Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1115/20 ("TOPING TRADE" a.d. Novi Grad)

Odluka donesena 03. 11. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1115/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

03. 11. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 3. novembra 2021. godine, u predmetu broj AP-1115/20, rješavajući apelaciju "TOPING TRADE" a.d. Novi Grad, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koje je podnio "TOPING TRADE" a.d. Novi Grad protiv Presude Okružnog suda u Prijedoru broj 76 0 P 017389 19 Gž 3 od 21. januara 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Novom Gradu broj 76 0 P 017389 18 P 2 od 15. aprila 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. "TOPING TRADE" a.d. Novi Grad (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Grada, kojeg zastupa Rade Ćulibrk, advokat iz Banjaluke, podnio je 25. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 76 0 P 017389 19 Gž 3 od 21. januara 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Novom Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 76 0 P 017389 18 P 2 od 15. aprila 2019. godine.

Uvodne napomene

2. Rješenjem Opštine Novi Grad broj 01-345-4/14 od 31. januara 2014. godine (u daljnjem tekstu: predmetno rješenje) odobreno je "Prevozu Vuković" d.o.o. Kozarska Dubica vršenje javnog linijskog prevoza po utvrđenom redu vožnje na opštinskim autobuskim linijama opštine Novi Grad na preciziranim relacijama sa preciziranim polascima i povratcima, te da ovo rješenje važi za period od 1. februara do 31. maja 2014. godine. Apelant se dopisom od 4. februara 2014. godine obratio Opštini Novi Grad u vezi s navedenim rješenje, koja je navedeni dopis smatrala prigovorom protiv predmetnog rješenja.

3. Rješenjem Opštine Novi Grad broj 01-345-4/14 od 10. februara 2014. godine odbijen je prigovor apelanta izjavljen protiv predmetnog rješenja kao neosnovan.

4. Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 013800 14 U od 31. marta 2015. godine tužba apelanta je uvažena i poništeno je rješenje broj 01-345-4/14 od 10. februara 2014. godine jer osporeni akt ne sadrži valjano obrazloženje odnosno ne sadrži jasne, potpune, razumljive i opravdane razloge zbog čega je odbijen prigovor apelanta izjavljen na predmetno rješenje zbog čega se osporeni akt ne može ispitati. Osim toga, u ovoj presudi Okružni sud u Banjaluci je dao upute Opštini Novi Grad da odmah, a najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema presude, o prigovoru apelanta donese novi upravni akt.

Postupak u kojem su donesene osporene odluke

5. Presudom Osnovnog suda broj 76 0 P 017389 18 P 2 od 15. aprila 2019. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obavežu Republika Srpska - Opština Novi Grad i "Prevoz Vuković" d.o.o. Kozarska Dubica (u daljnjem tekstu: prvotužena, drugotuženi odnosno tuženi) da mu zbog nezakonitog vršenja prevoza na preciziranim relacijama na ime naknade štete pretrpljene u određenom vremenskom periodu solidarno isplate iznos bliže označen u izreci sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu solidarno nadoknade troškove parničnog postupka. Presudom je obavezan apelant da prvotuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu bliže označenom u izreci.

6. Osnovni sud je naveo da je u tužbi, između ostalog, navedeno da apelant ima registrovane područne autobuske linije i opštinske autobuske liniju na preciziranim relacijama za precizirani registracioni period, s tim što prema odredbama člana 6. stav 3. Pravilnika o usklađivanju i registraciji redova vožnje na opštinskim autobuskim linijama stari redovi vožnje ne podliježu postupku usklađivanja, te se evidentiraju i registruju u skladu sa zakonom, a jednom usaglašen red vožnje u okviru kojeg se ništa ne mijenja stiče status takozvanog US reda vožnje koji se na svakom novom usaglašavanju samo ovjeri za narednu godinu. Apelant je dalje u tužbi naveo da su predmetnim rješenjem protivno zakonu registrovani redovi vožnje na drugotuženog na redovima vožnje koje uredno održava apelant kao US redove vožnje na koji način se apelantu čini materijalna šteta. Apelant je također naveo da drugotuženi ne posjeduje licencu prevoznika niti licence za vozila koju izdaje nadležni organ prvotužene.

7. Osnovni sud je naveo da je nesporna činjenica da je predmetnim rješenjem odobreno drugotuženom vršenje javnog linijskog prevoza po utvrđenom redu vožnje na opštinskim autobuskim linijama opštine Novi Grad na preciziranim relacijama sa preciziranim polascima i povratcima. Također je nesporno da je na preciziranim linijama drugotuženi vršio prevoz u periodu od 1. februara 2014. godine do polovine šestog mjeseca 2014. godine. Zatim je naveo da u konkretnom slučaju apelant potražuje od tuženih novčanu naknadu da na ime naknade pretrpljene štete zbog nezakonite dodjele redova vožnje i zbog nezakonitog vršenja prevoza na određenim relacijama na području Opštine Novi Grad. Osnovni sud je ukazao da je primijenio odredbe čl. 154. i 155. ZOO, te ukazao na sadržaj istih. Zatim je naveo da je u konkretnom slučaju nesporna činjenica da su sporni redovi vožnje koji su registrovani na drugotuženog uvedeni predmetnim rješenjem. Osnovni sud je istakao da je apelant prvobitno precizirao tužbeni zahtjev na način da je prvim dijelom postavljenog tužbenog zahtjeva predložio sudu da donese presudu kojom će se poništiti kao nezakonito predmetno rješenje, da bi naknadno apelant odustao od tako preciziranog tužbenog zahtjeva, te je ostavljen samo drugi dio tužbenog zahtjeva kojim je predložio sudu da donese presudu kojom će se obavezati prvotužena i drugotuženi da mu zbog nezakonite dodjele redova vožnje i zbog nezakonitog vršenja prevoza na navedenim relacijama na ime naknade štete pretrpljene u preciziranom vremenskom periodu solidarno isplate određeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima parničnog postupka. Dalje je ukazao da apelant ističe da smatra da je predmetno rješenje poništeno Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 013800 14 U od 31. marta 2015. godine zajedno sa rješenjem broj 01-345-4/14 od 10. februara 2014. godine koja je apelant priložio u spis suda. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da je iz istih vidljivo da navedenom presudom nije poništeno predmetno rješenje već je poništen drugi upravni akt odnosno odluka donesena po prigovoru apelanta protiv predmetnog rješenja. Dakle, iz navedenog proizilazi da predmetno rješenje još uvijek egzistira odnosno da isto nije poništeno, te je stoga odlučeno da je tužbeni zahtjev neosnovan, pri čemu je postupajući sudija imao u vidu upute sadržane u rješenju Okružnog suda broj 76 0 P 017389 17 Gž 2 od 15. novembra 2018. godine gdje je konstatatovano da predmet ocjene pravilnosti i zakonitosti ne može biti red vožnje nego rješenje kojim je taj red vožnje utvrđen. Osnovni sud je istakao da kako je već navedeno apelant nije pokrenuo postupak ocjene pravilnosti i zakonitosti predmetnog rješenja i koje kao takvo odnosno kao upravni akt još uvijek egzistira neosnovan je tužbeni zahtjev apelanta kojim potražuje naknadu štete zbog nezakonitog vršenja prevoza koji je vršen na osnovu rješenja prvotužene koje još uvijek egzistira.

8. Presudom Okružnog suda broj 76 0 P 017389 19 Gž 3 od 21. januara 2020. godine odbijena je žalba apelanta i prvostepena presuda je potvrđena. Presudom je odbijen zahtjev apelanta za naknadu troškova na ime sastava žalbe.

9. Okružni sud je naveo da apelant u žalbi u bitnome navodi da je prvostepeni sud odbio tužbeni zahtjev, a da prethodno nije odlučio o zakonitosti predmetnog rješenja, a što predstavlja prethodno pitanje od čijeg rješenja zavisi odluka o glavnoj stvari u konkretnom slučaju, kao i da je predmetnim rješenjem prvotužena odobrila vršenje prevoza iako drugotuženi nije imao potrebnu „B” licencu za vršenje prevoza na području opštine Novi Grad, tako da je postupanjima prvotužene i drugotuženog apelantu pričinjena materijalna šteta u iznosu koji potražuje. Okružni sud je istakao da je odluka prvostepenog suda pravilna i zakonita, te ukazao na sadržaj čl. 155. i 154. stav 1. ZOO-a. Zatim je naveo da odgovornost za štetu nastaje samo ako je štetna radnja protivpravna i samo protivpravna povreda može izazvati odgovornost za štetu, što se u konkretnom slučaju nije ispunilo. Okružni sud je zatim ponovio šta proizilazi iz stanja spisa (vidi uvodne napomene ove odluke), te naveo da prihvata kao pravilan zaključak prvostepenog suda da predmetno rješenje još uvijek egzistira, te da shodno navedenom, smatra da u radnjama drugotuženog nema protivpravnosti. Naime, drugotuženi je u preciziranom periodu prevoz na preciziranim relacijama vršio na osnovu predmetnog rješenja koje nije ukinuto, poništeno, preinačeno niti je na drugi način stavljeno van snage, te nije izgubilo svoju djelotvornost i ničim nije utvrđeno da je predmetno rješenje bez dejstva zbog čega nema protivpravnosti ni na strani prvotužene. Naime, da li je predmetno rješenje zakonito ili ne, ne može biti predmet odlučivanja u ovom parničnom postupku čak ni kao prethodno pitanje, kako to pogrešno smatra apelant, jer se protiv predmetnog rješenja kao upravnog akta može voditi samo upravni spor kako je to propisano odredbom čl. 1. i 7. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS). Nadalje, odredbom člana 3. ZUS-a je propisano da su presude sudova donesene u upravnim sporovima obavezujuće, što znači da je prvotužena bila obavezna da postupi po presudi Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 013800 14 U od 31. marta 2015.godine i u ponovnom postupku odluči o prigovoru apelanta izjavljenom protiv predmetnog rješenja, s obzirom da je tom presudom poništeno rješenje kojim je prigovor apelanta odbijen izjavljen na predmetno rješenje. Dalje je ukazao da prvotužena to nije učinila, te da je u takvoj situaciji apelant imao mogućnost da, u smislu odredbe člana 52. stav 1. ZUS-a, traži od Okružnog suda u Banjaluci donošenje akta o njegovom prigovoru izjavljenom protiv predmetnog rješenja. Zatim je naveo da apelant nije postupio u skladu sa citiranom zakonskom odredbom, bar nije dokazao da jeste niti to proizilazi iz stanja spisa, pa stoga nije bilo mjesta za prekid postupka u konkretnoj pravnoj stvari kao što to apelant neosnovano smatra. Dalje je naveo da će parnični sud, u skladu sa odredbom člana 379. stav 1. tačka 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), rješenjem prekinuti postupak kada postoji prethodno pitanje iz nadležnosti drugog organa i sačekat će da se ono pravosnažno okonča u nadležnom postupku. Okružni sud je istakao da u konkretnom slučaju tog prethodnog pitanja nema.

10. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant, u suštini, vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primijeni pozitivno-pravnih propisa. Apelant uglavnom ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, te smatra da nisu osnovani zaključci redovnih sudova. Apelant navodi da ni drugostepeni ni prvostepeni sud u ocjeni dokaza nisu pravilno primijenili pravila o prethodnom pitanju i teretu dokazivanja, te su time učinili povredu odredaba parničnog postupka iz člana 209. ZPP-a, u vezi sa čl. 12., 123. i 126. ZPP, da bi konačno pogrešno i očigledno proizvoljno primijenili materijalno pravo iz oblasti naknade štete.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je u predmetnom postupku utvrđeno činjenično stanje, ocijenjeni dokazi i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud jasno naveo da prihvata kao pravilan zaključak prvostepenog suda da predmetno rješenje još uvijek egzistira, te da shodno navedenom, smatra da u radnjama drugotuženog nema protivpravnosti, kao i da je drugotuženi u preciziranom periodu prevoz na preciziranim relacijama vršio na osnovu predmetnog rješenja koje nije ukinuto, poništeno, preinačeno niti je na drugi način stavljeno van snage, te nije izgubilo svoju djelotvornost i ničim nije utvrđeno da je predmetno rješenje bez dejstva zbog čega nema protivpravnosti ni na strani prvotužene. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1115/20 ("TOPING TRADE" a.d. Novi Grad) | Sudska praksa | Aktio