Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-355/20 (B. B. i D. B.)

Odluka donesena 03. 11. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Ugovor o kupoprodaji
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Pravo na pravnu sigurnost
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Nekretnina
  • Ništavost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-355/20

Apelacija

Odluka o meritumu

03. 11. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 355/20, rješavajući apelacije Bojana Babića i Dijane Babić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 3. novembra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Bojana Babića i Dijane Babić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 236990 19 Gž 2 od 28. oktobra 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Bojan Babić i Dijana Babić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banje Luke, koje zastupa ZAK „Advokati Lazo S. Radić i Mladen Baštinac“ iz Banje Luke, podnijeli su 28. januara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 236990 19 Gž 2 od 28. oktobra 2019. godine. Apelacija je registrovana pod brojem AP 355/20.

2. Apelanti su posredstvom punomoćnika 21. jula 2020. godine podnijeli apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 236990 20 Rev od 3. marta 2020. godine. Navedena apelacija je registrovana pod brojem AP 2512/20.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. S obzirom na to da su u apelacijama registrovanim pod br. AP 355/20 i AP 2512/20 osporene odluke donesene istom postupku koji se vodio pred redovnim sudovima, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32 stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 355/20.

4. Na osnovu člana 23 st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), tuženog „Stočar“ a.d. Banja Luka i tužene Republike Srpske (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotužena ili tuženi), koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske, zatraženo je u periodu od 12. do 16. jula 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.

5. Okružni sud, Osnovni sud, prvotuženi i drugotužena su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 19. do 23. jula 2021. godine.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.

7. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 236990 19 P2 od 21. maja 2019. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelanata, te je prvotuženi obavezan da im na ime kupoprodajne cijene određenih nepokretnosti (parcela) isplati određeni novčani iznos (stav 1). Nadalje, navedenom presudom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata u dijelu kojim su tražili da se utvrdi da su oni postali vlasnici spornih nepokretnosti, detaljnije označenih u izreci presude, što su tuženi dužni priznati, trpjeti i dozvoliti da se apelanti na osnovu te presude uknjiže u zemljišno-knjižne evidencije sa po ½ dijela prava svojine i posjeda na spornim nepokretnostima. Takođe je odbijen i tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da su oni stekli pravo raspolaganja na spornim nepokretnostima, što su tuženi dužni priznati i trpjeti i dozvoliti da se apelanti uknjiže u zemljišno-knjižne evidencije sa po ½ dijela prava raspolaganja i prava posjeda (stav 2). Pored toga, istom presudom usvojen je i protivtužbeni zahtjev drugotužene, te je utvrđeno da je ništav ugovor o kupoprodaji nepokretnosti zaključen između prvotuženog i apelanata kod notara S. G. od 30. decembra 2013. godine, na osnovu čega je utvrđeno da je drugotužena vlasnik spornog zemljišta, što su apelanti dužni priznati i trpjeti da se na osnovu te presude upišu u zemljišno-knjižne evidencije kao vlasnici i posjednici, te su apelanti obavezani da drugotuženoj predaju u posjed sporne nepokretnosti.

8. Osnovni sud je u obrazloženju presude iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili, te materijalne dokaze koje je proveo na glavnoj raspravi. Naime, Osnovni sud je obrazložio da je među strankama nesporno, a proizlazi i iz izvedenih dokaza, da su apelanti kao kupci s prvotuženim kao prodavcem kod notara S. G. zaključili ugovor o prodaji od 30. decembra 2013. godine. Predmet tog ugovora bile su sporne nepokretnosti koje su upisane u zemljišnoj knjizi kao opštenarodna imovina s pravom raspolaganja na ime prvotuženog, a u katastru nepokretnosti upisane su na ime prvotuženog s pravom posjeda od 1/1 dijela. Međutim, apelanti se na osnovu navedenog ugovora nisu uknjižili kao suvlasnici i suposjednici na spornim nepokretnostima.

9. Osnovni sud je prvenstveno naveo da je među strankama sporno da li su apelanti na osnovu predmetnog ugovora stekli pravo susvojine, odnosno pravo raspolaganja na spornim nepokretnostima. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je iz činjeničnih navoda odgovora na tužbu vidljivo da je prvotuženi priznao tužbeni zahtjev u cijelosti jer smatra da je imao ovlašćenje da kao vlasnik raspolaže spornim nepokretnostima. Nesporno je bilo među strankama da je predmetni ugovor sačinjen kod notara u pisanom obliku, da je ovjeren kod notara, potpisan od strane ugovornih strana i da je realizovan tako što je prvotuženi uveo apelante u posjed, a apelanti su mu isplatili kupoprodajnu cijenu. Međutim, sporna je pravna valjanost predmetnog ugovora, odnosno sporno je da li je prvotuženi, u trenutku zaključenja ugovora, u skladu s pravima koja je imao na predmetnim nepokretnostima, imao zakonsko ovlašćenje da valjano raspolaže, tj. da ih proda apelantima, a u skladu s tim, da li su apelanti mogli od prvotuženog steći pravo susvojine. Naime, iz sadržaja spisa proizlazi da su sporne nepokretnosti upisane kao opštenarodna imovina, što znači da su sporne nepokretnosti zapravo društvena imovina, te da su kasnije postale državna imovina. Prvotuženi je imao pravo raspolaganja na spornim nepokretnostima, što dalje znači da pravo svojine nije identično pravu raspolaganja, već da su to dva različita prava. Iz samog označavanja upisa tih prava vidljivo je da se pravo svojine upisuje u A-vlasnički list, a pravo raspolaganja u C-teretni list. Titulari ovih prava su u konkretnom slučaju različiti, pravni sljednik nosioca prava svojine označene kao opštenarodna imovina je drugotužena, a nosilac prava raspolaganja je prvotuženi.

10. Osnovni sud je zatim naveo da je u trenutku zaključenja ugovora od 30. decembra 2013. godine na snazi bio Zakon o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP), u kojem je u odredbi člana 324 propisano da se, ako posebnim zakonom nije drugačije propisano, pravo upravljanja, korišćenja ili raspolaganja kao osnovno pravo na stvarima u društvenoj, odnosno državnoj svojini, koje do stupanja na snagu ovog zakona nisu postale svojina drugog lica, pretvara u pravo svojine njegovog dosadašnjeg nosioca ili njegovog pravnog sljednika, ako te stvari mogu biti predmet svojine (stav 1). Odredbom člana 326 ZSP propisano je da organ uprave nadležan za imovinsko-pravne poslove sprovodi postupak i donosi rješenje o pretvaranju prava iz čl. 324 i 325 ZSP (stav 1), odnosno da je rješenje organa uprave nadležnog za imovinsko-pravne poslove pravni osnov za uknjižbu prava u javnu evidenciju o nepokretnostima i prava na njima (stav 2). Osnovni sud je naveo da je u ovoj pravnoj stvari nesporno da prvotuženi prije zaključenja spornog ugovora nije bio nosilac prava svojine na spornom zemljištu već da je bio uknjižen kao nosilac prava raspolaganja. Stoga prvotuženi, zaključenjem spornog ugovora, na apelante nije mogao prenijeti više prava nego što je sam imao, budući da sam nije imao pravo svojine, pa to pravo nije mogao prenijeti ni na apelante. Samo u slučaju da je prvotuženi prije zaključenja predmetnog ugovora bio uknjižen kao nosilac prava svojine na spornim nepokretnostima, on je tada mogao, na pravno valjan način, prenijeti svoje pravo svojine na apelante. U skladu s tim, utvrđeno je da je neosnovan tužbeni zahtjev apelanata u dijelu u kojem su tražili da se utvrdi da su oni na osnovu predmetnog ugovora stekli pravo susvojine na spornom zemljištu.

11. U vezi s tužbenim zahtjevom apelanata kojim su tražili da se utvrdi da su oni, na osnovu predmetnog ugovora, stekli pravo raspolaganja na spornim nepokretnostima, Osnovni sud je naveo da je i taj tužbeni zahtjev neosnovan. Naime, prvotuženi je bio uknjižen s pravom raspolaganja sa 1/1 dijela, ali pravo raspolaganja nije identično pravu svojine, niti je to pravo, u skladu s odredbama ZSP koji je bio na snazi od 2010. godine pa nadalje, uopšte postojalo kao zakonom priznato pravo u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora. Budući da je imao uknjiženo pravo raspolaganja, prvotuženi je bio dužan zahtjevom se obratiti nadležnom organu uprave, da njegovo pravo raspolaganja, u upravnom postupku i donošenjem rješenja, pretvori u pravo svojine, a zatim da sprovođenjem rješenja u zemljišnim knjigama, tj. uknjižbom postane titular prava svojine. Prvotuženi to očigledno nije učinio, odnosno nikada nije bio uknjižen kao nosilac prava svojine. S obzirom na to da u vrijeme zaključenja spornog ugovora, pravo raspolaganja u pravnom prometu više nije egzistiralo budući da ZSP poznaje samo zakonom priznata stvarna prava (pravo svojine, građenja, založno pravo, pravo služnosti i pravo realnih tereta), to je jasno da prvotuženi nije mogao na pravno valjan način prometovati svoje pravo raspolaganja na apelante, pa apelanti na osnovu spornog ugovora nisu mogli steći njegovo pravo raspolaganja.

12. Razmatrajući protivtužbeni zahtjev drugotužene, Osnovni sud je naveo da je najprije sporno da li je sporni ugovor ništav, te u skladu s tim da li je drugotužena stekla pravo svojine na spornim nepokretnostima, odnosno da li su apelanti u obavezi da sporne nepokretnosti predaju u posjed. U vezi s tim, utvrđeno je da predmetni ugovor nije pravno valjan zato što prvotuženi kao prodavac, u vrijeme zaključenja ugovora, nije bio nosilac prava svojine, pa stoga to pravo nije mogao prenijeti ni na apelante, odnosno prvotuženi je bio nosilac prava raspolaganja, koje pravo u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora u pravnom prometu nije moglo egzistirati i nije egzistiralo kao jedno od zakonom priznatih prava na nepokretnostima. Slijedom navedenog, utvrđeno je da je sporni ugovor pravno ništav. Imajući to u vidu, Osnovni sud je obavezao prvotuženog da apelantima vrati iznos koji je prvotuženi primio kao iznos kupoprodajne cijene spornih nepokretnosti, odnosno iznos koji je primio na osnovu ništavog pravnog posla. Osnovni sud je takođe naveo da, kako je utvrđeno da je ništav predmetni ugovor, to je jasno da je osnovan protivtužbeni zahtjev i u dijelu u kojem je drugotužena tražila da sud utvrdi da je drugotužena vlasnik spornog zemljišta s obzirom na to da je drugotužena imala pravo svojine na spornim nepokretnostima, te je kao takva imala pravo da potražuje od apelanata predaju stvari u posjed.

13. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 236990 19 Gž2 od 28. oktobra 2019. godine žalba apelanata i prvotuženog je djelimično uvažena i prvostepena presuda je preinačena u dijelu u kojem je utvrđeno da je drugotužena postala vlasnik spornog zemljišta, te u dijelu kojim su apelanti obavezani da joj predaju u posjed sporno zemljište, na način da je protivtužbeni zahtjev u tom dijelu odbijen. U preostalom dijelu žalbe stranaka su odbijene i potvrđena je prvostepena presuda.

14. U vezi s navodima apelanata i prvotuženog da je prvotuženi mogao prometovati sporno zemljište u skladu s odredbama Zakona o građevinskom zemljištu (u daljnjem tekstu: ZGZ), Okružni sud je obrazložio da je taj navod neosnovan s obzirom na to da je taj zakon bio stavljen van snage prije zaključenja ugovora. Naime, odredbama ZGZ koji se primjenjivao do 24. maja 2013. godine, odnosno do stupanja na snagu Zakona o uređenju prostora i građenju („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 40/13 i 106/15), kojim je stavljen van pravne snage navedeni zakon (osim člana 44), u članu 19 je bilo propisano da preduzeća i druga pravna lica koja su vlasnici neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta mogu to zemljište otuđivati u slobodnom prometu (stav 1), a to pravo imaju i pravni subjekti koji su nosioci prava raspolaganja na građevinskom zemljištu u društvenoj svojini. Okružni sud je ponovio sadržaj čl. 324, 325 i 326 ZSP, te je ukazao da rješenje organa uprave nadležnog za imovinsko-pravne poslove predstavlja pravni osnov za uknjižbu prava svojine u javne evidencije o nepokretnostima i prava na njima. Takođe, da iz nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke proizlazi da je zemljište u katastru nepokretnosti bilo upisano kao posjed prvotuženog, dok je u zemljišnoknjižnoj evidenciji upisana društvena svojina (opštenarodna imovina s pravom raspolaganja uknjiženim na prvotuženog), pa valja zaključiti da pretvaranje društvene svojine u privatnu nije izvršeno u skladu s citiranim odredbama čl. 325 i 326 ZSP. Osim toga, Okružni sud je istakao da je notar, prilikom sačinjavanja spornog ugovora, ugovorne stranke izričito upozorila na činjenice upisa spornih nepokretnosti. Pri tome je stranke poučila o relevantnim odredbama ZSP, te je dato upozorenje da niko ne može prenijeti pravnim poslom na drugoga veća ili drugačija prava od onih koja ima, da je kupovina prava i nepokretnosti od lica koje nije upisano u javnim evidencijama kao nosilac prava svojine (ne posjeda) pravni posao visokog rizika za kupca, te da bi bilo uputno da prodavac (prvotuženi) izvrši uspostavljanje prava svojine na nepokretnostima na svoje ime, a tek zatim njima raspolaže, nakon čega su stranke izjavile da su shvatile upozorenja i da prihvataju svaki rizik. Prema tome, Okružni sud je naveo da, suprotno navodima žalbi, prihvata zaključak prvostepenog suda da se na osnovu ovog ugovora nisu ostvarile zakonske pretpostavke za utvrđenje prava svojine apelanata na spornim nepokretnostima.

15. Nadalje, Okružni sud je naveo da kada se ima u vidu da je za prostor na kome se nalaze predmetne parcele Skupština grada Banja Luka donijela odluku o Regulacionom planu, za razrješenje pitanja prava svojine u konkretnom sporu mjerodavni su čl. 324 i 326 ZSP. Drugim riječima, dok god se ne sprovede postupak pred organom uprave nadležnim za imovinsko-pravne poslove i rješenjem ne odluči o svojini na spornim nepokretnostima neprihvatljiv je zaključak prvostepenog suda da je drugotužena stekla pravo svojine ex lege

– po sili zakona, te utvrdio njenu svojinu usvajanjem protivtužbenog zahtjeva u tom dijelu, zbog čega je prvostepena presuda u tom pogledu preinačena.

16. Okružni sud je, u konačnici, obrazložio da je, ocjenjujući samo žalbene razloge koji su od značaja za zakonitost pobijane odluke, žalbu apelanata i prvotuženog djelimično uvažio i preinačio prvostepenu presudu kao u izreci, dok su u ostalom dijelu žalbe odbijene i prvostepena presuda u odbijajućem dijelu odluke o tužbenom zahtjevu (stav 2) izreke i usvajajućem dijelu odluke o protivtužbenom zahtjevu (dio stava 3) potvrđena.

17. Rješenjem Vrhovnog suda broj 71 0 P 236990 20 Rev od 3. marta 2020. godine odbačena je revizija drugotužene.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacija

18. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.

19. Obrazlažući navode o povredi prava na koja su se pozvali, apelanti prvenstveno tvrde da je u skladu sa članom 324 ZSP pravo raspolaganja samim stupanjem na snagu tog zakona pretvoreno u pravo svojine, te da je takav stav zauzela sudska praksa, kao i Ustavni sud Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ustavni sud RS) u Odluci broj U 27/14 od 24. aprila 2014. godine. Apelanti takođe smatraju da upis prema kojem sporne nepokretnosti predstavljaju opštenarodnu imovinu predstavlja oborivu pretpostavku, s obzirom na to da su sporne nepokretnosti suštinski i faktički bile u svojini prvotuženog, koji je bio u posjedu i imao je valjan pravni osnov kao nosilac prava raspolaganja. Apelanti dalje tvrde da je prvotuženi vanknjižni vlasnik, pri čemu ne treba zanemariti ni činjenicu da je katastarskom operatu kao ažurnijem operatu prvotuženi upisan kao posjednik i da je u postupku izlaganja na uvid na privremeni list nepokretnosti kao nosilac prava svojine bio upisan prvotuženi. Takođe, apelanti tvrde da je rješenje organa u uprave na osnovu čl. 325 i 326 ZSP deklarativne, a ne konstitutivne prirode, te da je pravo svojine prvotuženog zasnovano na zakonu, a ne na osnovu upravnog akta, te da je to pravno pitanje predstavljalo prethodno pitanje o kojem su redovni sudovi trebali odlučiti. Osim toga, apelanti smatraju da je prvotuženi u smislu člana 19 ZGZ mogao da prenosi pravo raspolaganja. Dalje, apelanti navode da je prvostepenom i drugostepenom odlukom utvrđena ništavost ugovora od 30. decembra 2013. godine, ali ni prvostepeni ni drugostepeni sud nisu obrazložili iz kojih razloga su sporni ugovori ništavi. U tom pogledu, apelanti smatraju da ugovor nije protivan prinudnim propisima, javnom poretku niti dobrim običajima u skladu sa članom 103 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). U vezi s navedenim razlozima, apelanti tvrde da sudovi nisu obrazlagali niti dali odgovore na postavljena pitanja, čime im je uskraćeno i pravo na obrazloženu odluku zbog proizvoljnosti u primjeni propisa.

b) Odgovori na apelaciju

20. Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima navedenim u osporenoj odluci, te smatra da su apelacioni navodi neosnovani, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

21. Osnovni sud je takođe naveo da su apelacioni navodi neosnovani.

22. Prvotuženi je naveo da su svi apelacioni navodi osnovani. U vezi s tim prvotuženi navodi da je sporne nepokretnosti imao u svom posjedu od 1963. godine, te smatra da je s obzirom na odredbe ZSP postao vlasnik spornih nepokretnosti i da je imao pravo da njima raspolaže, pri čemu raspolaganje nije bilo u suprotnosti s bilo kojim drugim zakonom. Takođe, prvotuženi smatra da se u apelaciji pravilno navodi da bi rješenje organa uprave o pretvaranju prava raspolaganja u pravo svojine u korist prvotuženog imalo samo deklarativni, a ne konstitutivni karakter. Osim navedenog, prvotuženi tvrdi i da sporno raspolaganje nije bilo samovoljno već uz saglasnost, preporuku i odobrenje Grada Banja Luka tako da je licima iz kategorije izbjeglica ili radnika koji nisu imali riješeno stambeno pitanje dodijeljeno 40 placeva, pa je postupanje redovnih sudova dovelo u neravnopravan položaj apelante u odnosu na lica iste kategorije, koja su postala potpuno zaštićena. Naposljetku, prvotuženi smatra da na osnovanost navoda apelanata ukazuje i Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 237544 20 Gž 2 od 5. marta 2021. godine kojom je uvažena žalba tužioca, preinačena prvostepena presuda kojom je bio odbijen njegov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je vlasnik označenih nepokretnosti i da presuda služi kao osnov za uknjižbu prava svojine u zemljišne knjige tako da se utvrđuje da je taj tužilac stekao pravo svojine na spornoj nepokretnosti, iz čega proizlazi da je različito postupanje redovnih sudova dovelo do pravne nesigurnosti. S obzirom na navedeno, prvotuženi predlaže da se apelacija usvoji i utvrdi povreda prava apelanata na pravično suđenje i prava na imovinu.

23. Drugotužena je navela da su neosnovani i ničim dokazani navodi apelanata da je došlo do povrede prava na koja su se apelanti pozvali u apelaciji jer su redovni sudovi sproveli postupak u skladu sa zakonom, te utvrdili sve činjenice na koje su pravilno primijenili materijalno pravo, odnosno odredbe čl. 324-325 ZSP, u skladu s čim je donesena pravilna odluka drugostepenog suda. Pored toga, drugotužena smatra da su redovni sudovi pravilno utvrdili da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe člana 19 ZGZ koje su prestale da važe donošenjem novog zakona, a pored toga stranke su u trenutku zaključivanja ugovora pred notarom bile upoznate da prvotuženi kao prodavac nije bio vlasnik spornih nepokretnosti. S obzirom na navedeno, drugotužena je predložila da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

24. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2. stav (3) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

Član 7. stav (1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 231.

U obrazloženju presude odnosno rješenja drugostepeni sud će ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja.

25. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Ništavost Član 103.

(1) Ugovor, koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima je ništavan ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povredila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posledice.

Neograničeno isticanje ništavosti Član 110.

Pravo na isticanje ništavosti ne gasi se.

26. Zakon o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 124/08, 3/09

– ispravka, 58/09, 95/11, 60/15, 18/16 – odluka USRS, 107/19 i 1/21 – odluka USRS) U konkretnom slučaju redovni sudovi su primijenili Zakon o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 124/08, 3/09 – ispravka, 58/09, 95/11 i 60/15). Neslužbeni prečišćeni tekst navedenog zakona sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, u relevantnom dijelu glasi:

Svojina i druga stvarna prava Član 1.

(1) Ovim zakonom uređuju se sticanje, korišćenje, raspolaganje, zaštita i prestanak prava svojine, drugih stvarnih prava i državine.

(2) Stvarna prava su: pravo svojine, pravo građenja, založno pravo, pravo stvarne i lične službenosti i pravo realnog tereta.

(3) Odredbe ovog zakona koje se odnose na pravo svojine shodno se primjenjuju na sva druga stvarna prava, osim ako posebnim zakonom nije drugačije propisano ili to proizlazi iz njihove pravne prirode.

Sticanje svojine Član 23. st. (1) do (3) (1) Pravo svojine stiče se na osnovu pravnog posla, zakona, odluke suda ili drugog organa i nasljeđivanjem, uz ispunjenje pretpostavki propisanih zakonom.

(2) Pravnim poslom sticalac prava svojine ne može steći to pravo u većem obimu od onog koje je imalo lice od koga je to pravo stečeno, osim kad sticanje svojine u dobroj vjeri uživa zaštitu.

(3) Pravo svojine na osnovu zakona stiče se ispunjavanjem zakonom predviđenih pretpostavki. Ako nije zakonom drugačije određeno, sticanjem svojine na osnovu zakona prestaju sva stvarna prava koja su do tada postojala na odnosnoj stvari, osim onih za koje je sticalac znao da postoje ili je to morao znati.

Pretvaranje prava korišćenja, upravljanja ili raspolaganja Član 324.

(1) Ako posebnim zakonom nije drugačije propisano, pravo upravljanja, korišćenja ili raspolaganja kao osnovno pravo na stvarima u društvenoj, odnosno državnoj svojini, koje do stupanja na snagu ovog zakona nisu postala svojina drugog lica, pretvara se u pravo svojine njegovog dosadašnjeg nosioca ili njegovog pravnog sljednika, ako te stvari mogu biti predmet svojine.

(2) Nosilac prava upravljanja, korišćenja ili raspolaganja na nepokretnostima u društvenoj, odnosno državnoj svojini iz stava 1. ovog člana je pravno lice čiji je kapital 100% u svojini Republike Srpske.

(3) Pravo upravljanja, korišćenja ili raspolaganja na nepokretnostima u društvenoj, odnosno državnoj svojini, koje do stupanja na snagu ovog zakona nisu postale svojina drugog lica, pretvara se u pravo svojine jedinice lokalne samouprave na čijoj se teritoriji nalazi ta nepokretnost, ako je nosilac tog prava prestao da postoji i nema pravnog sljednika.

Pretvaranje prava na gradskom građevinskom zemljištu u pravo svojine Član 325.

Privremeno pravo korišćenja do preuzimanja, pravo korišćenja radi građenja i trajno pravo korišćenja na gradskom građevinskom zemljištu u društvenoj, odnosno državnoj svojini, koje do stupanja na snagu ovog zakona nije postalo svojina drugog lica, pretvara se u pravo svojine njegovog dosadašnjeg nosioca, odnosno njegovog pravnog sljednika.

Rješenje o pretvaranju u pravo svojine Član 326.

(1) Organ uprave nadležan za imovinsko-pravne poslove sprovodi postupak i donosi rješenje o pretvaranju prava iz čl. 324. i 325. ovog zakona.

(2) Rješenje organa uprave nadležnog za imovinsko-pravne poslove je pravni osnov za uknjižbu prava u javnu evidenciju o nepokretnostima i prava na njima.

(3) Uknjižba se sprovodi po pravnim pravilima kojima je regulisan upis prava u javne evidencije o nepokretnostima i prava na njima.

27. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske” broj 107/19 od 19. decembra 2019. godine) u relevantnom dijelu glasi: Član 2.

Poslije člana 325. dodaju se naziv člana i novi član 325a, koji glasi:

“Pretvaranje u pravo svojine Republike Srpske Član 325a.

Upis nosioca prava na nepokretnostima upisanim u javnim evidencijama kao društvena ili državna svojina iz člana 324. st. 1. i 4. i člana 325. Zakona, čiji su zahtjevi za pretvaranje tih prava u pravo svojine rješenjem nadležnog organa uprave pravosnažno odbijeni brisaće se, a upis društvene, odnosno državne i opštenarodne imovine pretvoriće se u pravo svojine Republike Srpske.”.

Član 3.

U članu 326. u stavu 1. riječi: “iz čl. 324. i 325. ovog zakona” zamjenjuju se riječima: “iz člana 324. st. 1. i 4. i člana 325. ovog zakona, po zahtjevu stranke ili po službenoj dužnosti”.

Stav 2. briše se.

28. Zakon o građevinskom zemljištu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 112/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 19.

(1) Preduzeća i druga pravna lica koja su vlasnici neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta mogu to zemljište otuđivati u slobodnom prometu.

(2) Pravo iz stava 1. ovog člana imaju i pravni subjekti koji su nosioci prava raspolaganja na građevinskom zemljištu u državnoj svojini.

29. Zakon o uređenju prostora i građenju („Službeni glasnik Republike Srpske“ 40/13 od 16.maja 2013, 106/15, 3/16 – ispravka i 84/19) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o uređenju prostora i građenju („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 40/13 i 106/15) koji u relevantnom dijelu glasi: Član 198. tačka b) Stupanjem na snagu ovoga zakona prestaje važiti:

b)Zakon o građevinskom zemljištu ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 112/06), osim člana 44. navedenog zakona.

Član 199.

Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objave u "Službenom glasniku Republike Srpske".

30. Zakon o premjeru i katastru Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 6/12, 110/16, 22/18 – odluka US, 62/18 i 95/19 – odluka US) u relevantnom dijelu glasi:

Član 62.

(1) Svojina i druga stvarna prava na nepokretnostima stiču se, prenose i ograničavaju upisom u katastar nepokretnosti (konstitutivnost upisa), a prestaju brisanjem upisa.

(2) U slučajevima određenim zakonom, svojina i druga stvarna prava na nepokretnostima mogu se steći i prije upisa u katastar nepokretnosti, a upisom proizvode pravno dejstvo prema trećim licima (deklarativnost upisa).

(3) U katastar nepokretnosti mogu se upisati i određena obligaciona prava koja se od trenutka upisa mogu suprotstaviti trećim licima.

VI.Dopustivost

31. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

32. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

33. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je rješenjem Vrhovnog suda od 3. marta 2020. godine odbačena revizija koju je drugotužena izjavila protiv Presude Okružnog suda broj 71 0 P 236990 19 Gž 2 od 28. oktobra 2019. godine. S obzirom na to da je revizija odbačena kao nedopuštena, slijedi da je konačna odluka u predmetnom postupku osporena presuda Okružnog suda od 28. oktobra 2019. godine, protiv koje su apelanti podnijeli apelaciju broj AP 355/20. Imajući u vidu da je osporena konačna presuda Okružnog suda dostavljena punomoćniku apelanata 29. novembra 2019. godine, a da je apelacija podnesena 28. januara 2020. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.

34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

35. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.

1. Pravo na pravično suđenje

36. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

37. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

38. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uslov za primjenjivost člana 6 stav 1 Evropske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obaveza. U konkretnom slučaju predmetni parnični postupak se vodio radi utvrđenja prava svojine na spornim nepokretnostima i ništavosti ugovora o prodaji nepokretnosti, dakle predmet je građanskopravne prirode, te stoga proizlazi da je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj. Prema tome, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije.

39. Navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje u suštini se zasnivaju na tvrdnjama da je u osporenoj odluci proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, te da je došlo do povrede principa pravne sigurnosti i prava na obrazloženu odluku.

40. Razmatrajući tvrdnje apelanata, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovni sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

41. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti problematizuju, ispitati da li je tokom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja redovnih sudova.

42. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud prvenstveno zapaža da je Okružni sud prilikom donošenja osporene odluke dovoljno jasno i argumentovano obrazložio svoje zaključke o neosnovanosti tužbenog zahtjeva za utvrđenje sticanja prava svojine/raspolaganja, te osnovanosti protivtužbenog zahtjeva drugotužene za utvrđenje ništavosti spornog ugovora, dajući za svoje stavove jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne čine proizvoljnim. U vezi s tvrdnjama apelanata kojima ukazuju da je prvotuženi stekao pravo svojine ex lege stupanjem na snagu člana 324 ZSP i da je odluka organa uprave o pretvorbi bila deklarativnog karaktera, Ustavni sud smatra da ti navodi ne ukazuju na proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava od strane redovnih sudova. U tom pogledu, Ustavni sud podsjeća da je članom 23 stav 3 ZSP propisano da se pravo svojine na osnovu zakona stiče ispunjenjem zakonom predviđenih pretpostavki. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su u trenutku zaključenja spornog ugovora pretpostavke za sticanje prava svojine, odnosno za pretvorbu prava raspolaganja u pravo svojine, bile propisane odredbama čl. 324 i 326 ZSP. Naime, iz odredbe člana 324 stav 1 ZSP proizlazi da se pravo raspolaganja kao osnovno pravo na stvarima u društvenoj, odnosno državnoj svojini, koje do stupanja na snagu tog zakona nije postalo svojina drugog lica, pretvara u pravo svojine njegovog dosadašnjeg nosioca ili njegovog pravnog sljednika, dok iz odredbe člana 326 stav (1) proizlazi da organ uprave nadležan za imovinskopravne poslove sprovodi postupak i donosi rješenje o pretvaranju, a da iz stava (2) navedenog člana proizlazi da rješenje organa uprave nadležnog za imovinsko-pravne poslove predstavlja pravni osnov za uknjižbu prava u javnu evidenciju o nepokretnostima i prava na njima. Dakle, navedene odredbe upućuju da su uslovi za sticanje svojine na osnovu zakona bili donošenje rješenja organa uprave i upis u javnu evidenciju o nepokretnostima i pravima na njima. Stoga, Ustavni sud zapaža da iz sadržaja navedenih odredbi, koje su bile na snazi u vrijeme zaključenja spornog ugovora, te stanja spisa predmeta iz kojeg proizlazi da navedena odluka organa uprave nije bila donesena, ne proizlazi da je osnovan stav apelanata da je prvotuženi pravo svojine stekao na osnovu zakona, odnosno da je odluka o pretvorbi imala deklarativan karakter.

43. Nadalje, razmatrajući navode apelanata kojima ukazuju na proizvoljnost zaključaka da se na osnovu spornog ugovora nisu ostvarile zakonske pretpostavke za utvrđenje prava svojine apelanata na spornim nepokretnostima, Ustavni sud podsjeća da je odredbom člana 62 stav (1) Zakona o premjeru i katastru, koji je takođe bio na snazi u vrijeme zaključenja spornog ugovora, bilo propisano da se svojina i druga stvarna prava na nepokretnostima stiču, prenose i ograničavaju upisom u katastar nepokretnosti (konstitutivnost upisa), a prestaju brisanjem upisa. U stavu (2) člana 62 Zakona o premjeru i katastru propisano je da se u slučajevima određenim zakonom svojina i druga stvarna prava na nepokretnostima mogu se steći i prije upisa u katastar nepokretnosti, a upisom proizvode pravno dejstvo prema trećim licima (deklarativnost upisa). Prema tome, Ustavni sud zapaža da je u svakom slučaju, bez obzira na to da li je upis prvotuženog imao konstitutivan ili deklarativan karakter, pravo svojine prvotuženog trebalo biti upisano u zemljišne knjige da bi moglo proizvoditi pravne posljedice prema trećim licima, odnosno u konkretnom slučaju apelantima, i da je samo na osnovu upisa, odnosno uknjižbe prvotuženog, takvo pravo svojine spornim ugovorom moglo da bude preneseno i stečeno od strane apelanata. U tom smislu se ne mogu smatrati proizvoljnim stavovi da je prvotuženi, s ciljem raspolaganja spornom nepokretnošću, najprije trebao izvršiti upis prava svojine. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je u obrazloženju jasno ukazano da se nije mogla primijeniti odredba člana 19 ZGZ, s obzirom na to da je taj zakon prestao da važi donošenjem Zakona o uređenju prostora i građenju. Stoga, Ustavni sud zapaža da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što ukazuje na proizvoljnost zaključaka da se na osnovu spornog ugovora nisu ostvarile zakonske pretpostavke za utvrđenje prava svojine, pa su i ovi navodi neosnovani. Prema tome, imajući u vidu sadržaj odredbe člana 103 ZOO kojom su propisani uslovi ništavosti ugovora, te dovodeći ih u vezu s činjenicom da odredbe ZSP i Zakona o premjeru i katastru imaju karakter prinudnih propisa jer su uspostavljene s ciljem postizanja pravne sigurnosti u prometu nepokretnostima, Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoji proizvoljnost u zaključku Okružnog suda koji je prihvatio razloge prvostepenog suda da je sporni ugovor ništav.

44. Usljed toga, kod jasnih razloga koje je naveo Okružni sud, Ustavni sud nije mogao da zaključi da su u konkretnom slučaju postojale bilo kakve proizvoljnosti tog suda u primjeni materijalnog prava prilikom donošenja osporene odluke na koje su apelanti ukazivali, koje bi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogle biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni tumačenje spornih odredbi, zbog čega su neosnovani navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje.

45. Razmatrajući navode apelanata da su sudska praksa te Ustavni sud RS zauzeli stav da je stupanjem na snagu ZSP pravo raspolaganja ex lege pretvoreno u pravo svojine, Ustavni sud zapaža da apelanti, izuzev ukazivanja na Odluku Ustavnog suda RS broj U-27/14 od 24. februara 2016. godine, nisu uz apelaciju dostavili odluke redovnih sudova u kojima je donesen drugačiji zaključak, pa se ti navodi apelanata kao paušalni ne mogu ni ispitati.

46. Razmatrajući navode apelanata kojima ukazuju na Odluku Ustavnog suda RS broj U- 27/14 od 24. februara 2016. godine (objavljena u „Službenom glasniku RS“ broj 18/16), Ustavni sud zapaža da je tom odlukom, pored ostalog, utvrđeno da odredba člana 326 stav 2 ZSP nije u saglasnosti sa Ustavom RS. Ustavni sud RS je u obrazloženju navedene odluke naveo da je „ …u dijelu koji se odnosi na stav 2 izmijenjenog člana 326 Zakona o stvarnim pravima i kojim je propisano da je rješenje organa uprave nadležnog za imovinsko-pravne poslove pravni osnov za uknjižbu prava iz čl. 324 i 325 ovog zakona u javnu evidenciju o nepokretnostima, narušen princip vladavine prava iz člana 5 stav 1 alineja 4 Ustava. Naime, prema odredbi člana 324 stav 1 (…) izričito je propisano da je pravni osnov za sticanje predmetnog prava svojine sam Zakon o stvarnim pravima. Zbog toga, normiranjem u osporenom stavu 2 izmijenjenog člana 326, prema kojem je rješenje organa uprave pravni osnov za uknjižbu prava svojine u evidencije o nepokretnostima, dovodi se u pitanje već, ex lege, konstituisano pravo svojine. Sud smatra da ovo rješenje može imati samo deklaratorni karakter i da mu se ne može dati svojstvo konstitutivnosti, pogotovo kada se ima u vidu moguća neizvjesnost u pogledu konačnog ishoda ovog postupka, ukoliko se ne poštuje činjenica da je predmetno pravo već konstituisano. Ovakvim propisivanjem je, prema ocjeni Suda, narušen princip pravne sigurnosti, koji je jedan od osnovnih segmenata ustavnih garancija vladavine prava iz člana 5 stav 1 alineja 4 Ustava.“ Međutim, imajući u vidu činjenicu da je odluka Ustavnog suda RS donesena nakon zaključenja spornog ugovora, te da je navedena odluka donesena u postupku kontrole ustavnosti navedenih odredbi, odnosno ta odluka se ni na koji način ne odnosi na pitanje pravne valjanosti prenosa i sticanja neuknjiženog prava na osnovu ugovora od strane trećih lica, što je u nadležnosti redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da se stavovi iz navedene odluke ne mogu primijeniti u konkretnom slučaju.

47. U vezi s tvrdnjama prvotuženog koji je u kontekstu stava o osnovanosti apelacije naveo da je u Odluci Okružnog suda broj 71 0 P 237544 20 Gž 2 od 5. marta 2021. godine, u sličnom predmetu kao u konkretnom slučaju, donesen drugačiji zaključak, Ustavni sud podsjeća da samo postojanje protivrječnih sudskih odluka u okviru istog suda (u konkretnom slučaju Okružnog suda) u pogledu istog činjeničnog i pravnog pitanja ne dovodi nužno do povrede principa pravne sigurnosti kao neodvojivog elementa prava na pravično suđenje, ukoliko takvim postojanjem nisu stvorene duboke i dugoročne razlike u praksi jednog suda (kontinuirana nesigurnost – vidi Odluku o dopustivosti broj AP 1745/14 od 7. marta 2017. godine), za šta u konkretnom slučaju nisu predočeni dokazi. Pored toga, Ustavni sud podsjeća da nije zadatak Ustavnog suda da zauzme mjesto redovnih sudova u tumačenju pravnih propisa i u ujednačavanju prakse, već da je prvenstveno zadatak tih sudova da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona, pri čemu vrhovni sudovi, odnosno reviziona vijeća imaju ključnu ulogu u ujednačavanju sudske prakse.

48. Naposljetku, u odnosu na navode apelanata da redovni nisu dali obrazloženje njihovih argumenata, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda iz koje proizlazi da su domaći sudovi dužni da obrazlože svoje presude, pri čemu ne moraju da daju detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tom slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje, pogotovo na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61). Takođe, Ustavni sud napominje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25) već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda, koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud prihvatio razloge Osnovnog suda, te da je Okružni sud, suprotno navodima apelacije, u osporenoj odluci odgovorio na sve žalbene navode koje je ocijenio relevantnim za odluku, pa Ustavni sud i te prigovore smatra neosnovanim.

49. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

2. Pravo na imovinu

50. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelanti tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje su istakli u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

3. Nediskriminacija

51. U pogledu tvrdnji apelanata da je prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, koje apelanti, kako to proizlazi iz apelacije, dovode u vezu s pravom na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da apelanti, osim paušalnog navoda da su diskriminisani, nisu dostavili bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kom osnovu, kako je navedeno u članu II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i članu 14 Evropske konvencije, odnosno da su drugačije tretirani u odnosu na druga lica u istoj ili sličnoj situaciji, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu. S obzirom navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi o kršenju prava iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

52. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Okružni sud prilikom donošenja osporene presude dao jasno i argumentovano obrazloženje da je neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da su apelanti na spornim nepokretnostima stekli pravo svojine odnosno pravo raspolaganja, te prihvatio stav prvostepenog suda da je ništav sporni ugovor, a ti zaključci se ne čine proizvoljnim u segmentima koje apelanti osporavaju.

53. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer apelanti kršenje tog prava vezuju za pogrešnu primjenu prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

54. Naposljetku, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije jer apelanti nisu ponudili bilo kakve dokaze i argumente iz kojih proizlazi da su različito tretirani u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji, niti takva diskriminacija očito proizlazi iz odluka koje apelanti pobijaju.

55. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

56. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić