psihijatriju Sokolac) proizlazi da je apelant hospitaliziran na osnovu naredbe Okružnog suda od 27. aprila 2018. godine radi obavljanja vještačenja. U otpusnom pismu je kao datum apelantovog prijema naveden 18. juni 2018. godine, a kao datum otpusta 23. avgust 2018. godine.
Postupak u kojem su donesene osporene presude
17. Presudom Okružnog suda broj 13 0 K 000724 10 K od 18. decembra 2019. godine apelant je proglašen krivim da je u vrijeme (4. maja 1998. godine), u mjestu i na način pobliže opisan u izreci počinio krivično djelo ubistva iz člana 36. stav (1) Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) – posebni dio, pa je na osnovu istog zakonskog propisa u vezi sa članom 38. stav (1) KZRS (opšti dio) osuđen na kaznu zatvora u trajanju od devet godina. Na osnovu člana 50. stav (1) KZRS (opšti dio) apelantu se u izrečenu kaznu zatvora ima uračunati vrijeme provedeno u pritvoru od 17. marta 2010. godine (od 11.20 časova) do 25. oktobra 2010. godine. Presudom je apelant oslobođen dužnosti plaćanja troškova krivičnog postupka koji padaju na teret budžetskih sredstava, dok je oštećeni D. G. sa imovinskopravnim zahtjevom upućen na parnicu.
18. U obrazloženju presude je na početku ukazano da je na glavnom pretresu održanom 16. decembra 2019. godine sud na saglasan prijedlog stranaka i branioca donio odluku da se ne saslušavaju već ranije saslušani svjedoci i vještaci, nego da se koriste njihovi raniji iskazi (pobliže opisano na str. 2–4. presude). U vezi s tim je istaknuto da je sve označene dokaze sud cijenio u smislu člana 295. stav (2) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS), te na osnovu takve ocjene izveo zaključak da su se u apelantovim radnjama stekla obilježja predmetnog krivičnog djela. Da je apelant u vrijeme i način opisan izrekom presude postupao kao počinilac predmetnog krivičnog djela Okružni sud je naveo da je utvrdio prvenstveno na osnovu iskaza svjedoka S. S. koji je bio očevidac kritičnog događaja i koji je do detalja ispričao način na koji je apelant lišio života oštećenog V. G. (pobliže opisano na str. 4. i 5. presude). Pritom je navedeno da je pretres zbog bolesti apelanta i promjene njegovog branioca dugo trajao i više puta se morao voditi ispočetka. U tom smislu je ukazano da je, na zahtjev odbrane, ponovno saslušan svjedok S. S, koji je naveo da ostaje pri svom iskazu koji je dao pred sudom (pobliže opisano na str. 5. i 6. presude). Okružni sud je naveo da prihvata iskaz ovog svjedoka cijeneći ga istinitim jer je taj svjedok tokom postupka na oba glavna pretresa u bitnim činjenicama izjavio isto i kritični događaj opisuje tako detaljno i uvjerljivo da to jedino može očevidac događaja. Detalji koje ovaj svjedok iznosi, kako je to istakao Okružni sud, potvrđeni su objektivnim dokazima, tj. zapisnikom o obdukciji i vještačenjem po vještaku dr. Ljubomiru Curkiću, te zapisnikom o uviđaju (pobliže opisano na str. 6–8. presude). Zatim je navedeno da su na okolnosti načina vršenja uviđaja, te tragova pronađenih na mjestu uviđaja saslušani kao svjedoci označena ovlaštena službena lica koja su vršila određene radnje i sačinjavala određene zabilješke tokom uviđaja (pobliže opisano na str. 9–11. presude). Naime, Okružni sud je naveo da prihvata iskaze tih svjedoka i na osnovu njih utvrđuje radnje koje su oni kao ovlaštena službena lica vršili, a što je potvrđeno i objektivnim dokazima zapisnikom o uviđaju, skici lica mjesta, fotodokumentaciji. Također je ukazano da su ta lica evidentirala u knjigu o uviđaju, koja se vodi u CJB Doboj za 1998. godinu, pronađene tragove: lokva krvi, baterija, polomljene perle, kapljice krvi i dlake, otisak papilarnih linija. U tom smislu je posebno obrazložen sadržaj i zakonitost dokaza vještačenja otisaka papilarnih linija, koji je 10. marta 2010. godine izvršilo Odjeljenje za kriminalistička ispitivanja Banja Luka (opisano na str. 11. i 12. presude). Zatim je, između ostalog, navedeno da je apelantova odbrana pokušala da diskredituje svjedoka S. S. tvrdnjom da ga prilikom prvog ispitivanja nije saslušao inspektor M. B., slijedom čega je sud usvojio prijedlog odbrane i saslušao svjedoka M. B. (pobliže opisano na stranici 14. presude). Po ocjeni suda, kako je to ukazano, navedena činjenica i nije relevantna za utvrđivanje krivičnog djela i počinioca, nego je odbrana na njoj potencirala kako bi diskreditovala svjedoka S. S. i dio njegovog iskaza u kojem je on obrazložio zašto odmah nije ispričao policiji kritični događaj, odnosno naveo apelanta kao izvršioca. Međutim, Okružni sud je ukazao da niti jedan dokaz odbrane ili tvrdnja nisu doveli u sumnju iskaz svjedoka očevica S. S, koji je ne samo što je detaljno opisao radnje i postupke pri izvršenju krivičnog djela od apelanta, nego je dao valjane i prihvatljive razloge zašto ga odmah nije prijavio.
19. Dalje je navedeno da su i apelantova braća (Dam. S. i Din. S), koji su u početnom dijelu glavnog pretresa svjedočili i djelimično teretili apelanta, zbog izmjene ZKPRS (koji im trenutno daje svojstvo privilegovanih svjedoka) odbili „blagodeti zakona“ i tražili da ponovno svjedoče, dok je jedino A. S. prihvatio „blagodeti“ izmijenjenog zakona i odbio svjedočiti. U vezi s tim je ukazano na sadržaj iskaza svjedoka Dam. S. i Din. S, uz navođenje da sud prihvata kao istinite samo iskaze iz istrage (pobliže opisano na str. 16–21. presude). Dalje je navedeno da su, pored „navedenih analiziranih svjedoka“, tokom postupka saslušani i drugi brojni svjedoci, uključujući i svjedoke odbrane, na čiji sadržaj i ocjenu iskaza je ukazano u nastavku obrazloženja presude (pobliže opisano na str. 21–28. presude). Isto tako je ukazano i da je tokom postupka saslušan i apelant u svojstvu svjedoka, čiji je iskaz ocijenjen kao iskonstruisan i uklopljen u iskaze označenih svjedoka (obrazloženo pobliže na str. 28–33. presude).
20. U nastavku obrazloženja je na opširan način elaborirano pitanje apelantove sposobnosti da učestvuje u predmetnom postupku s obzirom na sumnju koja se u tom pogledu javila dok se apelant nalazio u pritvoru, te činjenicu da je jedno vrijeme apelant boravio u psihijatrijskoj bolnici (pobliže opisano na str. 33–37. presude). U vezi s tim je navedeno da je sud prvenstveno naložio neuropsihijatrijsko vještačenje po timu označenih vještaka, nakon čega je predstavnik tog tima (dr. Vjekoslav Kovačević) prije izvođenja svih dokaza na glavnom pretresu od 25. novembra 2010. godine iznio nalaz i mišljenje (pobliže opisano na stranici 33. presude). U tom smislu je istaknuto da je sud u cijelosti prihvatio ovaj nalaz i na osnovu njega utvrdio da je apelant sposoban da rasuđuje i upravlja svojim postupcima, da je uračunljiv, pa samim tim sposoban u potpunosti da učestvuje u sudskom postupku. Pritom je navedeno i da je apelant bio upućen na Psihijatrijsku kliniku Sokolac gdje je „ležao“ od 25. juna do 16. avgusta 2010. godine. Dalje je navedeno da je (nakon više održanih glavnih pretresa, te saslušanja brojnih svjedoka, na glavnom pretresu održanom 29. novembra 2010. godine nakon saslušanja vještaka dr. Ljubomira Curkića, te početka saslušanja drugog vještaka) apelant tražio da ide do toaleta i kod vrata sudnice se srušio, a prisutni vještak dr. Bjelaković je tada izjavila da joj to liči na epileptični napad. Nakon toga, sud je naredio novo vještačenje po timu vještaka UKC Tuzla, i to na čelu sa dr. Alijom Sutovićem, te označenim članovima tima. U tom smislu je ukazano da je na glavnom pretresu od 20. septembra 2012. godine vještak dr. Alija Sutović usmeno iznio nalaz koji je ranije dostavljen pismeno sudu, u kojem je navedeno da apelant nije procesno sposoban i da je apelant ispitivan i posmatran u periodu od 14. do 18. februara 2011. godine, kao i da je indicirano njegovo ponovno hospitalizovanje uz saglasnost suda u periodu od 19. maja do 7. juna 2011. godine (pobliže opisano na stranici 34. presude). Nakon ovog vještačenja, Okružni sud je istakao da je protekom određenog vremena, s ciljem provjere je li kod apelanta došlo do promjene zdravstvenog stanja i eventualnog poboljšanja (radi nastavka glavnog pretresa), izdao naredbu za novo neuropsihijatrijsko vještačenje po istom timu vještaka na čelu sa dr. Alijom Sutovićem. U vezi s tim je konstatovano da se navedeni vještak, nakon više zakazanih glavnih pretresa na kojima je taj vještak pozivan, nije odazvao ni na jedan poziv da bi na kraju obavijestio sud da neće doći jer je otišao u penziju. S obzirom na navedeno, Okružni sud je istakao da je odredio novo timsko neuropsihijatrijsko vještačenje na glavnom pretresu od 15. decembra 2016. godine, i to po timu vještaka Psihijatrijske bolnice Sokolac, gdje je apelant bio na posmatranju i boravio u periodu od 29. februara do 11. marta 2016. godine. Nakon izvršenog vještačenja, na glavnom pretresu od 27. jula 2016. godine predstavnik navedenog tima dr. Zorica Lazarević je iznijela nalaz (pobliže opisan na stranici 34. presude), kojom prilikom je apelant imao napad. Na tom glavnom pretresu, kako je to istakao Okružni sud, vještak dr. Zorica Lazarević se izjasnila i na prethodni nalaz vještaka dr. Alije Sutovića (koji je naveo da apelant boluje od epilepsije), međutim, njen tim je našao da to nije epilepsija sa toničnim grčevima, nego konverzivni disocijativni poremećaj (opisano na str. 34–35. presude). Okružni sud je naveo da je ovaj nalaz u cijelosti prihvatio i na osnovu njega utvrdio da kod apelanta ne postoji trajna, niti privremena duševna bolest ili poremećenost, niti zaostali duševni razvoj, da su sve kognitivne funkcije (mišljenje, percepcija, inteligencija, pažnja i pamćenje) očuvane i da je on procesno sposoban. Međutim, Okružni sud je naveo da i pored ovakvog nalaza nije mogao nastaviti suđenje apelantu jer je svaki put kad je zakazan glavni pretres (21. aprila 2017. godine, 4. juna 2017. godine, 26. septembra 2017. godine, 26. decembra 2017. godine, 12. marta 2018. godine i 27. oktobra 2017. godine) bilo pri dolasku u sud bilo u hodniku ili sudnici, apelant dobijao napad i pretres je odlagan. Stoga je, kako je to istaknuto, ponovo naređeno neuropsihijatrijsko vještačenje po timskom tipu Zavoda za forenzičku psihijatriju Sokolac gdje je apelant boravio od 16. juna do 23. avgusta 2018. godine kada je izvršeno novo vještačenje na čelu sa dr. Ratkom Kovačevićem. U vezi s tim je navedeno da je taj vještak saslušan na glavnom pretresu od 23. januara 2019. godine (pobliže opisano na stranici 36. presude). Na osnovu tog nalaza i mišljenja, koje je Okružni sud prihvatio u cijelosti, zaključeno je da je apelant procesno sposoban i da može učestvovati u postupku. Da je ovaj nalaz objektivan i pravilan, kako je to istakao Okružni sud, govori i samo apelantovo ponašanje poslije saslušanja ovog vještaka, koji je tokom nastavka glavnog pretresa sve vrijeme aktivno učestvovao u postupku, postavljao pitanja svjedocima, vještacima, davao komentare i prigovore, te na kraju dao detaljnu i široku odbranu, a i sam je na svakom pretresu ponavljao da je psihički zdrav, odnosno više puta je ponovio „Ja nisam lud“. Kod ovakvog psihičkog stanja – apelantovog zdravlja, gdje su tri od četiri vještačenja isključila postojanje epilepsije i isključila druge bolesti koje bi dovele u sumnju njegovu uračunljivost i procesnu sposobnost (a i sam apelant je pokazao svojim ponašanjem da je sposoban da učestvuje u postupku), Okružni sud je naveo (pobliže opisano na stranici 37. presude) da je odbio prijedlog branioca da se ponovo provede neuropsihijatrijsko vještačenje. Također, Okružni sud je, između ostalog, istakao i da se sam apelant protivio novom neuropsihijatrijskom vještačenju.
21. Prema tome, Okružni sud je istakao da je na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja utvrdio da je apelant svojim radnjama počinio predmetno krivično djelo s direktnim umišljajem. Pritom je navedeno i da je sud, ne prihvatajući pravnu kvalifikaciju iz optužnice, primijenio KZRS – posebni dio („Službeni list SRBIH“ br. 16/77, 19/77. 32/84, 19/86, 40/87, 41/87, 33/89, 02/90, 24 91, „Službeni glasnik RS“ br. 15/92, 21/92, 04/93, 17/93, 26/93 i 14/94), koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela.
22. Odlučujući o krivičnoj sankciji, Okružni sud je naveo (stranica 38. presude) da je imao u vidu težinu i opasnost učinjenog djela, da je za djelo propisana kazna zatvora u trajanju najmanje pet godina, zatim nastale posljedice, stepen apelantove krivične odgovornosti, kao i svrhu izricanja krivičnopravnih sankcija propisanih članom 5. stav (2) i članom 33. KZRS (opšti dio). Kao olakšavajuće okolnosti kod apelanta su ocijenjene da on ranije nije osuđivan, njegovo zdravstveno stanje – da boluje od konverzivno-disocijativnog poremećaja, zatim porodične prilike (otac četvero djece), te protek vremena od izvršenja krivičnog djela (21 godina). Stoga je Okružni sud, primjenom člana 36. stav (1) KZRS – posebni dio i člana 38. stav (1) KZRS (opšti dio), osudio apelanta na kaznu zatvora u trajanju od devet godina, nalazeći da će se tom kaznom postići svrha kažnjavanja u svim njenim komponentama. Budući da se apelant nalazio u pritvoru, Okružni sud je istakao da mu je primjenom člana 50. stav (1) KZRS (opšti dio) u izrečenu kaznu zatvora uračunao vrijeme provedeno u pritvoru od 17. marta 2010. godine od 11.20 časova pa do 25. oktobra 2010. godine do 20.50 časova.
23. Presudom Vrhovnog suda 13 0 K 000724 20Kž 5 od 21. maja 2020. godine odbijene su kao neosnovane žalbe okružnog javnog tužioca u Doboju, apelanta kao optuženog i njegovih branilaca, te je potvrđena prvostepena presuda Okružnog suda od 18. decembra 2019. godine.
24. U obrazloženju je, prije svega, navedeno da u apelantovoj žalbi nisu navedeni žalbeni osnovi, niti žalbeni prijedlozi. U osnovi, kako je to istaknuto, apelant ističe da nije počinio predmetno krivično djelo. S druge strane je navedeno da su apelantovi branioci žalbu (od 30. januara 2020. godine) izjavili zbog bitnih povreda krivičnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o krivičnoj sankciji. Dalje je, između ostalog, navedeno i da se žalbom apelantovih branilaca prigovara da je prvostepeni sud povrijedio pravo na apelantovu odbranu, kao i na nepravilnu primjenu pojedinih odredaba ZKPRS, koje su po stavu ove žalbe bile od utjecaja na zakonito i pravilno donošenje presude. U ovom segmentu pobijanja prvostepene presude Vrhovni sud je istakao da žalba ističe da je prvostepeni sud vodio postupak protiv apelanta koji ima epilepsiju i koji nije bio procesno sposoban da prati suđenje. Obrazlažući neosnovanost ovog žalbenog prigovora, Vrhovni sud je opisao hronologiju utvrđivanja apelantove procesne sposobnosti u postupku pred prvostepenim sudom (pobliže opisano na str. 2. i 3. presude). U tom smislu je navedeno da, i pored činjenice što je u jednom periodu prvostepeni sud prekinuo postupak (prihvatajući psihijatrijski nalaz tima vještaka UKC Tuzla), u vrijeme kada je ovaj postupak nastavljen i okončan pred prvostepenim sudom, apelant je bio procesno sposoban, kako je to pravilno utvrdio prvostepeni sud na osnovu navedenih psihijatrijskih vještačenja i o tome dao veoma detaljne i argumentovane razloge, koje u cijelosti prihvata i Vrhovni sud, pa se žalioci upućuju na te razloge.
25. Dalje je navedeno i da su, suprotno žalbenim navodima, činjenična utvrđenja prvostepene presude pravilna i potpuna, te su zasnovana na mnogobrojnim dokazima izvedenim na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom. U vezi s tim je istaknuto da je prvostepena presuda posebno i detaljno analizirala sadržaj iskaza svjedoka optužbe očevica S. S. (pobliže opisano na stranici 3. presude), ocijenivši ga vjerodostojnim, istinitim i uvjerljivim, te dovođenjem u vezu sa ostalim dokazima, i to prije svega nalazom i mišljenjem vještaka dr. Ljubomira Curkića. Također je navedeno da, suprotno žalbenim navodima, nema protivrječnosti između iskaza navedenog svjedoka i vještaka, te da je iskaz navedenog svjedoka doveden u vezu i sa vještačenjem otisaka papilarnih linija. U vezi s prigovorima žalbe branilaca koji se odnose na osporavanje zakonitosti pribavljanja navedenog dokaza – vještačenje otisaka, istaknuto je da je prvostepeni sud dao valjano obrazloženje koje u cijelosti prihvata i Vrhovni sud, pa se žalioci upućuju na te razloge. Nakon toga je, kako je to istakao Vrhovni sud, prvostepena presuda navedene dokaze dovela u vezu sa iskazima svjedoka Dam. S. i Din. S. (apelantova braća) datih u istrazi pred tužiocem, koji su im predočeni na pretresu pred prvostepenim sudom (pobliže opisano na stranici 4. presude). Dakle, ukazano je da je prvostepena presuda analizirala svaki navedeni dokaz, ocijenila je i vjerodostojnost protivrječnih dokaza, dajući veoma detaljne i argumentovane razloge, koje u cijelosti prihvata i Vrhovni sud.
26. Na kraju je navedeno i da su neosnovane i žalbe tužioca i branilaca apelanta u dijelu u kojem se pobija prvostepena presuda zbog odluke o kazni. Naime, Vrhovni sud je istakao da je za predmetno krivično djelo propisana kazna zatvora od najmanje pet godina, te da je izrečena kazna zatvora apelantu u trajanju od devet godina po ocjeni Vrhovnog suda u svemu primjerena težini počinjenog djela, stepenu krivične odgovornosti i okolnostima pod kojima je to djelo počinio. U izrečenoj kazni, kako je to istakao Vrhovni sud, u dovoljnoj mjeri su došle do izražaja sve olakšavajuće okolnosti i one su od prvostepenog suda pravilno ocijenjene. Stoga je navedeno da je izrečena kazna potrebna i dovoljna radi ostvarivanja svrhe kažnjavanja propisane u članu 33. KZRS, kako sa aspekta generalne tako i sa aspekta specijalne prevencije.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacija
27. Apelant ukazuje da su mu tokom trajanja predmetnog krivičnog postupka, odnosno osporenim presudama prekršena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo iz člana 13. Evropske konvencije. Naime, apelant u obje apelacije prvenstveno ukazuje da se činjenična konstrukcija Tužilaštva i osuđujuća presuda temelji na izjavi jednog svjedoka (S. S.) i otisku prsta. U vezi s tim se navodi da je osporena prvostepena presuda donesena na način da je Okružni sud „tražio činjenice“ koje idu u prilog toj odluci, te na taj način cijenio samo ono što će „održati tako prejudiciranu odluku“, dok je s druge strane sve ostalo „jednostavno odbacivao cijeneći kao lažno svjedočenje bez dovođenja u vezu sa drugim dokazima“. Na navedeni način je, po apelantovoj ocjeni, sud grubo zanemario načelo in dubio pro reo. U tom smislu apelant u obje apelacije pobliže ukazuje na sadržaj iskaza navedenog svjedoka S. S. i kontradiktornosti u vezi sa tim u pogledu načina na koji je počinjen kritični događaj. S druge strane, u apelaciji broj AP 2723/20 se ukazuje i na sadržaj iskaza pojedinačno označenih svjedoka apelantove odbrane, te ukazuje na apelantovu procesnu (ne)sposobnost da prati suđenje zbog epilepsije. U odnosu na pitanje sposobnosti da prati suđenje, apelant ukazuje da „ovdje je toliko očigledno da se ni struka ne može usaglasiti o procesnoj sposobnosti apelanta“, zbog čega je apelantov branilac predlagao da novo vještačenje provede pravno lice van Bosne i Hercegovine.
28. Obrazlažući kršenje člana 5. Evropske konvencije u apelaciji broj AP 2621/20, apelant prvenstveno postavlja pitanje: „Jesam li ja sve vrijeme bio lišen slobode u smislu Evropske konvencije o ljudskim pravim“, navodeći da je postupak trajao 22 godine i da je nakon toga stalno bio pod mjerama zabrane koje su podrazumijevale oduzimanje ličnih dokumenata i zabranu putovanja uz obavezu javljanja policiji. Dalje navodi da je „uništen zdravstveno“ jer mu je pružena neadekvatna liječnička pomoć za vrijeme boravka u pritvoru. Također, apelant ukazuje da se morao javiti u bolnicu Sokolac 18. juna 2018. godine gdje je zadržan 77 dana, tako da nije mogao napustiti bolnicu. Pritom ističe da navedena činjenica nije navedena u presudi, niti mu se to vrijeme uračunalo u pritvor. Isto tako navodi da je u Tuzli dva puta zadržavan u bolnici Solina gdje je bio pritvoren, a da ni to vrijeme nije uračunato kao vrijeme provedeno u pritvoru. Nadalje apelant ističe je postupak trajao 22 godine, iako je zvanično osumnjičen 2010. godine, a da je odluka po žalbi njegovog branioca donesena u roku od mjesec dana, pa se postavlja pitanje kako je „država bila ekspeditivna“. Po apelantovoj ocjeni, Vrhovni sud nije mogao proučiti spis predmeta za tako kratko vrijeme, pa samim time ni donijeti pravednu i pravilnu odluku. U svjetlu postupanja Vrhovnog suda apelant postavlja pitanje je li taj sud brzo odlučio samo zato što je on albanske nacionalnosti. Dakle, apelant navodi da je sve vrijeme trajanja sudskog postupka lišen prava na slobodu. Posebno naglašava da je nakon lišenja slobode, dok je bio u pritvoru, počeo dobijati „neke injekcije“, iako je bio dobrog zdravstvenog stanja, te da je nakon 15 dana od primanja tih injekcija počeo osjećati malaksalost i u konačnici dobio dva moždana udara, zbog čega je liječen u bolnici u Banjoj Luci i Doboju. Nakon 10 dana, kako apelant ističe, vraćen je u pritvoru u Doboj te je „bez njegovog znanja u bolnicu Sokolac gdje je boravio dva mjeseca“, nakon čega je ponovo vraćen u pritvoru u Doboju i gdje mu jedno večer rečeno da izlazi „napolje iz pritvora a da prethodno nije dobio nikakav papir o tome da se puštam na slobodu“. Zatim apelant navodi da su mu nakon ukidanja pritvora određene označene mjere zabrane. Konačno ističe da nije zvanično bio u pritvoru, ali je bio zatvoren do te mjere da nije mogao „ostvarivati svoja osnovna ljudska prava, i to biračko pravo i pravo na liječenje, između ostalog“, kao i da su mjere produžavane sve vrijeme trajanja sudskog postupka.
29. Također, u svjetlu navoda o kršenju člana 6. Evropske konvencije u apelaciji broj AP 2621/20, apelant ističe da je postupak trajao 22 godine i da to „sigurno nije razuman rok u kojem je postupak trebao biti okončan“. U vezi s tim, apelant navodi da se odazivao na sve pozive suda i Tužilaštva, odnosno da ni na koji način nije doprinio da postupak toliko traje, smatrajući da su „državni organi koji su poduzimali pravne radnje u ovom postupku krivi za dužinu trajanja postupka“. Pritom ukazuje da ga je ovako dugo trajanja predmetnog postupka „uništilo u svakom smislu“, kao i članove njegove porodice, pa stoga „od tog suda očekuje samo da sagleda stanje u spisu, provjeri navode iz moje apelacije i donesene odluku na bazi činjenica i dokaza koje će imati na raspolaganju i na taj način ispravi nepravdu koja mi je učinjena pa samim tim omogući satisfakciju kao i mojoj porodici“.
30. Konačno, apelant osporava (u apelaciji AP 2723/20) i odluku o krivičnoj sankciji navodeći da je sud kao olakšavajuću okolnost na apelantovoj strani trebao imati u vidu činjenicu da su mu „ograničena prava i slobode građana do te mjere da nisu daleko od kućnog pritvora“.
31. U dopuni apelacije broj AP 2621/20 apelant obavještava Ustavni sud da se nalazi na izdržavanju kazne zatvora u KPZ Zenica, te ističe da je bio onemogućen da glasa na izborima tokom trajanja predmetnog postupka jer nije imao lične dokumente koji su mu oduzeti, kao i da mu je bilo uskraćeno pravo na liječenje i ostvarivanje bilo kakvih socijalnih prava. Također, apelant navodi i da je bio na suđenjima i da „pola nije razumio“ zbog zdravstvenih problema. U vezi s tim navodi da je postupajuća sutkinja „branilac optužnicu bolje od tužioca koji nije imao baš ni nekog posla“, te da je bio „kriv čim je kročio u taj sud“.
b)Odgovori na apelacije
32. Vrhovni sud je naveo da su navodi apelacija neosnovani jer je taj sud (kao i prvostepeni) donio pravilnu i zakonitu presudu kojom nije došlo do povrede prava na koja se ukazuje apelacijama. Također je navedeno da je Vrhovni sud savjesno i u mjeri u kojoj mu to nalaže ZKPRS cijenio sve žalbene navode i o njima dao sasvim jasne odgovore, slijedom čega je predloženo da se predmetne apelacije odbiju kao neosnovane.
33. Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod činjeničnih utvrđenja i pravnih zaključaka izloženih u obrazloženju osporene presude tog suda, te da njenim donošenjem nije došlo do povrede apelantovih prava na koja se ukazuje predmetnim apelacijama.
34. Okružno tužilaštvo je istaklo da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje ni u jednom njegovom segmentu (nije postojala povreda apelantovih procesnih prava, apelant je imao pristup sudu, bio je prisutan tokom cijelog postupka, izvodio je svoje dokaze, nije povrijeđena jednakost stranaka u postupku, postupajući sudovi su izvršili ocjenu svih provedenih dokaza i svoju odluku zasnovali na činjenicama koje iz tih dokaza proizlaze, te su o svojoj odluci dali jasne i logične razloge za svoju odluku). U svjetlu navedenog je ukazano, između ostalog, da apelant ukazuje na tzv. kontradiktorni iskaz svjedoka S. S., a da su upravo najveće kontradiktornosti u iskazu apelanta i svjedoka koji su predlagani i saslušani u toku 2019. godine. Dalje je, između ostalog, navedeno da apelant iznosi tezu kako nije bio sposoban da prati suđenje zaboravljajući činjenicu da u toku istražnog postupka, kada je apelant kao optuženi, tada osumnjičeni, bio u pritvoru, nije bilo nikakvih zdravstvenih problema zbog kojih se nije mogao voditi sudski postupak. Zatim je ukazano da je u toku 2010. godine vođen glavni pretres na nekoliko ročišta i kada je trebalo da se održi još jedno ročište i da se suđenje okonča nastali su zdravstveni problemi za apelanta kao optuženog zbog kojih se postupak nije mogao voditi sve do 2019. godine. Potom je navedeno da je postupak u 2019. godini završen bez ikakvih posebnih zdravstvenih problema kod apelanta, te da upravo u završnim ročištima apelant iznosio svoju viziju događaja. U vezi s tim je istaknuto da se postavlja pitanje, a imajući u vidu i nalaze vještaka, kako apelant nije bio sposoban da prati suđenje. Bez obzira na to što apelant pokušava da stvori tezu kako je navodno dok je bio u pritvoru pogrešno liječen ili sumnja na koji način je liječen, Okružno tužilaštvo je istaklo da on zaboravlja činjenicu da je od oktobra 2010. godine kada je pušten na slobodu uz određene mjere zabrane sve vrijeme u toku trajanja sudskog postupka pa do pravosnažnog okončanja bio na slobodi, pa samim tim nije mogao ni da bude pogrešno liječen od zatvorskih ljekara, te se i ova apelantova teza ne može prihvatiti. U pogledu apelantovog navoda (iz apelacije AP 2621/20) da je postupak trajao 22 godine i da je trebao da bude znatno ranije okončan, Okružno tužilaštvo je istaklo je taj navod neosnovan. U vezi s tim je istaknuto da je predmetni postupak protiv apelanta pokrenut 2010. godine, a da se ubistvo desilo 1998. godine, pa se postavlja pitanje kako je apelant patio ovih 12 godina i iz kojih razloga on smatra da je trajao postupak protiv njega. Također je ukazano da je u navedenom periodu predmet vođen protiv nepoznatog izvršioca. Kada je u pitanju period od 2010. do 2020. godine u kojem je zaista vođen postupak protiv apelanta, Okružno tužilaštvo je navelo da je istina da radi se o relativno dugom periodu, ali da od oktobra 2010. godine pa do 2019. godine postupak nije vođen protiv apelanta iz razloga što on nije bio procesno sposoban da učestvuje u postupku, a ne propustima suda ili nekih drugih organa, tako da je i ova teza u potpunosti neosnovana.
V.Relevantni propisi
35. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77 – ispravka, 34/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90, 45/90 – ispravka i „Službeni glasnik RS“ br. 12/93, 19/93, 26/93, 14/94 i 3/96). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Krivične sankcije i njihova opšta svrha Član 5. stav (2) (2) Opšta svrha propisivanja i izricanja krivičnih sankcija je suzbijanje društveno opasnih delatnosti kojima se povređuju ili ugrožavaju društvene vrednosti zaštićene krivičnim zakonodavstvom.
Svrha kažnjavanja Član 33.
U okviru opšte svrhe krivičnih sankcija (član 5. stav 2), svrha kažnjavanja je:
1) sprečavanje učinioca da čini krivična dela i njegovo prevaspitavanje;
2) vaspitni uticaj na druge da ne čine krivična dela;
3) jačanje morala socijalističkog samoupravnog društva i uticaj na razvijanje društvene odgovornosti i discipline građana Zatvor Član 38. stav (1) (1) Zatvor ne može biti kraći od petnaest dana ni duži od petnaest godina.
Uračunavanje pritvora i ranije kazne Član 50. stav (1) (1) Vreme provedeno u pritvoru, kao i svako lišenje slobode u vezi sa krivičnim delom, uračunavaju se u izrečenu kaznu zatvora, maloletničkog zatvora i novčanu kaznu.
36. Krivični zakon Republike Srpske - posebni deo („Službeni list SRBiH“ br. 16/77, 19/77 – ispravka, 32/84, 19/86, 40/87, 41/87 – ispravka, 33/89, 2/90 i 24/91, „Službeni glasnik RS“ br. 15/92, 4/93, 17/93, 26/93, 14/94 i 3/96). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Ubistvo Član 36. stav (1) (1) Ko drugog liši života, kaznit će se zatvorom najmanje pet godina.
37. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21).
38. U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18) sačinjen u Ustavnom sudu, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Pretpostavka nevinosti i načelo in dubio pro reo Član 3. stav (2) (2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava odlukom na način koji je povoljniji za optuženog.
Pravo na suđenje bez odgađanja Član 13. st. (1) i (2) (1) Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo da u najkraćem razumnom roku bude izveden pred nezavisan i nepristrastan sud i da mu bude suđeno bez odgađanja.
(2) Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i onemogući svaku zloupotrebu prava koja pripadaju licima koja učestvuju u postupku.
Jednakost u postupanju Član 14.
(1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži iste mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.
(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su da sa jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, ali i one koje mu idu u korist Slobodna ocjena dokaza Član 15.
Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Pravo suda da ne dozvoli pitanje ili dokaz Član 278.
(1) Sudija, odnosno predsjednik vijeća će zabraniti pitanje i odgovor na pitanje koje je već postavljeno - ako je to pitanje po njegovoj ocjeni nedozvoljeno ili nevažno za predmet.
(2) Ako sudija, odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka ili branilac želi da dokaže, nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban, odbiće izvođenje dokaza.
Angažovanje vještaka Član 284. stav (1) (1) Vještaka mogu angažovati stranke, branilac i sud.
Izuzeci od neposrednog sprovođenja dokaza Član 288. stav (2) (2) Izuzetno od stava 1. ovog člana, zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se po odluci sudije, odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su ispitana lica umrla ili trajno duševno oboljela ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred sud nemoguć ili je znatno otežan iz važnih razloga.
Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 295.
(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
Sadržaj presude Član 304. st. (7) i (8) (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakonika na optuženog i njegovo djelo.
(8) Ako je optuženom izrečena kazna, u obrazloženju će se navesti koje je okolnosti sud uzeo u obzir pri odmjeravanju kazne. Sud će posebno obrazložiti kojim se razlozima rukovodio pri odluci da kaznu treba ublažiti ili optuženog osloboditi od kazne ili izreći uslovnu osudu ili da treba izreći mjeru bezbjednosti ili oduzimanje imovinske koristi.
Povrede Krivičnog zakona Član 312. stav đ) Povreda Krivičnog zakona postoji ako je Krivični zakon povrijeđen u pitanju:
đ) da li su pravilno primijenjene odredbe o uračunavanju pritvora i izdržane kazne.
Odluke o krivičnoj sankciji, troškovima postupka, imovinskopravnom zahtjevu i objavljivanju odluke Član 314. stav (1) (1) Presuda, odnosno rješenje o sudskoj opomeni može se pobijati zbog odluke o kazni, uslovnoj osudi i sudskoj opomeni kada tom odlukom nije prekoračeno zakonsko ovlašćenje iz člana 312. tačka d) ovog zakona, ali sud nije pravilno odmjerio kaznu s obzirom na okolnosti koje utiču da kazna bude veća ili manja i zbog toga što je sud primijenio ili nije primijenio odredbe o ublažavanju kazne, o oslobađanju od kazne, o uslovnoj osudi ili o sudskoj opomeni, iako su za to postojali zakonski uslovi.
Granice ispitivanja presude Član 320.
Drugostepeni sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, a po službenoj dužnosti da li je na štetu optuženog povrijeđen Krivični zakon.
VI.Dopustivost
39. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
40. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
41. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama je Presuda Vrhovnog suda broj 13 0 K 000724 20 Kž 5 od 21. maja 2020. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, navedenu osporenu presuda apelant je primio 1. juna 2020. godine, a apelacija su podnesene 28. odnosno 31. jula 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
42. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
43. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Također se navodi i kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, kao i pravo iz člana 13. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
44. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
45. Član 6. st. 1, 2. i 3.d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
[...]
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
[…]
d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega; [...]
46. Prije svega, Ustavni sud ističe da se u konkretnom slučaju radi o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim i osuđen za krivično djelo propisano zakonom. Dakle, u konkretnom slučaju radilo se o utvrđivanju „osnovanosti bilo kakve krivične optužbe“ protiv apelanta, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Navedeni član, također, pokriva sve faze krivičnog postupka, […], uključujući i određivanje kazne (vidi Aleksandr Dementyev protiv Rusije, presuda od 28. novembra 2013. godine, broj predstavke 43095/05, stav 23). Dakle, nesporno je da u navedenom postupku okončanom osporenim presudama apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
47. Kada su u pitanju navodi kojima se ukazuje na kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da apelant problematizuje više aspekata tog prava. Tako se ukazuje, prije svega, na proizvoljnost u postupanju redovnih sudova kod donošenja osporenih odluka u pogledu načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno načina na koji su ti sudovi primijenili materijalnoprocesno pravo kako u odnosu na utvrđenje apelantove krivnje i odluke o kazni zatvora. Dalje se u svjetlu prava na odbranu ukazuje i na kršenje prava na jednakost stranaka u postupku, te načela in dubio pro reo. Također se ukazuje i na kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku. Stoga će Ustavni sud, u svjetlu istaknutih apelacionih navoda, ispitati je li u predmetnom krivičnom postupku došlo do kršenja prava obuhvaćenih garancijama iz člana 6. Evropske konvencije.
a) U odnosu na primjenu prava u vezi s utvrđivanjem apelantove krivice
48. Ustavni sud u odnosu na apelacione navode vezane za primjenu prava u vezi s utvrđivanjem apelantove krivice, prije svega, zapaža da apelant u suštini ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima, odnosno da nije dokazano da je učinio predmetno krivično djelo (ubistvo). Suštinski se ovi navodi tiču načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno tvrdnje da su redovni sudovi proizvoljno i pogrešno ocijenili provedene dokaze, što je rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i u vezi s tim pogrešno primijenjenim pozitivnopravnim propisima. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 26. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
49. Osim navedenih opštih principa u kontekstu ocjene dokaza, Ustavni sud zapaža da je apelant posebice problematizovao odbijanja izvođenja pojedinih dokaza koji su predloženi od apelantove odbrane, i to provođenje još jednog novog neuropsihijatrijskog vještačenja apelanta radi utvrđivanja njegove procesne sposobnosti da učestvuje u predmetnom krivičnom postupku. U vezi s tim, Ustavni sud načelno ukazuje da je na redovnim sudovima da ocijene dokaze i relevantnost bilo kojeg dokaza koji stranka želi da predloži (vidi Elsholz protiv Njemačke [GC], broj predstavke 25735/94, stav 66, ECHR 2000 VIII). Također je ukazano i da nije nadležnosti Evropskog suda, a što podržava i Ustavni sud, da odredi je li određeni izvještaj vještaka koji je dostupan domaćem (redovnom) sudiji pouzdan ili ne (vidi Matytsina protiv Rusije, broj predstavke 58428/10, stav 169, presuda od 27. marta 2014. godine). Isto tako, Ustavni sud podsjeća na stavove iz prakse Evropskog suda u kojima je naglašeno da zahtjevi pravičnog suđenja ne nameću domaćem (raspravnom) sudu obavezu da odredi vještaka ili bilo koju drugu istražnu mjeru samo iz razloga jer je stranka to tražila/predložila. Tamo gdje stranka insistira da sud sasluša svjedoka ili izvede neki drugi dokaz (npr. Nalaz i mišljenje vještaka), u nadležnosti je domaćeg suda da odluči da li je potrebno ili preporučljivo prihvatiti takav dokaz za ispitivanje na suđenju. Domaći sud uživa slobodu, u smislu poštovanja odredbi Evropske konvencije, odbiti saslušati svjedoka kojeg je predložila odbrana, ako takvi dokazi nisu relevantni za predmet optužbe. Pri tome, u situacijama postojanja vještačenja koje je predložila optužba, odbrani kako bi realizovala svoje pravo na odbranu na efektivan način mora biti pružena prilika predložiti svoj „iskaz stručnjaka“. To pravo nije apsolutno i oblici u kojima odbrana može zatražiti pomoć stručnjaka mogu se razlikovati (vidi Hodžić protiv Hrvatske, broj predstavke 28932/14, presuda od 4. aprila 2019. godine, st. 61. i 62. sa ostalim navedenim referencama iz prakse Evropskog suda). Isto tako, Ustavni sud podsjeća da generalno posmatrajući prava odbrane zahtijevaju da optuženom mora biti data adekvatna i pogodna prilika da se suoči sa svjedokom i ispita svjedoka, bilo u trenutku kada svjedok daje iskaz bilo u kasnijoj fazi postupka (vidi Asch protiv Austrije, presuda od 26. aprila 1991. godine, serija A, broj 203, stav 27; Klimentyev protiv Rusije, broj predstavke 46503/99, presuda od 16. novembra 2006. godine, stav 124.).
50. S obzirom na navedeno, a imajući u vidu okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u odbijanju prijedloga odbrane da se provede još jedno novo vještačenje apelanta. Naime, nesporno je da je takav prijedlog odbrane relevantan u kontekstu vođenja predmetnog krivičnog postupka. Međutim, isto tako Ustavni sud zapaža da je ta relevantnost upravo prepoznata od Okružnog suda od samog početka predmetnog krivičnog postupka, te da je dilema o tom pravnom pitanju egzistirala tokom cijelog suđenja, zbog čega je upravo Okružni sud samoinicijativno naređivao vještačenje apelanta radi utvrđivanja njegove procesne sposobnosti. U svjetlu takvog postupanja Okružnog suda, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim konačan stav tog redovnog suda da apelant jest procesno sposoban, što su, između ostalog, potvrdila tri od četiri medicinska vještačenja. Stoga, Ustavni sud ne smatra da je odbijanjem ovog prijedloga apelantovih branilaca povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu u konvencijskom smislu, posebice u situaciji kada iz obrazloženja osporene prvostepene presude proizlazi i da se i sam apelant protivio novom neuropsihijatrijskom vještačenju, te da je svojim ponašanjem pokazao da je sposoban da učestvuje u postupku. Pritom, Ustavni sud ima u vidu da je apelantovoj odbrani sve vrijeme trajanja predmetnog postupka bilo omogućeno da pobija sadržaj nalaza i mišljenja tima vještaka koji su pozitivno ocijenili apelantovu procesnu sposobnost, kao i da ispita vještake koji su predvodili timska vještačenja. U takvim okolnostima, u svjetlu garancija prava na odbranu, ne može se govoriti ni o kršenju principa jednakosti stranaka u postupku.
51. Kada su u pitanju apelantovi navodi da se osuđujuća presuda protiv njega temelji na izjavi jednog svjedoka (S. S.), Ustavni sud ističe da je u takvim situacijama od esencijalne važnosti osigurati u konvencijskom smislu da prava odbrane budu ispoštovana, a što se prevashodno ogleda u tom da optuženom mora biti data adekvatna i pogodna prilika da se suoči sa takvim svjedokom i ispita ga bilo u trenutku kada svjedok daje iskaz bilo u kasnijoj fazi postupka (vidi Klimentyev protiv Rusije, broj predstavke 46503/99, presuda od 16. novembra 2006. godine, stav 124, i Ž. protiv Latvije, broj aplikacije 14755/03, presuda od 24. januara 2008. godine, stav 94). Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene prvostepene presude proizlazi da je tačno da je utvrđenje apelantove krivnje u najvećoj mjeri zasnovano na iskazu navedenog svjedoka kao očevica inkriminisanog događaja, ali također i ostalim dokazima koji su izvedeni na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom. U vezi s tim, iz obrazloženja osporene prvostepene presude proizlazi da je iskaz svjedoka očevica doveden u vezu sa zapisnikom o obdukciji tijela oštećenog i vještačenjem po vještaku dr. Ljubomiru Curkiću, kao i vještačenjem otisaka papilarnih linija koje je izvršilo Odjeljenje za kriminalistička ispitivanja Banja Luka. Pritom, u odnosu na potonji dokaz, Ustavnom sudu se ne doima proizvoljnim obrazloženje koje je Okružni sud dao u odnosu na pitanje zakonitosti tog dokaza, imajući pritom u vidu da uloga Ustavnog suda, u smislu osiguranja garancija prava na pravično suđenje, nije da utvrđuje prihvatljivost dokaza, odnosno je li apelant kriv ili ne (vidi Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, presuda od 10. marta 2009. godine, i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, presuda od 28. jula 2009. godine). Također, iz obrazloženja osporene prvostepene presude proizlazi i da je iskaz svjedoka očevica doveden u vezu i s iskazima pojedinih svjedoka odbrane (Dam. S. i Din. S. – apelantova braća), koje su oni dali u fazi istrage, što se u okolnostima konkretnog slučaja pokazalo neophodnim (vidi Krivoshapkin protiv Rusije, presuda od 27. januara 2011. godine, stav 54). Isto tako, korištenje iskaza navedenih svjedoka iz istrage samo po sebi nije nekonzistentno sa stavom 1. i stavom 3.d) člana 6. Evropske konvencije budući da je apelantu data adekvatna mogućnost da osporava ove izjave (vidi Belevitskiy protiv Rusije, presuda od 1. marta 2007. godine, broj aplikacije 72967/01, stav 117, i ibid., Krivoshapkin, stav 54).
52. Također, u kontekstu ocjene dokaza u ovoj krivičnopravnoj stvari, apelant je ukazao i da su redovni sudovi obrazlagali i cijenili samo dokaze koji idu u prilog osuđujućoj presudi. Ovim navodima se, po ocjeni Ustavnog suda, pokreće pitanje poštovanje principa in dubio pro reo na koje je ujedno ukazano i predmetnom apelacijom. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da navedeni princip u konvencijskom smislu konstituiše poseban izraz presumpcije nevinosti (vidi Evropski sud, Vassilios Stavropoulos protiv Grčke, broj predstavke 35522/04, stav 39 i Cleve protiv Njemačke, presuda od 15. januara 2015. godine, broj predstavke 48144/09, stav 52), te korespondira sa jednim od osnovnih zahtjeva krivičnog pravosuđa da tužilac mora izvan razumne dvojbe dokazati optužbu, odnosno načelom in dubio pro reo kojim je krivični sud vezan (vidi Melich i Beck protiv Češke Republike, broj predstavke 35450/04, presuda od 24. jula 2008. godine, stav 49) da nakon savjesne ocjene dokaza (pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima) u slučaju postojanja sumnji-dvojbi oko postojanja pravno relevantnih (odlučnih) činjenica koje tvore obilježja krivičnog djela, posebice ako je riječ o krivnji, rješava u korist okrivljenika.
53. S obzirom na navedeno, Ustavni sud, prije svega, zapaža da u obrazloženju osporene prvostepene presude nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza kako onih koje je predlagalo Okružno tužilaštvo tako i onih koje je predlagala apelantova odbrana. Okružni sud je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega prihvata pojedine dokaze u cjelini ili samo u jednom dijelu, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u vezi s drugim provedenim dokazima. Zatim, iz obrazloženja osporene prvostepene presude ne proizlazi ni da je Okružni sud svoj stav o vjerodostojnosti iskaza svjedoka očevica S. S. izveo paušalnim navođenjem i zaključivanjem, već upravo suprotno, dajući u tom pogledu (ocjena dokaza) detaljno obrazloženje koje se Ustavnom sudu ne čini očigledno proizvoljnim. Upravo je, prepoznavajući bitnost vjerodostojnosti iskaza navedenog svjedoka, Okružni sud u obrazloženju osporene prvostepene presude naglasak stavio na potrebu da se taj iskaz cijeni s posebnom pažnjom kako bi se na pravilan i potpun način utvrdilo činjenično stanje u ovoj krivičnopravnoj stvari, odnosno otklonile sumnje u pogledu bilo kakvih protivrječnosti te vjerodostojnosti njegovog iskaza i kredibiliteta kao svjedoka. Pri tome nije izostala detaljna i iscrpna ocjena pojedinih nejasnoća i nepreciznosti u iskazima kako svjedoka S. S. tako i ostalih svjedoka. Redovni sudovi su iskaze svjedoka detaljno analizirali, te dali razloge i obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim i koji ne dovode u sumnju zaključak Okružnog suda i Vrhovnog suda da je apelant upravo lice koje je kao izvršilac počinilo inkriminisane radnje koje su mu stavljene na teret (ubistvo) i za koje je u konačnici proglašen krivim u smislu člana 36. stav (1) KZRS – posebni dio. Dakle, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u konkretnom predmetu ispoštovao obavezu koja se ogleda u omogućavanju apelantovoj odbrani da ravnopravno učestvuje u predlaganju i izvođenju dokaza, odnosno pružanju mogućnosti da apelant i njegovi branioci pobijaju sadržaj iskaza svih svjedoka, datih kako na glavnom pretresu tako i onih u fazi istrage. S druge strane, Ustavni sud napominje ponovo da nije u njegovoj nadležnosti da cijeni sadržaj izvedenih dokaza, niti da se bavi utvrđivanjem njihove istinitosti, kao i same apelantove krivičnopravne odgovornosti, tj. krivice. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je apelant tokom trajanja predmetnog krivičnog postupka saslušan u svojstvu svjedoka. Dakle, Okružni sud je jasno obrazložio na osnovu kojih dokaza je utvrđeno da je apelant počinio predmetno krivično djelo, a nezadovoljstvo ishodom postupka sagledanog u cjelini ne može dovesti samo po sebi do zaključka o proizvoljnosti u primjeni prava u tom smislu.
54. Također, Ustavni sud smatra da su i u obrazloženju osporene drugostepene odluke sadržani svi apelantovi prigovori od odlučnog značaja za ishod predmetnog postupka, a koje je apelant isticao kako u toku postupka pred redovnim sudovima tako i navodima predmetne apelacije, a koji se tiču primarno pitanja-prigovora apelantove procesne sposobnosti da učestvuje u predmetnom krivičnom postupku, kao i pitanja vođenja dokaznog postupka i ocjene kvalitete pojedinih dokaza. Osim toga, Ustavni sud ima u vidu i da se Vrhovni sud, obrazlažući neosnovanost žalbenih prigovora odbrane, referirao i upućivao odbranu na razloge koje je dao Okružni sud u osporenoj prvostepenoj presudi. U vezi s tim, Ustavni sud (u svjetlu principa prakse kako Evropskog suda tako i Ustavnog suda kada je u pitanju kvalitet i obim obrazloženja više sudske instance koja odlučuje po žalbi) podsjeća da čak i samo suštinsko potvrđivanje nižestepene odluke i bez detaljnog obrazlaganja žalbenih navoda ne dovodi per se u pitanje pravičnost postupka sagledanog u cjelini (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4779/14 od 10. maja 2017. godine, stav 40. sa ostalim referencama iz prakse Evropskog suda) kada ne postoje objektivne okolnosti koje ukazuju da je postupak pred prvostepenim-raspravnim sudom pune jurisdikcije ugrozio garancije apelantove odbrane, odnosno kada obrazloženje nižestepene sudske odluke (kao što je slučaj u konkretnom predmetu osporena prvostepena presuda Okružnog suda) zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
55. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi svoj zaključak o postojanju predmetnog krivičnog djela ubistva donijeli isključivo u kontekstu apelantovih radnji, te u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Također, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je prvenstveno Okružni sud, a potom i Vrhovni sud, načinom provođenja dokaznog postupka u ovoj krivičnopravnoj stvari izašao iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku što bi rezultiralo kršenjem člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Na navedeni način Ustavni sud smatra da su redovni sudovi ispoštovali svoju obavezu da na jasan način navedu razumljive razloge na kojima su zasnovali osporene odluke u odnosu na navedena pravna pitanja u smislu garancija obuhvaćenih članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju redovni sudovi nisu imali i najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza i da ga nisu tumačili na način koji je bio povoljniji po apelanta, posljedično čemu u konkretnom slučaju nije došlo ni do kršenja pretpostavke nevinosti, odnosno načela in dubio pro reo u smislu člana 6. stav
2. Evropske konvencije. Pritom, Ustavni sud smatra da apelant nije bio u konvencijskom smislu ograničen i doveden u neravnopravan položaj u odnosu na optužbu i da mu je povrijeđeno pravo na jednakost strana u postupku u smislu člana 6. stav 3.d) Evropske konvencije. Shodno tome, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije neosnovani, odnosno da u okolnostima konkretnog predmeta ne postoji ništa što bi potkrijepilo zaključak da prava apelantove odbrane nisu odgovarajuće poštovana u pogledu izvedenih dokaza ili da je procjena domaćih sudova bila proizvoljna.
56. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da u predmetnom krivičnom postupku, sagledanom u cjelini, prilikom utvrđivanja apelantove krivičnopravne odgovornosti apelantu nisu bile uskraćene bilo kakve procesne garancije, a što bi dovelo do kršenja prava na pravično suđenje u smislu člana 6. st. 1, 2. i 3.d.) Evropske konvencije.
b) U odnosu na odluku o kazni
57. U konkretnom slučaju, apelant je također osporio i način na koji su sudovi primijenili pravo u odnosu na odluku o kazni. Iz navoda apelacija proizlazi da apelant smatra da su redovni sudovi prestrogo odmjerili kaznu zatvora u njegovom slučaju, ne uzimajući u obzir sve olakšavajuće okolnosti na njegovoj strani, ali isto tako i da su u izrečenu kaznu zatvora propustili uračunati vrijeme koje se on proveo u javnim zdravstvenim ustanovama radi utvrđivanja njegove procesne sposobnosti da učestvuje u predmetnom krivičnom postupku.
58. Kada je u pitanju apelacioni navod koji se tiče visine izrečene kazne, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u načinu na koji su redovni sudovi odlučili u vezi s ovim pravnim pitanjem kada su apelantu izrekli, odnosno potvrdili kaznu zatvora u trajanju od devet godina. Ovo iz razloga jer su, prema shvatanju Ustavnog suda, obrazloženja redovnih sudova (pobliže opisana u st. 21. i 25. ove odluke) iz osporenih odluka takva da se njima osiguravaju garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kako u odnosu na način na koji su redovni sudovi cijenili dokaze u tom smislu, tako i u načinu na koji su primijenili relevantne odredbe materijalnog prava koje se odnose na krivične sankcije i njihovu opštu svrhu, te samu svrhu kažnjavanja. Stoga, Ustavni sud smatra neosnovanim apelacione navode u ovom dijelu.
59. S druge strane, kada je u pitanju primjena instituta uračunavanja pritvora i ranije kazne iz člana 50. stav (1) KZRS (opšti dio), Ustavni sud zapaža da je Okružni sud primijenio navedenu zakonsku odredbu na način da je u izrečenu devetogodišnju kaznu zatvora apelantu uračunao samo period koji je apelant proveo u pritvoru od 17. marta 2010. godine do 25. oktobra 2010. godine. Radi se o periodu kada je apelantu kao osumnjičenom određen pritvor, odnosno kao optuženom produžavan i ukinut pritvor rješenjima Okružnog suda. Pritom, Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa predmeta proizlazi također da je apelant u navedenom periodu po naredbama Okružnog suda od 25. juna i 13. oktobra 2010. godine proveo i određeno vrijeme u označenim zdravstvenim ustanovama radi utvrđivanja njegove procesne sposobnosti da učestvuje u daljnjem toku predmetnog krivičnog postupka. Isto tako iz stanja spisa predmeta i obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je apelant i nakon ukidanja pritvora (25. oktobra 2010. godine) u više navrata po naredbama Okružnog suda bio smješten/hospitalizovan u označenim zdravstvenim ustanovama radi istog pravnog pitanja, tj. utvrđivanja njegove procesne sposobnosti (sve pobliže opisano u dijelu ove odluke – uvodne napomene). Nesporno je, dakle, da iz izreke, odnosno obrazloženja osporene prvostepene presude proizlazi da je Okružni sud odredbu člana 50. stav (1) KZRS (opšti dio) primijenio isključivo na period od određivanja, produžavanja i ukidanja pritvora apelantu. Naime, Ustavni sud ističe da navedena zakonska odredba propisuje u stavu (1) da „Vreme provedeno u pritvoru, kao i svako lišenje slobode u vezi sa krivičnim delom, uračunavaju se u izrečenu kaznu zatvora, [...].“ Dakle, osim vremena provedenog u pritvoru, citiranom zakonskom odredbom je propisana i obaveza uračunavanja svakog lišenja slobode u vezi sa krivičnim djelom. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da se u okolnostima konkretnog slučaja apelantovo vrijeme koje je nesporno proveo u označenim javnim zdravstvenim ustanovama radi (neuro)psihijatrijskog vještačenja i pregleda ima smatrati lišenjem slobode kako u zakonskom smislu navedene odredbe tako i u konvencijskom smislu. Isto tako, Ustavni sud smatra da je njegov boravak/hospitalizacija u označenim ustanovama, odnosno njegovo lišenje slobode bilo u konkretnom slučaju u vezi s krivičnim djelom, budući da to podrazumijeva i vođenje predmetnog krivičnog postupka u kojem se utvrđuje kako postojanje predmetnog krivičnog djela ubistva tako i apelantova krivičnopravna odgovornost za počinjenje krivičnog djela u konkretnom slučaju. U prilog navedenom zaključku Ustavni sud posebno naglašava da su pravni osnov apelantovog boravka/hospitalizacije u označenim zdravstvenim ustanovama predstavljale naredbe Okružnog suda kao rezultat sudske inicijative i aktivnosti koje su tokom cijelog trajanja predmetnog krivičnog postupka bile pod nadzorom tog suda. Kada je u pitanju postupanje Vrhovnog suda u vezi s predmetnim pravnim pitanjem, Ustavni sud zapaža da su apelantovi branioci izjavili žalbu protiv osporene prvostepene presude, između ostalog, i zbog odluke o krivičnoj sankciji. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da, u smislu člana 320. ZKPRS (granice ispitivanja presude), drugostepeni sud osim što ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom po službenoj dužnosti pazi je li na štetu optuženog povrijeđen i Krivični zakon. Prema shvatanju Ustavnog suda, u okolnostima konkretnog predmeta, navedena obaveza Vrhovnog suda je uključivala (u smislu člana 312. stav đ) ZKPRS) ispitivanje je li prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe člana 50. stav (1) KZRS (opšti dio). Međutim, iz obrazloženja osporene drugostepene presude proizlazi da se Vrhovni sud ograničio samo na ispitivanje žalbe u aspektu pravilnosti odmjeravanja visine izrečene kazne zatvora apelantu (član 314. stav (1) ZKPRS). Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u apelantovom slučaju proizvoljno primijenili odredbu člana 50. stav (1) KZRS (opšti dio) na način da su u tom dijelu odluke o kazni prekršili apelantovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
60. Stoga, Ustavni sud smatra da je potrebno, s ciljem zaštite navedenog apelantovog ustavnog prava, ukinuti osporenu drugostepenu odluku u dijelu u kojem je odlučeno o žalbi apelantovih branilaca u odnosu na odluku prvostepenog suda o kazni, te predmet vratiti Vrhovnom sudu kako bi taj sud donio novu odluku u skladu s garancijama iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
c) U odnosu na pravo na suđenje u razumnom roku Period koji se uzima u obzir
61. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da, u skladu sa članom 31. Pravila Ustavnog suda, u svakom predmetu odlučuje u okviru apelacionih navoda. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant ističe da je predmetni krivični postupak trajao 22 godine, iako je zvanično osumnjičen 2010. godine. Naime, iz stanja spisa predmeta proizlazi da je 4. juna 2010. godine apelant optužen za počinjenje predmetnog krivičnog djela ubistva iz 1998. godine. Isto tako, Ustavni sud zapaža da je prije optuženja apelantu bio određen pritvor na osnovu rješenja Okružnog suda od 18. marta 2010. godine zbog postojanja osnova sumnje da je počinio predmetno krivično djelo 1998. godine. Navedeno određivanje pritvora je po ocjeni Ustavnog suda nesporno podrazumijevalo apelantovu spoznaju, odnosno obavještavanje apelanta da se protiv njega vodi krivični postupak i da je krivično „optužen“ u konvencijskom smislu. Pritom, Ustavni sud konstatuje da iz stanja spisa predmeta (niti apelacionih navoda) ne proizlazi da je apelant do 2010. godine bio obaviješten o „optužbi“, iako su nadležni organi krivičnog gonjenja poduzimali radnje iz svoje nadležnosti s ciljem otkrivanja učinioca predmetnog krivičnog djela. Stoga će Ustavni sud kao dužinu trajanja predmetnog postupka razmatrati samo period od 18. marta 2010. godine do 21. maja 2020. godine kada je donesena osporena drugostepena presuda Vrhovnog suda kojom je okončan krivični postupak protiv apelanta. Dakle, postupak je u relevantnom periodu trajao oko 10 godina i dva mjeseca. Analiza razumnosti trajanja postupka
62. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
63. Rukovodeći se navedenim kriterijima ustanovljenim praksom Evropskog suda, Ustavni sud zapaža da je ključno pitanje od kojeg je zavisilo vođenje predmetnog krivičnog postupka i zbog kojeg je on trajao u relevantnom periodu bilo utvrđivanje apelantove procesne sposobnosti da učestvuje u ovom krivičnom postupku. Iz stanja spisa predmeta proizlazi da je Okružni sud nakon 11 dana od dana potvrđivanja optužnice protiv apelanta naredbom od 25. juna 2010. godine odredio prvo vještačenje apelantove sposobnosti da učestvuje u ovom krivičnom postupku. U tom smislu, iz stanja spisa predmeta proizlazi da je Okružni sud još u pet navrata (12. oktobra 2010. godine, 6. decembra 2010. godine, 4. oktobra 2013. godine, 15. decembra 2015. godine i 27. aprila 2018. godine) naredbama određivao vještačenje apelanta, te u vezi s tim donosio i druge naredbe koje su se odnosile kako na apelantovo sprovođenje iz pritvora u bolnicu tako i na hitno sačinjavanje nalaza i mišljenja za apelanta zbog nepostupanja tima vještaka UKC Tuzla. Pritom, Ustavni sud ima u vidu i postojanje potpuno suprotstavljenih mišljenja timova vještaka u odnosu na pitanje apelantove procesne sposobnosti. Sve navedeno ukazuje, po ocjeni Ustavnog suda, da se ovdje radilo o izuzetno složenom pitanju s kojim se prvostepeni sud suočio nakon potvrđivanja optužnice, odnosno pitanju u odnosu na koje sud nije imao potrebno znanje iz svoje nadležnosti i koje je nužno podrazumijevalo angažovanje vještaka medicinske struke. Pritom, iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da ukazana kompleksnost nije spriječila Okružni sud da zakazuje i održava ročišta za glavni pretres budući da su tri od četiri timska vještačenja apelanta zaključila da je on procesno sposoban da učestvuje u krivičnom postupku. Međutim, i pored prihvatanja nalaza i mišljenja na osnovu kojih je zaključeno da je apelant procesno sposoban, iz obrazloženja osporene prvostepene presude proizlazi da je zakazani glavni pretres u šest navrata (21. aprila 2017. godine, 4. juna 2017. godine, 26. septembra 2017. godine, 26. decembra 2017. godine, 12. marta 2018. godine i 27. oktobra 2017. godine) odlagan zbog nemogućnosti nastavljanja suđenja apelantu jer je, kako je to istakao Okružni sud, „svaki put kad je zakazan glavni pretres bilo pri dolasku u sud, bilo u hodniku ili sudnici, apelant dobijao napad i pretres je odlagan“. Isto tako, iz obrazloženja osporene prvostepene presude proizlazi i da je glavni pretres u više navrata odlagan zbog neodazivanja vještaka dr. Alije Sutovića koji je uredno pozivan i koji je na kraju obavijestio Okružni sud da neće doći jer je otišao u penziju. Pritom, Ustavni sud ima u vidu da je Okružni sud, kako to proizlazi iz obrazloženja osporene prvostepene presude, bio svjestan da glavni pretres dugo trajao i da se morao više puta voditi ispočetka primarno zbog apelantove bolesti, ali i promjene njegovog branioca. Sve navedeno, prema mišljenju Ustavnog suda, predstavlja objektivne okolnosti koje su bile od bitnog utjecaja na dužinu predmetnog postupka. Konačno, Ustavni sud zapaža da je na glavnom pretresu od 23. januara 2019. godine saslušan vještak dr. Ratko Kovačević (ispred tima vještaka Zavoda za forenzičku psihijatriju Sokolac) na osnovu čijeg nalaza i mišljenja je konačno odlučeno da je apelant procesno sposoban. Nakon tog ročišta za glavni pretres, Okružni sud je u roku od 11 mjeseci proveo dokazni postupak i donio osporenu prvostepenu presudu, dok je Vrhovni sud osporenu drugostepenu presudu donio u roku manjem od četiri mjeseca od dana podnošenja žalbe protiv osporene prvostepene presude.
64. Pritom, Ustavni sud zapaža da je apelant problematizovao „brzinu odlučivanja“ Vrhovnog suda u žalbenom postupku zbog apelantove nacionalne pripadnosti (Albanac). Međutim, osim tih paušalnih navoda apelant nije dostavio nijedan dokaz čime bi argumentovao taj navod. Osim toga, Ustavni sud napominje da je iskazana ažurnost Vrhovnog suda u odlučivanju po žalbama bila s ciljem efektivnog okončanja predmetnog krivičnog postupka, odnosno donošenja konačne odluke o „krivičnoj optužbi“ protiv apelanta. S obzirom na navedene specifične okolnosti konkretnog predmeta i osjetljivu prirodu spornog pravnog pitanja koje se postavilo pred redovnim sudovima kao preduslova za vođenje krivičnog postupka, Ustavni sud smatra da su oni iskazali primjerenost i ažurnost u poduzimanju aktivnosti iz svoje nadležnosti koje su imale za cilj osiguranje poštovanja načela efikasnog rukovođenja postupka u apelantovom interesu. Stoga je Ustavni sud mišljenja da se u konkretnom slučaju trajanje krivičnog postupka u relevantnom periodu od oko 10 godina i dva mjeseca ima smatrati razumnim, odnosno da navedeni period, sagledan kroz sve poduzete radnje dva redovna suda, nije bio prekomjeran te je ispunio zahtjev „suđenja u razumnom roku“.
65. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede apelantovog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
66. U odnosu na navode o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, a koje je apelant doveo u vezu s kršenjem prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, Ustavni sud u svjetlu zaključaka o kršenju prava na pravično suđenje smatra da nije potrebno zasebno ispitati navode o kršenju člana 13. Evropske konvencije.
67. Konačno, Ustavni sud zapaža da je apelant ukazao da su mu tokom trajanja predmetnog krivičnog postupka, odnosno za vrijeme dok se nalazio u pritvoru, zdravstvenim ustanovama (radi utvrđivanja njegove procesne sposobnosti), te dok su bile na snazi izrečene mjere zabrane apelantu (na osnovu rješenjā Okružnog suda) prekršena i prava koja suštinski korespondiraju sa garancijama obuhvaćenih članom II/3.b) i d) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3. i 5. Evropske konvencije, te članom 3. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni, pravo na ličnu slobodu i sigurnost i pravo na slobodne izbore). Pritom, Ustavni sud zapaža da je ove navode, između ostalog, ponovio i u dopuni apelacije broj AP 2621/20. Međutim, Ustavni sud smatra da ove navode apelant ne može sa uspjehom isticati prvi put u postupku pred Ustavnim sudom, a da u toku postupka pred redovnim sudovima nije ukazao i problematizovao ova pitanja, uslijed čega se redovni sudovi i nisu mogli očitovati o tome. Ukoliko je takve prigovore apelant želio sa uspjehom koristiti pred Ustavnim sudom, morao ih je, bar u svojoj suštinskoj formi, pokrenuti u prethodnoj fazi postupka. Kako apelant ove navode ističe prvi put, stoga ih ni Ustavni sud ne može razmatrati (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
VIII.Zaključak
68. Ustavni sud zaključuje da je apelantu povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi prilikom odlučivanja o apelantovoj kazni zatvora iskazali proizvoljnost u primjeni odredbe materijalnog prava (član 50. stav (1) KZRS).
69. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3.d) Evropske konvencije u predmetnom krivičnom postupku, sagledanom u cjelini, u kojem je apelant proglašen krivim za počinjenje krivičnog djela ubistva iz člana 36. stav (1) KZRS (opšti dio) za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od devet godina, a redovni sudovi su za svoje utvrđenje i odlučivanje u osporenim odlukama dali jasna i precizna obrazloženja iz kojih proizlazi da su tokom krivičnog postupka protiv apelanta (u dijelu koji se odnosi na ocjenu dokaza, osiguranje prava jednakosti stranaka u postupku, utvrđenje apelantove krivičnopravne odgovornosti, visinu izrečene kazne zatvora, te razumnost dužine trajanja krivičnog postupka u relevantnom periodu) poštovani svi standardi prava na pravično suđenje.
70. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
71. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić