Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1028/20 (H. H. A.)
Odluka donesena 03. 11. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Bračna stečevina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 66
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima · čl. 66
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima · čl. 66
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 66
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
Predmeti (1)
AP-1028/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 11. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 3. novembra 2021. godine, u predmetu broj AP-1028/20, rješavajući apelaciju Hedije Helja Alić na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hedije Helja Alić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 36 0 P 039085 18 Rev od 26. decembra 2019.
godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 36 0 P 039085 18 Gž od 21. septembra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Kaknju broj 36 0 P 039085 16 P od 26. aprila 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Hedija Helja Alić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Kaknja, koju zastupa Galiba Hrvačić- Karačić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 20. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 36 0 P 039085 18 Rev od 26. decembra 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 36 0 P 039085 18 Gž od 21. septembra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Kaknju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 36 0 P 039085 16 P od 26. aprila 2018. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 36 0 P 039085 16 P od 26. aprila 2018. godine utvrđeno je da bračnu stečevinu tužitelja Š.I. (u daljnjem tekstu: tužitelj) i apelantice čine pokretne stvari, bliže precizirane u izreci presude, kao i nekretnina-stan, bliže opisan u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan), a također je utvrđeno da udio stranaka u navedenoj bračnoj stečevini iznosi po ½. Nadalje, odlučeno je da je apelantica dužna trpjeti da se izvrši fizička dioba pokretnih stvari za koje je utvrđeno tom presudom da predstavljaju bračnu stečevinu tužitelja i apelantice shodno vrijednosti pojedinih stvari na jednake dijelove. Isto tako, odlučeno je da je apelantica dužna trpjeti da se tužitelj u zemljišnim knjigama zemljišno-knjižnog ureda Općinskog suda upiše kao suvlasnik sa dijelom od ½ na predmetnom stanu (stav I izreke). S druge strane, predmetnom presudom odbijen je kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva da se utvrdi da bračnu stečevinu čine pokretne stvari bliže precizirane u izreci presude (stav II izreke). Također, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim se utvrđuje da obaveze bračne zajednice tužitelja i apelantice iznose određeni novčani iznos, a odnose se na dugovanja po kreditu kod Ziraat Bank BH, te dugovanja društvu Dermatex d.o.o., te da su stranke obavezne solidarno izmiriti određeni novčani iznos, sve precizirano u izreci presude (stav III izreke). Istovremeno, odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (stav IV izreke).
3. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da među parničnim strankama nije sporno da su parnične stranke u bračnu zajednicu stupili 30. decembra 1993. godine, a da je njihov brak razveden presudom tog suda 24. maja 2017. godine, kao i da nije sporno da su predmetni stan, kao i pokretne stvari stečene u toku trajanje bračne zajednice. Međutim, istaknuto je da je među parničnim strankama, pored ostalog, sporno da li predmetni stan čini bračnu stečevinu obzirom da je tužitelj Ugovorom o kupoprodaji nekretnine-predmetnog stana od 9. septembra 2016. godine (u daljnjem tekstu: Ugovor o kupoprodaji) svoj suvlasnički dio prodao apelantici. U vezi s tim, Općinski sud je citirao odredbe člana 251. stav 1. i člana 252. stav 1. Porodičnog zakona i istakao da je odlučujući o dijelu tužbenog zahtjeva da bračnu stečevinu čini predmetni stan iz provedenih dokaza utvrdio da je predmetni stan kupljen za vrijeme trajanja bračne zajednice, te da čini bračnu stečevinu parničnih stranaka.
4. Naime, Općinski sud je istakao da iz izjave tužitelja proizilazi da su apelantica i njen brat S.H. pripremili priču kao da će „invalidi imati problema za otpuštanje, pošto je tužitelj invalid druge kategorije“, te da su se oni dogovorili da se predmetni stan sa tužitelja prevede na apelanticu. Također, proizilazi da nije bilo nikakve riječi o novcu, niti o plaćanju, već samo da se to uradi da bi se zaštitio od kredita, ako bi došlo do pljenidbe, ako se kredit ne bi mogao vraćati, a poslije kad su preveli predmetni stan na apelanticu, apelantica i njen brat su promijenili bravu na tom stanu. Nadalje, navedeno je da iz iskaza apelantice proizilazi da su u toku braka od nekretnina stekli garsonijeru i stan u kojem trenutno stanuje, odnosno predmetni stan, te da je najveći razlog zaključenja Ugovora o kupoprodaji sa tužiteljem bio da ona i djeca ne ostanu na ulici, da ne bi predmetni stan otišao pod hipoteku zbog kredita. Osim toga, ukazano je da je apelantica izjavila da tužitelju u novcu nije isplaćena kupoprodajna cijena, jer je tužitelj dobio polovinu garsonijere i njeno porodično zlato, a što proizilazi i iz izjave svjedoka S.H.. Dakle, Općinski sud je naveo da je iz izjava parničnih stranaka i svjedoka S.H. utvrdio da je Ugovor o kupoprodaji između tužitelja i apelantice zaključen samo formalno iz razloga kako bi se izbjegla eventualna prodaja predmetnog stana zbog nevraćanja kredita. Shodno tome, kako je apelantica suvlasnički dio od tužitelja kupila za vrijeme trajanja bračne zajednice, to predmetni stan iz tog razloga predstavlja zajedničku imovinu bračnih partnera, jer nije dokazano da je namjera zaključenja navedenog ugovora bila da predmetni stan čini posebnu imovinu tužene, nego da se izbjegne prodaja stana zbog nevraćanja kredita.
5. Osim toga, ukazano je da se neosnovano apelantica poziva na činjenicu da tužitelj osporava Ugovor o kupoprodaji navodeći da je doveden u zabludu, da je prevaren i obmanut, da je trebao postaviti zahtjev za utvrđenje ništavosti ili pobijanje tog ugovora, te da obzirom da nije postavljen zahtjev u tom smislu, da je zahtjev za utvrđivanje da je predmetni stan bračna stečevina u cijelosti neosnovan, iz razloga jer je upis vlasništva apelantice na predmetnom stanu formalno-pravno valjan i ispravan i kao takav proveden na temelju notarske isprave kroz zemljišno-knjižni ured. Shodno tome, navedeno je da apelantica smatra da tužitelj nije mogao postaviti tužbeni zahtjev koji se odnosi na izmjenu stanja u zemljišnoj knjizi. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je istakao da je Ugovor o kupoprodaji zaključen između parničnih stranaka koje su u vrijeme zaključenja tog ugovora živjele u bračnoj zajednici, te kako se u ovoj pravnoj stvari radi o predmetu utvrđivanja bračne stečevine, to nije bilo ni potrebe za postavljanjem tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništavnosti ili pobojnosti ugovora, nego je bilo dovoljno da tužitelj dokaže da nekretnina koja je bila predmetom Ugovora o kupoprodaji predstavlja bračnu stečevinu. Naime, ukazano je da je to iz razloga što se ne radi o ugovoru koji je jedan bračni partner za vrijeme trajanja bračne zajednice zaključio sa trećim licem, nego je taj ugovor zaključen između parničnih stranaka.
6. Presudom Kantonalnog suda broj 36 0 P 039085 18 Gž od 21. septembra 2018. godine žalba tužitelja je djelimično uvažena i prvostepena presuda u stavu trećem i četvrtom je ukinuta i u tom dijelu vraćena na ponovni postupak. Istovremeno, žalba tužitelja u preostalom dijelu i apelantice u cijelosti su odbijene i prvostepena presuda u stavu prvom i drugom potvrđena.
7. Presudom Vrhovnog suda broj 36 0 P 039085 18 Rev od 26. decembra 2019. godine revizija apelantice je odbijena, dok je njena dopuna revizije od 21. oktobra 2019. godine odbačena.
8. Vrhovni sud je u obrazloženju presude istakao da je u konkretnom slučaju osnovom izvedenih dokaza utvrđeno da su parnične stranke bile u braku dugi niz godina, da su pokretne stvari, bliže precizirane u izreci prvostepene presude, kao i predmetni stan stekle zajedničkim radom u toku trajanja bračne zajednice. Kod takvog utvrđenja, ukazano je da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo – relevantne odredbe Porodičnog zakona kada su prihvatili tužbeni zahtjev nakon što su utvrdili da su pokretne stvari, kao i predmetni stan, koji je predmet tužbenog zahtjeva, bračna stečevina parničnih stranaka u ovom postupku, stečena njihovim radom, za vrijeme trajanja njihove bračne zajednice, te da stranke nisu ništa drugačije ugovorile.
9. Također, Vrhovni sud je naveo da su tačni navodi apelantice da su parnične stranke za vrijeme trajanja braka zaključile Ugovor o kupoprodaji. Međutim, ukazano je da se po ocjeni tog suda radi o prividnom ugovoru u smislu odredbe člana 66. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) koji je nastao saglasnošću volja ugovornih strana da se stvori samo privid (fikcija) o sklapanju ugovora i kao takav ne proizvodi pravne učinke. Naime, Vrhovni sud je istakao da je ovo stoga jer iz stanja spisa proizilazi da je pobuda za sklapanje takvog ugovora bila izbjegavanje mogućih obaveza nastalih u toku trajanja bračne zajednice bez namjere stranaka da izazove pravno dejstvo. Najzad, navedeno je da kada parnične stranke sklope prividan pravni posao, tada na pravne posljedice pravnog posla nema utjecaja da je takav pravni posao proveden u zemljišnim knjigama.
10. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. U vezi s tim, apelantica ukazuje da su svi sudovi prilikom odlučivanja stali na stanovište da se Ugovor o kupoprodaji zaključen između apelantice i tužitelja ima smatrati prividnim ugovorom pozivajući se na odredbu člana 66. ZOO, bez obzira na činjenicu što su bračni partneri sačinili notarski ugovor u zakonitoj formi te bez obzira što je predmetni stan uknjižen na apelanticu 1/1. Također, apelantica tvrdi da sama činjenica da se radi o bračnim partnerima koji su zaključili Ugovor o kupoprodaji ne može imati za pravno dejstvo prividnost takvog ugovora, jer ugovorne strane nisu imale namjeru prikriti neke okolnosti, već se apelantica tim ugovorom zaštitila od eventualnih sporenja vlasništva drugog partnera obzirom da se radi o domu u kojem živi apelantica. Naime, apelantica navodi da je upravo iz tih razloga zaključen Ugovor o kupoprodaji, te da je isplatila kupoprodajnu cijenu, a odlukom Vrhovnog suda onemogućena je da koristi imovinu koja je bila predmet Ugovora o kupoprodaji. Najzad, apelantica ukazuje da se ova okolnost ne može tretirati odredbom člana 66. ZOO kako su to utvrdili nižestepeni sudovi.
Relevantni propisi
11. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, «Službeni list RBiH», br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH", br. 29/03 i 42/11), u relevantnom dijelu glasi:
Član 66. stav (1) (1)Prividan ugovor nema dejstva među ugovornim stranama.
12. Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine Federacije BiH", br. 35/05, 41/05 - ispravka, 31/14, 32/19 - OUS FBiH i 94/20 - Rješenje US FBiH). U konkretnom slučaju primjenjuje se Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine Federacije BiH", br. 35/05, 41/05 - ispravka i 31/14) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 251. stav (1) (1) Bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine.
Član 252. stav (1) (1) Bračni partneri su u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ako nisu drukčije ugovorili.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
15. Apelantica tvrdi da je u postupku proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. S tim u vezi Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
16. Ustavni sud nalazi da je u postupku utvrđeno da bračnu stečevinu tužitelja i apelantice, pored ostalog, čini i predmetni stan, te da je apelantica dužna trpjeti da se tužitelj u zemljišnim knjigama upiše kao suvlasnik sa dijelom od ½ na predmetnom stanu. Ustavni sud smatra da su, suprotno svim navodima apelantice, Općinski sud, Kantonalni sud i Vrhovni sud u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje u kojima ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koje se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić