Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3474/21 (J. O.)
Odluka donesena 03. 11. 2021.
- Krivični postupak
- Apelacija preuranjena
- Pritvor
- In dubio pro reo
- Pretpostavka nevinosti
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3474/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 11. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 3. novembra 2021. godine, u predmetu broj AP-3474/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela Jagoda Osmanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Jagoda Osmanović protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 K 404876 21 Kž 2 od 14. septembra 2021. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 K 404876 21 Kv 3 od 8. septembra 2021. godine, u odnosu na navode o povredi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav (2) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Jagoda Osmanović protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 K 404876 21 Kž 2 od 14. septembra 2021. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 K 404876 21 Kv 3 od 8. septembra 2021. godine, u odnosu na navode o povredi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav (1) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
1. Jagoda Osmanović (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Tuzle, koju zastupa Senad Bešić advokat iz Tuzle, podnijela je 11. oktobra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 K 404876 21 Kž 2 od 14. septembra 2021. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 K 404876 21 Kv 3 od 8. septembra 2021. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda broj 32 0 K 404876 21 Kv 3 od 8. septembra 2021. godine prema apelantkinji i C.O., protiv kojih Kantonalno tužilaštvo Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) provodi istragu zbog produženog krivičnog djela krađe iz člana 286. stav (1) u vezi sa čl. 31. i 55. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), produžen je pritvor za dva mjeseca, te je određeno da pritvor po predmetnom rješenju može trajati do 20. oktobra 2021. godine do 15.00 sati. Pritvor je određen iz zakonskih razloga propisanih u članu 146. stav (1) tačka c) Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH), u vezi sa članom 46. st. (1) i (2) Zakona o izmjenama i dopunama ZKP FBiH.
3. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da osnovana sumnja da su apelantkinja i C.O. počinile produženo krivično djelo krađe iz člana 286. stav (1) u vezi sa čl. 31. i 55. KZ FBiH, prema naredbi o provođenju istrage Kantonalnog tužilaštva od 24. jula 2021. godine, proizlazi iz priznanja apelantkinje i C.O. datog na zapisnik Kantonalnog tužilaštva o ispitivanju apelantkinje i C.O. od 25. jula 2021. godine, kao i iz drugih brojnih materijalnih dokaza (pobliže navedenih na str. 8 osporenog rješenja). Općinski sud je naveo da je, pored ispunjenja opšteg uslova za produženje mjere pritvora koji se ogleda u osnovanoj sumnji, ispunjen i posebni uslov da se produži mjera pritvora apelantkinji i C.O. iz člana 146. stav (1) tačka c) ZKP FBiH (kojim je propisano da se pritvor može odrediti prema određenoj osobi ako postoji osnovana sumnja da je učinila krivično djelo i ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna). U vezi s tim, Općinski sud je naveo da za sada postoji samo osnovana sumnja da su apelantkinja i C.O. u kratkom vremenskom periodu počinile više krivičnopravnih radnji, koje su vršene na skoro identičan način tj. otuđenjem novčanika iz torbi, te novca i bankovnih kartica koje bi se nalazile u novčaniku, sa kojih bi odmah podizale novac, a što ukazuje da su osumnjičene očito pribavljale sredstva za život na takav način, jer su nezaposlene i bez imovine, te da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će, između ostalog i ponoviti djelo za koje su osumnjičene. Općinski sud je dalje naveo da pored naročitih okolnosti za pritvorski razlog propisan članom 146. stav (1) tačka c) ZKP FBiH nije nužno da su apelantkinja i C.O. ranije osuđivane, jer nije potrebno osigurati prisustvo osumnjičenih, nego spriječiti da ponovo ne učine isto krivično djelo, ali da ipak ističe činjenicu da je apelantkinji ranije izrečena kazna, uslovna osuda za isto krivično djelo od strane Osnovnog suda u Kotoru (Crna Gora) (što proizlazi iz Izvoda iz kaznene evidencije). Općinski sud je naveo da prigovor branioca apelantkinje u pogledu činjenice da se navedena presuda ne treba uzimati u obzir (jer je ista trebala biti brisana) sud ocjenjuje neosnovanim jer je članom 125. stav (1) KZ FBiH propisano da će se brisati osuda pod uslovom da počinilac krivičnog djela nije ponovo suđen za novo djelo, a stavom (5) je propisano da se osuda ne može brisati dok traje krivični postupak za novo djelo. Općinski sud je naveo da, s obzirom da su zakonom propisani uslovi za brisanje osude, te da ista do sada nije brisana, navedena osuda i dalje egzistira, pa se ima smatrati da je apelantkinja osuđivana za isto djelo.
4. Odlučujući o žalbama branilaca apelantkinje i C.O. izjavljenim protiv rješenja Općinskog suda od 8. septembra 2021. godine, Kantonalni sud je Rješenjem broj 32 0 K 404876 21 Kž 2 od 14. septembra 2021. godine predmetne žalbe odbio kao neosnovane. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da su neosnovani žalbeni prigovori branilaca apelantkinje i C.O. da je narušena pretpostavka nevinosti iz člana 3. stav (1) ZKP FBiH i člana 6. stav (2) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud (na strani 11. pasus 6. prvostepene presude) našao da postoji osnovana sumnja da su apelantkinja i C.O. počinile produženo krivično djelo prema činjeničnom opisu iz Naredbe o provođenju istrage od 24. jula 2021 .godine, odnosno da su apelantkinja i C.O. znale, što su i htjele, otuđujući novčanike od svjedoka (vadeći ih iz njihovih torbi), te prisvajajući novac i kartice iz predmetnih novčanika (kojim karticama su podizale novac) da isto predstavlja krivično cijelo. Kantonalni sud je naveo da se, dakle, ne radi o tvrdnji prvostepenog suda da su apelantkinja i C.O. zaista i počinile predmetno krivično djelo. Kantonalni sud je naveo da se, stoga, neosnovano žalbama branilaca ukazuje da je prvostepeni sud iznio tvrdnju da su apelantkinja i C.O. počinile predmetno krivično djelo i da je time narušena pretpostavka nevinosti iz člana 3. stav (1) ZKP FBiH i člana 6. stav (2) Evropske konvencije. Kantonalni sud je dalje naveo da pobijano rješenje sadrži relevantne i argumentovane razloge koji opravdavaju produženje pritvora iz osnova propisanog članom 146. stav (1) tačka c) ZKP FBiH, te da je prvostepeni sud u obrazloženju svog rješenja sasvim određeno naveo okolnosti za koje smatra da imaju karakter naročitih okolnosti koje opravdavaju produženje pritvora na osnovu citirane zakonske odredbe.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. (1) i (2) Evropske konvencije. Apelantkinja, između ostalog, navodi da zaključak prvostepenog suda da su apelantkinja i C.O. znale da svojim radnjama (otuđujući novčanike od svjedoka, te prisvajajući novac i kartice iz predmetnih novčanika) čine krivično cijelo predstavlja kršenje načela pretpostavke nevinosti. Takođe osporava postojanje posebnog uslova iz člana 146. stav (1) tačka c) ZKP FBiH i u tom smislu ističe da presuda Osnovnog suda u Kotoru od 24. juna 2016. godine nije smjela biti uzeta u obzir jer su ispunjene zakonske pretpostavke za brisanje predmetne presude.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1), stav 3) tačka l) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (1), stav (3) tačka l) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(l) apelacija je preuranjena;.
4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a) Preuranjenost (u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav (1) Evropske konvencije)
7. Ustavni sud podsjeća da se apelacija može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje kojim je apelantkinji produžen pritvor, odnosno rješenje kojim je odbijena kao neosnovana žalba izjavljena protiv rješenja kojim joj je produžen pritvor. Ustavni sud podsjeća da se na pitanje ima li apelant, odnosno da li će imati, pravičan postupak pred sudom ne može dati odgovor dok je postupak u toku. Shodno praksi Ustavnog suda i Europskog suda za ljudska prava, pitanje poštovanja principa pravičnog postupka treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. Imajući u vidu složenost krivičnog postupka, eventualni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza tog postupka. Dakle, generalno gledajući, nije moguće utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146., stav 68. i Ustavni sud, odluka broj U-63/01 od 26. juna 2003. godine, tačka 18., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, broj 38/03).
8. U apelantkinjinom slučaju, osporena rješenja koja se pobijaju apelacijom ne predstavljaju odluke koje su rezultat cjelokupnog krivičnog postupka protiv nje, u smislu utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv nje, već su osporene odluke donesene u jednoj fazi postupka, te su navodi koji se tiču povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije preuranjeni (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 785/08 od 31. januara 2009. godine, tač. 28-29 dostupna na www.ustavnisud.ba).
b) Dopustivost prima facie (u odnosu na člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav (2) Evropske konvencije)
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud podsjeća da se, za razliku od člana 6. stav (1) Evropske konvencije, povreda pretpostavke nevinosti ne ocjenjuje na osnovu postupka u cjelini, već kao zaseban procesni nedostatak. Pri tome se naglasak stavlja na fazu o kojoj je riječ, i to kumulativnom analizom sljedećih triju elemenata: a) procesna faza i kontekst u kojem je izjava data, b) njena tačna formulacija i c) njeno značenje (vidi Evropski sud, Daktaras protiv Litvanije, presuda od 10. oktobra 2000. godine, aplikacija broj 42095/98). Izjave kojima se izražava sumnja u vrijeme pretpretresne istrage ne predstavljaju kršenje pretpostavke nevinosti. Čak i formulacije koje sadrže vrlo eksplicitne izraze kao što je „krivica“ i „dokazana“ ne moraju predstavljati kršenje člana 6. stav (2) ako u određenom kontekstu, posebno ukoliko nisu bile namijenjene medijima ili javnosti, mogu razumno da znače ukazivanje na nešto drugo, na primjer kada takva izjava samo ukazuje na to da je tužilac uvjeren da ima dovoljno dokaza na osnovu kojih je moguće preći iz faze istrage u fazu suđenja (op. cit., Daktaras protiv Litvanije, tač. 41˗45).
11. U konkretnom slučaju, apelantkinja smatra da zaključak prvostepenog suda „da su apelantkinja i C.O. znale da svojim radnjama (otuđujući novčanike od svjedoka, te prisvajajući novac i kartice iz predmetnih novčanika) čine krivično cijelo“ predstavlja kršenje načela pretpostavke nevinosti. Ustavni sud, međutim, ne smatra da konstatacije iz osporenog prvostepenog rješenja o produženju mjere pritvora prejudiciraju apelantkinjinu krivicu na bilo koji način. Naime, kako je to već obrazložio Kantonalni sud u osporenoj odluci, prvostepeni sud je samo iznio zaključak o postojanju osnovane sumnje, kao zakonskog uslova primjene mjere pritvora, kako je to prvostepeni sud jasno i naveo u obrazloženju svoje odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka l) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić