Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3336/21 (D. T.)
Odluka donesena 03. 11. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Invalidnina
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3336/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 11. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 3. novembra 2021. godine, u predmetu broj AP-3336/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Dževad Topuz, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Dževad Topuz protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 008167 20 U od 3. juna 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dževad Topuz (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Gordan Stojić advokat iz Mostara, podnio je 21. septembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 008167 20 U od 3. juna 2021. godine.
2. Uprava za pitanja boraca Mostar je Rješenjem broj RL-14-43-1595/07-2 od 26. januara 2007. godine apelantu priznala svojstvo ratnog vojnog invalida V grupe sa 70% vojnog invaliditeta po osnovu ranjavanja zadobivenog kao pripadnik Armije Republike Bosne i Hercegovine i pravo na ličnu vojnu invalidninu i ortopedski dodatak.
3. Federalno ministarstvo za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: tuženi), rješavajući po službenoj dužnosti u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na ličnu invalidninu apelanta, je Rješenjem broj UP-I-03-41-ZKZ-6166/16 od 14. februara 2020. godine ukinulo konačno rješenje od 26. januara 2007. godine i upravnu stvar riješilo tako da je apelantu priznalo svojstvo ratnog vojnog invalida VIII grupe sa 40% vojnog invaliditeta po osnovu ranjavanja zadobivenog vršeći vojne dužnosti u Armiji Republike Bosne i Hercegovine i pravo na ličnu invalidninu u mjesečnom novčanom iznosu od 59,49 KM, kao i ostala prava propisana zakonom, s tim da prava priznata tim rješenjem pripadaju od 14. februara 2020. godine i traju dok postoje zakonom propisani uslovi za korištenje priznatih prava.
4. U upravnom sporu apelanta, kao tužioca, protiv rješenja od 14. februara 2020. godine, Vrhovni sud je donio presudu od 3. juna 2021. godine kojom je apelantova tužba odbijena.
5. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je u predmetnom postupku prvostepena ljekarska komisija na osnovu uvida u kompletnu medicinsku dokumentaciju dala svoj nalaz i mišljenje od 11. juna 2019. godine u kojem je utvrdila da ukupni vojni invaliditet apelanta iznosi 20% X grupe trajno. Vrhovni sud je naveo da iz nalaza i mišljenja prvostepene ljekarske komisije proizlazi da je apelant ranije bio cijenjen po tačkama za čiju primjenu je nadležna ljekarska komisija utvrdila da nema osnova. Dalje je naveo da iz nalaza i mišljenja prvostepene ljekarske komisije, u dijelu nalaza koji se odnosi na ranjavanje, proizlazi da se radi o ranjavanju apelanta u glavu i desnu ruku, da su dijagnosticirana i strana metalna tijela (dva gelera) uz ograničenje pokreta vratne kičme, preko1/3 normalnih pokreta, zbog čega je ukupni apelantov vojni invaliditet cijenila u visini od 20%, X grupe, trajno, ali da apelantu ne pripada prave na ortopedski dodatak prema Pravilniku o ortopedskom dodatku. Vrhovni sud je naveo da je drugostepena ljekarska komisija (odlučujući o prigovoru apelanta izjavljenom protiv nalaza i mišljenja od 11. juna 2019. godine) svojim nalazom i mišljenjem od 21. augusta 2019. godine (na koji je stavljena klauzula da je konačan 22. augusta 2019. godine), nakon neposrednog pregleda apelanta i uvida u postojeću vjerodostojnu medicinsku dokumentaciju iz spisa predmeta, ukupni vojni invaliditet kod apelanta utvrdila u visini od 40%, VIII grupe, trajno, zbog čega apelantu ne pripada pravo na ortopedski dodatak prema Pravilniku o ortopedskom dodatku. Također je naveo da iz nalaza i mišljenja drugostepene ljekarske komisije proizlazi da ima osnova za primjenu tačke koja se odnosi na herniu iv diska, jer je ranjavanje za posljedicu ostavilo dva metalna strana tijela (gelera). U vezi s tim je naveo da je drugostepena ljekarska komisija, suprotno apelantovim prigovorima, konačnim nalazom i mišljenjem dala potpuno, jasno i detaljno obrazloženje razloga kako za izmjenu ranijeg nalaza i mišljenja, tako i za novu ocjenu vojnog invaliditeta u skladu sa odredbama člana 8. i člana 13.a Pravilnika o radu ljekarskih komisija u postupku za ostvarivanje prava po Zakonu o pravima branilaca i članova njihovih porodica (u daljnjem tekstu: Pravilnik) i Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta sa Listom procenta. Nadalje, naveo je da je tuženi na osnovu konačnog nalaza i mišljenja, primjenom člana 7. stav 3. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite (u daljnjem tekstu: Zakon), te čl. 3. i 10. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica riješio kao u dispozitivu rješenja. Vrhovni sud je naveo da je ocjena apelantovog invaliditeta, suprotno apelantovim prigovorima, pravilno data isključivo na osnovu medicinske dokumentacije iz spisa predmeta na osnovu koje je i ranije cijenjen, kako to propisuje član 7. stav 4. Zakona i član 13.a stav 2. Pravilnika, a pri tome je komisija ocijenila da je za davanje potpunog nalaza po postojećoj dokumentaciji potrebno pribaviti nove dodatne specijalističke nalaze (član 13.a stav 5. Pravilnika), što je i učinila pribavljanjem EMNG nalaza Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja Sarajevo od 17. maja 2019. godine. Vrhovni sud je naveo da su nadležne ljekarske komisije dale detaljno i jasno obrazloženje u pogledu tačke koja se odnosi na uzetost donjeg dijela plexus brachialisa kao i tačke koja se odnosi na kontrakturu lakta, zbog čega su neosnovani apelantovi navodi da su ljekarske komisije postupale suprotno članu 8. stav 4. Pravilnika.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi, između ostalog, da nalazi i mišljenja nemaju nikakva obrazloženja, te da nisu u skladu sa pravilnicima koji se primjenjuju u ovim postupcima.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant poziva u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona i Pravilnika, u obrazloženju svoje odluke dao jasne razloge zbog kojih smatra da je nalaz i mišljenje drugostepene ljekarske komisije jasan i potpun, a u takvom obrazloženju Vrhovnog suda Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić