Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-511/20 (D. M. i drugi)

Odluka donesena 16. 11. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravo na pravnu sigurnost
  • Ugovor o kupoprodaji
  • Član I/2. Ustava BiH
  • Ništavost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-511/20

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 11. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 511/20, rješavajući apelaciju Dragana Matića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. novembra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Dragana Matića, Ljiljane Bojer, Davorke Žugić i Snježane Valenta podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 152149 19 Rev 2 od 7.

novembra 2019. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 152149 16 Gž od 22. septembra 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 152149 12 P od 22. februara 2016.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Dragan Matić, Ljiljana Bojer, Davorka Žugić i Snježana Valenta (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelantica, trećeapelantica i četvrtoapelantica; zajedno: apelanti), koje zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 7. februara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 152149 19 Rev 2 od 7. novembra 2019. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 152149 16 Gž od 22. septembra 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 152149 12 P od 22. februara 2016. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i mldb. D. K. (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 7. jula 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tužena dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 12. jula 2021. do 27. jula 2021. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 152149 12 P od 22. februara 2016. godine odbijen je tužbeni zahtjev kojim su apelanti tražili da se utvrdi da je apsolutno ništav ugovor o kupoprodaji porodične stambene kuće, dvorišta i dvije garaže, zaključen 20. septembra 1994. godine između B. P. (čije su zakonske nasljednice trećeapelantica i četvrtoapelantica), prvoapelanta i drugoapelantice kao prodavatelja i mldb D. K. (čiji je zakonski nasljednik tužena) kao kupca, ovjeren kod Osnovnog suda 1. oktobra 1994. i 14. novembra 1994. godine, te da se odredi brisanje prava vlasništva i posjeda tužene na predmetnim nekretninama, uz istovremeni upis prava vlasništva i posjeda na tim nekretninama u zemljišnoj knjizi i katastarskom operatu u korist apelanata, s obimom suvlasništva i suposjeda od po ¼ dijela, odnosno uspostavljanje zemljišno-knjižnog i posjedovnog stanja u tim javnim knjigama koje je bilo prije zaključenja ugovora o kupoprodaji. Zatim je odbijen tužbeni zahtjev kojim su apelanti tražili da se naloži tuženoj da apelantima preda slobodne od lica i stvari nekretnine koje su bile predmet ugovora o kupoprodaji čija je valjanost utvrđena ništavom, te su obavezani apelanti da tuženoj solidarno nadoknade troškove parničnog postupka.

6. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da su B. P., prvoapelant i drugoapelantica kao prodavatelji 20. septembra 1994. godine u Banjaluci zaključili s maloljetnim D. K., kojeg je zastupao otac i zakonski zastupnik M. K., kao kupcem, ugovor o kupoprodaji predmetnih nekretnina. Zatim, da je advokat D. L. (u daljnjem tekstu: advokat) navedeni ugovor u ime B. P. i drugoapelantice, na osnovu izdate punomoći, 1. oktobra 1994. godine potpisao i ovjerio u sudu. Nadalje, da je advokat 14. novembra 1994. godine predmetni ugovor potpisao i ovjerio u sudu i u ime prvoapelanta, a na osnovu punomoći od 13. oktobra 1994. godine. Osnovni sud je ukazao da je na predmetnim nekretninama od 13. novembra 2000. godine u posjedovnom listu kao isključivi posjednik sa 1/1 dijela bio uknjižen kupac D. K., dok je u zemljišno-knjižnom ulošku uknjižena tužena sa 1/1 dijela kao zakonski nasljednik iza D. K. Naveo je da je nesporno da su apelanti tražili od Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC) povrat predmetnih nekretnina i da je Odlukom CRPC-a od 8. jula 2003. godine potvrđeno da je Z. M. 1. aprila 1992. godine bila savjesni posjednik ½ predmetnih nekretnina. Također je naveo da je zaključkom Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske od 10. novembra 2003. godine prekinut postupak koji je pokrenula drugoapelantica do rješavanja prethodnog pitanja pravne valjanosti predmetnog ugovora, a zaključkom navedenog ministarstva od 26. novembra 2003. godine prekinut postupak koji je pokrenuo prvoapelant do rješavanja prethodnog pitanja pravne valjanosti predmetnog ugovora.

7. Osnovni sud je dalje istakao činjenicu da je predmetni ugovor, čije se utvrđivanje ništavosti zahtijeva, zaključen za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti, odnosno u periodu između 30. aprila 1991. i 19. decembra 1998. godine. Pri tome, Osnovni sud je ukazao da ugovori zaključeni za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti nisu po automatizmu apsolutno ništavi, već se njihova eventualna ništavost utvrđuje u svakom konkretnom slučaju, uzimajući u obzir utjecaj rata i ratnih okolnosti na njihovo zaključenje. Također, Osnovni sud je ukazao da je u slučaju spora o valjanosti prenosa prava na nekretnini, shodno odredbi člana 25. stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, teret dokazivanja, suprotno odredbama Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), na stranci koja tvrdi da je, po osnovu prenosa prava, pravo na nekretnini stekla na dobrovoljan način i u skladu sa zakonom. U vezi s tim je istakao da se dobrovoljnost, propisana navedenom zakonskom odredbom kao razlog za apsolutnu ništavost, mora cijeniti s aspekta odnosa ugovornih strana, u kontekstu utjecaja opće situacije na volju ugovornih strana za zaključenje konkretnog ugovora.

8. Osnovni sud je dalje naveo da je predmetni kupoprodajni ugovor sačinio, potpisao i u ime prodavatelja ovjerio kod Osnovnog suda advokat, te da je advokat zaključio i ovjerio predmetni ugovor u ime prvoapelanta na osnovu punomoći sačinjene 13. oktobra 1994. godine, na kojoj je pečat Gradskog notarijata Cirih (u daljnjem tekstu: Notarijat), kojom je prvoapelant ovlastio advokata da u njegovo ime i u njegovu korist proda ¼ predmetnih nekretnina. Također je naveo da sadržaj punomoći nije sporan, s obzirom na to da je zbog loše kopije u spisu on saglasno konstatiran na zapisnik, kao i da iz priloga uz punomoć proizlazi da je poslata M. K. (majci tužene) 1. novembra 1994. godine faksom od stane G. B. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da prvoapelant nije dokazao tvrdnju da nije ovlastio advokata da u njegovo ime zaključi predmetni kupoprodajni ugovor s obzirom na to da nije proveo dokaz vještačenjem potpisa na spornoj punomoći, niti je sudu dostavio podatak Notarijata da nije izdao punomoć navedenom advokatu, odnosno predložio da taj podatak pribavi sud. Pri tome je naglasio da prvoapelant nije kao dokaz predložio saslušanje advokata, pa se njegova notarski ovjerena izjava od 23. maja 2014. godine, u kojoj navodi da prilikom zaključivanja predmetnog ugovora nije imao prvoapelantovu punomoć, ne može cijeniti kao iskaz svjedoka. U vezi s tim je istakao da u spisu postoji sporna punomoć, pa je navedena advokatova izjava u suprotnosti s materijalnim dokazima u spisu i ne predstavlja dokaz na kojem bi se mogla zasnivati sudska odluka. Osnovni sud je također naveo da prvoapelant nije dokazao tvrdnju da nikada nije boravio u Švajcarskoj. Pri tome je istakao da iz dostavljenog podatka Savezne kancelarije za upravu proizlazi da je prvi put ušao na teritoriju Savezne Republike Njemačke 10. maja 1993. godine i da je 20. maja 1998. godine otišao u nepoznatom pravcu, što ne predstavlja dokaz da za to vrijeme nije odlazio u Švajcarsku. Slijedom navedenog, Osnovni sud je izveo zaključak da je predmetni kupoprodajni ugovor zaključen u skladu sa članom 9. stav 1. Zakona o prometu nekretnina.

9. Osnovni sud je dalje istakao da je s posebnom pažnjom cijenio da li su ugovorne strane, a naročito apelanti, izrazili volju da zaključe predmetni ugovor, odnosno da li su apelanti bili pod pritiskom druge ugovorne strane, nekog trećeg lica ili opće situacije, te da je cijenio intenzitet tog pritiska. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da apelanti nisu izjavili da je suprotna ugovorna strana vršila bilo kakve pritiske na njih da zaključe predmetni ugovor, te da niti jedan dokaz ne ukazuje na osnovanost njihove tvrdnje da su predmetni kupoprodajni ugovor zaključili pod pritiskom tužene strane, nekog trećeg lica, niti pod pritiskom opće situacije. Slijedom navedenog, Osnovni sud je zaključio da je predmetni kupoprodajni ugovor zaključen na zakonit i dobrovoljan način i da nije protivan odredbi člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), odnosno nije ništav, te je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev. Osnovni sud je dalje ukazao da relativna ništavost (rušljivost) postoji kada je nedostatak, koji se pojavio u trenutku zaključenja ugovora na općim uvjetima i bitnim elementima, takav da primarno vrijeđa interes jednog od ugovarača. U vezi s tim je istakao da su u konkretnom slučaju istekli i rokovi za poništenje rušljivog ugovora, propisani odredbama člana 117. ZOO, te da su stoga apelanti, i u slučaju da postoje razlozi za rušljivost predmetnog kupoprodajnog ugovora, izgubili pravo da se na nju pozivaju. Osnovni sud je dalje ukazao da je odredbama člana 124. ZOO propisano da u dvostranim ugovorima, kada jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveze ili raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete. U vezi s tvrdnjom apelanata da im nikada nije isplaćena kupoprodajna cijena u cijelosti (inter alia i da prvoapelantu nije isplaćen iznos od 25.000 DM koji mu je trebao biti isplaćen), Osnovni sud je naveo da neisplaćivanje kupoprodajne cijene u cijelosti ne predstavlja razlog za ništavost ugovora, te da su, u slučaju da im zaista nije isplaćena kupoprodajna cijena, apelanti imali mogućnost da zahtijevaju raskid (član 124. ZOO) ili ispunjenje ugovora (član 132. ZOO).

10. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 152149 16 Gž od 22. septembra 2016. godine odbijena je žalba apelanata i potvrđena je prvostepena presuda, te je odbijen zahtjev apelanata za naknadu troškova sastavljanja žalbe i takse na žalbu.

11. U obrazloženju presude Okružni sud je ponovio činjenična utvrđenja prvostepenog suda i naveo da u cijelosti prihvaća utvrđenje i pravni zaključak tog suda. Okružni sud je ukazao da je odredbom člana 90. ZOO propisano da forma propisana zakonom za neki ugovor ili koji drugi pravni posao važi i za punomoćje za zaključenje tog ugovora, odnosno za preduzimanje tog posla, te da je odredbom člana 9. stav 2. Zakona o prometu nekretnina propisano da ugovor na osnovu koga se prenosi pravo vlasništva na nekretnini mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu. U vezi s tim, Okružni sud je istakao da je predmetni kupoprodajni ugovor, za prvoapelanta, ovjeren kod Osnovnog suda i na pečatu ovjere je potvrđeno da je advokat, na osnovu punomoći, vlastoručno potpisao tu ispravu kao prvoapelantov zastupnik. Iz navedene punomoći proizlazi da je prvoapelant ovlastio advokata da može u njegovo ime i u njegovu korist prodati jednu četvrtinu predmetnih nekretnina i ona je ovjerena pečatom Notarijata i potpisom notara. U vezi s tim je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da su apelanti imali mogućnost osporavati potpis na spornoj punomoći provođenjem dokaza grafološkim vještačenjem, kao i pribavljanjem potvrde od Notarijata, a što su propustili učiniti. Također je naveo da je neosnovan žalbeni navod apelanata da su uvid u spornu punomoć prvi put izvršili na ročištu za glavnu raspravu, s obzirom na to da iz predmetnog ugovora proizlazi da je on ovjeren na osnovu punomoći koju je izdao prvoapelant, što znači da su apelanti uvidom u ugovor imali saznanje o postojanju navedene punomoći, čiju vjerodostojnost nisu osporavali dokazima.

12. Nadalje, Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno cijenio pismenu izjavu advokata jer je ona u suprotnosti s ispravom punomoći kao materijalnim dokazom, kao i izjavu prvoapelanta prema kojoj u vrijeme izdavanja punomoći nije boravio na teritoriji Švajcarske, te da razloge koje je o tome iznio prihvaća i taj sud. Slijedom navedenog, Okružni sud je izveo zaključak da je sporna punomoć zadovoljavala formu za zaključenje ugovora o prodaji propisanu odredbom člana 90. ZOO, iz kojeg razloga se predmetni kupoprodajni ugovor ne može utvrditi ništavim. Pri tome je naglasio da je sporna punomoć sastavljena i ovjerena kod ovlaštenog Notarijata, zbog čega, suprotno žalbenim navodima, nije morala da sadrži apostille pečat. U konačnici, Okružni sud je naveo da su neosnovani žalbeni prigovori apelanata da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio da predmetni ugovor nisu zaključili pod pritiskom općih ratnih okolnosti, kao i da su konkretnom slučaju postojale posebne okolnosti u vidu pritisaka, fizičkog i psihičkog maltretiranja. U vezi s tim je istakao da postojanje općih ratnih okolnosti, samih po sebi, nije dovoljno da bi se predmetni ugovor smatrao ništavim, a apelanti nisu dokazali postojanje posebnih okolnosti koje su utjecale da ugovorne strane zaključe predmetni ugovor.

13. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 152149 16 Rev od 23. novembra 2017. godine djelimično je usvojena revizija apelanata i preinačene su nižestepene presude na način da je djelimično usvojen tužbeni zahtjev i utvrđeno da je predmetni kupoprodajni ugovor djelimično ništav u dijelu kojim je raspolagano suvlasničkim dijelom prvoapelanta od ¼, te je određeno da se u okviru tog suvlasničkog dijela u korist prvoapelanta izvrši uspostavljanje ranijeg stanja vlasništva i posjeda u zemljišnoj knjizi i katastarskoj evidenciji, uz obavezu tužene da prvoapelantu preda u suposjed predmetne nekretnine, te je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

14. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je ukazao da je za zaključenje svakog ugovora neophodno da se ugovorne strane saglase o bitnim sastojcima ugovora (član 26. ZOO), koja izjava volje mora biti učinjena slobodno i ozbiljno (član 28. stav 2. ZOO), iz čega proizlazi da je za punovažnost predmetnog ugovora, pored uvjeta koji se odnose na formu iz člana 9. stav 2. Zakona o prometu nekretnina, nužno postojanje slobodno izraženih saglasnih volja ugovarača za zaključenje tog ugovora. U slučaju odsustva slobodno izražene volje jednog saugovarača, istakao je Vrhovni sud, ugovor je ništav i ne proizvodi pravno dejstvo. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da činjenica da je predmetni kupoprodajni ugovor zaključen za vrijeme postojanja općih ratnih okolnosti sama po sebi nije dovoljna za zaključak da ugovor ne predstavlja stvarnu volju ugovornih strana. Također je naveo da su, suprotno revizionim navodima, nižestepeni sudovi izveli pravilan zaključak da apelanti nisu dokazali ni postojanje posebnih okolnosti koje su dovele do toga da na strani prodavatelja nije postojala stvarna volja za zaključenje predmetnog ugovora. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da je predmetni ugovor zaključen dobrovoljno.

15. Vrhovni sud je dalje naveo da su neosnovani revizioni navodi da prvoapelant nije ovlastio advokata da u njegovo ime zaključi predmetni kupoprodajni ugovor, što su nižestepeni sudovi pravilno zaključili. Vrhovni sud je, međutim, istakao da se revizijom osnovano prigovara da je nepravilan zaključak nižestepenih sudova da je sporna punomoć data u zakonom propisanoj formi. U vezi s tim je ukazao da je, shodno odredbi člana 9. stav 2. Zakona o prometu nekretnina, za punovažnost ugovora o prometu nekretnina neophodna pisana forma, a potpisi ugovarača moraju biti ovjereni u sudu, te da je odredbom člana 90. ZOO propisano da se navedena forma odnosi i na punomoć za zaključivanje tog ugovora. S obzirom na to da je spornu punomoć ovjerio notar, a ne sud, Vrhovni sud je zaključio da je predmetni kupoprodajni ugovor, u dijelu koji odgovara suvlasničkom djelu prvoapelanta, ništav shodno odredbi člana 103. i člana 105. stav 1. ZOO, u vezi sa članom 9. stav 2. Zakona o prometu nekretnina. Vrhovni sud je pri tome istakao da i kada bi se sporna punomoć smatrala sačinjenom u propisanoj formi, ona nije snabdjevena apostille pečatom. U vezi s tim je ukazao da sporna punomoć ima karakter strane javne isprave u smislu člana 1. Konvencije o ukidanju potrebe legalizacije stranih javnih isprava (u daljnjem tekstu: Konvencija), pa s obzirom na to da je sačinjena u Švajcarskoj, s kojom Bosna i Hercegovina nema zaključen bilateralni sporazum o pravnoj pomoći u građanskim stvarima, zaključio da sporna punomoć podliježe obavezi djelimične legalizacije, odnosno da je s ciljem njenog pravnog dejstva morala biti snabdjevena apostille pečatom. S obzirom na utvrđenu djelimičnu ništavost predmetnog ugovora, Vrhovni sud je, shodno odredbi člana 104. ZOO, naložio djelimično uspostavljanje ranijeg stanja u zemljišnoj knjizi i katastarskim evidencijama, te predaju predmetnih nekretnina prvoapelantu u suposjed, primjenom odredbe člana 250. stav 1. ZPP.

16. Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 2/18 od 10. septembra 2019. godine Ustavni sud je utvrdio povredu prava na imovinu tužene i ukinuo Presudu Vrhovnog suda broj 71 0 P 152149 16 Rev od 23. novembra 2017. godine, te je predmet vratio Vrhovnom sudu s nalogom da donese novu odluku u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

17. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 152149 19 Rev 2 od 7. novembra 2019. godine odbijena je revizija koju su apelanti izjavili protiv drugostepene presude.

18. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ukazao da su apelanti zasnivali tužbeni zahtjev na tvrdnjama da je predmetni ugovor zaključen u ratnim uvjetima i da je suprotan pravoj volji ugovarača, da prvoapelant nikada nije ovlastio advokata da u njegovo ime zaključi predmetni kupoprodajni ugovor, uslijed čega ugovor nije pravno valjan, i na kasnijim tvrdnjama da sporna punomoć nije sačinjena u zakonom propisanoj formi. Također je ukazao da je za zaključenje svakog ugovora neophodno da se ugovorne strane saglase o bitnim sastojcima ugovora (član 26. ZOO), koja izjava volje mora biti učinjena slobodno i ozbiljno (član 28. stav 2. ZOO), iz čega proizlazi da je za punovažnost predmetnog ugovora, pored uvjeta koji se odnose na formu iz člana 9. stav 2. Zakona o prometu nekretnina, nužno postojanje slobodno izraženih saglasnih volja ugovarača za zaključenje tog ugovora. U slučaju odsustva slobodno izražene volje jednog saugovarača, naveo je Vrhovni sud, ugovor je ništav i ne proizvodi pravno dejstvo, te je naglasio da činjenica da je predmetni kupoprodajni ugovor zaključen za vrijeme postojanja općih ratnih okolnosti sama po sebi nije dovoljna za zaključak da ugovor ne predstavlja stvarnu volju ugovornih strana. U vezi s tim je istakao da je drugoapelantica (čiji je otac Hrvat, a majka Srpkinja) u svojim iskazima navela da nije bila izložena pritisku tužene strane, niti pritisku trećih lica za zaključenje spornog ugovora. Također je naveo da je prvoapelant (rođeni brat drugoapelantice) naveo da je prije napuštanja Banjaluke dobio otkaz na poslu (koja činjenica može biti posljedica tadašnjih općih uvjeta rata) i da je njegova porodica bila izložena prijetnjama putem telefona, te je istakao da su ti navodi o izloženosti prijetnjama putem telefona ostali nepotvrđeni drugim izvedenim dokazima i time nisu dokazani (jer za utvrđenje navedenog nije dovoljan samo iskaz prvoapelanta). Vrhovni sud je naveo i da trećeapelantica i četvrtoapelantica (čiji je otac B. P. bio Srbin, odnosno pripadao većinskom stanovništvu na predmetnom području) nisu učestvovale u zaključenju spornog ugovora, niti su bile očevici bilo kakvih prijetnji, te je stoga zauzeo stanovište da navodi da je njihova majka Hrvatica i da su od nje čuli da su prijetnje postojale nisu prihvatljivi. Pri tome je istakao da se otac trećeapelantice i četvrtoapelantice po napuštanju Banjaluke preselio u Beograd (gdje je već živjela trećeapelantica), gdje mu se kasnije pridružila i njihova majka, te da je svjedok D. B. u svom iskazu također naveo da porodica Knežević nije vršila pritisak za zaključenje predmetnog ugovora, niti je neko treći vršio pritisak. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da je pravilan stav nižestepenih sudova da apelanti nisu dokazali postojanje posebnih okolnosti koje bi dovele do toga da na strani ugovarača (prodavatelja) iz predmetnog ugovora nije postojala stvarna volja za zaključenje ugovora, te da je, stoga, predmetni ugovor zaključen na dobrovoljan način.

19. Nadalje je ocijenio neosnovanim revizione navode da prvoapelant nije ovlastio advokata da u njegovo ime zaključi sporni ugovor i da prihvaća kao pravilan zaključak nižestepenih sudova da je advokat imao ovlaštenje prvoapelanta za zaključenje navedenog pravnog posla. U vezi s tim je istakao da navedeno proizlazi iz sadržaja punomoći, kao i iskaza drugoapelantice (sestre prvoapelanta) koja je sudu navela da je njihov ujak B. P. rekao da će prodati svoj suvlasnički dio kuće, te da je predložio da svoje suvlasničke dijelove prodaju i prvoapelant i drugoapelantica, ali da ona to nije „htjela bez dogovora s bratom“ i da je rekla da „kada stupim s njim u kontakt da, ukoliko odluči da proda svoj dio, da će dostaviti punomoć“. Pri tome je naglasio da su nižestepeni sudovi pravilno cijenili da u dokaznom postupku apelanti nisu predložili vještačenje vjerodostojnosti prvoapelantovog potpisa na spornoj punomoći (što su suprotno navodima iz revizije mogli blagovremeno predložiti na pripremnom ročištu, a po pribavljanju DN spisa u kojem se ta punomoć nalazi), niti su predlagali da se od Notarijata zatraže podaci o spornoj ovjeri.

20. Također je istakao da pismena izjava advokata, koju je dao 20 godina nakon zaključenja spornog ugovora, kojom negira da je prilikom zaključenja spornog ugovora bila pribavljena punomoć prvoapelanta, s pravom nije prihvaćena kao pouzdana jer govori o tome da advokat u svakom slučaju u jednom navratu (prilikom zaključenja ugovora ili prilikom davanja navedene izjave) nije postupao na način koji dolikuje profesiji kojom se bavio. Pored toga je naglasio da su nižestepeni sudovi pravilno ocijenili da činjenica da je u vrijeme davanja sporne punomoći prvoapelant boravio u Njemačkoj ne znači da nije mogao otputovati u spornom periodu u Švajcarsku i sačiniti spornu punomoć. U konačnici, Vrhovni sud je zauzeo stanovište da su neosnovani revizioni navodi da je sporna punomoć ništava uslijed nedostatka zakonom propisane forme, odnosno zato što nije ovjerena u sudu. Istakao je da su nižestepeni sudovi pravilno utvrdili da je stvarna volja prvoapelanta bila da ovlasti advokata za zaključenje spornog ugovora, te da bi, stoga, zaključak da je predmetni ugovor ništav uslijed nedostatka sudske ovjere punomoći (koja je ovjerena kod notara), kao i nadovjere u vidu apostille pečata, bio suviše formalan i u suprotnosti s ciljem zbog kojeg je ta forma propisana.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

21. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, uključujući pravo na pristup sudu, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te da je došlo do povrede člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine (demokratska načela). Apelanti navode da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo. Navode da je proizvoljan i suprotan načelu zakonitosti stav Vrhovnog suda da primjena materijalnog prava u konkretnom slučaju predstavlja „kruti formalizam“ i da se stoga ne treba primijeniti jer dovodi do povrede prava na imovinu tužene, te da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je sporna punomoć pravno valjana iako nesporno nije bila snabdjevena apostille pečatom i nije bila „sačinjena“ u sudu. Također navode da je sporna punomoć u konkretnom slučaju predstavljala stranu javnu ispravu i da je s ciljem priznavanja u BiH morao biti proveden postupak djelimične legalizacije, odnosno da je punomoć morala sadržavati apostille pečat. Navode da je osporenom presudom Vrhovnog suda na štetu apelanata povrijeđeno ustavno načelo vladavine prava jer je osporena presuda u suprotnosti s ustaljenom praksom Vrhovnog suda (presude broj 118-0-Rev-07- 000 349 od 26. februara 2009. godine i 71 0 P 037431 15 Rev 2 od 1. marta 2016. godine) i Ustavnog suda (Odluka broj AP 1516/06 od 17. septembra 2008. godine), te su se u vezi s tim pozvali na presude Evropskog suda u predmetima Rakić i drugi protiv Srbije i Vinčić i drugi protiv Srbije. Nadalje navode da su mane volje postojale i na strani kupca, odnosno zakonskog zastupnika pravnog prednika tužene M. K., koji je u podnesku od 18. novembra 2013. godine naveo da nije bio u kontaktu s apelantima, da ih ne poznaje i da nije obavljao bilo kakve radnje u vezi sa spornom kupoprodajom. Apelanti navode da su sudovi neosnovano odbili pokloniti vjeru pismenoj izjavi advokata, kao i da su apelantima neosnovano stavili na teret činjenicu da nisu tražili grafološko vještačenja potpisa na spornoj punomoći iako je sporna punomoć kao dokaz provedena tek na ročištu za glavnu raspravu i da se nije mogla vještačiti jer nije bila u originalu. Nadalje navode da u cijelosti osporavaju zaključak Vrhovnog suda da nisu dokazali da su sporni ugovor zaključili „pod pritiskom“ s obzirom na to da su općepoznate okolnosti da je u vrijeme zaključenja spornog ugovora u BiH bio rat i da su pripadnici hrvatskog i „muslimanskog“ naroda svakodnevno bili pod pritiskom da napuste Banjaluku. U konačnici navode da sudovi nisu cijenili da su se apelanti obraćali Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica sa zahtjevom za vraćanje predmetnih nekretnina, koja je donijela odluku kojom se potvrđuje vlasništvo apelanata na predmetnim nekretninama i naložila da se predmetne nekretnine predaju apelantima u posjed. II.Odgovori na apelaciju

22. Vrhovni sud je naveo da osporenom odlukom nije došlo do povrede prava apelanata na koja se u apelaciji pozivaju i da je osporena odluka donesena pravilnom primjenom materijalnog prava na činjenično stanje utvrđeno od strane nižestepenih sudova. Predložio je da Ustavni sud odbije apelaciju.

23. Okružni sud je naveo da je osporena odluka donesena uz pravilnu primjenu materijalnog i procesnog prava, nakon potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja. Predložio je da Ustavni sud odbije apelaciju.

24. Osnovni sud je naveo da osporenom odlukom nije došlo do povrede prava apelanata na koja se u apelaciji pozivaju, te da apelanti u apelaciji ponavljaju navode koje su iznijeli u toku postupka pred redovnim sudovima, o kojima se sud detaljno izjasnio u obrazloženju osporene odluke. Predložio je da Ustavni sud odbije apelaciju.

25. Tužena je navela da je Vrhovni sud u osporenoj odluci, u pogledu nedostatka sudske ovjere sporne punomoći i nadovjere apostille pečatom, prihvatio stanovište Ustavnog suda zauzeto u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 2/18 od 10. septembra 2019. godine, te da je ispravno cijenio zakonitost i valjanost sporne punomoći. Navela je da apelanti osporavaju i sadržaj sporne punomoći iako je njen sadržaj učinjen nespornim od strane parničnih stranaka na ročištu održanom 14. decembra 2015. godine. Također je navela da su neosnovani apelacioni navodi da apelanti nisu mogli tražiti provođenje dokaza vještačenjem po vještaku grafološke struke jer je sporna punomoć kao dokaz provedena tek na ročištu za glavnu raspravu, s obzirom na to da su parnične stranke tek tada upoznate sa sadržinom sporne punomoći i nije bilo prepreke da se navedeno vještačenje provede shodno odredbi člana 102. stav 2. ZPP. Nadalje je navela da apelanti ničim nisu dokazali da su trpjeli bilo kakve oblike represije, fizičkog ili psihičkog maltretiranja, te da sama činjenica da su prvoapelant i prednik trećeapelantice i četvrtoapelantice migrirali tokom 1993. i 1994. godine ne predstavlja, sama po sebi, dokaz bilo kakve mane volje na strani prodavatelja.

V.Relevantni propisi

26. Ustav Bosne i Hercegovine Član II Ljudska prava i osnovne slobode

2. Međunarodni standardi Prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u njenim protokolima se direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima.

27. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Kad je ugovor zaključen Član 26.

Ugovor je zaključen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora.

Izjava volje Član 28.

(1) Volja za zaključenje ugovora može se izjaviti rečima, uobičajenim znacima ili drugim ponašanjem iz koga se sa sigurnošću može zaključiti o njenom postojanju.

(2) Izjava volje mora da bude učinjena slobodno i ozbiljno.

28. Zakon o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“ br. 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 21/92 i 29/94). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi: Član 9.

Samoupravni sporazum, odnosno ugovor o prenosu nepokretnosti sa jednog na drugo društveno pravno lice i o otuđenju nepokretnosti iz društvene svojine zaključuje se u pismenom obliku.

Ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu.

Samoupravni sporazum, odnosno ugovor koji je zaključen protivno odredbama st.

1. i 2. ovog člana ne proizvodi pravno dejstvo.

Izuzetno od odredbe prethodnog stava, ugovor zaključen u pismenoj formi na osnovu koga se prenosi pravo svojine, proizvodiće pravno dejstvo iako potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu, ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju ili ako je taj ugovor zaključen u prisustvu najmanje dva svjedoka koji su se potpisali na ugovoru.

VI.Dopustivost

29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

30. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 152149 19 Rev 2 od 7. novembra 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 10. decembra 2019. godine, a apelacija je podnesena 7. februara 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

33. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, uključujući pravo na pristup sudu, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te da je došlo do povrede člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine (demokratska načela).

Pravo na pravično suđenje

34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

35. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

36. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na utvrđivanje ništavosti, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

37. Ustavni sud zapaža da apelanti smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, proizvoljno primijenili procesno i materijalno pravo, te da su povrijedili njihovo pravo na pristup sudu. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna.

38. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni procesnog i materijalnog prava.

39. Ustavni sud, in primo, u pogledu navoda apelanata o povredi prava na pristup sudu, primjećuje da je iz činjenica predmeta evidentno da su redovni sudovi u konkretnom slučaju na tri sudske instance raspravljali i odlučivali o meritumu predmeta, što, per se, isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 696/20 od 20. oktobra 2021. godine, tačka 27, dostupna na internetskoj stranici www.ustavnisud.ba).

40. Ustavni sud dalje primjećuje da je Vrhovni sud, koji je donio konačnu odluku u predmetnom postupku, dao jasne i precizne razloge za zaključak da je predmetni ugovor zaključen dobrovoljno, koje razloge Ustavni sud, suprotno navodima apelanata, ne smatra rezultatom proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava. Naime, Vrhovni sud je ukazao da činjenica da je predmetni kupoprodajni ugovor zaključen za vrijeme postojanja općih ratnih okolnosti nije per se dovoljna za zaključak da ugovor ne predstavlja stvarnu volju ugovornih strana, te je na osnovu ocjene iskaza parničnih stranaka i svjedoka došao do zaključka da apelanti nisu dokazali postojanje posebnih okolnosti koje bi dovele do toga da na strani ugovarača (prodavatelja) iz predmetnog ugovora nije postojala stvarna volja za zaključenje ugovora, koji zaključak ne ostavlja utisak proizvoljnosti. U vezi s navodima apelanata da su sudovi neosnovano odbili pokloniti vjeru pismenoj izjavi advokata, Ustavni sud podsjeća na načelan stav da se neće miješati u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene ukoliko se ne radi o očiglednoj proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke dao jasne razloge zašto nije poklonio vjeru pismenoj izjavi advokata, o čemu su se izjasnili drugostepeni sud i Vrhovni sud povodom žalbe, odnosno revizije apelanata, tako da Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova u tom pogledu.

41. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je osporena presuda Vrhovnog suda od 7. novembra 2019. godine donesena u ponovnom postupku nakon što je presudu Vrhovnog suda od 23. novembra 2017. godine ukinuo Ustavni sud Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 2/18 od 10. septembra 2019. godine. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u navedenoj odluci istaknuto: „ …Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud u osporenoj odluci zauzeo stanovište da prvotužilac jeste ovlastio advokata da u njegovo ime zaključi predmetni kupoprodajni ugovor i da su revizioni navodi kojima se tvrdi suprotno neosnovani. Dakle, da je stvarna volja prvotužioca i bila da advokat u njegovo ime zaključi predmetni kupoprodajni ugovor. Vrhovni sud je, međutim, zauzeo stanovište da je punomoć kojom je prvotužilac ovlastio advokata, pa posljedično tome i predmetni ugovor, ništava isključivo zbog nedostatka sudske ovjere, odnosno nadovjere u vidu apostille pečata. Ustavni sud smatra da je navedeni stav Vrhovnog suda, kojim se insistira na rigidnom formalizmu, uprkos tome što je utvrđeno da je stvarna volja prvotužioca bila da ovlasti advokata da u njegovo ime zaključi predmetni kupoprodajni ugovor, u suprotnosti s ciljem radi kojeg je ta forma i propisana (...) Ustavni sud smatra da dosljedno tumačenje zakonske odredbe da punomoć za zaključenje ugovora o prometu nekretnina mora biti ovjerena pred nadležnim sudom u konkretnom slučaju ne zadovoljava pravičan odnos proporcionalnosti između zaštite općeg interesa i interesa pojedinca, te da je na taj način na apelanticu stavljen poseban i pretjeran teret.“ Dakle, Vrhovni sud je u odluci osporenoj predmetnom apelacijom primijenio navedeno stanovište Ustavnog suda u vezi s nedostatkom sudske ovjere, odnosno nadovjere sporne punomoći, a na šta je bio i obavezan u smislu odredbe člana 62. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Pored toga, Ustavni sud ukazuje da se prava i slobode zagarantirane Evropskom konvencijom, shodno odredbi člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini i imaju prioritet nad svim ostalim zakonima. Stoga, Ustavni sud smatra neosnovanim navode apelanata da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je sporna punomoć pravno valjana iako nesporno nije bila snabdjevena apostille pečatom i nije bila ovjerena u sudu. U vezi s navodima apelanata da su redovni sudovi neosnovano na njihov teret stavili činjenicu da nisu tražili grafološko vještačenja potpisa na spornoj punomoći iako je sporna punomoć kao dokaz provedena tek na ročištu za glavnu raspravu i nije se mogla vještačiti jer nije bila u originalu, Ustavni sud ukazuje da su apelanti imali mogućnost predložiti navedeno vještačenje pozivajući se na odredbu člana 102. stav 2. ZPP s obzirom na to da se, prema navodima apelacije, radi o dokazu koji apelanti bez svoje krivice nisu mogli predložiti na pripremnom ročištu. Ustavni sud, pri tome, primjećuje da je Vrhovni sud ukazao da su apelanti, s ciljem dokazivanja tvrdnje o nepostojanju ovlaštenja advokata za zaključenje predmetnog ugovora, imali mogućnost da od Notarijata zatraže podatke o ovjeri sporne punomoći.

42. U pogledu navoda o povredi načela pravne sigurnosti, koje načelo apelanti dovode u vezu sa članom I/2. Ustava Bosne i Hercegovine („vladavina prava“), Ustavni sud primjećuje da apelanti uz predmetnu apelaciju nisu dostavili Ustavnom sudu presude Vrhovnog suda na koje su se pozvali (presude broj 118-0-Rev-07-000 349 od 26. februara 2009. godine i 71 0 P 037431 15 Rev 2 od 1. marta 2016. godine). Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o povredi načela pravne sigurnosti neosnovani. Nadalje, u pogledu pozivanja apelanata na Odluku o dopustivosti broj AP 1516/06 od 17. septembra 2008. godine, Ustavni sud ukazuje da je nesporno da javne isprave država s kojim Bosna i Hercegovina nema zaključen bilateralni sporazum, kao što je i sporna punomoć, shodno relevantnom normativnom pravnom okviru, podliježe obavezi djelimične legalizacije u vidu apostille pečata, a što je detaljno obrazloženo u navedenoj odluci Ustavnog suda. Međutim, s obzirom na specifične okolnosti konkretnog slučaja, cijenjenih u kontekstu prava na imovinu tužene, koje pravo ima prioritet nad svim ostalim zakonima, utvrđivanje ništavosti sporne punomoći i posljedično tome i predmetnog ugovora, primjenom odredbe člana 90. ZOO u vezi sa članom 9. stav 2. Zakona o prometu nekretnina, predstavljalo bi pretjeran teret na strani tužene, a kako je to elaborirano u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 2/18 od 10. septembra 2019. godine. Iz navedenih razloga Ustavni sud smatra da se stavovi iz Odluke o dopustivosti broj AP 1516/06 ne mogu primijeniti na konkretan predmet. U konačnici, u vezi s navodima apelanata da su redovni sudovi zanemarili činjenicu da je CRPC donio odluku kojom se potvrđuje vlasništvo apelanata na predmetnim nekretninama i naložio da se predmetne nekretnine predaju apelantima u posjed, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja prvostepenog suda proizlazi da je postupak izvršenja Odluke CRPC-a od 8. jula 2003. godine prekinulo Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske do rješavanja pitanja pravne valjanosti predmetnog ugovora kao prethodnog pitanja, a koje pitanje je riješeno u predmetnom postupku. Stoga, Ustavni sud smatra da činjenica da Okružni i Vrhovni sud nisu explicite elaborirali navedenu okolnost ni na koji način nije ugrozila pravičnost predmetnog parničnog postupka.

43. Sumirajući navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao jasne i precizne razloge za zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva apelanata, te da je osporena presuda u potpunosti komplementarna sa stavom Ustavnog suda zauzetom u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 2/18 od 10. septembra 2019. godine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne nalazi da je došlo do povrede prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

44. Apelanti smatraju da im je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su apelanti tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnovali na istim navodima koje su istakli u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

45. U vezi s navodima apelanata o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelanti nisu explicite naveli u vezi s kojim pravima smatraju da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije, ali da se iz apelacije može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su apelanti imali mogućnost i da su koristili pravne lijekove propisane zakonom budući da su protiv prvostepene presude izjavili žalbu drugostepenom sudu, a protiv drugostepene presude reviziju Vrhovnom sudu, koje pravne lijekove su redovni sudovi razmotrili i o njima odlučili. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da činjenica da korišteni pravni lijekovi nisu rezultirali uspjehom apelanata u predmetnom postupku, ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnog lijeka u okolnostima konkretnog predmeta. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. VIII.Zaključak

46. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije s obzirom na to da je Vrhovni sud dao jasne i precizne razloge za zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva apelanata, koje razloge Ustavni sud, suprotno navodima apelanata, ne smatra rezultatom proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

47. Ustavni sud, također, zaključuje da nije povrijeđeno ni pravo apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su tvrdnje o povredi tog prava apelanti zasnovali na istim navodima koje su istakli u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je te navode ocijenio neosnovanim.

48. U konačnici, Ustavni sud zaključuje da nije došlo ni do povrede prava na djelotvoran pravni lijek s obzirom na to da su apelanti u predmetnom parničnom postupku imali na raspolaganju i koristili zakonom propisane pravne lijekove.

49. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-511/20 (D. M. i drugi) | Sudska praksa | Aktio