Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1697/20 (B. G. i drugi)
Odluka donesena 03. 11. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Eksproprijacija
- Obligaciono- pravni odnosi
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Ugovor o kupoprodaji
- Ništavost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o eksproprijaciji
- Ukaz o proglašenju Zakona o dopuni Zakona o eksproprijaciji
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o eksproprijaciji
- Zakon o eksproprijaciji
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1697/20
Apelacija
Odluka o meritumu
03. 11. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1697/20, rješavajući apelaciju Gorana Malovića i drugih, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (3) tačka d), člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 3. novembra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Gorana Malovića i Slađane Bošnjak podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 44 0 P 018829 18 Rev od 19.
decembra 2019. godine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio advokat Branko Gudalo u ime Koviljke Malović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 44 0 P 018829 18 Rev od 19. decembra 2019. godine zato što je apelaciju podnijelo neovlašćeno lice.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Branko Gudalo, advokat iz Banjaluke, podnio je 8. maja 2020. godine u ime Gorana Malovića, Koviljke Malović i Slađane Bošnjak (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelantkinja i trećeapelantkinja ili apelanti), svi iz Novog Sada, Republika Srbija, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 44 0 P 018829 18 Rev od 19. decembra 2019. godine. Advokat Branko Gudalo je 27. maja 2020. godine, na zahtjev Ustavnog suda, dopunio apelaciju tako što je dostavio punomoć za zastupanje za prvoapelanta i trećeapelantkinju, dok u odnosu na drugoapelantkinju nije dostavio punomoć za zastupanje pred Ustavnim sudom.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Opštinskog suda u Žepču (u daljnjem tekstu: Opštinski sud), te prvotuženog INA d.d. Industrija nafte Zagreb, Republika Hrvatska, drugotuženog INA BH d.d Sarajevo i trećetuženog M. M. (u daljnjem tekstu: prvotuženi, drugotuženi i trećetuženi ili tuženi), zatraženo je u periodu od 2. do 12. jula 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Opštinski sud i drugotuženi su dostavili odgovor na apelaciju u periodu od 6. do 16. jula 2021. godine. Prvotuženi i trećetuženi nisu dostavili odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Presudom Opštinskog suda broj 44 0 P 018829 13 P od 23. februara 2017. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da je vansudska nagodba, zaključena kod Opštinskog suda I Sarajevo 30. decembra 1997. godine između drugotuženog i trećetuženog (trećetuženi zaključio vansudsku nagodbu u svoje ime i kao direktor preduzeća TUP „Amix“ Žepče), ništava u dijelu kojim je predat drugotuženom u posjed dio nepokretnosti (bliže označena i opisana u stavu 1 izreke presude). Prvostepenom presudom odbijen je zahtjev apelanata da se utvrdi da je ugovor o kupoprodaji nepokretnosti, zaključen 7. marta 2000. godine između prvotuženog kao kupca i drugotuženog kao prodavca (ovjeren u Opštinskom sudu I Sarajevo), djelimično ništav u dijelu u kojem je drugotuženi prenio na prvotuženog pravo svojine na predmetnoj nepokretnosti (stav 2 izreke), te je odbijen zahtjev da prvotužena preda apelantima u posjed predmetnu nepokretnost (stav 3 izreke). Istom presudom odbijen je zahtjev da se tuženi obavežu da solidarno nadoknade apelantima troškove parničnog postupka (stav 4 izreke), dok su obavezani apelanti da tuženim solidarno nadoknade troškove postupka u iznosima bliže navedenim u stavu 5 izreke prvostepene presude.
6. U obrazloženju presude Opštinski sud je naveo da su apelanti prilikom uređenja tužbe, a prije dostavljanja na odgovor tuženim odustali od utuženja TUP „Amix“ Žepče jer je 1999. godine to preduzeće brisano iz sudskog registra, te da su apelanti na ročištu za glavnu raspravu od 24. januara 2017. godine konačno opredijelili tužbeni zahtjev. Nadalje, istaknuto je da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da su apelanti nasljednici iza umrlog Uroša Malovića (prednik apelanata, preminuo 5. juna 2006. godine, suprug drugoapelantkinje i otac prvoapelanta i trećeapelantkinje). Zatim, rješenjem Opštine Žepče od 1. decembra 1994. godine na dijelu nepokretnosti prednika apelanata utvrđen je opšti interes za izgradnju benzinske stanice. Dalje, navedeno je da je u vezi s tim Opština Žepče donijela rješenje o eksproprijaciji zemljišta od 7. decembra 1994. godine kojim je od prednika apelanata eksproprisan dio nepokretnosti u svrhu izgradnje benzinske stanice, za što će biti isplaćena pravična naknada kada se za to steknu uslovi. Opštinski sud je naveo da je i od lica R. A. takođe eksproprisano zemljište (dio parcele, bliže navedeno u obrazloženju presude) u svrhu izgradnje iste benzinske stanice, pa je od eksproprisanog dijela nepokretnosti prednika apelanata i lica R. A. formirana nova parcela (u daljnjem tekstu: novoformirana parcela) koja će se kao takva upisati u katastarske imovinskopravne knjige Opštine Žepče. Zatim, rješenjem o dodjeli građevinskog zemljišta na korišćenje Opštine Žepče od 7. decembra 1994. godine trećetuženom je dodijeljeno neizgrađeno građevinsko zemljište (novoformirana parcela) u svrhu izgradnje objekta za promet goriva i opreme za motorna vozila - benzinska stanica (Opština Žepče i trećetuženi zaključili su 7. decembra 1994. godine ugovor o davanju građevinskog zemljišta na korišćenje, a trećetuženi se na osnovu navedenog rješenja o dodjeli upisao u katastar Opštine Žepče kao korisnik novoformirane parcele). Nadalje, istaknuto je da je trećetuženi kao graditelj – investitor pribavio urbanističku saglasnost i odobrenje za gradnju benzinske stanice (konkretni akti preciznije navedeni u obrazloženju presude), nakon čega je izgradio benzinsku stanicu na novoformiranoj parceli, te mu je odobrena upotreba izgrađenog objekta (u rješenju o upotrebi je naznačeno da trećetuženi ne može prenositi pravo svojine na izgrađenom objektu i zemljištu na druga fizička i pravna lica bez pismenog odobrenja Opštine Žepče). Opštinski sud je naveo da se trećetuženi, prema izvodu – prijepisu posjedovnog lista od 30. oktobra 1997. godine, vodi kao posjednik sa dijelom 1/1 na novoformiranoj parceli. Dalje, 21. oktobra 1997. godine Opština Žepče je dala saglasnost trećetuženom za promet nepokretnosti – benzinska stanica na novoformiranoj parceli, čiji je vlasnik trećetuženi. Zatim, istaknuto je da su vansudsku nagodbu od 29. decembra 1997. godine potpisali direktor drugotuženog i trećetuženi (lično i kao direktor TUP „Amix“ Žepče), kojom su saglasni da TUP „Amix“ Žepče, na osnovu međusobnih poslovnih odnosa, duguje drugotuženom određeni novčani iznos, pa da se dio duga plaća tako što trećetuženi svoje pravo svojine na novoformiranoj parceli – benzinska stanica i oprema, prenosi na drugotuženog koji postaje isključivi vlasnik (na poleđini vansudske nagodbe se nalazi potvrda Poreske uprave, Kantonalni ured Zenica, Ispostava Žepče, od 26. januara 1998. godine). Opštinski sud je naveo da je drugotuženi uveden u posjed (izvršena primopredaja), što je konstatovano u zapisniku od 6. januara 1998. godine. Takođe, nakon toga, drugotuženi i prvotuženi su zaključili ugovor o kupoprodaji nepokretnosti, kojim je drugotuženi kao prodavac prodao prvotuženom kao kupcu nepokretnost – benzinska stanica sa kompletnom opremom, koja je izgrađena na novoformiranoj parceli, te je ugovoreno da će se predaja izvršiti odmah nakon isplate kupoprodajne cijene (prema ovjeri Poreske uprave na konkretnom ugovoru porez je plaćen, a drugotuženi je potvrdio da je prvotuženi u cijelosti isplatio novčani iznos prema ugovoru o kupoprodaji).
7. Opštinski sud je naveo da je u rješenju tog suda od 6. aprila 2000. godine, sa klauzulom pravosnažnosti 21. april 2000. godine, naznačeno da je na osnovu ugovora o kupoprodaji nepokretnosti dozvoljeno polaganje isprava s ciljem sticanja prava svojine, do sada upisanog na drugotuženog, a u korist prvotuženog sa dijelom 1/1 (navedeno rješenje ima snagu i zamjenjuje upis u zemljišnu knjigu, te će po pravosnažnosti biti dostavljeno Uredu za katastar Opštine Žepče radi upisa nastalih promjena). Zatim, u kopiji katastarskog plana od 25. maja 2003. godine prikazana je novoformirana parcela sa benzinskom stanicom, na kojoj je prvotuženi posjednik sa dijelom 1/1, te da se prema posjedovnom listu od 16. aprila 2012. godine kao posjednik vodi prvotužni sa dijelom 1/1.
8. Opštinski sud je naveo da je rješenjem Ministarstva za prostorno uređenje, promet i komunikacije i zaštitu okoline Zeničko-dobojskog kantona od 14. marta 2005. godine poništeno rješenje o eksproprijaciji Opštine Žepče od 7. decembra 1994. godine i predmet je vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak. U vezi s tim, istaknuto je da je rješenje o eksproprijaciji poništeno zato što iz osporenog rješenja ne proizlazi ko je podnio prijedlog za eksproprijaciju, niti ko je korisnik eksproprijacije, te da ne postoje ni dokazi o konačnosti i pravosnažnosti rješenja, kao i zbog više formalnopravnih grešaka u upravnom postupku. Shodno tome, Opštinski sud je ukazao da se u konkretnom slučaju radi o faktičkoj eksproprijaciji. Naime, navedeno je da, iako je doneseno, rješenje o eksproprijaciji nije valjano, niti je moglo poslužiti kao osnov za sticanje prava po osnovu eksproprijacije, pa se nije moglo ni ući u posjed dijela nepokretnosti prednika apelanata s obzirom na to da je taj postupak imao nedostataka (rješenje o eksproprijaciji nije postalo pravosnažno). Opštinski sud je naveo da je pravosnažnost rješenja o eksproprijaciji, shodno članu 31 Zakona o eksproprijaciji, koji je važio u to vrijeme, uslov za uvođenje u posjed, ali da je i pored toga trećetuženi uveden u posjed, te je na novoformiranoj parceli izgradio benzinsku stanicu. Dakle, imajući u vidu da rješenje o eksproprijaciji nije postalo pravosnažno, a da je trećetuženi kao korisnik eksproprijacije uveden u posjed dijela nepokretnosti prednika apelanata, Opštinski sud je naveo da se radi o faktičkoj eksproprijaciji zato što nedostaje valjan pravni akt. Opštinski sud je ukazao da je na taj način izvršeno faktičko deposjediranje prednika apelanata s dijela nepokretnosti. Zatim, u takvoj pravnoj situaciji ne bi bilo opravdano vraćanje dijela nepokretnosti na kojoj je ustanovljen opšti interes i pri tome na novoformiranoj parceli izgrađena benzinska stanica, tako da apelantima ostaje pravo na isplatu naknade.
9. Nadalje, Opštinski sud je naveo da su tuženi prilikom zaključivanja vansudske nagodbe, odnosno ugovora o kupoprodaji nepokretnosti bili savjesni, te da su konkretnim pravnim poslovima postali savjesni posjednici i vlasnici novoformirane parcele. Opštinski sud je ukazao da nakon što je utvrđen opšti interes za izgradnju benzinske stanice i donošenja rješenja o eksproprijaciji, trećetuženom je dodijeljen dio nepokretnosti prednika apelanata, odnosno novoformirana parcela na korišćenje. Zatim, trećetuženi je dobio urbanističku saglasnost i odobrenje za izgradnju benzinske stanice, te mu je odobrena upotreba izgrađene benzinske stanice. Takođe, istaknuto je da je od Opštine Žepče dobio saglasnost za promet, na osnovu čega je zaključio vansudsku nagodbu sa drugotuženim i prenio na njega novoformiranu parcelu – benzinsku stanicu. Zatim, navedeno je da je nakon uvođenja u posjed drugotuženom odobreno obavljanje djelatnosti trgovine naftom i naftnim derivatima na benzinskoj stanici. Opštinski sud je naveo da je drugotuženi savjesno postupao prilikom zaključenja vansudske nagodbe kao teretnog posla i na zakonit način stekao novoformiranu parcelu. Opštinski sud je naveo da je i prvotuženi postupao savjesno prilikom zaključenja ugovora o kupoprodaji nepokretnosti, te je i on na zakonit način stekao novoformiranu parcelu. Naime, navedeno je da je prvotuženi teretnim pravnim poslom pribavio novoformiranu parcelu od drugotuženog, da su potpisi na kupoprodajnom ugovoru ovjereni u sudu, plaćena je ugovorena cijena i porez na promet nepokretnosti. Zatim, prvotuženi je dobio rješenje Opštinskog suda kojim je odobreno polaganje isprava radi sticanja prava svojine, te da se prvotuženi u posjedovnom listu od 16. aprila 2012. godine vodi kao posjednik novoformirane parcele sa dijelom 1/1. Shodno navedenom, Opštinski sud je ukazao da se nisu stekli uslovi da se djelimično proglase ništavim vansudska nagodba i ugovor o kupoprodaji, te da se slijedom toga izvrši predaja u posjed dijela predmetne nepokretnosti. Opštinski sud je citirao sadržaj odredaba člana 103 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te je ukazao da vansudska nagodba i ugovor o kupoprodaji nepokretnosti nisu protivni Ustavu Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima, ni moralu društva. U vezi s tim, Opštinski sud je naveo da je vansudskom nagodbom izvršen promet nepokretnosti koja je mogla biti u pravnom prometu i koju je trećetuženi stekao teretnim poslom, a u momentu zaključenja vansudske nagodbe vodila se u katastarskim evidencijama na trećetuženom (za Opštinu Žepče nije bila uspostavljena zemljišna knjiga). Opštinski sud je naveo da nije zabranjen promet građevinskog zemljišta na kojem je izgrađena benzinska stanica, a pri tome je Opština Žepče za taj promet dala pismenu saglasnost trećetuženom. Opštinski sud je naveo da je ugovor o kupoprodaji nepokretnosti dopušten ugovor o prometu s obzirom na to da promet nepokretnosti nije zabranjen, te da se predmetna nepokretnost, odnosno novoformirana parcela do trenutka prometovanja vodila na drugotuženom, koju je stekao teretnim poslom od trećetuženog, a da je u konačnici teretnim poslom prenesena na prvotuženog. Opštinski sud je naveo da su se tuženi pouzdali u službene evidencije o nepokretnostima i akte nadležnih organa Opštine Žepče, te da nisu nesavjesno postupali prilikom zaključivanja vansudske nagodbe i ugovora o kupoprodaji nepokretnosti.
10. Presudom Kantonalnog suda broj 44 0 P 018829 17 Gž od 30. avgusta 2017. godine djelimično je uvažena žalba apelanata, preinačena prvostepena presuda u dijelu odluke o troškovima postupka tako da su obavezani apelanti da na ime troškova postupka isplate tuženim određene novčane iznose (dosuđeni manji novčani iznosi u odnosu na prvostepenu presudu, sve bliže navedeno u izreci drugostepene presude), dok je u preostalom dijelu žalba odbijena i potvrđena prvostepena presuda. Drugostepenom presudom odbijen je zahtjev prvotuženog i drugotuženog za naknadu troškova odgovora na žalbu.
11. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio sve relevantne činjenice vezane za tužbeni zahtjev, te da je pravilno primijenio materijalno pravo i donio pravilnu i zakonitu odluku. Kantonalni sud je naveo da prihvata sve razloge koji su izneseni u prvostepenoj presudi jer proizlaze iz provedenih dokaza koje je prvostepeni sud cijenio kako je propisano odredbama člana 8 ZPP-a, što nije dovedeno u sumnju žalbom, pri čemu nisu učinjene povrede odredaba parničnog postupka, na koje sud pazi po službenoj dužnosti. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, na osnovu dokaza koje su parnične stranke izvele, utvrdio činjenično stanje odlučno za presuđenje, te je pravilno zaključio da se u konkretnom slučaju radi o faktičkoj eksproprijaciji kojom je izvršeno faktičko deposjediranje dijela nepokretnosti prednika apelanata, koja je kao sastavni dio ušla u novoformiranu parcelu na kojoj je izgrađena benzinska stanica. Zatim, istaknuto je da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je neosnovan tužbeni zahtjev zato što nisu ispunjeni uslovi propisani odredbama člana 103 ZOO-a, u vezi s čim je prvostepeni sud dao jasno obrazloženje, koje u cijelosti prihvata i drugostepeni sud. Zatim, istaknuto je da nisu osnovani žalbeni navodi da su vansudska nagodba i ugovor o kupoprodaji nepokretnosti ništavi zato što su protivni odredbama člana 31 Zakona o eksproprijaciji s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o faktičkoj eksproprijaciji. Nadalje, nepostojanje pravosnažnog rješenja o eksproprijaciji (rješenje ukinuto, a postupak eksproprijacije prekinut po zahtjevu prvoapelanta zbog pokretanja sudskog postupka) nema uticaj na pravilnost i zakonitost prvostepene presude, već eventualno na postupak ostvarivanja naknade za eksproprisanu nepokretnost, koje pravo ne zastarijeva. Kantonalni sud je istakao da nisu osnovani žalbeni navodi kojima je ukazano na povredu odredaba člana 209 ZPP-a jer prvostepeni sud nije donio rješenje o povlačenju dijela tužbenog zahtjeva u smislu člana 59 stav 3 ZPP-a, koja povreda utiče na pravilnost i zakonitost osporene presude (dovodi do njenog ukidanja). Kantonalni sud je naveo da iz stanja u spisu i same žalbe proizlazi da su apelanti u tužbi postavili alternativni zahtjev da im tuženi nadoknade tržišnu vrijednost dijela nepokretnosti u iznosu od 600.000,00 KM. U vezi s tim, istaknuto je da su apelanti, na osnovu ovlašćenja i disponiranjem tužbenim zahtjevom u smislu člana 59 ZPP-a, na ročištu za glavnu raspravu od 24. januara 2017. godine povukli tužbeni zahtjev u tom dijelu, čemu se tuženi nisu protivili, a apelanti nakon povlačenja tužbe nisu odustali od izjave o povlačenju.
12. Presudom Vrhovnog suda broj 44 0 P 018829 18 Rev od 19. decembra 2019. godine odbijena je revizija apelanata, kao i zahtjev apelanata, prvotuženog i drugotuženog za naknadu troškova postupka nastalih povodom revizije.
13. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je pravilna i zakonita drugostepena presuda i da nisu osnovane revizione tvrdnje o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava navodima da je bilo nužno da dio nepokretnosti prednika apelanata bude eksproprisan na način određen Zakonom o eksproprijaciji, te da ukinuto rješenje o eksproprijaciji potvrđuje da taj postupak nije okončan, čime su apelanti faktički onemogućeni da koriste svoju imovinu, a pri tome im nije data bilo kakva naknada za bespravno oduzetu imovinu. Vrhovni sud je naveo da postupak eksproprijacije kao poseban upravni postupak formalno nije završen (nedostaje pravosnažno rješenje o eksproprijaciji i sporazum o naknadi). Zatim, istaknuto je da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da je 1994. godine dio nepokretnosti prednika apelanata izuzet u javnom interesu i da je priveden namjeni (izgrađena benzinska stanica), te da više nije moguća uspostava ranijeg stanja. Shodno tome, istaknuto je da apelanti imaju samo pravo na naknadu koja se određuje u skladu s odredbama Zakona o eksproprijaciji, koje pravo ne zastarijeva (stav zauzet na panelu iz građanske oblasti koji je održan 30. januara 2014. godine u Sarajevu, te u odlukama Ustavnog suda br. AP 4457/11 i AP 2986/11). Vrhovni sud je naveo da to što sam postupak eksproprijacije nije okončan i što rješenje o eksproprijaciji nije pravosnažno nema značenje koje mu daje revizija, tj. da je na osnovu toga moguća uspostava ranijeg stanja po odredbama člana 31 Zakona o eksproprijaciji kroz konkretni parnični postupak. Naime, da bi vansudska nagodba i ugovor o kupoprodaji nepokretnosti bili ništavi potrebno je bilo dokazati da nadležni upravni organ nije utvrdio javni interes za gradnju, da dio nepokretnosti prednika apelanata (novoformirana parcela) nije priveden namjeni i da bi, u konačnici, u ponovnom upravnom postupku organ uprave donio rješenje kojim bi bio odbijen prijedlog korisnika za eksproprijaciju ili bi postupak eksproprijacije bio proglašen ništavim (čl. 32 i 33 Zakona o eksproprijaciji), što bi dalo osnova za traženu pravnu zaštitu i ništavost. Vrhovni sud je ukazao da navedeno tokom postupka nije dokazano (postupak eksproprijacije nije okončan, već je prekinut zbog konkretne parnice). Vrhovni sud je istakao da je sudska praksa upravnog prava zauzela stanovište u slučajevima kada je eksproprisana nepokretnost privedena namjeni, kada su preduzete radikalne radnje, te kada je korisnik eksproprijacije napravio na zemljištu poslovni objekat koji je u funkcionalnom stanju (što je slučaj u konkretnom predmetu), da tada nema u ponovnom postupku ni osnova za poništenje rješenja o eksproprijaciji po članu 31 navedenog zakona, niti odbijanja zahtjeva za eksproprijaciju po čl. 32 i 33 navedenog zakona, pa niti po zahtjevu ranijih vlasnika (stav izražen u Presudi Vrhovnog suda „BiH“ broj U 1998/72 od 8. novembra 1972. godine, objavljen u Komentaru Zakona o eksproprijaciji od oktobra 2007. godine), nego da samo ostaje pravo ranijem vlasniku na naknadu za eksproprisanu nepokretnost i eventualno pravo na naknadu štete.
14. Vrhovni sud je naveo da je sudska praksa, u situaciji kada povrat i uspostava prijašnjeg stanja nije moguća zbog privođenja namjeni izuzete nepokretnosti, zauzela stav da se radi o faktičkoj eksproprijaciji, te da ranijim vlasnicima pripada pravo na naknadu na ime oduzetog zemljišta, ali ne i uspostava ranijeg stanja. Ukoliko je prethodno proveden upravni postupak koji je pravosnažno okončan bez određivanja novčane naknade za eksproprisane nepokretnosti, naknada se određuje u vanparničnom postupku, a ako je u pitanju faktička eksproprijacija, ta naknada se određuje u parničnom postupku. Vrhovni sud je ukazao da u okolnostima konkretnog predmeta, kada upravni postupak nije pravosnažno okončan, on sam po sebi nije mogao biti osnov tražene pravne zaštite i ništavosti jer to ne propisuje ni Zakon o eksproprijaciji (čl. 31, 32 i 33). S obzirom na to da naknada za eksproprisano zemljište na kojem je izgrađena benzinska stanica nije određena niti je isplaćena, Vrhovni sud je ukazao da je, nasuprot revizionim navodima, nebitno daljnje raspolaganje korisnika eksproprijacije predmetnom nepokretnošću jer korisnik eksproprijacije nije oslobođen obaveze plaćanja naknade za izuzeto zemljište. Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno odlučili kada su odbili tužbeni zahtjev, pozivanjem na odredbe člana 103 ZOO-a, te je ukazao da apelantima time nije uskraćeno pravo na naknadu za eksproprisanu nepokretnost ni u situaciji kada su oni taj zahtjev povukli pred prvostepenim sudom, zbog čega nije ni mogao biti predmet raspravljanja u konkretnoj parnici. Vrhovni sud je ukazao da je pravilan revizioni navod da svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno uživanje svoje svojine. Niko se ne smije lišiti svoje svojine, osim u javnom interesu, i to uz uslove predviđene zakonom, što je ostvareno u konkretnom slučaju. Nije umanjeno pravo države da primijeni zakone koje smatra potrebnim da bi uredila upotrebu svojine u skladu s opštim interesom. Da bi se odstupanja od zabrane povrede uživanja svojine mogla opravdati, ona moraju biti primjerena i proporcionalna cilju koji se mjerom želi postići, u skladu s opštim načelima evropskog prava, i to načelom srazmjernosti, što će se u konkretnom slučaju ostvariti isplatom naknade za eksproprisanu nepokretnost od korisnika eksproprijacije ranijim vlasnicima – apelantima, bilo u vanparničnom ili parničnom postupku. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
15. Apelanti su naveli da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
16. Apelanti su naveli da činjenice koje je utvrdio prvostepeni sud nisu sporne među parničnim strankama. Nadalje, istaknuto je da je Vrhovni sud, kao i nižestepeni sudovi, zaključio da rješenje o eksproprijaciji nije postalo pravosnažno, a što je zakonska pretpostavka iz člana 31 Zakona o eksproprijaciji (pravo na posjed eksproprisane nepokretnosti), koji je bio na snazi u vrijeme donošenja rješenja o eksproprijaciji („Službeni list SRBiH” br. od 9/87 do 38/89). Nadalje, Vrhovni sud nije imao u vidu član 7 Zakona o eksproprijaciji kojim je određeno da se moglo eksproprisati za potrebe društveno-političkih zajednica, društveno-političkih organizacija, organizacija udruženog rada i samoupravnih interesnih zajednica, što nije slučaj u konkretnom predmetu, jer je eksproprijacija izvršena u korist trećetuženog kao fizičkog lica. Zatim, Vrhovni sud podržava stav nižestepenih sudova da je izvršena faktička eksproprijacija dijela nepokretnosti prednika apelanata jer je na njoj izgrađena benzinska stanica i da je stoga eksproprijacija zakonita. Apelanti su naveli da Zakon o eksproprijaciji ne priznaje faktičku eksproprijaciju, pa da stoga ona nije izvršena na zakonit način. Zatim, ugovor od 7. decembra 1994. godine kao pravni posao zaključen između Opštine Žepče i trećetuženog, u kojem je predmet ista nepokretnost kao i u rješenju o eksproprijaciji od 7. decembra 1994. godine, kao pravni posao u smislu odredbe člana 103 ZOO-a ne proizvodi pravno dejstvo, i to od njegovog zaključenja, jer je suprotan prinudnim propisima. Apelanti smatraju da trećetuženi kao sticalac dijela nepokretnosti koja je svojina njihovog prednika nije zakonski sticalac, ni savjestan sticalac, niti su prvotuženi i drugotuženi savjesni sticaoci i kao takvi nisu mogli steći pravo svojine bez obzira na to što su se upisali s pravom svojine u javnoj evidenciji nepokretnosti jer upis nije izvršen na zakonit način. Apelanti su naveli da su tužbeni zahtjev zasnovali na odredbi člana 104 stav 1 ZOO-a, te su citirali sadržaj navedene odredbe.
b) Odgovor na apelaciju
17. Vrhovni sud je naveo da se apelacijom ukazuje na pitanje pravnog učinka nepravosnažnog rješenja o eksproprijaciji, te da li se nepokretnost može eksproprisati u korist fizičkog lica. Vrhovni sud je ukazao da ostaje pri stavu da se u konkretnom slučaju radi o faktičkoj eksproprijaciji, te je naveo da uspostava ranijeg stanja nije moguća, tako da apelanti imaju samo pravo na naknadu koja se određuje prema odredbama Zakona o eksproprijaciji. Zatim, istaknuto je da pitanje koje se pokreće u apelaciji, da li se nepokretnost može eksproprisati u korist fizičkog lica, nije postavljeno u reviziji i nije bilo predmet revizionog ispitivanja. U kontekstu tog pitanja, Vrhovni sud je naveo da je na osnovu rješenja o eksproprijaciji Opštine Žepče eksproprisan dio nepokretnosti prednika apelanata jer je utvrđen javni interes za izgradnju benzinske stanice, bez navođenja korisnika eksproprijacije. Dakle, korisnik eksproprijacije u fizičkom licu nije označen u rješenju o eksproprijaciji, već mu je eksproprisana nepokretnost kao građevinsko zemljište rješenjem od 7. decembra 1994. godine dodijeljena na korišćenje, na osnovu čega je trećeapelant preuzeo u posjed eksproprisanu nepokretnost te izgradio benzinsku stanicu. Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije.
18. Kantonalni sud je naveo da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji. U vezi s tim, istaknuto je da ostaje pri obrazloženju i razlozima iz drugostepene presude, te je predložio da se apelacija odbije.
19. Opštinski sud je naveo da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu u toku prvostepenog postupka.
20. Drugotuženi je naveo da su apelanti imali mogućnost, koju su u potpunosti iskoristili, da slobodno i ravnopravno raspravljaju u predmetnoj pravnoj stvari, te da dokazuju iznesene tvrdnje. Takođe, istaknuto je da niti u jednom dijelu parničnog postupka nisu povrijeđena prava na koja su se apelanti pozvali.
V.Relevantni propisi
21. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljivan u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, koji glasi: Ništavost Član 103. stav (1) Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo.
22. Zakon o eksproprijaciji – prečišćeni tekst („Službeni list SRBiH“ br. 12/87 i 38/89) u relevantnom dijelu glasi:
Član 7. stav (1) Eksproprijacija se može vršiti za potrebe društveno-političke zajednice, mjesne zajednice, organizacije udruženog rada, samoupravne interesne zajednice, društveno-političke organizacije, zakonom određene društvene organizacije i druge samoupravne organizacije i zajednice (korisnik eksproprijacije).
Član 31. stav (1) Korisnik eksproprijacije stiče pravo na posjed eksproprisane nepokretnosti danom pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji ili danom koji je tim rješenjem određen, a koji ne može pasti prije pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji.
23. Zakon o eksproprijaciji („Službene novine Federacije BiH“ br. 70/07, 36/10, 25/12, 8/15 – odluka US i 34/16) u relevantnom dijelu glasi:
Član 31. stav (1) Korisnik eksproprijacije stiče pravo na posjed eksproprisane nekretnine danom pravomoćnosti rješenja o eksproprijaciji ukoliko je do tada ranijem vlasniku isplatio naknadu za eksproprisanu nekretninu, odnosno predao u posjed drugu odgovarajuću nekretninu, a u protivnom danom isplate naknade, odnosno predajom u posjed druge odgovarajuće nekretnine ukoliko se raniji vlasnik i korisnik nekretnine drugačije ne sporazumiju. VI.Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
Dopustivost apelacije u odnosu na drugoapelantkinju
26. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na drugoapelantkinju, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 stav (3) tačka d) Pravila Ustavnog suda.
27. Član 18 stav (3) tačka d) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
d) apelaciju je podnijelo neovlašćeno lice;
28. U pogledu dopustivosti apelacije u odnosu na drugoapelantkinju, Ustavni sud ukazuje da je advokat Branko Gudalo podnio apelaciju u ime apelanata uz koju nije dostavio punomoć za zastupanje pred Ustavnim sudom. Na zahtjev Ustavnog suda, advokat Branko Gudalo nije dostavio „posebnu punomoć za zastupanje pred Ustavnim sudom“ za drugoapelantkinju u smislu člana 21 stav (2) Pravila Ustavnog suda. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je apelaciju u ime drugoapelantkinje podnijelo neovlašćeno lice.
29. Imajući u vidu odredbu člana 18 stav (3) tačka d) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je apelaciju podnijelo neovlašćeno lice, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
Dopustivost apelacije u odnosu na prvoapelanta i trećeapelantkinju
30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 44 0 P 018829 18 Rev od 19. decembra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu Vrhovnog suda punomoćnik prvoapelanta i trećeapelantkinje je primio 23. marta 2020. godine, a apelacija je podnesena 8. maja 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
32. Prvoapelant i trećeapelantkinja smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
33. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
34. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
35. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju predmetni postupak vodio radi djelimičnog utvrđenja ništavosti vansudske nagodbe i ugovora o kupoprodaji nepokretnosti, te zahtjeva za predaju u posjed nepokretnosti, dakle radi se o predmetu građanskopravne prirode, pa, stoga, prvoapelant i trećeapelantkinja u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
36. Prvoapelant i trećeapelantkinja, u suštini, smatraju da su redovni sudovi u konkretnom slučaju proizvoljno primijenili pozitivnopravne propise (Zakon o eksproprijaciji i ZOO). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
37. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom parničnom postupku odlučeno o tužbenom zahtjevu kojim je traženo da se utvrdi da su djelimično ništavi vansudska nagodba i ugovor o kupoprodaji nepokretnosti, te o predaji u posjed dijela predmetne nepokretnosti, dok su apelanti u toku prvostepenog postupka povukli alternativno postavljeni tužbeni za isplatu određenog novčanog iznosa na ime naknade tržišne vrijednosti dijela nepokretnosti. Zatim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, na sve tri instance, bili saglasni u zaključku da konkretni tužbeni zahtjev nije osnovan. U vezi s tim, iz obrazloženja presude prvostepenog suda slijedi iscrpna hronologija preduzetih pravnih radnji, odnosno relevantne činjenice koje se odnose na odluke (akte) Opštine Žepče vezano za utvrđeni opšti interes, eksproprijaciju dijela nepokretnosti prednika apelanata i dodjelu trećetuženom predmetne nepokretnosti radi izgradnje benzinske stanice, te zaključenu vansudsku nagodbu i ugovor o kupoprodaji nepokretnosti i to činjenično utvrđenje u konkretnom slučaju nije sporno. U odnosu na zahtjev kojim su tražili utvrđenje ništavim vansudske nagodbe i ugovora o kupoprodaji nepokretnosti, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presuda redovnih sudova proizlazi zaključak da vansudska nagodba i kupoprodajni ugovor nisu ništavi, pri čemu su se pozvali na odredbe člana 103 stav 1 ZOO-a. Ustavni sud ukazuje da je članom 103 stav 1 ZOO-a propisano da je ugovor ništavan ukoliko je protivan Ustavu Bosne i Hercegovine, propisima te moralu društva, ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo. U vezi s tim, istaknuto je da su tuženi prilikom zaključenja vansudske nagodbe (drugotuženi i trećetuženi), te ugovora o kupoprodaji nepokretnosti (prvotuženi i drugotuženi) kao teretnim pravnim poslovima vršili promet novoformirane parcele (samim tim i dijela nepokretnosti prednika apelanata) na kojoj je izgrađena benzinska stanica, koji nije zabranjen, te da su tom prilikom postupali savjesno i s povjerenjem u zemljišne knjige, pouzdajući se u službene evidencije i akte Opštine Žepče. Takođe, Vrhovni sud je u osporenoj odluci ukazao šta je bilo potrebno dokazati da bi se mogla utvrditi ništavost vansudske nagodbe i ugovora o kupoprodaji nepokretnosti, što u konkretnom predmetu nije učinjeno (vidi tačku 13 odluke).
38. Nadalje, u odnosu na apelacione navode da se eksproprijacija dijela nepokretnosti, u skladu sa članom 7 Zakona o eksproprijaciji, nije mogla izvršiti u korist trećetuženog kao fizičkog lica, Ustavni sud zapaža da je rješenjem o eksproprijaciji Opština Žepče samo izvršila eksproprijaciju dijela nepokretnosti prednika apelanata (nakon što je utvrdila opšti interes za izgradnju benzinske stanice), dok je trećetuženom (rješenjem o dodjeli na korišćenje građevinskog zemljišta) dodijeljen dio nepokretnosti prednika apelanata na korišćenje, te da shodno tome Ustavni sud smatra da nisu osnovani apelacioni navodi da je eksproprijacija izvršena u korist trećetuženog. Zatim, Ustavni sud zapaža da nije sporna činjenica da je novoformirana parcela privedena namjeni tako što je izgrađena benzinska stanica, u koju svrhu je Opština Žepče utvrdila opšti interes i donijela rješenje o eksproprijaciji koje je naknadno poništeno i predmet vraćen na ponovni postupak. Dakle, rješenje o eksproprijaciji nije pravosnažno u skladu s odredbama člana 31 stav 1 Zakona o eksproprijaciji, koji je važio u vrijeme donošenja rješenja o eksproprijaciji. Ustavni sud ukazuje da je navedenom odredbom bilo regulisano da korisnik eksproprijacije pravo na posjed eksproprisane nepokretnosti stiče danom pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji ili danom koji je tim rješenjem određen, a ne može pasti prije pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji. S obzirom na utvrđene činjenice, redovni sudovi su zaključili da se u konkretnom slučaju radi o faktičkoj eksproprijaciji (faktičko deposjediranje), te da u takvoj situaciji nije moguća uspostava ranijeg stanja. Shodno tome, te imajući u vidu činjenicu da nije utvrđena tržišna vrijednost dijela nepokretnosti, niti je realizovan sporazum o naknadi, Vrhovni sud je ukazao da u tom slučaju prvoapelant i trećeapelantkinja imaju pravo na naknadu u skladu s odredbama Zakona o eksproprijaciji, koje ne zastarijeva. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi raspravljao o navedenom pravnom pitanju, tj. kada su faktičkom eksproprijacijom fizička ili pravna lica lišena prava svojine, pa je osnov tužbenog zahtjeva u stvari zahtjev za povrat svojine. Budući da povrat i uspostava prijašnjeg stanja nisu mogući zbog privođenja namjeni ranije nepokretnosti, to apelantima pripada pravo da traže naknadu za oduzete nepokretnosti (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 2986/11 od 18. novembra 2014. godine i AP 4457/11 od 9. decembra 2014. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).
39. Dovodeći u vezu relevantne zakonske odredbe s odlučenjem Vrhovnog suda i nižestepenih sudova i obrazloženjima koja su u vezi s tim dali, Ustavni sud, nasuprot apelacionim navodima, ne nalazi elemente proizvoljnosti u primjeni odredaba ZOO-a i Zakona o eksproprijaciji. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi imali u vidu okolnosti relevantne za odlučenje, te su dali jasne i precizne razloge zbog čega su odbili konkretni tužbeni zahtjev, koje razloge Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Štaviše, Ustavni sud zapaža da argumentacija apelanata o nevaljanosti postupka eksproprijacije u stvari ide u prilog stavu redovnih sudova da je u konkretnom slučaju riječ o faktičkoj eksproprijaciji i njenim posljedicama, a ne eksproprijaciji u skladu sa Zakonom o eksproprijaciji i pravnim posljedicama koje bi u tom slučaju nastupile.
40. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
41. Prvoapelant i trećeapelantkinja smatraju da im je povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelanti ove navode u suštini zasnivaju na istim tvrdnjama koje su istakli u vezi s pravom na pravično suđenje (primjena prava), koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je utvrdio da su neosnovani. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
VIII.Zaključak
42. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine kada su Vrhovni sud i nižestepeni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali jasne razloge zbog čega je odbijen tužbeni zahtjev apelanata, zaključujući da je u konkretnom slučaju riječ o faktičkoj eksproprijaciji nepokretnosti prednika apelanata u kojem slučaju apelanti imaju pravo na naknadu, koje ne zastarijeva, pri čemu nema ničega što bi ukazalo na proizvoljnu primjenu relevantnih zakonskih normi.
43. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se kršenje navedenog prava dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje (primjena prava), za koje je Ustavni sud zaključio da je neosnovano.
44. Na osnovu člana 18 stav (3) tačka d) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić