Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2768/21 (A. D.)
Odluka donesena 03. 11. 2021.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
- Član 2. P broj 4 uz EK – sloboda kretanja
- Sloboda kretanja
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Apelacija preuranjena
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2768/21
Apelacija
Odluka o meritumu
03. 11. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2768/21, rješavajući apelaciju Alije Delimustafića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačke h) i l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 3. novembra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Alije Delimustafića podnesena protiv rješenjâ Kantonalnog suda u Sarajevu br. 09 0 K 026508 21 Kv 131 od 28. septembra 2021. godine, 09 0 K 026508 21 Kv 130 od 16. septembra 2021. godine i 09 0 K 026508 21 Kv 128 od 7. juna 2021. godine u odnosu na član II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te član 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Alije Delimustafića podnesena protiv rješenjâ Kantonalnog suda u Sarajevu br. 09 0 K 026508 21 Kv 131 od 28. septembra 2021. godine, 09 0 K 026508 21 Kv 130 od 16. septembra 2021. godine i 09 0 K 026508 21 Kv 128 od 7. juna 2021. godine u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Alije Delimustafića podnesena protiv rješenjâ Kantonalnog suda u Sarajevu br. 09 0 K 026508 21 Kv 131 od 28. septembra 2021. godine, 09 0 K 026508 21 Kv 130 od 16. septembra 2021. godine i 09 0 K 026508 21 Kv 128 od 7. juna 2021. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda jer je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Alija Delimustafić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Ifet Feraget, advokat iz Sarajeva, podnio je 2. augusta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 026508 21 Kv 128 od 7. juna 2021. godine.
2. Apelantov punomoćnik je dopunio apelaciju 27. septembra i 22. oktobra 2021. godine, te je apelaciju podnio i protiv rješenjâ Kantonalnog suda br. 09 0 K 026508 21 Kv 131 od 28. septembra 2021. godine i 09 0 K 026508 21 Kv 130 od 16. septembra 2021. godine koja su u međuvremenu donesena.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 7. septembra i 12. oktobra 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Kantonalni sud i Tužilaštvo su dostavili odgovor na apelaciju 9. i 15. septembra 2021. godine i povodom dopune apelacije 19. oktobra 2021. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
6. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 1719/20 od 2. jula 2020. godine utvrdio povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u vezi s pravom na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju i naložio Kantonalnom sudu da odmah u odnosu na apelanta ispita daljnju potrebu primjene mjera zabrane izrečenih Rješenjem Kantonalnog suda broj 09 0 K 026508 18 K od 16. jula 2019. godine.
Osporena rješenja
7. U postupku ponovnog odlučivanja o izrečenim mjerama zabrane Kantonalni sud je donio Rješenje broj 09 0 K 026508 18 K od 20. maja 2021. godine kojim je utvrđeno da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost trajanja mjere zabrane apelantu, i to: zabrana putovanja van granica BiH u skladu sa članom 140. stav 2. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) bez prethodnog odobrenja suda, izdavanja novog pasoša, kao i korištenja lične karte za prelazak državne granice. Navedene mjere će, kako je navedeno u dispozitivu rješenja, izvršiti Granična policija unošenjem zabrane u glavni centar za obradu podataka, uz upozorenje da se u slučaju nepridržavanja izrečenih mjera apelantu može odrediti pritvor.
8. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelantu rješenjem od 31. decembra 2020. godine izrečena mjera zabrane putovanja van granica BiH bez prethodnog odobrenja suda (član 140. stav 2. ZKPFBiH), da je u postupku redovne kontrole opravdanosti daljnjeg trajanja mjera zabrane Kantonalni sud 11. marta 2021. godine donio rješenje kojim se apelantu produžavaju mjere zabrane, da je zatim uvažena žalba apelantovog branioca i rješenje od 11. marta 2021. godine ukinuto, te predmet vraćen na ponovno odlučivanje, da je, u smislu člana 140b. stav 6. ZKPFBiH (dvomjesečno ispitivanje neophodnosti trajanja mjera zabrane), u postupku ponovnog odlučivanja, uvažavajući razloge iz ukidnog rješenja, ocijenjeno da i dalje postoje razlozi koji opravdavaju daljnje trajanje izrečenih mjera zabrane. U nastavku su navedeni razlozi za takav stav, te su u tom pravcu ponovljene radnje koje se apelantu optužnicom Tužilaštva od 6. oktobra 2017. godine stavljaju na teret i iz kojih dokaza proizlazi osnovana sumnja o počinjenju krivičnih djela organiziranog kriminala u vezi s krivičnim djelima zloupotrebe položaja ili ovlaštenja, krivotvorenja isprave, prevare, pranja novca, davanja lažnog iskaza i pomoći učiniocu poslije učinjenog krivičnog djela. U nastavku je naveden sadržaj dokaza koje je sud imao u vidu, koji su obrazloženi posebno, te da se u tom pravcu nisu izmijenile okolnosti u odnosu na one koje su postojale prilikom vršenja posljednje kontrole izrečenih mjera zabrane.
9. Pored postojanja osnovane sumnje, Kantonalni sud je ocijenio da i dalje postoji poseban pritvorski razlog – opasnost od bjekstva iz člana 146. stav 1. tačka a) ZKPFBiH, te da je iz tog razloga neophodno daljnje trajanje mjere zabrane putovanja van granica BiH bez prethodnog odobrenja suda u skladu sa članom 140. stav 2. ZKPFBiH. U vezi s postojanjem razloga koji opravdavaju navedenu mjeru zabrane, na prvom mjestu je istaknuta visina zaprijećene kazne za krivična djela za koja se apelant tereti, kao i činjenica da je lišen slobode na osnovu međunarodne potjernice, i to dok se nalazio u bjekstvu nakon puštanja na slobodu, te da je slobode lišen na području Karlovca u Republici Hrvatskoj. Te okolnosti, kako je dalje obrazloženo, upućuju na bojazan da bi apelant u slučaju ukidanja mjera zabrane mogao pobjeći, te da bi postao nedostupan organima gonjenja. Osim toga, kako je dalje obrazloženo, apelant je prilikom lišenja slobode koristio lažna imena, imao rezerviranu (kupljenu) kartu za Tajland, a cijenjena je i okolnost da posjeduje značajnu imovinu u inostranstvu. Sve navedene okolnosti, prema mišljenju Kantonalnog suda, upućuju na bojazan od apelantovog bjekstva, zbog čega se njegovo prisustvo i neometano vođenje krivičnog postupka koji je u toku može osigurati samo mjerama zabrane. Ta bojazan se procjenjuje u svakoj konkretnoj situaciji pa su navedene okolnosti o kojima je prethodno bilo govora ocijenjene kao okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva.
10. Osim toga, Kantonalni sud je imao u vidu odredbu člana 137. stav 2. ZKPFBiH prema kojoj se neće primijeniti teža mjera ako se ista svrha može postići primjenom blaže mjere, te da se izrečenim mjerama u okolnostima konkretnog slučaja osigurava neometano i efikasno vođenje krivičnog postupka uz minimum ograničenja prava apelanta kao optuženog.
11. Vijeće Kantonalnog suda je odlučujući o apelantovoj žalbi donijelo Rješenje broj 09 0 K 026508 21 Kv 128 od 7. juna 2021. godine kojim je žalba odbijena kao neosnovana. U obrazloženju je navedeno da je prvostepeno rješenje ispitano u granicama žalbenih razloga kojima je ukazano na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, bitne povrede odredaba krivičnog postupka i povrede prava na slobodu kretanja, te je zaključeno da je žalba neosnovana. Razlozi neosnovanosti žalbe su navedeni u nastavku obrazloženja i u tom pravcu istaknuto da se apelantovom žalbom ne dovodi u pitanje postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za produženje mjera zabrane. Zatim je ponovljeno da je pobijanim rješenjem produženo trajanje mjera zabrane, a da je pritvor apelantu bio određen upravo iz razloga koji u žalbi osporava apelantov branilac – opasnosti od bjekstva, pa vijeće nije našlo postojanje kontradiktornosti budući da konkretne okolnosti ukazuju da je apelant po ukidanju pritvora otputovao u Republiku Hrvatsku, da je koristio lažna imena i izvršio rezervaciju avionske karte. Upravo te okolnosti ukazuju na konkretnu opasnost od bjekstva jer je apelant imao znanje o vrsti i težini krivičnih djela koja mu se stavljaju na teret.
12. U pogledu neosnovanosti žalbenih navoda da su u pitanju okolnosti koje datiraju od 2016. godine, vijeće Kantonalnog suda je naglasilo da je pobijanim rješenjem samo vršena kontrola daljnjeg trajanja izrečenih mjera zabrane, kao i da kontrola opravdanosti daljnjeg trajanja mjera predstavlja samo provjeru da li su se i u kojoj mjeri kod apelanta izmijenile okolnosti i da li eventualno izmijenjene okolnosti imaju utjecaj na daljnju primjenu svih ili pojedinih mjera zabrane. Osim toga, vijeće Kantonalnog suda je podsjetilo da poštovanje mjera zabrane i ponašanje u skladu s izrečenim mjerama ne predstavlja razlog za ukidanje mjera zabrane, kako se u žalbi pogrešno tvrdi. U konačnici je zaključeno da bi ukidanjem mjera zabrane putovanja van granica BiH postojala osnovana bojazan da bi apelant mogao pobjeći i na taj način postati nedostupan organima krivičnog gonjenja. Pravilnim je ocijenjen zaključak iz pobijanog rješenja da se daljnjim trajanjem mjere zabrane može osigurati apelantovo prisustvo i uspješno vođenje krivičnog postupka jer je apelantu kretanje ograničeno na teritoriji BiH, čime se, prema mišljenju vijeća, uspješno otklanja opasnost od bjekstva. Produžene mjere su, kako je zaključeno, proporcionalne procesnim ciljevima zbog kojih su izrečene, te je njima uspostavljen razuman odnos između ograničenja apelantovih prava i sloboda i omogućavanja nesmetanog vođenja i kontinuiteta krivičnog postupka. Također je zaključeno da su neosnovani žalbeni navodi da se apelantovo prisustvo u krivičnom postupku osigurava datim jamstvom jer zakon ne isključuje primjenu mjera zabrane u slučaju davanja jamstva, a osnovni cilj svih navedenih mjera je osiguranje apelantovog prisustva i nesmetano vođenje krivičnog postupka. S obzirom na to da u žalbi nisu navedene nove činjenice i okolnosti koje bi bile od utjecaja na daljnje trajanje produženih mjera zabrane, to je žalba odbijena kao neosnovana.
13. Žalbeni navodi da je sud propustio da izvrši kontrolu mjera zabrane svaka dva mjeseca ne dovode u pitanje zakonitost pobijanog rješenja, da činjenica što prethodno nije vršena kontrola mjera zabrane ne znači da one ne egzistiraju, odnosno da nisu na snazi i to ne predstavlja zakonski razlog za ukidanje donesene odluke. Također, vijeće je naglasilo da je riječ o okolnostima koje kao nepromijenjene egzistiraju i dalje i da je sud prilikom vršenja kontrole izvršio provjeru da li je došlo do izmjene ranije utvrđenih okolnosti, te da su stoga neosnovani navodi žalbe da osporeno rješenje predstavlja formalni akt čiji je sadržaj identičan prethodnim rješenjima. Na pravilnost navedenog zaključka ukazuje i činjenica da u žalbi nisu navedene nove činjenice i okolnosti koje bi bile od utjecaja na daljnje trajanje mjera zabrane. Shodno navedenom, vijeće Kantonalnog suda je zaključilo da je pobijano rješenje pravilno i na zakonu zasnovano, te da će se u daljnjem toku postupka voditi računa o neophodnosti održavanja izrečenih mjera zabrane na snazi, a u slučaju promjene ili prestanka razloga zbog kojih su određene one će zamijeniti odgovarajućim blažim mjerama ili ukinuti.
14. U dopuni apelacije od 27. septembra 2021. godine su osporena prvostepena rješenja Kantonalnog suda br. 09 0 K 026508 18 K od 16. jula 2021. godine i 09 0 K 026508 18 K od 16. septembra 2021. godine kojim su apelantu produžene mjere zabrane.
15. U dopuni apelacije od 22. oktobra 2021. godine su osporena rješenja donesena povodom izjavljenih žalbi na navedena rješenja, i to rješenja Kantonalnog suda br. 09 0 K 026508 21 Kv 130 od 16. septembra 2021. godine i 09 0 K 026508 21 Kv 131 od 28. septembra 2021. godine. Naime, Rješenjem vijeća Kantonalnog suda broj 09 0 K 026508 21 Kv 130 od 16. septembra 2021. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv rješenja od 16. jula 2021. godine kojim je utvrđeno da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost trajanja mjere zabrane u smislu člana 140. stav 2. ZKPFBiH. U obrazloženju rješenja je navedeno da žalbeni razlozi kojima je ukazano na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i bitne povrede odredaba krivičnog postupka nisu osnovani. U vezi s tim je istaknuto sljedeće: da odredba člana 140b. tačka 6. ZKPFBiH propisuje dužnost, u konkretnom slučaju predsjednika vijeća, da svaka dva mjeseca ispita da li je primijenjena mjera još potrebna, da kontrola opravdanosti bilo koje mjere zabrane koja u tom procesnom trenutku egzistira predstavlja samo provjeru da li su se i u kojoj mjeri kod apelanta izmijenile okolnosti koje imaju utjecaj na daljnju primjenu svih ili pojedinih mjera zabrane, da su neosnovani žalbeni navodi prema kojima sud u pobijanom rješenju nije naveo nikakve razloge koji bi ukazivali na postojanje naročitih okolnosti koje bi ukazivale na potrebu daljnje primjene mjera zabrane, da je u odnosu na apelanta mjera pritvora bila određena upravo iz razloga koji se u žalbi osporava, odnosno iz osnova člana 146. stav 1. tačka a) ZKPFBiH i da je apelant lišen slobode na osnovu raspisane međunarodne potjernice dok se nalazio u bjekstvu u Republici Hrvatskoj u vrijeme kada mu je rješenjem suda bio ukinut pritvor i da je ispravan zaključak pobijanog rješenja da bi ukidanjem mjera zabrane postojala osnovana bojazan da bi apelant mogao pobjeći i na taj način spriječiti neometano vođenje krivičnog postupka. U tom kontekstu je zaključeno da su produžene mjere zabrane proporcionalne procesnim ciljevima zbog kojih su izrečene, te da je uspostavljen razuman odnos između ograničenja apelantovih prava i sloboda i omogućavanja kontinuiteta krivičnog postupka. Stoga su neosnovanim ocijenjeni žalbeni navodi da se apelantovo prisustvo može osigurati datim jamstvom jer zakon ne isključuje primjenu mjera zabrane u slučaju davanja jamstva, a sve s ciljem osiguranja apelantovog prisustva i nesmetanog vođenja krivičnog postupka s obzirom na utvrđene zakonske razloge iz osnova odredbe člana 146. stav 1. tačka a) ZKPFBiH za analognu primjenu mjera zabrane.
16. Vijeće Kantonalnog suda je Rješenjem broj 09 0 K 026508 21 Kv 131 od 28. septembra 2021. godine odbilo apelantovu žalbu izjavljenu protiv rješenja od 16. septembra 2021. godine kojim je, kao i prethodnim rješenjem, utvrđeno da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost trajanja mjere zabrane. U obrazloženju su, nakon navođenja žalbenih osnova kojima su kao i u prethodnom rješenju istaknuti razlozi u pravcu neopravdanosti trajanja mjera zabrane, istaknuti razlozi iz kojih suštinski proizlazi da su mjere zabrane, bez obzira na već dato jamstvo, i dalje neophodne radi osiguranja neometanog vođenja krivičnog postupka. Vijeće Kantonalnog suda je suštinski ponovilo razloge kao u prethodnom rješenju od 16. septembra 2021. godine naglasivši pri tome da su neosnovani navodi žalbe prema kojima apelantovo ponašanje nakon ukidanja pritvora i izricanja mjera ukazuje na njihovu neopravdanost. U vezi s tim je naglašeno da poštovanje mjera zabrane, odnosno ponašanje u skladu s izrečenim mjerama ne predstavljaju razlog za ukidanje mjera zabrane jer nepoštovanje mjera predstavlja razlog za izricanje pritvora, na što je apelant upozoren, pa s obzirom na to da u žalbi nisu iznesene nove činjenice i okolnosti koje bi bile od utjecaja na daljnje trajanje mjera zabrane, žalba je odbijena kao neosnovana. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
17. Apelacijom je ukazano na povredu prava na slobodu i sigurnost, pravo na pravično suđenje, pravo na slobodu kretanja iz čl. II/3.d), e) i m) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 5. stav
3. Evropske konvencije, člana 6. Evropske konvencije i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, te povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
18. Obrazlažući povrede navedenih prava, u apelaciji se ističe da je pobijanim rješenjima nakon dužeg perioda izvršena kontrola mjera zabrane, ali da je stvarna kontrola izvršena 31. decembra 2020. godine nakon Odluke Ustavnog suda broj AP 1719/20. Ovo iz razloga, kako je dalje navedeno, što je u aprilu 2021. godine usvojena apelantova žalba i ex tunc ukinuto prethodno prvostepeno rješenje kojim su produžene mjere zabrane. Zbog propusta suda da u zakonom propisanom roku, svaka dva mjeseca, ispita da li su mjere zabrane još potrebne, usvojena je apelanova prethodna apelacija i donesena Odluka broj AP 1719/20 kojom je utvrđena povreda prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
19. Apelacijom se, osim toga, ukazuje na propust „stvarne“ kontrole mjera zabrane tvrdnjom da osporena rješenja predstavljaju formalni akt čiji je sadržaj identičan prethodnim rješenjima. U vezi s tim se ističe da su sudovi propustili obrazložiti daljnje trajanje izrečenih (produžavanih) mjera u vezi s ranije određenim jamstvom i da su u tom pravcu izostali razlozi o tim odlučnim činjenicama. U okviru povrede prava na slobodu se ističe da je apelantu zbog opasnosti od bjekstva umjesto pritvora ranije određeno jamstvo i da stoga nema mjesta i određivanju mjera zabrane. Na taj način se, kako smatra, krši i pravo na pravično suđenje, odnosno pravo da od suda dobije odgovor na bitna činjenična i pravna pitanja o postojanju zakonskih uvjeta za primjenu pojedinih mjera.
20. U dopuni je navedeno da su nakon podnošenja apelacije donesena još dva prvostepena rješenja od 16. jula i 16. septembra 2021. godine u kojima ponovo nije navedeno na osnovu koje zakonske odredbe se apelantu pored određenog jamstva određuju i predmetne mjere zabrane, te da iz istih razloga koji su navedeni u apelaciji navode apelacije proširuje na navedena rješenja. U dopuni od 22. oktobra 2021. godine su osporena drugostepena rješenja donesena povodom žalbi izjavljenih protiv naprijed navedenih prvostepenih rješenja, te istaknuto da ponovo nedostaju razlozi za primjenu mjera zabrane.
II.Odgovor na apelaciju
21. Kantonalni sud smatra da je apelacija neosnovana iz sljedećih razloga: žalbom se ne dovodi u pitanje i ne osporava postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za produženje mjere zabrane, da je pobijanim rješenjem apelantu produženo trajanje izrečenih mjera zabrane u skladu s relevantnim odredbama ZKPFBiH, da su neosnovani navodi prema kojima je riječ o okolnostima iz 2016. godine, da kontrola opravdanosti daljenjg trajanja mjera ne zahtijeva nužno da se između dvije kontrole javljaju nove okolnosti. Naglašeno je da je pobijanim rješenjem samo vršena kontrola daljnjeg trajanja izrečenih mjera zabrane, kao i da kontrola opravdanosti daljnjeg trajanja mjera predstavlja samo provjeru da li su se i u kojoj mjeri kod apelanta izmijenile okolnosti, kao i da li eventualno izmijenjene okolnosti imaju utjecaj na daljnju primjenu svih ili pojedinih mjera zabrane. Zatim je istaknuto da poštovanje mjera zabrane i ponašanje u skladu s izrečenim mjerama ne predstavljaju razlog za ukidanje mjera zabrane. Neosnovani su, prema mišljenju Kantonalnog suda, navodi apelacije i žalbe da se nesmetano vođenje krivičnog postupka osigurava datim jamstvom jer zakon ne isključuje primjenu mjera zabrane uz jamstvo budući da je krajnji cilj svih mjera osiguranje prisustva (apelanta-optuženog) i nesmetano vođenje krivičnog postupka. Kantonalni sud smatra da u konkretnom slučaju osporenim rješenjima nije učinjena nijedna povreda koja bi utjecala na njihovu zakonitost jer je zaključak o neophodnosti daljnjeg trajanja izrečenih mjera zasnovan na konkretnim dokazima objektivne prirode.
22. Tužilaštvo smatra da osporenim rješenjima nisu povrijeđena apelantova prava na koja je apelacijom ukazano jer su mjere zabrane izrečene na osnovu odredbe člana 140. ZKPFBiH, a apelacijom se tvrdi da je propust suda da postupi prema članu 140. b) stav 6. ZKPFBiH. Kantonalni sud je u pobijanim rješenjima, prema ocjeni Tužilaštva, dao valjanu argumentaciju za mjere zabrane koje su u okolnostima konkretnog slučaja osnovane i potrebne. Predloženo je da se apelacija odbije. V.Relevantni propisi
23. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Odjeljak 1. Zajednička odredba Član 137.
Vrste mjera (1) Mjere koje se mogu preduzeti prema optuženom za obezbjeđenje njegove prisutnosti i za uspješno vođenje krivičnog postupka jesu poziv, dovođenje, zabrana napuštanja boravišta, jemstvo i pritvor.
(2) Prilikom odlučivanja koju će od navedenih mjera primijeniti, nadležni organ pridržavaće se uslova određenih za primjenu pojedinih mjera, vodeći računa da se ne primjenjuje teža mjera ako se ista svrha može postići blažom mjerom.
(3) Ove mjere ukinuće se i po službenoj dužnosti odmah kada prestanu razlozi koji su ih izazvali, odnosno zamijeniće se drugom blažom mjerom kada za to nastupe uslovi.
(4) Odredbe ove glave shodno se primjenjuju i na osumnjičenog.
Odjeljak 4. Mjere zabrane Član 140.
Zabrana napuštanja boravišta i zabrana putovanja (1) Ako postoje okolnosti koje ukazuju da bi osumnjičeni ili optuženi mogao pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto ili u inozemstvo, sud može, obrazloženim rješenjem, zabraniti osumnjičenom ili optuženom da napusti boravište.
(2) U okolnostima iz stava (1) ovog člana sud može, bilo kao dodatnu mjeru uz zabranu napuštanja boravišta bilo kao zasebnu mjeru, narediti privremeno oduzimanje putnih isprava uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i zabranu korištenja osobne karte za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine (zabrana putovanja).
Član 140b. stav (6) Izricanje mjera zabrane (...)
(5) Mjere zabrane mogu trajati dok za to postoji potreba, a najduže do pravosnažnosti presude ako toj osobi nije izrečena kazna zatvora i najkasnije do upućivanja na izdržavanje kazne ako je toj osobi izrečena kazna zatvora. Zabrana putovanja može također trajati dok izrečena novčana kazna nije plaćena u potpunosti i/ili dok se u potpunosti ne izvrši odluka o imovinsko-pravnom zahtjevu i/ili o oduzimanju imovinske koristi.
(6) Sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili sudija, odnosno predsjednik vijeća dužni su svaka dva mjeseca ispitati da li je primijenjena mjera još potrebna.
(7) Protiv rješenja kojim se određuju, produžavaju ili ukidaju mjere zabrane stranka, odnosno branitelj može podnijeti žalbu, a tužitelj i protiv rješenja kojim je njegov prijedlog za primjenu mjere odbijen. O žalbi odlučuje vijeće iz člana 25. stav (6) ovog Zakona u roku od tri dana od dana prijema žalbe. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.
VI.Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
Dopustivost apelacije u odnosu na navode o povredi prava na ličnu slobodu i sigurnost
26. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
27. U vezi s navodima apelacije da je osporenim odlukama povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u više svojih odluka naglasio da se pravo na ličnu slobodu ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode.
28. Ustavni sud ukazuje da se, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pod lišenjem slobode smatra mjera javne vlasti kojom se pojedinac zadržava na ograničenom određenom mjestu jedno određeno vrijeme, i to protivno ili bez svoje slobodne volje (vidi Evropski sud, Guzzardi protiv Italije, presuda od 6. novembra 1980. godine, serija A, stav 92).
29. Pri tome, kod razgraničenja hapšenja, lišenja i ograničenja slobode osnovni kriteriji su način teritorijalnog ograničenja kretanja, dužina tog ograničenja, kao i poseban pravni status lica u pitanju. U odnosu na teritorijalni kriterij, nesporno je da lišenje slobode u smislu člana 5. Evropske konvencije predstavlja boravak u zatvoru, dakle u zatvorenoj ustanovi u okviru koje je dopuštena čak i potpuna sloboda kretanja. Zadržavanje lica u pritvoru ili sličnoj ustanovi ili na bilo kojem drugom mjestu gdje je licu fizički ograničeno kretanje po naredbi policije ili drugih javnih vlasti, također, potpada pod lišenje slobode iz člana 5. Evropske konvencije. S druge strane, svako prinudno zadržavanje na teritorijalno ograničenom mjestu koje ne čini zatvorenu ustanovu ne predstavlja lišavanje, već naprotiv samo ograničenje prava slobode (vidi Evropski sud, Bozano protiv Francuske, presuda od 18. decembra 1986. godine, serija A, broj 4). Također, kućni pritvor se smatra lišavanjem, a ne ograničenjem prava slobode, pogotovo ako je vezan za zabranu komunikacije sa vanjskim svijetom. S druge strane, mjere koje se koriste kao sredstvo za osiguranje prisustva okrivljenog u postupku, kao što su zabrana napuštanja boravišta, obaveza javljanja nadležnim vlastima u određeno vrijeme i na određenom mjestu, predstavljaju mjere ograničenja, ali ne i lišavanje slobode.
30. Dovodeći u vezu mjere zabrane koje su apelantu izrečene osporenim rješenjima, i to da mu se zabranjuje putovanje van granice BiH bez prethodnog odobrenja suda, izdavanje nove putne isprave i korištenje lične karte za prelazak državne granice, Ustavni sud nalazi da navedene mjere po svom sadržaju i posljedicama koje iz njih proizlaze ne predstavljaju mjere lišavanja slobode (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 2491/17 od 25. oktobra 2017. godine, stav 30, dostupna na www.ustavnisud.ba).
31. Slijedom toga, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija i dopune apelacije u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
32. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na povredu ovog prava, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda.
Član 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
l) apelacija je preuranjena;
33. U vezi s navodima apelacije o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cijelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje. Eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68, Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).
34. U konkretnom slučaju krivični postupak protiv apelanta još nije okončan (podignuta optužnica), već su u trenutku podnošenja apelacije donesena samo procesna rješenja kojim su kontrolirane izrečene mjere zabrane. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja ne predstavljaju utvrđenje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 3271/13 od 23. decembra 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 26). S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije preuranjena.
35. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
Dopustivost u odnosu na ostale apelacione navode
36. Razmatrajući dopustivost predmeta u odnosu na ostale apelantove navode (o povredi prava iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, te člana 13. Evropske konvencije), Ustavni sud zapaža da je apelant apelacijom osporio Rješenje Kantonalnog suda broj 09 0 K 026508 21 Kv 128 od 7. juna 2021. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelant je osporeno rješenje primio 9. juna 2021. godine, a apelacija je podnesena 2. augusta 2021. godine.
37. Dopunom apelacije od 27. septembra 2021. godine je osporeno Rješenje broj 09 0 K 026508 21 Kv 130 od 16. septembra 2021. godine, a dopunom od 22. oktobra 2021. godine je osporeno Rješenje broj 09 0 K 026508 21 Kv 131 od 28. septembra 2021. godine, protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je apelantov punomoćnik rješenje od 16. septembra 2021. godine primio 27. septembra 2021. godine i isti dan dopunio apelaciju, a rješenje od 28. septembra 2021. godine primio 18. oktobra 2021. godine i apelaciju dopunio 22. oktobra 2021. godine. Iz navedenog proizlazi da su apelacija i dopune apelacije podnesena u roku od 60 dana kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
38. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
39. Apelant smatra da su mu u postupku povodom kontrole opravdanosti mjera zabrane povrijeđena prava iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, te iz člana 13. Evropske konvencije.
Pravo na slobodu kretanja i prebivališta
40. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
m) Pravo na slobodu kretanja i prebivališta.
41. Član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju glasi:
1. Svako ko se zakonito nalazi na teritoriji jedne države ima na toj teritoriji pravo na slobodu kretanja i slobodu izbora boravišta.
2. Svako je slobodan napustiti bilo koju zemlju, uključujući i vlastitu.
3. Nikakva ograničenja ne mogu se postaviti u odnosu na ostvarivanje ovih prava osim onih koja su u skladu sa zakonom i koja su neophodna u demokratskom društvu u interesu državne ili javne sigurnosti, radi očuvanja javnog poretka, radi sprečavanja kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
4. Prava iz stava 1. mogu se u određenim oblastima, također, podvrgnuti ograničenjima koja su uvedena u skladu sa zakonom i opravdana javnim interesom u demokratskom društvu.
42. Ustavni sud podsjeća da je u predmetu broj AP 1719/20 bilo problematizirano nepostupanje Kantonalnog suda i obaveze funkcionalno nadležnog sudije/vijeća da svaka dva mjeseca ispita da li je mjera (zabrane) još potrebna (vidi citirana odluka st. 28. i 29).
43. U konkretnom slučaju, iz apelacionih navoda proizlazi da apelant smatra da Kantonalni sud nije izvršio stvarnu kontrolu izrečenih mjera, već da je to učinio formalno, pozivajući se na ranije razloge koji datiraju od 2016. godine, zanemarujući pritom da je apelantu umjesto pritvora već izrečena mjera jamstva, te da nije svrsishodno da paralelno postoji jamstvo i mjere zabrane.
44. Ustavni sud podsjeća da član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju garantira svakome pravo na slobodu kretanja u okviru određene teritorije i pravo da napusti tu teritoriju, što podrazumijeva pravo da putuje u zemlju u koju po svom izboru može biti primljen (vidi Evropski sud, Khlyustov protiv Rusije, aplikacija broj 28975/05, stav 64, 11. juli 2013. godine, Baumann protiv Francuske, aplikacija broj 33592/96, stav 61, ECHR 2001-V). Ustavni sud napominje da su u skladu s praksom Evropskog suda propisani izuzeci od navedenog prava koji su navedeni u stavu 3. člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, a ta ograničenja trebaju biti u skladu sa zakonom i nužna u demokratskom društvu. U vezi s tim, Ustavni sud će ispitati da li su u konkretnom slučaju zadovoljeni navedeni kriteriji.
45. Iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da su apelantu zbog osnovane sumnje da je počinio krivična djela organiziranog kriminala i dr. (navedeno u uvodu i obrazloženju rješenja) izrečene mjere zabrane putovanja van granica BiH bez prethodnog odobrenja suda, izdavanja novog pasoša i korištenja lične karte za prelazak državne granice koju kontrolira Granična policija BiH.
46. Ustavni sud podsjeća da je članom 140b. ZKP-a, između ostalog, stavom 5. propisano da mjera zabrane može trajati dok za to postoji potreba, a najduže do pravosnažnosti presude; stavom 6. sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili sudija, odnosno predsjednik vijeća dužni su svaka dva mjeseca ispitati da li je primijenjena mjera još potrebna; te stavom 7. da protiv rješenja kojim se određuju, produžavaju ili ukidaju mjere zabrane stranka (tužilac i osumnjičeni/optuženi), odnosno branilac može podnijeti žalbu.
47. Ustavni sud zapaža da iz navedene zakonske odredbe nedvosmisleno proizlazi zaključak da se izrečene mjere obavezno kontroliraju svaka dva mjeseca, da se u postupku određivanja, produženja ili ukidanja mjera zabrane shodno primjenjuju odredbe ZKPFBiH u skladu s kojim sud postupa prilikom određivanja, produženja ili ukidanja mjere pritvora, tj. da je osiguran adversarni postupak u kojem je i Tužilaštvu i osumnjičenom, odnosno optuženom osigurano da se mogu izjasniti o određivanju, produženju ili ukidanju mjera zabrane. Najzad, prema navedenom zakonskom rješenju, obaveza sudije je da donese rješenje kako prilikom određivanja mjera zabrane, tako i u povodu njihove dvomjesečne kontrole, odnosno ukidanja, koje po žalbi može biti predmet preispitivanja sudskog vijeća.
48. Ustavni sud, dalje, podsjeća da su mjere zabrane propisane ZKPFBiH u poglavlju „Mjere za osiguranje prisustva osumnjičenog, odnosno optuženog i uspješno vođenje krivičnog postupka“, gdje su članom 137. ZKP-a propisane mjere koje se mogu preduzeti prema osumnjičenom, odnosno optuženom kako bi se osigurala njegova prisutnost i uspješno vodio krivični postupak. Dalje, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju apelantu mjere zabrane izrečene umjesto pritvora, s ciljem osiguranja prisustva u krivičnom postupku kao blaže u odnosu na mjeru pritvora. Iz osporenih rješenja proizlazi da je Kantonalni sud u postupku dvomjesečne redovne kontrole ispitao neophodnost daljnjeg trajanja mjera ističući da iz dokaza koje je Tužilaštvo dostavilo proizlazi postojanje osnovane sumnje (koja apelacijom nije problematizirana) i postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka a) ZKPFBiH, odnosno opasnosti od bjekstva, utvrđujući u tom kontekstu postojanje konkretnih okolnosti da izrečene mjere i dalje ostanu na snazi. U vezi s tim je istaknuta visina zaprijećene kazne za krivična djela za koja je apelant optužen i postojanje motiva za eventualni bijeg i izbjegavanje procesuiranja konkretnog krivičnog postupka
– da je lišen slobode po međunarodnoj potjernici dok se nalazio u bjekstvu (nakon puštanja na slobodu) na području Karlovca u Republici Hrvatskoj, da je prethodno izvršio rezervaciju avionske karte, te da ima značajnu imovinu u inostranstvu. Osim toga, kako je dalje obrazloženo, okolnosti koje su bile odlučujuće prilikom određivanja mjera zabrane egzistiraju i dalje (u postupku kontrole njihove opravdanosti) i u tom pravcu apelantova odbrana nije iznijela niti jednu novu okolnost ili činjenicu koja bi opravdala njihovo ukidanje. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je nesmetano vođenje krivičnog postupka, osim mjerama zabrane osigurano i jamstvom, ali da zakon uz jamstvo ne isključuje primjenu mjera zabrane budući da je krajnji cilj svih mjera osiguranje prisustva (apelanta-optuženog) i nesmetano vođenje krivičnog postupka. Stoga, Ustavni sud smatra da su izrečene mjere zabrane apelantu i njihova kontrola izvršeni u skladu sa zakonom.
49. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori je da li su mjere zabrane koje su apelantu izrečene neophodne u demokratskom društvu, odnosno da li su proporcionalne cilju kojem se teži.
50. U vezi s navedenim, Ustavni sud primjećuje da su mjere zabrane apelantu posljedica postupka koji se protiv njega vodi, da je u predmetu optužen veći broj fizičkih i pravnih lica i da sud je ocijenio da su izrečene mjere neophodne radi uspješnog vođenja krivičnog postupka, što je obrazložio. Stoga, Ustavni sud nalazi da su ove mjere određene s ciljem uspješnog vođenja krivičnog postupka i utvrđivanja istine, što sigurno, bez obzira na konačan rezultat postupka, opravdava njihovu nužnost u demokratskom društvu, u interesu javnog poretka i sprečavanja kriminala, te one ne predstavljaju pretjeran teret za apelanta u odnosu na cilj koji se njima želi postići u datoj situaciji. Ovo pogotovo što, bez obzira na trajanje mjera zabrane, postoji obaveza njihovog preispitivanja svaka dva mjeseca, o čemu će redovni sud voditi računa, te cijeniti njihovu daljnju opravdanost i ukinuti ih čim nađe da za njih više ne egzistiraju razlozi, odnosno ne postoje okolnosti zbog kojih su određene.
51. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede apelantovog prava na slobodu kretanja i boravišta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
Ostali navodi
52. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije zbog propusta Kantonalnog suda da izvrši stvarnu kontrolu izrečenih mjera, a ne formalno, pozivajući se na ranije razloge koji datiraju od 2016. godine. Iz apelacionih navoda proizlazi da povredu ovog prava dovodi u vezu s pravom na slobodu kretanja i prebivališta i da ih zasniva na istim razlozima na kojim su zasnovane tvrdnje o povredi prava na slobodu kretanja i prebivališta, a ti navodi su već ispitani u prethodnim tačkama ove odluke i zaključeno je da su neosnovani. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je apelant u odnosu na rješenja osporena apelacijom i dopunama apelacije imao i koristio žalbu – redovan pravni lijek, te da su žalbeni navodi ispitani od neposredno višeg suda. Stoga, samo okolnost da ovaj postupak nije imao i željeni ishod ne može voditi zaključku da je prekršeno apelantovo pravo na djelotvoran pravni lijek u vezi s pravom na slobodu kretanja i prebivališta.
VIII.Zaključak
53. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju kada su mjere zabrane izrečene u skladu sa zakonom i u službi legitimnog cilja, te ne dovode u pitanje pravičnu ravnotežu između legitimnog cilja koji se ogleda u osiguranju apelantovog prisustva i nesmetanog vođenja krivičnog postupka i apelantovog prava na slobodu kretanja i prebivališta.
54. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju kada je apelant imao i koristio mogućnost izjavljivanja žalbe, a taj postupak nije rezultirao i željenim ishodom za apelanta.
55. Na osnovu člana 18. stav (3) tačke h) i l) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
56. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić