Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3209/21 (P. K.)
Odluka donesena 03. 11. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Invalidnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3209/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 11. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 3. novembra 2021. godine, u predmetu broj AP-3209/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Petar Karlović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Petar Karlović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 008467 20 U od 1. jula 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Petar Karlović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Stoca, kojeg zastupa Nikica Vučina advokat iz Mostara, podnio je 8. septembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 008467 20 U od 1. jula 2021. godine.
2. Služba za opću upravu, boračko invalidsku zaštitu Općine Stolac je Rješenjem broj UP/I-04- 43-1-465/07 od 10. jula 2007. godine apelantu priznala svojstvo ratnog vojnog invalida IV grupe sa 80% vojnog invaliditeta po osnovu povređivanja i oboljenja zadobivenog kao pripadnik Hrvatskog vijeća odbrane (HVO) i pravo na ličnu vojnu invalidninu u određenom mjesečnom novčanom iznosu.
3. Federalno ministarstvo za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: tuženi), rješavajući po službenoj dužnosti u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na ličnu invalidninu apelanta, je Rješenjem broj UP-I-03-41-ZKZ-3598/17 od 18. augusta 2020. godine ukinulo konačno rješenje od 10. jula 2007. godine i upravnu stvar riješilo tako da je apelantu priznalo svojstvo ratnog vojnog invalida VII grupe sa 50% vojnog invaliditeta po osnovu oboljenja koje se pogoršalo vršeći vojne dužnosti za vrijeme službe u HVO i pravo na ličnu invalidninu u mjesečnom novčanom iznosu od 110,49 KM, te ostala prava propisana zakonom, s tim da prava priznata tim rješenjem pripadaju od 18. augusta 2020. godine i traju dok postoje zakonom propisani uslovi za korištenje priznatih prava.
4. U upravnom sporu apelanta, kao tužioca, protiv rješenja od 18. augusta 2020. godine, Vrhovni sud je donio osporenu presudu od 1. jula 2021. godine kojom je apelantova tužba odbijena.
5. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je u predmetnom postupku prvostepena ljekarska komisija na osnovu pregleda apelanta i cjelokupne medicinske dokumentacije dala svoj nalaz i mišljenje od 11. jula 2019. godine, te da je drugostepena ljekarska komisija (odlučujući o prigovoru apelanta izjavljenom protiv nalaza i mišljenja od 11. jula 2019. godine) svojim konačnim nalazom i mišljenjem od 26. novembra 2019. godine, nakon neposrednog pregleda apelanta i ponovnog uvida u medicinsku dokumentaciju, potvrdila nalaz i mišljenje prvostepene ljekarske komisije, kako u pogledu utvrđenog vojnog invaliditeta apelanta u visini od 50%, tako i u pogledu datog obrazloženja. Vrhovni sud je dalje naveo da je neosnovan navod apelanta da je rješenje tuženog zasnovano na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju u pogledu procenta vojnog invaliditeta. Vrhovni sud je u vezi s tim naveo da je, naime, iz saglasnih prednjih nalaza i mišljenja prvostepene i drugostepene ljekarske komisije utvrđeno da je prilikom ranije ocjene vojnog invaliditeta apelanta bilo utvrđeno da isti iznosi 80%, ali da su nadležne ljekarske komisije u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava svojim saglasnim nalazima i mišljenjem vojni invaliditet po osnovu oboljenja cijenile u visini u visini od 50%. Vrhovni sud je naveo da iz konačnog nalaza i mišljenja proizlazi, kada je u pitanju povređivanje, da se vojni invaliditet kod apelanta po osnovu povrede glave i kralježnice cijeni ispod 20% (budući da je apelant ranije bio cijenjen po tački za čiju primjenu su nadležne ljekarske komisije u predmetnom postupku utvrdile da nema osnova). Kada je u pitanju oboljenje, naveo je da se vojni invaliditet kod apelanta po osnovu psihičkih tegoba (trajna promjena ličnosti, PTSP, kronična forma), primjenom člana 11. stav 1. Zakonu o pravima branilaca i članova njihovih porodica i člana 10. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o radu ljekarskih komisija u postupku po Zakonu o pravima boraca i članova njihovih porodica, cijeni u visini od 50%, jer se radi o bolesti za koju se ne može pouzdano zaključiti da je nastala pod ratnim okolnostima, ali se može zaključiti da su ratni napori uticali na njeno pogoršanje. Također je naveo da iz konačnog nalaza i mišljenja proizlazi da je apelant ranije bio cijenjen po osnovu oboljenja (psihičke tegobe) bez adekvatne primjene člana 11. Zakonu o pravima branilaca i članova njihovih porodica koja se odnosi na oboljenje, te da je zbog svega navedenog ukupni procent apelantovog vojnog invaliditeta umanjen sa 80% na 50%, VII grupe, trajno. Vrhovni sud je naveo da su, prema tome, nadležne ljekarske komisije (na osnovu postojeće vjerodostojne medicinske dokumentacije iz spisa predmeta i neposrednog pregleda apelanta) saglasnim nalazima i mišljenjima dale potpuno, jasno i detaljno obrazloženje razloga kako za izmjenu ranijeg nalaza i mišljenja, tako i za novu ocjenu vojnog invaliditeta, sve u skladu sa odredbama čl. 8. i 13.a Pravilnika o radu ljekarskih komisija u postupku za ostvarivanje prava po Zakonu o pravima branilaca i članova njihovih porodica i Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta sa Listom procenta. Vrhovni sud je također naveo da je ocjena invaliditeta apelanta pravilno data na osnovu medicinske dokumentacije iz spisa predmeta na osnovu koje je i ranije cijenjen, a kako je to i propisano odredbama člana 7. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite i odredbama člana 13.a Pravilnika o radu ljekarskih komisija u postupku za ostvarivanje prava po Zakonu o pravima branilaca i članova njihovih porodica.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi, između ostalog, da su zaključci navedenih nalaza i mišljenja apsolutno netačni i paušalni. Također navodi da nalazi i mišljenja nisu u skladu sa pravilnicima koji se primjenjuju u ovim postupcima, te da su dati suprotno odredbama Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica i Zakona o upravnom postupku.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant poziva u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite, Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica i Pravilnika o radu ljekarskih komisija u postupku za ostvarivanje prava po Zakonu o pravima branilaca i članova njihovih porodica, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud dao jasne razloge zbog kojih smatra da su nalazi i mišljenja nadležnih ljekarskih komisija jasni i potpuni, a u takvom obrazloženju Vrhovnog suda Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić