Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1681/20 (G. M.)

Odluka donesena 03. 11. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Ugovor o poklonu
  • Bračna stečevina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1681/20

Apelacija

Odluka o meritumu

03. 11. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1681/20, rješavajući apelaciju Gordana Markića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 3. studenog 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Gordana Markića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 122190 17 Gž od 6. ožujka 2018. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 P 122190 13 P od 16. rujna 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Gordan Markić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Odvjetničko društvo „Palameta i Palameta“ d.o.o. iz Mostara, podnio je 8. svibnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 122190 18 Rev od 21. siječnja 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 122190 17 Gž od 6. ožujka 2018. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 122190 13 P od 16. rujna 2016. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 2815/18 od 19. lipnja 2018. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP 2815/18 koju je apelant podnio 16. svibnja 2018. godine protiv Presude Kantonalnog suda broj 58 0 P 122190 17 Gž od 6. ožujka 2018. godine jer je apelant protiv navedene presude izjavio reviziju Vrhovnom sudu o kojoj u vrijeme rješavanja o podnesenoj apelaciji nije bila donesena odluka. U obrazloženju odluke Ustavni sud je konstatirao da nakon donošenja odluke o reviziji, neovisno o vrsti te odluke, apelant ima mogućnost ponovno podnijeti apelaciju u kojoj je dužan na propisanom obrascu apelacije, pod točkom 8.a) Ostale odluke, navesti i ovu odluku Ustavnog suda.

3. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i M. M. (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 9. svibnja 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužiteljičin odvjetnik dostavili su odgovore na apelaciju u razdoblju od 12. do 21. svibnja 2021. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Općinskog suda broj 58 0 P 122190 13 P od 16. rujna 2016. godine usvojen je tužiteljičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da bračnu stečevinu tužiteljice i apelanta sa udjelima od po ½ čine stan u Mostaru, opisan u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan) sa namještajem i opremom, kao i dva automobila, te je apelant obvezan trpjeti da se na temelju predmetne presude tužiteljica upiše sa svojim suvlasničkim dijelom od ½ na predmetnom stanu, kao i pustiti tužiteljicu u suposjed predmetnog stana. Dalje, djelomično je usvojen tužbeni zahtjev kojim je apelant obvezan isplatiti tužiteljici polovicu sredstava u protuvrijednosti domaće valute položenih na računu Hypo Alpe Adria banke d.d. Zagreb, Poslovnica Metković RH (iznos od 3.349,32 eura) sa zakonskom kamatom, dok je tužiteljica odbijena sa preostalim dijelom navedenog zahtjeva, preko dosuđenog iznosa.

7. Istom presudom odbijeni su tužbeni zahtjevi kojim je tužiteljica tražila da se utvrdi da bračnu stečevinu tužiteljice i apelanta sa udjelima od po ½ čini namještaj i kućanski aparati (pobrojani u izreci presude), potom određeni novčani iznosi upisani na imenima apelanta, kćerki tužiteljice i apelanta M. M. i D. M., te njihovog sina A. M. kod Prve stambene štedionice d.d. članica Grupe Zagrebačke banke d.d. Zagreb po osnovi ugovora o štednji, potom određeni novčani iznos na apelantovom računu kod Moje Banke, Poslovnica Široki Brijeg, kao i dodatno životno osiguranje iz Švicarske po osnovi apelantovog životnog osiguranja. Nadalje, odbijen je tužbeni zahtjev da se apelant obveže isplatiti tužiteljici određeni novčani iznos, a koji odgovara polovici novčane protuvrijednosti automobila, opisanog u izreci presude, sa zakonskom zateznom kamatom, potom polovicu sredstava u protuvrijednosti domaće valute položenih na računima kod Prve stambene štedionice d.d. članica Grupe Zagrebačke banke d.d. Zagreb, te Moje Banke, Poslovnica Široki Brijeg, sa zakonskom zateznom kamatom, kao i tužbeni zahtjev kojim je tužiteljica tražila da se apelant obveže aktivirati policu dodatnog životnog osiguranja u Švicarskoj, te isplatiti tužiteljici polovicu iznosa ostvarenog aktiviranjem police sa zakonskom zateznom kamatom (sve detaljno navedeno u stavku I. izreke presude).

8. Osim toga, odbijen je apelantov protutužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da su tužiteljica i apelant zajedničkim radom u vrijeme trajanja braka stekli novčana sredstva u određenom iznosu, oročena na imenu tužiteljice kod Hypo Alpe Adria banke d.d. Mostar, na kojim novčanim sredstvima su suvlasnici sa po ½, te da se dosljedno tome naloži navedenoj banci da u svojim evidencijama izvrši upis prava suvlasništva na imenima tužiteljice i apelanta sa po ½ dijela. Nadalje, odbijen je i protutužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se tužiteljica obveže nadoknaditi mu troškove parničnog postupka sa pripadajućim kamatama (sve detaljno navedeno u stavku II. izreke presude). Određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (stavak III. izreke presude).

9. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da su na glavnoj raspravi saslušani tužiteljica i apelant u svojstvu parničnih stranaka, svjedoci M. Ć., A. L., J. K. i Ž. M., da je provedeno strojarsko vještačenje po vještaku J. P., kao i da je izvršen uvid u brojnu materijalnu dokumentaciju (detaljno pobrojanu na str. 5. i 6. presude). Nadalje, da je na temelju provedenih dokaza, cijeneći ih u skladu sa člankom 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), donio odluku kao u izreci. Općinski sud je potom ukazao na činjenice koje nisu sporne između parničnih stranaka (str. 6. i 7. presude), pri čemu je, pored ostalog, istaknuo da nije sporno da su tužiteljica i apelant određenu imovinu stekli tijekom trajanja braka, odnosno do prestanka faktičke bračne zajednice u svibnju 2012. godine, zbog čega je za stjecanje u braku relevantno razdoblje od listopada 1992. do kraja svibnja 2012. godine (brak je pravomoćno razveden presudom Općinskog suda u Širokom Brijegu od 8. veljače 2016. godine). Općinski je dalje ukazao na sadržaj odredbi članka 250., članka 251. stavak 1. i članka 252. Obiteljskog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Obiteljski zakon FBiH), te je naveo da sve što su parnične stranke stekle tijekom trajanja bračne zajednice predstavlja njihovu bračnu stečevinu i da su suvlasnici na cijeloj imovini sa po ½ dijela, budući da nije drugačije ugovoreno, pri čemu je nebitno tko je koliko radio i zarađivao jer to ne utječe na određivanje visine udjela u stjecanju zajedničke bračne imovine.

10. Općinski sud je ukazao na činjenice koje proizlaze iz iskaza tužiteljice, apelanta, kao i određenih materijalnih dokaza, pri čemu je naveo da su tužiteljica i apelant predmetni stan kupili u veljači 2012. godine od zajedničke ušteđevine. Nadalje, iako je predmetni stan kupljen na ime kćerke M. M., Općinski sud je naveo da se to ne može posmatrati kao raspolaganje bračnih partnera u korist treće osobe, do kojeg zaključka je došao na temelju apelantove izjave da je predmetni stan kupljen na ime M. M. da bi na taj način platili manji porez, zbog čega je M. M. naknadno predmetni stan darovala apelantu ugovorom o darovanju od 27. lipnja 2012. godine, na temelju kojeg je apelant upisan kao vlasnik sa 1/1 dijela. Općinski sud je naveo da nisu utemeljeni apelantovi prigovori da se radi o njegovoj posebnoj imovini, jer mu je stan darovan, kada se navedeno dovede u vezu s načinom stjecanja predmetnog stana, odnosno činjenicom da su predmetni stan tužiteljica i apelant kupili zajedničkim sredstvima i samo formalno upisali na M. M., kao i činjenicom da je darovanje učinjeno neposredno nakon prestanka bračne zajednice. Također, Općinski sud je naveo da nije postojala volja da M. M. bude vlasnica stana, a na što ukazuje i ugovor o darovanju predmetnog stana, kao i činjenica da su parnične stranke i drugi stan kupile tijekom trajanja braka na ime M. M. Općinski sud je dalje naveo da se povodom spornog ugovora o darovanju vodi parnični postupak kod tog suda pod brojem 58 0 P 134013 13 P po tužbi M. M. protiv apelanta sa zahtjevom za utvrđenje da je ugovor o darovanju raskinut i za brisanje vlasničkog prava, te predaje u posjed predmetnog stana, a u kojem postupku je donesena nepravomoćna presuda 29. siječnja 2016. godine. Pri tome je Općinski sud zaključio da je predmetni stan stečen u braku tužiteljice i apelanta njihovim zajednički stečenim sredstvima i formalno kupljen na ime M. M., te da su ispunjeni uvjeti iz članka 252. stavak 1.Obiteljskog zakona FBiH. Nadalje, da zahtjev za predaju u suposjed od ½ predstavlja ostvarenje prava jednog bračnog partnera na dio bračne stečevine i da predstavlja posebni institut obiteljskog prava, zbog čega je u cijelosti utemeljen zahtjev da predmetni stan predstavlja bračnu stečevinu, po osnovi članka 251. stavak 1. i članka 252. stavak 1. Obiteljskog zakona FBiH, a slijedom toga i zahtjev za upis suvlasništva na predmetnom stanu, te suposjed i raspolaganje suvlasničkog dijela tužiteljice.

11. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na namještaj kojim je opremljen predmetni stan, Općinski sud je ukazao na iskaze tužiteljice i apelanta, kao i na sadržaj ugovora o kupoprodaji predmetnog stana zaključenog između A. V. kao prodavatelja i M. M. kao kupca. Nadalje, naveo je što je od namještaja zatečeno prilikom očevida u predmetnom stanu. Općinski sud je naveo da je, s obzirom na oprečne iskaze parničnih stranaka u navedenom dijelu, o utemeljenosti zahtjeva odlučio primjenom pravila o teretu dokaza (članak 7. i članak 123. stavak 1. ZPP), pri čemu je istaknuo da tužiteljica nije predlagala druge dokaze na navedene okolnosti koji bi bili relevantni. U svezi s tim, Općinski sud je naveo da je zahtjev djelomično usvojio samo za namještaj koji je apelant u svom iskazu učinio nespornim (članak 125. stavak 1. ZPP), koji je zatečen u stanu i upotrebljiv, a sve u skladu sa člankom 43. st. 1. i 2. i člankom 45. stavak 3. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, koji se ima primijeniti s obzirom na odredbu članka 359. Zakona o stvarnim pravima (detaljno navedeno na str. 9. i 10. presude).

12. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica traži da se utvrdi da bračnu stečevinu čine dva automobila, pobliže opisana u izreci i obrazloženju presude, Općinski sud je, prije svega, ukazao na to što proizlazi iz sadržaja određene materijalne dokumentacije, kao i apelantovog iskaza, pri čemu je istaknuo da su oba vozila stečena za vrijeme trajanja bračne zajednice. Općinski sud je zaključio da je utemeljen tužbeni zahtjev u dijelu utvrđenja da navedena vozila čine bračnu stečevinu, a na temelju odredbi članka 251. stavak 1. i članka 252. stavak 1. Obiteljskog zakona FBiH. Općinski sud je dalje naveo da je na temelju iskaza danih u postupku vidljivo da je jedno vozilo ostalo kod tužiteljice, a da je drugo u apelantovom posjedu, te da ga apelant koristi. U odnosu na kondemnatorni zahtjev koji se odnosi na vozilo koje je u apelantovom posjedu, a kojim je tužiteljica tražila da joj apelant isplati polovicu novčane protuvrijednosti navedenog vozila sa zakonskom zateznom kamatom, Općinski sud je naveo da je na navedenu okolnost tužiteljica izvela strojarsko vještačenje po vještaku J. P. U svezi s tim, ukazao je na sadržaj navedenog nalaza, te je istaknuo da mu je u cijelosti poklonio vjeru kao objektivnom i stručnom urađenom, u skladu s pravilima struke i vještine, a kojem ni stranke nisu prigovarale. Nadalje, kako je predmetno vozilo sačuvano i u voznom stanju, u posjedu apelanta koji ga svakodnevno koristi, Općinski sud je istaknuo da tužiteljica ne može postaviti takav zahtjev za isplatu polovice vrijednosti jer se zahtjev za naknadu protuvrijednosti stvari može podnijeti samo u slučaju kad su stvari potrošene ili uništene, pošto se novčana naknada može tražiti tek kad povrat stvari više nije moguć.

13. U odnosu na tužiteljičine zahtjeve koji se odnose na određene novčane iznose upisane na imenima apelanta, te djece M. M., D. M. i A. M. kod Prve stambene štedionice d.d. članica Grupe Zagrebačke banke d.d. Zagreb po osnovi ugovora o štednji, Općinski sud je istaknuo da navedeni zahtjevi nisu utemeljeni. Pri tome je Općinski sud naveo da iz dopisa Prve stambene štedionice Zagrebačke banke proizlazi da su određena apelantova sredstva sa računa stambene štednje otvorene 8. siječnja 2003. godine isplaćena na tekući račun Zagrebačke banke d.d. na ime apelanta. Nadalje, da je slijedom navedenog vidljivo da na navedenom računu na apelantovom imenu više ne postoje sredstva jer ih je apelant za vrijeme trajanja bračne zajednice prebacio na dugi račun, koji nije predmet konkretnog postupka. Također, Općinski sud je naveo da nije utemeljen ni zahtjev koji se odnosi na račune djece parničnih stranaka jer se ne radi o računima stranaka, kao i da nema dokaza da na tim računima postoje sredstva. Općinski sud je ukazao na apelantov iskaz iz kojeg, pored ostalog, proizlazi da su sva sredstva utrošili za kupnju stanova i njihovo renoviranje, te troškove života, a što je prihvatio. Općinski sud je naveo da je identično obrazloženje i u odnosu na određeni novčani iznos na računu Moje Banke, Poslovnica Široki Brijeg, pri čemu je ukazao na sadržaj određene materijalne dokumentacije. Dalje je istaknuo da su navedenom materijalnom dokumentacijom u cijelosti objektivizirani apelantovi navodi da su sredstva sa tog računa utrošena tijekom trajanja bračne zajednice, dok tužiteljica nije dokazala da ista sredstva nisu utrošena za potrebe bračne zajednice.

14. Općinski sud je naveo da je 31. svibnja 2012. godine stanje na apelantovom računu kod Hypo Alpe Adria banke d.d. Zagreb, Poslovnica Metković RH, iznosilo 6.698,64 eura, zbog čega je djelomično utemeljen tužbeni zahtjev koji se odnosio na sredstva na navedenom računu, te da tužiteljici pripada ½ navedenog iznosa kao njezin suvlasnički dio (3.349,32 eura). Također, Općinski sud je naveo da je očigledno da je sav preostali iznos utrošen za potrebe bračne zajednice, zbog čega je tužiteljica odbijena s preostalim dijelom zahtjeva. Nadalje, da na dosuđeni iznos tužiteljici pripadaju i zakonske zatezne kamate u skladu sa člankom 277. Zakona o obligacijskim odnosima.

15. Općinski sud je dalje naveo da u bračnu stečevinu ulaze i prava iz životnog osiguranja jer imaju sva obilježja iz članka 251. stavak l. Obiteljskog zakona FBiH, ali da je postavljeni tužbeni zahtjev u tom dijelu neprecizan i neodređen. Nadalje, da je na tužiteljici teret dokaza i obveza navesti ustanovu ili instituciju kod koje se vodi osiguranje kod koje bi se isto izvršilo, broj ugovora ili police i drugih podataka radi identifikacije životnog osiguranja, zbog čega ju je u cijelosti odbio sa ovim tužbenim zahtjevom.

16. U odnosu na apelantov protutužbeni zahtjev, Općinski sud je naveo da je u cijelosti neutemeljen. Pri tome je naveo da tužiteljica tvrdi da je potrošila na liječenje novac za koji apelant navodi da je oročen na imenu tužiteljice, a koji joj je dosuđen na ime naknade štete za narušeno zdravlje prilikom izvršene operacije. Osim toga, da je i iz izvješća Hypo Alpe Adria banke d.d. Mostar vidljivo da na računima navedene banke više nema sredstava na imenu tužiteljice. Međutim, Općinski sud je naveo da stanje na navedenom računu nije ni relevantno za utemeljenost navedenog zahtjeva jer pravična novčana naknada za pretrpljene duševne boli zbog umanjenja životne aktivnosti, pretrpljene fizičke bolove, strah, naruženost ne predstavlja bračnu stečevinu pošto se ne radi o imovini stečenoj u braku zajedničkim radom, već čini posebnu imovinu osobe čije je dobro povrijeđeno, u koju svrhu je tužiteljici i dosuđen taj iznos (članak 254. stavak 2. Obiteljskog zakona FBiH).

17. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 122190 17 Gž od 6. ožujka 2018. godine žalbe tužiteljice i apelanta su odbijene kao neutemeljene, te je prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu potvrđena.

18. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, između ostalog, ukazao na sadržaj odredbi članka 250., članka 251. stavak 1. i članka 252. stavak 1. Obiteljskog zakona FBiH, te je istaknuo da je prvostupanjski sud pravilno odlučio da je sve što su tužiteljica i apelant stekli tijekom trajanja bračne zajednice njihova bračna stečevina, tj. da su suvlasnici u cijeloj imovini sa po ½ dijela. Nadalje, da je prvostupanjski sud, na temelju provedenih i u postupku pravilno cijenjenih dokaza, izveo ispravan zaključak da dva vozila čine bračnu stečevinu u smislu odredbe članka 252. stavak l. Obiteljskog zakona FBiH, što proizlazi iz apelantove izjave da su jedno vozilo kupili 2005. godine, da je jedan dio novca dao u gotovini, a da su drugi dio otplatili kreditom, dok je drugo vozilo apelant kupio dok je radio u Švicarskoj (tijekom trajanja bračne zajednice). Kantonalni sud je naveo da je navedenu izjavu prvostupanjski sud cijenio u sklopu ostalih provedenih dokaza, o čemu je dao valjane razloge.

19. Kantonalni sud je također naveo da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je iznos koji se u trenutku prestanka bračne zajednice nalazio na računu Hypo Alpe Adria banke d.d. Zagreb, Poslovnica Metković RH, također, bračna stečevina. Nadalje, da je zbog toga bilo opravdano obvezati apelanta da tužiteljici isplati ½ dijela tog iznosa, suglasno članku 251. Obiteljskog zakona FBiH, a slijedom utvrđenja da su za vrijeme trajanja bračne zajednice parnične stranke kod navedene banke oročile svoju ušteđevinu iz Njemačke.

20. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio i da predmetni stan sa namještajem i opremom (pobrojano u obrazloženju presude) predstavlja bračnu stečevinu. Dalje, da je prvostupanjski sud, na temelju svestrano provedenih i u postupku pravilno cijenjenih dokaza, izveo ispravan zaključak da su predmetni stan kupili tužiteljica i apelant zajedničkim sredstvima i samo formalno upisali na kćerku M. M., cijeneći i apelantovu izjavu da su stan kupili na ime kćerke da bi na taj način platili manji porez, koju je prvostupanjski sud pravilno cijenio u sklopu ostalih provedenih dokaza, a da je zato naknadno M. M. predmetni stan darovala apelantu ugovorom o darovanju od 27. lipnja 2012. godine. Kantonalni sud je naveo da, i prema ocjeni tog suda, nije postojala volja da M. M. bude vlasnica stana. Dalje, da je predmetni stan nesporno kupljen za vrijeme trajanja bračne zajednice, a da je u postupku iz iskaza stranaka i materijalnih dokaza utvrđeno da je kupljen novcem od zajedničke ušteđevine (detaljnije u obrazloženju presude). Kantonalni sud je naveo i da je uvidom u CMS utvrdio da je u postupku po tužbi M. M. protiv apelanta radi raskida ugovora o darovanju predmetnog stana Kantonalni sud 11. kolovoza 2017. godine donio Presudu broj 58 0 P 134013 16 Gž kojom je u cijelosti preinačio prvostupanjsku presudu tako što je odbio tužbeni zahtjev kojim je traženo da sud utvrdi da je raskinut sporni ugovor o darovanju predmetnog stana. Kantonalni sud je dalje naveo da je imovina koja potječe od imovine bračnih drugova stečene za vrijeme trajanja bračne zajednice, također, bračna stečevina iako je nastala po prestanku bračne zajednice. U svezi s tim, ukazao je na odredbe članka 254., članka 251. stavak l. i članka 252. stavak 1. Obiteljskog zakona FBiH, te je istaknuo da prema općeprihvaćenom stajalištu sudske prakse i za vrijeme trajanja bračne zajednice jedan od supružnika pojedinu stvar ili dio te stvari može pribaviti za sebe ako to čini svojom posebnom imovinom za sebe ili ako su supružnici sporazumni da se ta stvar pribavlja samo za jednog od njih ili pribavljena stvar po svojoj namjeni služi isključivo za potrebe jednog supružnika. Kantonalni sud je naveo da je na apelantu teret dokazivanja da predmetni stan ne predstavlja bračnu stečevinu tužiteljice i apelanta, odnosno da se radi o posebnoj imovini apelanta, a koji nije dokazao da je predmetni stan njegova posebna imovina. Nadalje, kako je predmetni stan kupljen zajedničkim sredstvima za vrijeme trajanja bračne zajednice tužiteljice i apelanta, Kantonalni sud je istaknuo da on predstavlja njihovu bračnu stečevinu u smislu odredbe članka 252. stavak l. Obiteljskog zakona FBiH, te da su iz navedenih razloga svi apelantovi žalbeni prigovori, isticani u smislu da tužiteljica nije ostvarivala zaradu, irelevantni za pravilno rješenje spora.

21. U konačnici, Kantonalni sud je istaknuo da, suprotno apelantovim žalbenim navodima, nije našao da je prvostupanjski sud počinio ukazane povrede parničnog postupka, pri čemu je ukazao na sadržaj odredbe članka 8. ZPP. Nadalje, da je prvostupanjski sud izvršio pravilnu ocjenu izvedenih dokaza, doveo ih u međusobnu vezu i došao do odgovora na ono što je bilo sporno u predmetnom postupku i što ga je opredijelilo za pravilnu primjenu materijalnog prava, uz napomenu da obrazloženje prvostupanjske presude sadrži razloge o odlučnim činjenicama koje su poslužile kao stvarna i pravna osnova za donošenje osporene odluke za koju je dao jasne i potpune razloge.

22. Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 P 122190 18 Rev od 21. siječnja 2020. godine tužiteljičina revizija je odbijena, dok je apelantova revizija odbačena. Osim toga, odbijeni su zahtjevi stranaka za naknadu troškova sastavljanja revizije.

23. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, pored ostalog, naveo da se u konkretnom slučaju tužbeni zahtjev odnosi na nenovčano i novčano potraživanje (utvrđenje bračne stečevine i isplata polovice novčanih sredstava položenih na računima banaka), pa je za ocjenu prava na izjavljivanje revizije za nenovčano potraživanje mjerodavna vrijednost predmeta spora koju je tužiteljica naznačila u tužbi (članak 53. stavak 2. točka 5. i članak 316. stavak 1. u svezi sa člankom 321. stavak 2. ZPP), odnosno pobijani dio pravomoćne presude (članak 237. stavak 2. ZPP). Vrhovni sud je istaknuo da je tužiteljica u tužbi označila vrijednost spora u iznosu od 11.000,00 KM, a koju apelant do početka ročišta za glavnu raspravu nije osporio. Dalje, budući da je apelant revizijom pobijao usvojeni dio zahtjeva koji se sastoji od nenovčanog zahtjeva, sa označenom vrijednošću spora od 11.000,00 KM i isplate iznosa od 6.550,70 KM, čiji zbroj iznosi 17.550,70 KM (članak 318. stavak 1. ZPP), Vrhovni sud je istaknuo da imovinski cenzus kao kriterij uvjeta dopuštenosti revizije iz članka 237. stavak 2. ZPP nije ostvaren. U odnosu na mogućnost iznimne dopustivosti revizije u smislu članka 237. st. 3. i 4. ZPP, Vrhovni sud je istaknuo da ne postoje uvjeti za dopuštanje izvanredne revizije u konkretnom slučaju jer apelant nije postupio u skladu s odredbom članka 237. stavak 5. ZPP, odnosno u reviziji nije naznačio pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, niti razloge zbog kojih je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava. Vrhovni sud je naveo da je na temelju iznesenog apelantovu reviziju valjalo odbaciti kao nedopuštenu primjenom odredbe članka 247. ZPP i odlučiti kao u izreci odluke.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

24. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, kao i da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Apelant navodi da vrijednost spora premašuje iznos od 30.000,00 KM, zbog čega nije bilo prepreke za odlučivanje o reviziji, te da je i shodno članku 237. stavak 3. ZPP bilo neophodno odlučivanje u meritumu. Nadalje, smatra da je u predmetnoj pravnoj stvari pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, da je došlo do kršenja ZPP, pogrešne primjene materijalnog prava, te da je u odnosu na apelanta učinjena gruba, negativna diskriminacija. Također, navodi da je prvostupanjski sud selektivno i nekritički cijenio izvedene dokaze, a da drugostupanjski sud nije otklonio takve pogreške, kao i da je zanemario sve apelantove žalbene navode. Apelant smatra da nije prihvatljivo i da ruši načelo povjerenja u pravnu sigurnost stajalište sudova da se kupnja predmetnog stana na ime kćerke, za vrijeme trajanja faktičke bračne zajednice, ne može promatrati kao raspolaganje bračnih partnera u korist treće osobe. Apelant tvrdi da je predmetni stan kupljen isključivo sredstvima koja je stekao vlastitim radom, a koja, iako su stečena za vrijeme trajanja faktičke bračne zajednice između tužiteljice i apelanta, predstavljaju njegovu posebnu imovinu, bez obzira na vrijeme njihovog stjecanja. Nadalje, da je Kantonalni sud zauzeo stajalište da je predmetni stan bračna stečevina tužiteljice i apelanta i pored stajališta tog suda u predmetu broj 58 0 P 134013 16 Gž da je ugovor o darovanju predmetnog stana valjan i obvezujući. Apelant navodi da je predmetni stan kupljen i uknjižen kao vlasništvo M. M., te da je upisom prava vlasništva u njezinu korist prestalo svako pravo apelanta i tužiteljice na predmetnom stanu, kao i da je to što je M. M. kasnije darovala predmetni stan apelantu stvorilo novi pravni odnos, čime je predmetni stan postao apelantovo vlasništvo. Apelant smatra da se nedosljednost Kantonalnog suda ogleda i u dijelu odluke kojim potvrđuje prvostupanjsku presudu o usvajanju dijela tužbenog zahtjeva kojim se nalaže apelantu da tužiteljici isplati polovicu sredstava položenih na računu Hypo-Alpe-Adria banke d.d. Zagreb. Pri tome, apelant ističe da kod raspodjele novca sud uzima kao relevantno vrijeme zaključno sa svibnjem 2012. godine, a kod utvrđivanja predstavlja li predmetni stan bračnu stečevinu vrijeme nakon svibnja 2012. godine. Osim toga, apelant navodi da je evidentno da je taj novac predstavljao apelantovu posebnu imovinu. Apelant dalje tvrdi da je oprema koju tužiteljica potražuje, također, kupljena novcem koji predstavlja njegovu posebnu imovinu, te da je kupljena nakon prestanka bračne zajednice, zbog čega je i taj dio tužbenog zahtjeva trebalo odbiti, kao i tužbeni zahtjev vezano za automobile, budući da je i tu imovinu apelant stekao svojim radom. U konačnici, tvrdi da su redovni sudovi mimo svih pravnih standarda, ustaljene sudske prakse i relevantnih propisa uveli novi oblik sudske prakse.

II.Odgovori na apelaciju

25. Vrhovni sud je naveo da u potpunosti ostaje pri razlozima danim u obrazloženju svoje odluke od 21. siječnja 2020. godine. Nadalje, da, suprotno apelantovom stajalištu, u postupku donošenja odluke od strane tog suda nisu povrijeđena prava na koja se apelant pozvao u apelaciji.

26. Kantonalni sud je naveo da ostaje pri razlozima danim u obrazloženju presude od 6. ožujka 2018. godine i da, suprotno apelantovom stajalištu, pri njezinom donošenju nisu povrijeđena apelantova ustavna prava, niti je, u svezi s tim, primjena prava bila proizvoljna. U konačnici, predloženo je da se apelacija odbije kao neutemeljena.

27. Općinski sud je naveo da su navodi apelacije u cijelosti neutemeljeni, kao i da je u predmetnom postupku činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno. Nadalje, da nisu povrijeđena prava na koja se apelant pozvao u apelaciji, niti su osporene odluke rezultat paušalne primjene materijalnog prava, jer su zakonito donesene na temelju Obiteljskog zakona FBiH, kao i u skladu sa zauzetim stajalištem sudske prakse. U konačnici, predloženo je da Ustavni sud apelaciju odbije kao neutemeljenu.

28. Tužiteljičin odvjetnik je, pored ostalog, naveo da su potpuno neutemeljeni apelantovi navodi, te da je iz svih dokaza provedenih u predmetnom postupku dokazano da je tužiteljičin tužbeni zahtjev u cijelosti utemeljen. Nadalje, da osporenom presudom nije došlo do povrede prava na koja se apelant pozvao, niti je apelant u apelaciji dao potpune i pravilne razloge zbog kojih bi trebalo ukinuti presudu Vrhovnog suda od 21. siječnja 2020. godine. Tužiteljičin odvjetnik je naveo da odluke redovnih sudova imaju zakonsko uporište u Obiteljskom zakonu FBiH, pri čemu je ukazao na odredbu članka 251. istog zakona. U konačnici, predloženo je da Ustavni sud predmetnu apelaciju odbaci kao nedopuštenu.

V.Relevantni propisi

29. Obiteljski zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/05, 41/05 – ispravka, 31/14, 32/19 – odluka USFBiH i 94/20 – rješenje USFBiH)

30. U konkretnom slučaju primjenjuje se Obiteljski zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/05, 41/05 – ispravka i 31/14) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

1. Bračna stečevina i posebna imovina Članak 250.

Bračni partneri mogu imati bračnu stečevinu i posebnu imovinu.

a)Bračna stečevina Članak 251. stavak (1) (1) Bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine.

Članak 252.

(1) Bračni partneri su u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ako nisu drukčije ugovorili.

(2) Budući bračni partneri, odnosno bračni partneri mogu bračnim ugovorom drukčije urediti svoje odnose vezane za bračnu stečevinu.

(3) Ukoliko je u zemljišne knjige kao vlasnik stečevine upisan jedan bračni partner, drugi bračni partner može zahtijevati ispravku upisa, sukladno Zakonu o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine.

c) Posebna imovina Članak 254.

(1) Imovina koju bračni partner ima u času sklapanja braka ostaje njegova posebna imovina.

(2) Posebna je i imovina koju za vrijeme trajanja bračne zajednice jedan bračni partner stekne po pravnom temelju drukčijem od navedenog u članku 251. ovog Zakona.

31. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine Federacije BiH” br. 6/98 i 29/03)

32. U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine Federacije BiH” broj 6/98) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 43. st. (1) i (2) Vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari.

Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.

Članak 45. stavak (3) Nesavjestan posjednik dužan je naknaditi štetu nastalu pogoršanjem ili propašću stvari, osim ako bi ta šteta nastala i da se stvar nalazila kod vlasnika.

33. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Članak 7. stavak (1) (1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Članak 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i pozorno ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Članak 123. stavak (1) (1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev.

Članak 125. stavak (1) (1) Ne treba dokazivati činjenice koje je stranka priznala pred sudom tijekom parnice.

VI.Dopustivost

34. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

35. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.

36. Ustavni sud zapaža da apelant u konkretnom slučaju pobija, između ostalog, Presudu Vrhovnog suda broj 58 0 P 122190 18 Rev od 21. siječnja 2020. godine (koju je apelantov punomoćnik primio 12. ožujka 2020. godine), a kojom je revizija u odnosu na apelanta odbačena kao nedopuštena. Slijedom navedenog, Ustavni sud ukazuje da je konačna odluka u konkretnom predmetu u odnosu na apelanta Presuda Kantonalnog suda broj 58 0 P 122190 17 Gž od 6. ožujka 2018. godine, pa će Ustavni sud apelantove navode ispitati u odnosu na tu presudu. Stoga, Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. siječnja 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je apelantov zastupnik 21. ožujka 2018. godine primio osporenu Presudu Kantonalnog suda od 6. ožujka 2018. godine, a da je apelacija broj AP 2815/18 podnesena 16. svibnja 2018. godine, proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana od prijema navedene presude Kantonalnog suda, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

37. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.

VII.Meritum

38. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, kao i da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije.

39. Iako apelant osporava i presudu Vrhovnog suda i presude Kantonalnog suda i Općinskog suda, Ustavni sud naglašava da će, budući da je revizija u odnosu na apelanta bila neefektivan pravni lijek, apelantove navode ispitati isključivo u svezi s osporenim presudama Kantonalnog suda i Općinskog suda. Osim toga, imajući u vidu da iz apelacije slijedi da apelant osporava navedene odluke samo u dijelovima kojima su usvojeni tužiteljičini tužbeni zahtjevi, Ustavni sud naglašava da će apelantove navode ispitati isključivo u odnosu na navedene dijelove osporenih presuda Kantonalnog suda i Općinskog suda.

Pravo na pravično suđenje

40. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

41. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

42. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni parnični postupak u konkretnom slučaju odnosi na pitanje utvrđenja bračne stečevine, dakle, na predmet građansko-pravne naravi, pa su stoga članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjivi na taj postupak.

43. Apelant, u biti, ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, proizvoljnu ocjenu dokaza, te proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Osim toga, apelant smatra da da nije zadovoljen standard obrazložene odluke.

44. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

45. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24.). Shodno navedenom, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati je li osporena odluka utemeljena na proizvoljnoj primjeni prava.

46. Dovodeći navedena stajališta u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da je u predmetnom postupku, koji je u odnosu na apelanta okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, usvojen tužiteljičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da bračnu stečevinu tužiteljice i apelanta sa udjelima od po ½ čini predmetni stan sa namještajem i opremom, kao i dva automobila, zatim da je djelomično usvojen tužbeni zahtjev kojim je apelant obvezan isplatiti tužiteljici polovicu sredstava u protuvrijednosti domaće valute položenih na računu Hypo Alpe Adria banke d.d. Zagreb, Poslovnica Metković RH, dok su odbijeni ostali tužiteljičini tužbeni zahtjevi, kao i apelantov protutužbeni zahtjev. U odnosu na apelantove navode kojima ukazuje na proizvoljnu ocjenu dokaza, Ustavni sud zapaža da su u predmetnom postupku svi izvedeni dokazi ocijenjeni pojedinačno i u međusobnoj vezi (iskazi tužiteljice i apelanta dani u svojstvu parničnih stranaka, iskazi saslušanih svjedoka, iskaz, te nalaz i mišljenje vještaka, kao i materijalna dokumentacija), te da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka jasno ukazali na relevantne činjenice utvrđene iz sadržaja izvedenih dokaza. Ustavni sud uočava, a kako to proizlazi iz obrazloženja odluka Općinskog suda i Kantonalnog suda, da je u konkretnom slučaju za stjecanje u braku relevantno razdoblje od listopada 1992. do kraja svibnja 2012. godine, kada je prestala faktička bračna zajednica između apelanta i tužiteljice, u kojem razdoblju su nesporno stekli određenu imovinu koja predstavlja njihovu bračnu stečevinu. Nadalje, slijedi da su parnične stranke suvlasnici na navedenoj imovini sa po ½ dijela, budući da nije drugačije ugovoreno, pri čemu je, nasuprot apelantovim tvrdnjama da je određena imovina kupljena isključivo sredstvima koja je stekao vlastitim radom, nebitno tko je koliko radio i zarađivao. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je odredbom članka 251. stavak (1) Obiteljskog zakona FBiH propisano da bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, a da je odredbom članka 252. stavak (1) istog zakona propisano da su bračni partneri u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ako nisu drukčije ugovorili.

47. U odnosu na utvrđenje redovnih sudova da predmetni stan predstavlja bračnu stečevinu tužiteljice i apelanta, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka Općinskog suda i Kantonalnog suda slijedi da je predmetni stan kupljen zajedničkim sredstvima tužiteljice i apelanta u veljači 2012. godine, dakle za vrijeme trajanja njihove faktičke bračne zajednice. Nadalje, kako je predmetni stan kupljen na ime kćerke M. M., zaključeno je da se ne radi o raspolaganju bračnih partnera u korist treće osobe, pri čemu su redovni sudovi imali u vidu apelantovu izjavu da je predmetni stan kupljen na ime M. M. kako bi se platio manji porez. Nadalje, apelant tvrdi da se radi o njegovoj posebnoj imovini jer mu je predmetni stan darovan. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je odredbom članka 254. stavak (2) Obiteljskog zakona FBiH propisano da je posebna imovina i ona imovina koju za vrijeme trajanja bračne zajednice jedan bračni partner stekne po pravnom temelju drukčijem od navedenog u članku 251. istog zakona. Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja presuda redovnih sudova slijedi da ovi apelantovi prigovori nisu utemeljeni kada se navedeno dovede u vezu sa načinom stjecanja predmetnog stana, odnosno činjenicom da su predmetni stan tužiteljica i apelant kupili zajedničkim sredstvima i samo formalno upisali na M. M., kao i činjenicom da je darovanje učinjeno neposredno nakon prestanka bračne zajednice. Osim toga, da je na apelantu teret dokazivanja da predmetni stan ne predstavlja bračnu stečevinu tužiteljice i apelanta, odnosno da se radi o posebnoj imovini apelanta, koji nije dokazao da je predmetni stan njegova posebna imovina. Imajući u vidu sadržaj odredbi čl. 251. stavak (1) i 254. stavak (2) Obiteljskog zakona FBiH, Ustavni sud u ovakvim zaključcima Općinskog suda i Kantonalnog suda ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost.

48. Osim toga, u odnosu na apelantove navode kojima ukazuje na to da automobili koji su predmet tužbenog zahtjeva, određena novčana sredstva položena na računu Hypo-Alpe-Adria banke d.d. Zagreb, kao i oprema (namještaj) koju tužiteljica potražuje predstavljaju apelantovu posebnu imovinu, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka prvostupanjskog i drugostupanjskog suda slijedi da su sporni automobili kupljeni tijekom trajanja faktičke bračne zajednice, zbog čega je ocijenjen kao utemeljen tužbeni zahtjev u dijelu utvrđenja da navedena vozila čine bračnu stečevinu, a na temelju odredbi članka 251. stavak 1. i članka 252. stavak 1. Obiteljskog zakona FBiH. Nadalje, slijedi da je i iznos koji se u trenutku prestanka bračne zajednice nalazio na računu Hypo Alpe Adria banke d.d. Zagreb, Poslovnica Metković RH, također, bračna stečevina, a imajući u vidu da su apelant i tužiteljica za vrijeme trajanja bračne zajednice kod navedene banke oročili svoju ušteđevinu. Također, slijedi da je o utemeljenosti dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na namještaj kojim je opremljen predmetni stan, s obzirom na oprečne iskaze parničnih stranaka, odlučeno primjenom pravila o teretu dokaza (tužiteljica nije predlagala druge dokaze na navedene okolnosti koji bi bili relevantni), slijedom čega je tužiteljičin tužbeni zahtjev samo djelomično usvojen, i to za namještaj koji je apelant u svom iskazu učinio nespornim, koji je zatečen u stanu i upotrebljiv, a shodno članku 43. st. 1. i 2. i članku 45. stavak 3. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima (detaljnije navedeno u činjeničnom dijelu ove odluke).

49. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne i jasne razloge, kako glede ocjene provedenih dokaza tako i glede primjene relevantnih zakonskih odredbi na predmetnu situaciju, odnosno da su ispoštovane garancije prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

50. U odnosu na navode iz apelacije o povredi prava na obrazloženu odluku Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, suprotno navodima apelacije, u osporenim presudama odgovorili na navode koje su ocijenili bitnim i relevantnim za odlučenje, te za svoja stajališta dali valjane, jasne i logične razloge, u skladu sa zahtjevima članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Zbog navedenog, Ustavni sud i ove navode ocjenjuje neutemeljenim.

51. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neutemeljeni apelantovi navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Ostali navodi

52. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, kao i da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelacijski navodi o kršenju navedenih prava temelje na istim tvrdnjama o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, a koje je apelant istaknuo i u svezi s pravom na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke kada ih je ocijenio neutemeljenim. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu, te o kršenju zabrane diskriminacije, također, neutemeljeni.

VIII.Zaključak

53. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvenciji kada su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje, kada nema elemenata koji bi ukazivali na to da je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno, niti da su izvedeni dokazi proizvoljno ocijenjeni, kao i kada nema elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu relevantnih zakonskih odredbi na predmetnu situaciju.

54. Ustavni sud, također, zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, kao i da nije došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije kada se navodi o kršenju navedenih prava temelje na navodima o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

55. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

56. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić