Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1059/20 (Grad Banja Luka)
Odluka donesena 16. 11. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Naknada
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Javna vlast
- Eksproprijacija
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Aktivna legitimacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 15
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1059/20
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 11. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1059/20, rješavajući apelaciju Grada Banje Luke, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. novembra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Grada Banje Luke podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 184615 19 Rev od 3. decembra 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Grad Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske, sjedište zamjenika u Banjoj Luci, podnio je 20. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 184615 19 Rev od 3. decembra 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i tužiteljice Jelene Babić iz Banje Luke (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 25. juna 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 5. jula 2021. godine, Osnovni sud 8. jula 2021. godine, tužiteljica 9. jula 2021. godine, dok Okružni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Tužiteljica je 20. januara 2014. godine podnijela tužbu protiv tuženih, apelanta kao prvotuženog i „Vodovoda“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: drugotuženi ili zajedno tuženi), radi isplate naknade za oduzeto zemljište.
6. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 184615 17 P 3 od 16. avgusta 2018. godine apelant je obavezan da tužiteljici na ime isplate vrijednosti zemljišta, umjesto naknade za eksproprisano zemljište pobliže označeno kao u izreci presude, površine 1316 m , isplati iznos od 48.740,74 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od podnošenja tužbe, tj. od 26. septembra 2017. godine pa do isplate. Nadalje, stavom II izreke presude odbijen je kao neosnovan tužiteljičin tužbeni zahtjev da se drugotuženi obaveže da joj na ime isplate vrijednosti zemljišta, umjesto naknade za eksproprisano zemljište pobliže označeno kao u izreci presude, površine 1316 m (u daljnjem tekstu: predmetna parcela), isplati iznos od 48.740,74 KM. Istom presudom (stav III) apelant je obavezan da tužiteljici na ime troškova postupka isplati iznos od 9.639,20 KM.
7. Osnovni sud je naveo da je cijeneći izvedene dokaze u smislu odredbe člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), i to uvidom u rješenje Komisije za izlaganje na javni uvid podataka o nepokretnostima od 14. marta 2013. godine i uvidom u List nepokretnosti od 24. aprila 2015. godine utvrđeno da je tužiteljica upisana s pravom svojine na predmetnoj parceli. Uvidom u rješenje Odjeljenja za prostorno uređenje Grada Banja Luke od 21. aprila 2010. godine proizlazi da je apelantu data urbanistička saglasnost za izgradnju vodovodne mreže sa pumpnom stanicom (u daljnjem tekstu: sporni objekat) na predmetnoj parceli, u naselju Potkozarje, Banja Luka. Uvidom u nalaz i mišljenje vještaka poljoprivredne struke utvrđena je vrijednost predmetne parcele, te je konstatovano da nema ekonomske opravdanosti za korišćenje preostalog dijela navedene parcele u poljoprivredne svrhe. Iz nalaza vještaka geodetske struke proizlazi da je sporni objekat izgrađen na središnjem dijelu predmetne parcele, te koji je ograđen željeznom ogradom, čija površina iznosi 620 m , dok je ukupna površina predmetne parcele 1316 m .
8. U obrazloženju presude je navedeno da je među parničnim strankama sporno da li tužiteljici pripada pravo da se tuženi obavežu da joj na ime naknade za „faktički eksproprisanu nepokretnost“ isplate odgovarajući iznos naknade. U vezi s tim je utvrđeno da je sporni objekat izgradio apelant, što proizlazi iz rješenja o urbanističkoj saglasnosti, kojim mu je data saglasnost za izgradnju navedenog objekta (pumpne stanice) koji predstavlja dio vodovodne mreže i kao takav služi za snabdijevanje datog područja vodom. Dalje je utvrđeno da je apelant navedeni objekat predao drugotuženom 25. oktobra 2010. godine na korišćenje. U vezi s tim Osnovni sud je ukazao na sadržaj člana 10 Zakona o vodama kojim je regulisano da javno vodno dobro čine svi segmenti vodnog dobra, kao što su čestice, vodni objekti i sl., a stavom 2 navedenog člana propisano je da je javno dobro dobro od opšteg interesa i da je u svojini RS, a da upravljanje njim vrši nadležni organ uprave ili neki drugi subjekat s javnim ovlašćenjima. S obzirom na navedene odredbe, Osnovni sud je naveo da sporni objekat predstavlja jednu cjelinu, da je njegova izgradnja u opštem interesu, tako da vlasnik zemljišta na kojem je takav objekat sagrađen ne može tražiti njegovo uklanjanje. Iz izvedenih dokaza takođe proizlazi da nije vođen postupak eksproprijacije predmetne parcele, niti je shodno Zakonu o eksproprijaciji doneseno rješenje o eksproprijaciji, kako je to predviđeno odredbom člana 6 citiranog zakona. U vezi s tim, Osnovni sud je dalje ukazao da je članom 452 ZOO propisano da prenosom neke imovinske cjeline na neko lice, na to lice, pored dugovanja, prenose se i potraživanja koja se tiču te stvari, a kako se u predmetnom slučaju radi o faktičkoj eksproprijaciji, potraživanje naknade za eksproprisane nepokretnosti ne zastarijeva. Stoga je Osnovni sud odbio kao neosnovan prigovor zastarjelosti predmetnog potraživanja. Osim toga, Osnovni sud je utvrdio da je postupanjem apelanta na ovakav način tužiteljica onemogućena u vršenju svojih vlasničkih prava, tj. da je tužiteljici prema odredbama Zakona o vodama i Zakona o eksproprijaciji prestalo pravo svojine na predmetnoj parceli. Naime, članom 2 Zakona o eksproprijaciji propisano je da je eksproprijacija oduzimanje ili ograničenje prava svojine na nepokretnosti uz pravičnu naknadu, dok je članom 3 propisano da se nepokretnost, između ostalog, može eksproprisati i za potrebe izgradnje vodoprivrednih objekata. Prema tome, Osnovni sud smatra da tužiteljici pripada pravo na pravičnu naknadu za eksproprisane nepokretnosti, shodno odredbi člana 6 Zakona o eksproprijaciji, a u vezi sa članom 12 citiranog zakona, kojim je propisano da vlasniku nepokretnosti pripada naknada u vidu druge nepokretnosti ili u novcu, s tim da naknadu za eksproprisanu nepokretnost snosi korisnik eksproprijacije. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je, cijeneći nalaz vještaka ekonomske struke, utvrdio da tržišna vrijednost predmetne parcele iznosi 48.740,00 KM, na osnovu čega je tužiteljičin tužbeni zahtjev usvojio i apelanta kao korisnika eksproprijacije obavezao da navedeni iznos isplati tužiteljici. Dakle, kako je utvrđeno da je sporni objekat na tužiteljičinoj predmetnoj parceli izgradio apelant i da je on predat drugotuženom na upravljanje 25. oktobra 2010. godine, to je odbijen tužiteljičin tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog. Osnovni sud je tužiteljici na dosuđeni iznos dosudio i zakonsku zateznu kamatu na način kako je to propisano odredbom člana 277 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), i to od dana podnošenja tužbe za isplatu naknade za eksproprisanu nepokretnost, dok je odluku o troškovima postupka dosudio primjenom odredbe člana 386 stav 1 ZPP.
9. Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 184615 18 Gž 2 od 27. marta 2019. godine apelantovu žalbu djelimično uvažio i Presudu Osnovnog suda od 16. avgusta 2018. godine u pobijanom dijelu odluke o zateznoj kamati preinačio tako što je kamata dosuđena počev od 16. avgusta 2018. godine (dakle dana donošenja prvostepene presude) umjesto 26. septembra 2017. godine, dok je u preostalom dijelu žalba odbijena i pobijana presuda u usvajajućem dijelu odluke o glavnoj stvari i u dijelu odluke o troškovima postupka potvrđena. Istom presudom je odbijen i apelantov zahtjev za naknadu troškova sastavljanja žalbe u iznosu od 750,00 KM.
10. Okružni sud je naveo da apelant izjavljenom žalbom osporava presudu prvostepenog suda zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene odredbi parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, apelant je u žalbi istakao da iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je tužiteljičin zahtjev zasnovan na kupoprodajnom ugovoru zaključenom između nje i ranijih vlasnika predmetne parcele, koji je zaključen nakon izgradnje spornog objekta. U vezi s tim je ukazao da potpuno ili djelimično oduzimanje prava svojine radi izgradnje objekta od javnog interesa mora biti zasnovano na zakonito sprovedenom postupku eksproprijacije, tako da se faktičko deposjediranje, bez sprovođenja postupka eksproprijacije, ne može pravdati javnim interesom. Prema tome, u slučajevima kada javna vlast vrši ili dozvoljava izgradnju objekta od javnog interesa na zemljištu koje nije formalno eksproprisano ugrožavaju se i povređuju subjektivna prava fizičkih ili pravnih lica na nepokretnostima.
11. Prema tome, Okružni sud je ukazao da je pravo na mirno uživanje imovine, kao i zabrana oduzimanja nepokretnosti izuzev u javnom interesu u skladu sa zakonom i principima međunarodnog prava zagarantovana članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Dakle, u slučaju faktičke eksproprijacije, fizička ili pravna lica su lišena prava svojine, pa je osnov tužbenog zahtjeva u stvari zahtjev za povrat svojine. Međutim, budući da povrat i uspostavljanje prijašnjeg stanja nisu mogući u slučaju faktičke eksproprijacije, vlasniku pripada pravo da traži naknadu za oduzetu nepokretnost primjenom odredbe člana 452 ZOO. Dakle, u predmetnom slučaju tužiteljica je kao vlasnica predmetne parcele na kojoj je izgrađen sporni objekat onemogućena u vršenju svojih vlasničkih prava. Osim navedenog, kako nije vođen postupak eksproprijacije, da ne postoji odluka o oduzimanju, odnosno odluka o utvrđivanju javnog interesa i rješenje o eksproprijaciji, Okružni sud smatra da je prvostepeni sud u konkretnom slučaju pravilno zaključio da se radi o faktičkoj eksproprijaciji i da tužiteljici u smislu navedenih odredbi zakona pripada pravo na naknadu za eksproprisanu nepokretnost. Imajući u vidu zateznu kamatu, Okružni sud takođe smatra da apelant pravilno ukazuje da odluka o kamati nije pravilno dosuđena jer ju je prvostepeni sud dosudio od dana podnošenja tužbe, odnosno preinačenja tužbe 26. septembra 2017. godine, u kojem dijelu je apelantova žalba uvažena i prvostepena presuda preinačena primjenom odredbe člana 229 stav 1 tačka 4 ZPP, dok je u preostalom dijelu apelantova žalba odbijena o potvrđena presuda prvostepenog suda.
12. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 184615 19 Rev od 3. decembra 2019. godine revizija je odbijena.
13. Vrhovni sud je naveo da apelant revizijom osporava presudu drugostepenog suda zbog pogrešne primjene materijalnog prava, koju reviziju je Vrhovni sud ocijenio neosnovanom. U vezi s tim je ponovio činjenično utvrđenje i pravne stavove prvostepenog suda: da je apelant izvršio faktičku eksproprijaciju parcele na kojoj je tužiteljica u javnim registrima upisana kao vlasnica; da je na tim parcelama izgrađen objekat od opšteg interesa; da je primjenom čl. 2, 3 i 12 Zakona o eksproprijaciji dosudio tužiteljici naknadu za faktičku eksproprijaciju, pri čemu je ocijenio neosnovanim apelantov prigovor da tužena u vrijeme gradnje objekta nije bila nosilac prava svojine na predmetnom zemljištu, u vezi s čim je prvostepeni sud zaključio „da se analognom primjenom člana 452 [ZOO] prenosom neke imovinske cjeline na neko lice, na to lice, pored dugovanja, prenose i potraživanja koja se tiču te stvari“, te je, s obzirom na to da se radi o faktičkoj eksproprijaciji, zaključeno „da potraživanje naknade eksproprisane nepokretnosti ne zastarijeva“. Dalje je Vrhovni sud ukazao da je drugostepeni sud prihvatio činjenična utvrđenja i pravne zaključke prvostepenog suda, osim u dijelu odluke o kamatama, nalazeći da kamata na dosuđene iznose teče od dana donošenja prvostepene presude (a ne od dana podnošenja tužbe), te da na odlučenje ne utiče činjenica da tužiteljica nije bila vlasnica navedene parcele u vrijeme gradnje objekta „s obzirom na to da su na nju kao sukcesora prešla sva prava i obaveze“. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao na sadržaj odredbi čl. 2 i 12 stav 1 i člana 54 st. 1 i 2 Zakona o eksproprijaciji prema kojima pravična naknada ne može biti niža od tržišne vrijednosti eksproprisane nepokretnosti. U konkretnom slučaju, radi utvrđivanja tržišne vrijednosti predmetnih nepokretnosti, sproveden je dokaz čitanjem preciziranog ugovora i vještačenjem po vještaku finansijske struke. Imajući u vidu navedeno, kao i okolnost da apelant tokom postupka, a ni u reviziji ne spori visinu obračunate naknade, Vrhovni sud smatra da ona predstavlja tržišnu vrijednost i pravičnu naknadu za predmetnu parcelu. Osim navedenog, Vrhovni sud je naveo da u datim okolnostima povrat i uspostavljanje prijašnjeg stanja nisu mogući zbog privođenja namjeni ranije nepokretnosti, zbog čega tužiteljici, kao nosiocu prava svojine na predmetnoj parceli – u vrijeme presuđenja u ovom sporu, pripada pravo da traži naknadu za oduzetu nepokretnost, kako su to pravilno, prema ocjeni Vrhovnog suda, zaključili nižestepeni sudovi.
14. U vezi s tim Vrhovni sud, takođe, smatra da je neosnovan revizioni prigovor, koji je apelant isticao tokom trajanja postupka, da tužiteljici ne pripada pravo na spornu naknadu jer je pravo svojine na predmetnoj parceli stekla nakon izgradnje spornog objekta i da nije ušla u posjed predmetne parcele, o čemu je, smatra, drugostepeni sud dao razložno obrazloženje, koje kao pravilno prihvata i Vrhovni sud. Takođe smatra da se ovaj prigovor tiče odnosa ranijih suvlasnika predmetne parcele (koji su svoje dijelove prodali i ustupili tužiteljici) i tužiteljice, a ne odnosa između apelanta i tužiteljice, zbog čega je zaključio da je i ovaj apelantov prigovor neosnovan. Vrhovni sud je dalje ukazao da je tužiteljica pravo svojine na predmetnoj parceli stekla na osnovu ugovora o kupoprodaji od 24. avgusta 2011. godine i upisom tog prava u List nepokretnosti, te da je bila nosilac tog prava u vrijeme presuđenja u predmetnom sporu. Prema tome, suprotno navodima revizije, Vrhovni sud smatra da su nižestepeni sudovi pravilno ocijenili izvedene dokaze na način propisan odredbom člana 8 ZPP i na utvrđeno činjenično stanje su pravilno primijenili materijalno pravo. Stoga je Vrhovni sud, primjenom odredbe člana 248 ZPP, odbio apelantovu reviziju.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj ocjeni dokaza, pogrešnoj primjeni materijalnog prava, odredbe člana 452 ZOO. Dalje, apelant je naveo da je tokom postupka u cijelosti osporavao osnovanost tužiteljičinog tužbenog zahtjeva jer smatra da tužiteljica nije bila vlasnik ni posjednik predmetne parcele u momentu izgradnje spornog objekta, zbog čega tvrdi da nije bila ni aktivno legitimisana za vođenje predmetnog spora. Takođe, apelant ističe da se u momentu održavanja glavne rasprave u postupku pred Osnovnim sudom vodio postupak koji je apelant pokrenuo protiv tužiteljice radi utvrđivanja ništavosti upisa prava svojine tužiteljice na predmetnoj parceli, da je Osnovni sud donio prvostepenu presudu u njegovu korist, dok je presudom Okružnog suda od 5. septembra 2019. godine preinačena presuda prvostepenog suda i apelantov tužbeni zahtjev odbijen, dok je rješenjem Vrhovnog suda apelantova revizija odbačena. Dakle, apelant smatra da je tužiteljičin zahtjev zasnovan na ugovoru o kupoprodaji koji je tužiteljica zaključila sa ranijim vlasnikom, i to nakon izgradnje spornog objekta, za koju izgradnju mu je data urbanistička saglasnost 21. aprila 2010. godine.
b) Odgovori na apelaciju
16. Vrhovni sud, suprotno apelantovom stanovištu, smatra da presudom tog suda nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kao ni pravo na mirno uživanje imovine iz člana 1 Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Što se tiče apelantovih navoda da tužiteljica nije bila ni vlasnik ni posjednik predmetne parcele na kojoj je sagrađen sporni objekat, Vrhovni sud ističe da iz činjeničnog stanja kao nesporno proizlazi da je tužiteljica u vrijeme presuđenja u ovom sporu bila nosilac prava svojine i posjeda na predmetnoj parceli, pa apelantove navode smatra neosnovanim i predlaže da se apelacija odbije.
17. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da ostaje pri razlozima datim u osporenoj presudi tog suda, pa smatra da nije bilo kršenja ustavnih prava na koja se apelant pozivao u apelaciji.
18. Osnovni sud apelantove navode smatra neosnovanim i predlaže da se apelacija odbije.
19. Tužiteljica je u odgovoru na apelaciju navela da su sudovi u predmetnom slučaju na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
20. Zakon o eksproprijaciji Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 112/06, 37/07, 66/08 – ispravka, 110/08, 121/10 – odluka US, 2/15 – odluka US i 79/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 2.
Eksproprijacija je oduzimanje ili ograničenje prava vlasništva na nepokretnostima uz pravičnu naknadu koja ne može biti niža od tržišne vrijednosti nepokretnosti.
Član 3.
(1)Nepokretnost se može eksproprisati radi izvođenja radova ili izgradnje objekata u oblasti: zdravstva, obrazovanja, socijalne zaštite, kulture, vodoprivrede, sporta, saobraćajne, energetske, telekomunikacijske i komunalne infrastrukture, objekata za potrebe državnih organa i organa lokalne samouprave, industrijskih objekata, obezbjeđenja zaštite životne sredine i zaštite od elementarnih nepogoda, kao i za istraživanje i eksploataciju rudnog i drugih prirodnih bogatstava.
(2)Nepokretnost se ne može eksproprisati u svrhu poljoprivredne obrade.
Član 6.
(1) Eksproprijacija se može vršiti za potrebe Republike Srpske i jedinice lokalne samouprave, ako zakonom nije drugačije određeno (korisnik eksproprijacije).
(2) Korisnik će eksproprisane nepokretnosti prenositi investitorima radi izvođenja radova za izgradnju objekata za koje je utvrđen opšti interes, s tim što će se ugovorom regulisati međusobna prava i obaveze ugovornih strana koje nastaju eksproprijacijom nepokretnosti i izgradnjom objekata.
(3) Izuzetno, eksproprijacijom se može ustanoviti služnost u korist građana radi postavljanja vodovodnih i kanalizacionih cijevi, električnih i telefonskih kablova, gasovoda i u drugim slučajevima određenim zakonom.
Član 12.
1) Za eksproprisanu nepokretnost vlasniku pripada naknada u drugoj nepokretnosti, a ako korisnik eksproprijacije ne može obezbijediti takvu nepokretnost, određuje se pravična naknada u novcu, koja ne može biti niža od tržišne vrijednosti nepokretnosti koja se ekspropriše.
(2) Ranijem vlasniku koji stanuje u stambenoj zgradi koja je predmet eksproprijacije ili u stanu, kao posebnom dijelu te zgrade, korisnik eksproprijacije dužan je prije rušenja zgrade obezbijediti drugu odgovarajuću stambenu zgradu ili stan u vlasništvo.
(3) Ranijem vlasniku eksproprisane poslovne prostorije korisnik eksproprijacije dužan je prije rušenja poslovne prostorije obezbijediti drugu odgovarajuću prostoriju u vlasništvo ili na privremeno korišćenje do pravosnažnog završetka postupka određivanja naknade.
(4) U slučaju kad se razlikuje vrijednost eksproprisanog objekta i objekta koji se daje na ime naknade u svojinu ili susvojinu, korisnik eksproprijacije, odnosno raniji vlasnik dužan je da drugoj strani isplati razliku u cijeni.
(5) Naknadu za eksproprisanu nepokretnost snosi korisnik eksproprijacije.
21. Zakon o vodama („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/11 i 100/17) u relevantnom dijelu glasi:
Vodno dobro Član 9.
(1) Vodno dobro u smislu ovog zakona je vodno zemljište, vode i vodni objekti, koji zbog svog naročitog značaja jesu dobra od opšteg interesa i pod posebnom su zaštitom.
(2) Vodnim dobrom, kao dobrom od opšteg interesa, upravlja se na način kako je propisano odredbama ovog zakona i na osnovu njega drugim podzakonskim propisima ili odlukama nadležnih organa.
(3) Rješenjem Ministarstva utvrđuje se pripadnost vodnom dobru u skladu sa ovim zakonom i navodi njegova vlasnička pripadnost.
Javno vodno dobro Član 10.
(1) Javno vodno dobro čine svi segmenti vodnog dobra, kao što su:
zemljišne čestice, vodni ili hidrotehnički objekti, rijeke i potoci sa definisanim morfološkim, geološkim i hidrološkim sadržajem, koji su do dana stupanja na snagu ovog zakona bili upisani u zemljišnim knjigama, odnosno katastru nepokretnosti kao javno vodno dobro od opšteg interesa ili su definisani u drugim dokumentima javnog karaktera, odnosno koji su na osnovu zakona postali državno vlasništvo.
(2) Javno vodno dobro definisano u stavu 1. ovog člana jeste dobro od opšteg interesa i u vlasništvu je Republike Srpske.
(3) Ovlašćenja upravljanja javnom vodnim dobrom u vlasništvu Republike Srpske, vrši organ uprave, upravne organizacije ili nadležni subjekti sa javnim ovlaštenjima, u onom obimu i na način kako im je to ovim ili drugim zakonom ili drugim aktima nadležnog organa preneseno u nadležnost.
Vlasništvo nad objektima Član 16. st. (1)i st. (2) (1) Vodni objekti iz člana 15. ovog zakona su dobra od interesa za Republiku Srpsku i detaljni podaci o njima, kao i radnje koje se sprovode, a odnose se na njih, zbog značaja samih objekata, moraju biti propraćene posebnim mjerama bezbjednosti u skladu sa ovim zakonom i na osnovu njega donesenim podzakonskim propisima. Ovlašteni organi upravljanja i kontrolni organi, dužni su se odnositi prema podacima kojima raspolažu o objektima, adekvatno karakteru podataka.
(2) Zaštitni vodni objekti iz člana 15. stav 1. tačka a) ovog zakona su u vlasništvu Republike Srpske, a ostali ukoliko se to posebnom odlukom Ministarstva utvrdi.
22. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom djelu glasi:
Član 452.
(1) Lice na koje pređe na osnovu ugovora neka imovinska celina fizičkog ili pravnog lica, ili jedan deo te celine, odgovara za dugove koji se odnose na tu celinu, odnosno na njen deo, pored dotadašnjeg imaoca i solidarno s njim, ali samo do vrednosti njene aktive.
(2) Nema pravnog dejstva prema poveriocima odredba ugovora kojom bi se isključivala ili ograničavala odgovornost utvrđena u prethodnom stavu.
VI.Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 184615 19 Rev od 3. decembra 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 24. januara 2020. godine, a apelacija je podnesena 20. marta 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelant smatra da mu je presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kao i člana 1 Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
29. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
30. S obzirom na to da je apelant nosilac javne vlasti, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da prema članu VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda kojom smatra da su povrijeđena njegova ustavna prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 19/04, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, tač. od 12 do 15). Imajući uvidu navedeno, Ustavni sud je nakon toga apelacije državnih organa odnosno nosilaca javne vlasti ispitivao, u pravilu, u vezi s navodima o kršenju prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine budući da su ostala prava iz kataloga prava (član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine) prema svojoj suštini predstavljaju lična prava na koja se, u pravilu, ne mogu pozivati organi javne vlasti. Stoga će u datim okolnostima apelantovog slučaja Ustavni sud ispitati navode apelacije u odnosu na apelantovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
31. U konkretnom slučaju Ustavni sud dalje konstatuje da se radi o parničnom postupku koji je tužiteljica pokrenula protiv apelanta i drugotuženog radi isplate naknade za oduzetu predmetnu parcelu, tako da se radi o predmetu koji je građansko-pravne prirode, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4924/19 od 9. juna 2021. godine, tačka 39, dostupna na www.ustavnisud.ba ) .
32. Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizlazi da apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna.
33. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni procesnog prava.
34. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj presudi kao konačnoj odluci u konkretnoj pravnoj stvari odbio apelantovu reviziju kao neosnovanu. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud razmotrio sva sporna pitanja i, uz pozivanje na relevantne odredbe Zakona o eksproprijaciji, dao iscrpna obrazloženja u pogledu osnovanosti tužiteljičinog tužbenog zahtjeva. Naime, iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da je apelant izvršio faktičku eksproprijaciju predmetne parcele na kojoj je tužiteljica u javnim registrima upisana kao vlasnica na osnovu ugovora o kupoprodaji navedene parcele zaključenog 24. avgusta 2011. godine, te da je na toj parceli izgrađena pumpna stanica. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dao jasno i argumentovano obrazloženje zašto je neosnovana apelantova revizija u tom dijelu, odnosno zašto je prihvatio razloge drugostepenog suda koji je, primjenom relevantnih odredbi Zakona o eksproprijaciji i shodnoj primjeni odredbe člana 452 ZOO, zaključio da je tužiteljica aktivno legitimisana u konkretnoj pravnoj stvari s obzirom na to da su na nju (zaključivanjem ugovora o kupoprodaji predmetnih nepokretnosti od 24. avgusta 2011. godine i upisom tog prava u List nepokretnosti) kao sukcesora prešla sva prava i obaveze u vezi s tim nepokretnostima. Naime, Vrhovni sud je obrazložio da je tužiteljica pravo svojine na predmetnoj parceli stekla kupovinom ili prenosom od ranijih suvlasnika, pa s obzirom na to da se u okolnostima predmetnog slučaja radi o faktičkoj eksproprijaciji, kao i da nije moguć povrat i uspostavljanje prijašnjeg stanja, njoj kao vlasnici predmetne parcele – u vrijeme presuđenja predmetnog spora pripada pravo na naknadu za oduzetu nepokretnost primjenom odredbe člana 12 Zakona o eksproprijaciji. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud jasno obrazložio da su neosnovani apelantovi revizioni navodi da tužiteljici ne pripada pravo na spornu naknadu jer je pravo svojine na predmetnoj parceli stekla nakon izgradnje spornog objekta i da nije ušla u posjed predmetne parcele, ocijenivši da se ovaj prigovor tiče odnosa ranijih suvlasnika predmetne parcele (koji su svoje dijelove prodali i ustupili tužiteljici), a ne odnosa između apelanta i tužiteljice.
35. Prema tome, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u datim okolnostima konkretnog slučaja osporenom odlukom dao veoma detaljno i jasno obrazloženje, koje se, suprotno apelantovim navodima, ne čini proizvoljno, zašto je osnovan tužiteljičin tužbeni zahtjev. Pri tome, Ustavni sud dalje zapaža da odlučenje u konkretnom slučaju zapravo korespondira i stavovima Panela za ujednačavanje sudske prakse iz građanske oblasti (30. januar 2014. godine) vezanim za dosuđivanje naknade u vezi s pitanjem faktičke eksproprijacije. S obzirom na navedeno, Ustavni sud u razlozima osporene presude Vrhovnog suda, suprotno apelacionim navodima, ne može naći elemente koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu materijalnog prava na apelantovu štetu, zbog čega nema osnova da Ustavni sud, u smislu naprijed navedenih stavova, svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje Vrhovnog suda u osporenoj odluci.
36. Zbog navedenog, Ustavni sud apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine smatra neosnovanim.
Pravo na imovinu
37. Apelant, takođe, tvrdi da mu je osporenom presudom povrijeđeno i pravo na imovinu. Tvrdnje o povredi ovog prava apelant zasniva na identičnim navodima o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine neosnovani.
VIII.Zaključak
38. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine kada je Vrhovni sud odbio apelantovu reviziju s obrazloženjem koje ne ostavlja utisak proizvoljnosti u pogledu primjene materijalnog prava, odnosno kada je Vrhovni sud dao detaljne razloge zašto su neosnovani apelantovi navodi u dijelu da tužiteljica nije bila aktivno legitimisana za vođenje predmetnog spora, a dato obrazloženje ne ostavlja utisak proizvoljnosti.
39. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
40. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić