Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2991/21 (hajrudin Tursunović)

Odluka donesena 16. 11. 2021.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Krivični postupak
  • Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
  • Pretpostavka nevinosti
  • Pritvor
  • Obavještenje o optužnici u kontekstu člana 5. EK
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2991/21

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 11. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2991/21, rješavajući apelaciju Hajrudina Tursunovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 16. studenog 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Hajrudina Tursunovića podnesena protiv rješenja Apelacijskog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 K 138163 21 Kž 3 od 31. srpnja 2021. godine i Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 K 138163 21 Kpp 18 od 26. srpnja 2021. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Hajrudin Tursunović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Orašja, kojeg zastupa Belma Balijagić Džuho, odvjetnica iz Tuzle, podnio je 18. kolovoza 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Apelacijskog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacijski sud) broj 96 0 K 138163 21 Kž 3 od 31. srpnja 2021. godine i Rješenja Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 K 138163 21 Kpp 18 od 26. srpnja 2021. godine. Apelant je tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će poništiti rješenja navedenih sudova o produljenju pritvora apelantu.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Apelacijskog suda, Osnovnog suda i Tužiteljstva Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani sudovi su dostavili odgovor, a Tužiteljstvo nije dostavilo odgovor u ostavljenom roku, koji je istekao.

III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

4. Osnovni sud je donio Rješenje broj 96 0 K 138163 21 Kpp 18 od 26. srpnja 2021. godine kojim je apelantu i ostalim osobama navedenim u rješenju produljio pritvor na temelju članka 135. stavak 3. Zakona o kaznenom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP), u svezi sa člankom 132. stavak 1. točka c) istog zakona, koji po rješenju može trajati tri mjeseca, računajući od 26. srpnja 2021. godine.

5. U obrazloženju rješenja je navedeno da Tužiteljstvo vodi istragu protiv više osumnjičenih zbog raznih kaznenih djela. Apelant se sumnjiči za učinjenje kaznenih djela organiziranog kriminala iz članka 336. stavak 3. u svezi s produljenim kaznenim djelom neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz članka 232. stavak 1. KZBDBiH, potom za kazneno djelo neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz članka 232. stavak 3. istog zakona, te djelo neovlaštene nabave, držanja ili prodaje oružja ili bitnih dijelova za oružje iz članka 65. Zakona o oružju i municiji Brčko distrikta BiH.

6. Osumnjičenim osobama pritvor je određen rješenjem Osnovnog suda od 29. travnja 2021. godine, a nakon toga i produljen za dva mjeseca rješenjem od 24. svibnja 2021. godine. Tužiteljstvo je pismenim podneskom od 17. srpnja 2021. godine podnijelo prijedlog za produljenje pritvora osumnjičenim osobama, na temelju članka 131. stavak 2. i 135. stavak 3. u svezi sa člankom 132. stavak 1. točka c) ZKP-a (navedeno da postoji utemeljena sumnja i posebni pritvorski razlozi iz članka 132. stavak 1. točka c) ZKP-a, te su dostavljeni dokazi; ukazano da je donijeta naredba o proširenju istrage protiv osumnjičenih osoba za 13 novih točaka i nove osumnjičene, u koju je sud izvršio uvid, kao i da postoje naročito važni razlozi za produljenje pritvora iz članka 135. stavak 3. ZKP-a; ukazano da je Tužiteljstvo donijelo odluku o uskraćivanju obrani razmatranja spisa u skladu sa člankom 47. st. 1. i 2. ZKP-a, koji dokazi su taksativno nabrojani).

7. Nadalje, u obrazloženju rješenja Osnovni sud je ukazao da je prijedlog za produljenje pritvora sud razmotrio, dostavio braniteljima, a prije samog ročišta i osumnjičenim, te je zakazano i održano saslušanje stranaka (strana 3. rješenja – ukratko: protivljenje obrane prijedlogu, osporavanje postojanja utemeljene sumnje i posebnih pritvorskih razloga, kršenje prava na obranu osumnjičenih zbog dostave prijedloga pred ročište, negiranje postojanja dokaza za optuženje osumnjičenih, prijedlog da se prema osumnjičenim primijene mjere zabrane).

8. Nakon saslušanja stranaka, razmatrajući prijedlog za produljenje pritvora, a imajući u vidu sve argumente Tužiteljstva, osumnjičenih i njihovih branitelja istaknute glede razloga zbog kojih se predlaže produljenje pritvora, kao i sve dokaze i nove dokaze dostavljene uz prijedlog za produljenje pritvora, Osnovni sud je odlučio da produlji pritvor osumnjičenim osobama na temelju članka 135. stavak 3. u svezi sa člankom 132. stavak 1. točka c) ZKP-a, zaključujući da su ispunjeni opći i posebni uvjeti za produljenje pritvora.

9. Glede postojanja utemeljene sumnje kao općeg uvjeta za produljenje pritvora, Osnovni sud je (strana 4.) ukazao da je uvidom u dokaze koji su dostavljeni sudu uz prijedlog za produljenje pritvora „dodatno utvrđeno postojanje utemeljene sumnje“, a kako je to činjenično opisano u prijedlogu za produljenje pritvora, te je naveo dokaze iz kojih proizlazi utemeljena sumnja (dokazi pribavljeni primjenom posebnih istražnih radnji, iskazi svjedoka, izvješća informatora i prikrivenog istražitelja i drugo). Također, na strani 4. Osnovni sud je naveo da je Tužiteljstvo dostavilo nove dokaze koji su u međuvremenu prikupljeni, koji su također navedeni u nastavku rješenja (str.4.–5.).

10. Kako je naveo Osnovni sud, iz svih dokaza koji se nalaze u spisu, a na temelju kojih je i prvenstveno utvrđena utemeljena sumnja prema osumnjičenim osobama, pojedinačno za svaku točku prijedloga, kao i na temelju novih dokaza koji su dostavljeni uz prijedlog za produljenje pritvora, proizlazi utemeljena sumnja na činjenje kaznenih djela iz oblasti zlouporabe opojnih droga, s tim što se u konkretnom kaznenom predmetu, prema ocjeni Osnovnog suda, radi o grupi za organizirani kriminal, kako je to definirano odredbom članka 2. stavak 25. KZ-a. Nadalje, Osnovni sud je ukazao na odredbu članka 336. st. 2. i 3. KZ-a, te opet naveo dokaze iz kojih proizlazi utemeljena sumnja da je apelant organizator grupe za organizirani kriminal, ostali osumnjičeni pripadnici, kao i postojanje utemeljene sumnje na organizirano činjenje kaznenog djela iz članka 232. stavak 1. KZ-a, s obzirom na to da je oduzeta značajna količina dvije vrste opojnih droga, izvršenim pretresima i provođenjem posebnih istražnih radnji.

11. U odnosu na posebne pritvorske razloge iz članka 132. stavak 1. točka c) ZKP-a, Osnovni sud je u obrazloženju rješenja naveo da se u odnosu na ovu pritvorsku osnovu ništa bitno nije promijenilo, te da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će osumnjičene osobe ponoviti kazneno djelo, a apelant i učiniti djelo kojim prijeti. Dalje, u odnosu na naročite okolnosti Osnovni sud je ukazao na opasnost od ponavljanja kaznenog djela, što se, kako je navedeno, ogleda, prije svega, u djelovanju grupe za organizirani kriminal, od 2018. godine, što je potvrđeno i nakon što se sredinom 2019. godine počelo s primjenom posebnih istražnih radnji, a što je aktivno trajalo sve do dana kada su osumnjičene osobe lišene slobode. Za to vrijeme počinjene su brojne radnje izvršenja kaznenog djela za koja se sumnjiče osumnjičeni. Apelant se, kako je navedeno u rješenju, utemeljeno sumnjiči da je počinio ukupno 10 radnji izvršenja kaznenog djela, ne samo glede organiziranja grupe za organizirani kriminal nego i da je sam izvršio radnju kaznenog djela. Također, apelant je ranije osuđen za kazneno djelo iz članka 232. st. 1. i 3. KZ-a (navedena presuda) da je posjedovao fabrikaciju za uzgoj opojne droge Cannabis Sativa L, kao i veću količinu opojne droge Cannabis i digitalnu vagu. Osnovni sud je naveo da iako je ova presuda brisana rješenjem nadležnog organa, ona ima snagu glede utvrđivanja opasnosti od ponavljanja djela, što je bilo neophodno dovesti i u vezu s brojnošću radnji izvršenja koje je poduzimao apelant. Dalje su navedene osude za ostale osobe, te je Osnovni sud ukazao da su sve osumnjičene osobe prethodno osuđivane za razna kaznena djela, među kojima su i djela iz oblasti zlouporabe opojnih droga, što je sud doveo u korelaciju s brojnim radnjama izvršenja istog kaznenog djela za koje se sada utemeljeno sumnjiče, na što ukazuju brojni dokazi. Iz iskaza navedenih svjedoka jasno proizlazi da su se osumnjičeni bavili prometom više vrsta opojnih droga dulji niz godina, da se radi o prodaji opojne droge u kilogramima, zatim da su imali raširenu mrežu osoba koje su za njih prodavale opojne droge, koje su i zastrašivane u slučaju dugovanja. Sve navedene okolnosti u svojoj ukupnosti, prema ocjeni Osnovnog suda, predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će osumnjičene osobe ponoviti kazneno djelo ako bi se našle na slobodi. U svezi s apelantom, Osnovni sud je naveo da je, pored bojazni da će apelant ponoviti kazneno djelo, utvrđena i bojazan da će učiniti djelo kojim prijeti, a koje se odnosi na povredu tjelesnog integriteta, što je sud zaključio na temelju izjava svjedoka, službenih zabilješki o razgovoru sa N. K., što je sve potkrijepljeno i izvješćima i izjavama informatora, pri čemu značajnu težinu ima i činjenica pronalaska oružja u stanu koji je „koristio povremeno i iznajmio“ apelant. Ove okolnosti, kako je istaknuo Osnovni sud, združeno predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant učiniti kazneno djelo kojim prijeti.

12. Što se tiče dodatnog uvjeta za produljenje pritvora iz članka 135. stavak 3. ZKP-a, na čiji je sadržaj ukazao, Osnovni sud je najprije utvrdio zakonom propisane kazne u odnosu na djela za koja se apelant i ostali sumnjiče. Naročito važne razloge za produljenje pritvora na temelju članka 135. stavak 3. ZKP-a Osnovni sud je vidio u činjenici da je istraga proširena za sve osumnjičene osobe, što proizlazi iz naredbe o proširenju istrage od 5. srpnja 2021. godine, koja je sudu dostavljena radi uvida i procjene zakonitosti pritvora i obavještavanja branitelja, ali i iz drugih dokaza koji su u svezi s ovom naredbom. Dalje je Osnovni sud ukazao za što se naredbom o proširenju istrage osumnjičeni sumnjiče (konkretno apelant se sumnjiči da je kao organizator radnjama opisanim pod toč. 6., 12. i 13. naredbe učinio kaznena djela organiziranog kriminala iz članka 336. stavak 3. u svezi sa produljenim kaznenim djelom neovlaštene proizvodnje i stavljanje u promet opojnih droga iz članka 232. stavak 1. KZ-a, radnjama opisanim pod toč. 1., 2., 4. i 7. produljeno kazneno djelo neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz članka 232. stavak 1. KZ-a, a radnjom opisanom pod točkom 5. kazneno djelo iznude iz članka 289. stavak 2. u svezi sa stavkom 1. i člankom 28. KZ-a, radnjom opisanom po točkom 9. kazneno djelo iznude iz članka 289. stavak

1. KZ-a, te konačno radnjom opisanom pod točkom 11. kazneno djelo teške tjelesne povrede iz članka 169. u svezi sa člankom 32. KZ-a).

13. Osnovni sud je u rješenju ukazao da je na str. 8. i 9. naredbe o proširenju istrage tužitelj detaljno naveo koje istražne radnje je neophodno obaviti za svaku pojedinu točku naredbe, a u istoj naredbi su na strani od 2. do 7. detaljno opisane radnje koje se osumnjičenim stavljaju na teret proširenom istragom i koja su kaznena djela u pitanju. Radi se o istražnim radnjama saslušanja još nekoliko određenih (imenom i prezimenom) svjedoka, potom pokazivanju mjesta na kojem se skrivala opojna droga, sravnjenje geografskih koordinata sa kretanjima i podacima zabilježenim na GPS sustavu. Također, tu su i istražne radnje koje se tiču identificiranja još jedne osobe kao pripadnika grupe za organizirani kriminal i konačno pregled i analiza podataka koji su izuzeti pretresima mobilnih telefona, SIM kartica i drugih elektroničkih uređaja osumnjičenih osoba, pri čemu je posebno nužno ukazati da se radi o 27 mobilnih telefona, SIM kartica i elektroničkih uređaja, sa kojih je skinut opsežan materijal koji je potrebno pojedinačno usporediti glede onih podataka koji su relevantni za istragu. U svezi s tim, Osnovni sud navodi da bitan podatak da je na telefonu osumnjičenog A. T. pronađen broj telefona E. A., čime je potvrđen iskaz saslušanog svjedoka na zapisniku navedenog broja da je upravo E. A. osoba koja je dovozila opojnu drogu na područje Brčko distrikta po nalogu apelanta, što je potvrdio i svjedok A. I.

14. Osnovni sud je također istaknuo činjenicu da je do naredbe o proširenju istrage došlo 5. srpnja 2021. godine, što znači nakon više od dva mjeseca nakon lišenja slobode osumnjičenih (26. travnja 2021. godine), pri čemu iz dokaza koji su sudu dostavljeni na uvid proizlazi da se do značajnih dokaza došlo tek nakon lišenja slobode osumnjičenih, s obzirom na to da su mnogi relevantni svjedoci tek tada počeli iznositi svoja saznanja, koja su im osobno poznata, a ne iz priča rekla-kazala. Kroz te dokaze se i došlo do spoznaja o novim učinjenim radnjama u odnosu na ono što se osumnjičenim ranije stavljalo na teret, što je potom rezultiralo predmetnom naredbom. Od tih dokaza koji su Osnovnom sudu dostavljeni na uvid radi procjene zakonitosti produljenja pritvora i radi obavještenja branitelja, sud je posebno ukazao na određene dokaze koje je naveo na str. 8.–9. (posljednji i prvi pasus).

15. U svezi s odlukom tužitelja da obrani uskrati pravo uvida u određene dokaze, a koji su u samom prijedlogu za produljenje pritvora taksativno navedeni, sud je podsjetio na članak 14. ZKP-a i na odredbu članka 47. st. 1. i 2. ZKP-a. Dalje je navedeno da je u konkretnom slučaju prilikom podnošenja prijedloga za produljenje pritvora Tužiteljstvo sudu dostavilo dokaze koji potkrepljuju prijedlog za produljenje pritvora, prijedlog je potom dostavljen braniteljima i pred ročište osumnjičenim osobama, a u prilogu su dostavljeni i novi dokazi u koje su branitelji izvršili uvid. Nakon svega, održano je ročište na kojem su se branitelj i osumnjičeni izjasnili o utemeljenosti prijedloga, tako da je sud, nakon izvršenog uvida u sve dokaze koje je dostavilo Tužiteljstvo uz prijedlog, a koji su taksativno navedeni u obrazloženju, postupio u skladu s procesnim odredbama, odnosno o tome obavijestio osumnjičene i branitelje, što znači da su oni u dovoljnoj mjeri bili upoznati sa sadržajem tih dokaza. Tužitelj je ne samo u pismenom prijedlogu za produljenje pritvora nego i tijekom svog usmenog izlaganja obrazložila sadržaj tih dokaza (u koje je uskraćen uvid obrani) u dovoljnoj mjeri kako ciljevi istrage ne bi bilo dovedeni u opasnost. U skladu s odlukom tužitelja Osnovni sud je, pozivajući se na odredbu članka 47. st. 1. i 2., osumnjičenim i njihovim braniteljima uskratio uvid u određene dokaze jer se radi o dokazima čije bi otkrivanje obrani u ovoj fazi postupka moglo ugroziti ciljeve istrage. Međutim, Osnovni sud je naglasio da je braniteljima i osumnjičenim saopćeno za koje radnje i koja kaznena djela se osumnjičeni terete proširenom istragom, nakon čega su i iznijeli svoja izjašnjenja o utemeljenosti produljenja pritvora. Stoga su, prema ocjeni suda, neutemeljeni prigovori branitelja da obrani nisu predočeni dokazi koji ukazuju na važne razloge za produljenje pritvora. Naime, u konkretnom slučaju radi se o složenoj i opsežnoj istrazi, sa velikim brojem osumnjičenih osoba koje su sudjelovale u učinjenju raznih kaznenih djela, koje su komunikacijski i koordinacijski bile dobro povezane, s točno određenim ulogama i zadacima svakog pripadnika grupe, zbog čega istražne radnje još uvijek traju, a kako to sve proizlazi iz dokaza koji su dostavljeni uz prijedlog. Svaki novi pribavljeni dokaz i svaki novi saslušani svjedok iznese neku novu spoznaju o novoj radnji učinjenja, odnosno novom kaznenom djelu. Stoga su, prema mišljenju Osnovnog suda, ciljevi istrage i zahtijevali da Tužiteljstvo u skladu s odredbom članka 47. stavak 2. ZKP-a dostavi sudu dokaze bitne za procjenu zakonitosti produljenja pritvora, o čemu su potom obaviješteni branitelji. Osnovni sud je posebno istaknuo da su obrane osumnjičenih upoznate o novim radnjama i kaznenim djelima koje se osumnjičenim stavljaju na teret proširenom istragom, s obzirom na to da su u samom prijedlogu za produljenje pritvora vidljive te nove kazneno-pravne radnje, iako sam prijedlog za produljenje pritvora nije dokaz u procesno-pravnom smislu. Prema tome, zakonsko je pravo Tužiteljstva, odnosno suda da obrani uskrati pravo uvida u dokaze ako bi njihovo otkrivanje dovelo u opasnost cilj istrage, kako je i odlučeno u konkretnom slučaju.

16. U konačnom, Osnovni sud je zaključio da utvrđene činjenice i okolnosti, na temelju prikupljenih i sudu prezentiranih dokaza, ukazuju da je pritvor najadekvatnija mjera koja u ovom momentu mora egzistirati prema osumnjičenim da bi se oni onemogućili da ponove kazneno djelo, a apelant i učini kazneno djelo kojim prijeti. Prilikom produljenja mjere pritvora osumnjičenim, sud je imao u vidu i činjenicu da je pritvor najteža mjera koja se izriče osumnjičenim osobama i da ona najteže pogađa osobe kojima se izriče, ali je Osnovni sud zaključio da se svrha zbog koje je pritvor produljen u ovoj fazi postupka ne može ostvariti bilo kojom blažom mjerom, pa čak ni određivanjem najtežih alternativnih mjera. Dalje, Osnovni sud je ukazao na dužnost svih organa koji sudjeluju u postupku istrage da postupaju s naročitom žurnošću, dok pritvor prema osumnjičenim traje, kako bi njegovo trajanje bilo svedeno na najkraće nužno vrijeme, prije svega ukazujući na potrebu pribavljanja svih drugih potrebnih dokaza, saslušanja svjedoka i drugih osumnjičenih osoba, te u svezi s tim donošenja tužiteljske odluke u ovom kaznenom predmetu.

17. Apelacijski sud je donio Rješenje broj 96 0 K 138163 21 Kž 3 od 31. srpnja 2021. godine kojim je odbio kao neutemeljene žalbe branitelja osumnjičenih, među kojima je i apelant, izjavljene protiv prvostupanjskog rješenja od 26. srpnja 2021. godine.

18. U obrazloženju rješenja Apelacijski sud je naveo da su žalbe branitelja osumnjičenih neutemeljene. Apelacijski sud je naveo da je na temelju do sada prikupljenih dokaza, kao i dokaza koje je Tužiteljstvo dodatno dostavilo uz prijedlog za produljenje pritvora, prvostupanjski sud pravilno utvrdio da i dalje postoji utemeljena sumnja, kao opći uvjet za pritvor propisan člankom 132. stavak 1. ZKP-a, odnosno da se navedene osobe utemeljeno sumnjiče kao izvršitelji kaznenih djela koja im se stavljaju na teret. Apelacijski sud je također naveo da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da u odnosu na osumnjičene i dalje egzistira poseban razlog za pritvor iz članka 132. stavak 1. točka c) ZKP-a jer postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi osumnjičeni mogli ponoviti kazneno djelo, a apelant počiniti kazneno djelo kojim prijeti, a za koja djela se može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna, o čemu je prvostupanjski sud dao razloge na str. 6. i 7. rješenja.

19. Nadalje, Apelacijski sud nalazi da se ne može prihvatiti žalba apelantovog branitelja da prvostupanjski sud, prilikom donošenja pobijanog rješenja, nije cijenio navod obrane o povredama postupka, odnosno članka 6. stavak 2. ZKP-a, te članka 5. stavak 2. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), jer je Tužiteljstvo obrani uskratilo uvid u naredbu o proširenju istrage i dokaze koji je potkrepljuju, a osumnjičeni nisu ispitani na okolnosti radnji koje im se stavljaju na teret tom naredbom. Apelacijski sud se pozvao na članak 47. stavak 1. ZKP-a, te je naveo da je, polazeći od ovlaštenja koje je propisano citiranom zakonskom odredbom, Tužiteljstvo donijelo odluku da obrani, tj. osumnjičenim i njihovim braniteljima uskrati pravo da razmatraju spise i razgledaju određene predmete kako se ne bi osujetio cilj istrage, i za tu odluku je navelo prihvatljivu argumentaciju u prijedlogu za produljenje pritvora. Prvostupanjski sud je u skladu s tim braniteljima uskratio pravo uvida u dokaze sadržane u košuljici sa oznakom ,,B“ radi zaštite ciljeva istrage, te je za takvo postupanje naveo razloge na 9. strani obrazloženja svog rješenja. Dakle, kako je zakonskom odredbom propisano ovlaštenje organa kaznenog gonjenja da u svrhu očuvanja ciljeva istrage obrani uskrate pravo uvida u određene spise i dokaze, te kako je u ovom slučaju za takvo postupanje Tužiteljstvo u prijedlogu za produljenje pritvora, a potom i sud u pobijanom rješenju, navelo jasne, dovoljne i za ovaj sud prihvatljive razloge, to Apelacijski sud nije prihvatio navode apelantove obrane da su mu povrijeđena pravila postupka.

20. Apelacijski sud je dalje ukazao da je, suprotno žalbenim navodima apelantovog branitelja, Tužiteljstvo donijelo naredbu o proširenju istrage za određene radnje koje se dodatno stavljaju na teret osumnjičenim, tako da je za očekivati da će osumnjičeni u daljem tijeku istrage biti ispitani i na te okolnosti, te će im se tada pružiti mogućnost da u odnosu na te radnje iznesu svoju obranu. Stoga su neprihvatljive tvrdnje branitelja da je Tužiteljstvo povrijedilo prava osumnjičenih zagarantirana člankom 6. stavak 2. ZKP-a, odnosno člankom 5. stavak 2. Europske konvencije. U svezi s tim, Apelacijski sud je ukazao da se postojanje utemeljene sumnje, kao općeg uvjeta za produljenje pritvora, ima cijeniti u odnosu na radnje koje su osumnjičenim stavljene na teret toč. od 1. do 13. prijedloga Tužiteljstva za produljenje pritvora, a koje su opisane na stranama od 2. do 9. tog prijedloga, a ne i u odnosu na radnje za koje je istraga proširena, kako to pogrešno smatra apelantov branitelj. Kako je naveo Apelacijski sud, kaznenopravne radnje koje su obuhvaćene Naredbom o proširenju istrage, kao i dokazi na kojima se ona temelji, zapravo predstavljaju naročito važne razloge koji, u smislu članka 135. stavak 3. ZKP-a, opravdavaju produljenje pritvora u istrazi za još tri mjeseca, kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud na str. 7. i 8. obrazloženja svog rješenja.

21. Apelacijski sud je dalje istaknuo da na pravilnost prvostupanjskog rješenja ne utječu ni žalbeni navodi da su neodređeni činjenični opisi radnji u odnosu na koje je istraga proširena, te da nisu potkrijepljeni dokazima. Iz razloga što se (kako je to naprijed navedeno) utemeljena sumnja, kao opći uvjet za produljenje pritvora, ima cijeniti u odnosu na radnje koje su osumnjičenim stavljene na teret prijedlogom Tužiteljstva za produljenje pritvora, a ne u odnosu na radnje na koje je istraga proširena (opet dalje ukazujući na članak 47. stavak 1. ZKP-a, da je obrani uskraćeno pravo da razmatra spise „pa su vjerojatno i iz tih razloga pojedini detalji i okolnosti izostavljeni u činjeničnom opisu radnji u odnosu na koje je istraga proširena“). Stoga je Apelacijski sud našao da su neprihvatljive tvrdnje apelantovog branitelja da su apelantu povrijeđena prava zagarantirana Europskom konvencijom, niti je iz navedenih razloga u ovom slučaju primjenjiva praksa Ustavnog suda Bosne i Hercegovine na koju se branitelj u žalbi pozivao.

22. Apelacijski sud je dalje ukazao da je u žalbi navedeno da pobijano rješenje ne zadovoljava standard obrazložene sudske odluke, s obzirom na to da je prvostupanjski sud u obrazloženju svog rješenja samo pobrojao dokaze, ali nije naveo njihov sadržaj. U svezi s tim, Apelacijski sud je podsjetio da se u konkretnom slučaju radi o produljenju pritvora, te da je prvostupanjski sud u rješenju o određivanju pritvora (navedenog broja i datuma) na str. od 3. do 9. obrazloženja tog rješenja naveo detaljne razloge o postojanju utemeljene sumnje pojedinačno za svaku točku prijedloga, odnosno svaku radnju počinjenja kaznenih djela koja se apelantu stavljaju na teret, te u sklopu svake od tih radnji naveo i dokaze koji potkrepljuju postojanje utemeljene sumnje. Prema ocjeni Apelacijskog suda, u međuvremenu se nisu promijenile okolnosti na temelju kojih je sud utvrdio da postoji utemeljena sumnja u počinjenje kaznenih djela za koja se sumnjiče apelant i ostali članovi organizirane grupe, niti je obrana dostavila dokaze kojima bi dovela u pitanje postojanje utemeljene sumnje. Apelacijski sud je naveo da je prvostupanjski sud na str. 4., 5. i 6. obrazloženja rješenja u bitnom interpretirao sadržaj određenih dokaza, te je uvidom u dokaze koji su dostavljeni uz prijedlog Tužiteljstva dodatno utvrdio postojanje utemeljene sumnje da su osumnjičeni počinili kaznena djela za koja se sumnjiče, a kako je to činjenično opisano u prijedlogu za produljenje pritvora.

23. Apelacijski sud je također zaključio da nisu utemeljene ni tvrdnje branitelja da je prvostupanjski sud povrijedio pretpostavku nevinosti, tako što je u obrazloženju pobijanog rješenja naveo da „dokazi nesumnjivo ukazuju da je osumnjičeni [apelant] pripremao i dogovarao nabavu opojne droge“, iz razloga što je prvostupanjski sud na više mjesta u obrazloženju pobijanog rješenja za apelanta i ostale osumnjičene koristio termin „osumnjičeni“ i „utemeljena sumnja“ da su počinili kaznena djela za koja se terete.

24. U nastavku rješenja Apelacijski sud je naveo da je, suprotno apelantovim navodima, Tužiteljstvo dostavilo opsežnu materijalnu dokumentaciju, tako da je prvostupanjski sud raspolagao sa sasvim dovoljno dokaza iz kojih je sa sigurnošću mogao izvesti zaključak o postojanju utemeljene sumnje da je apelant djelovao kao organizator grupe koja se sumnjiči da je činila kaznena djela u oblasti prometa opojnih droga, ukazujući iz kojih dokaza to proizlazi i strane rješenja na kojima je to obrazloženo, posebno obrazlažući po točkama prijedloga Tužiteljstva istaknute prigovore iz apelantove žalbe (obrazloženo od str. 6. do 10. drugostupanjskog rješenja). Apelacijski sud je zaključio da je sve dokaze, koje je Tužiteljstvo prikupilo i dostavilo prvostupanjskom sudu uz prijedlog za određivanje i produljenje pritvora koji se odnose na apelanta, prvostupanjski sud pravilno cijenio i izveo pravilan zaključak da u odnosu na apelanta postoji utemeljena sumnja da je počinio kaznena djela koja mu se stavljaju na teret. Stoga su, kako je naveo Apelacijski sud, neutemeljeni i navodi iz apelantove žalbe da mu je prvostupanjski sud povrijedio pravo na obranu.

25. Na strani 20. drugostupanjskog rješenja Apelacijski sud je naveo da je prvostupanjski sud (suprotno navodima iz žalbi osumnjičenih) pravilno utvrdio da postoji poseban razlog za produljenje pritvora osumnjičenim propisan člankom 132. stavak 1. točka c) ZKP-a.

26. Naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će osumnjičeni ponoviti kazneno djelo, prije svega, obuhvaćaju brojnost radnji izvršenja predmetnih kaznenih djela koja se osumnjičenim stavljaju na teret, a posebno duže vremensko razdoblje u kojem su te radnje poduzimane, praktično sve dok osumnjičeni nisu lišeni slobode. U svezi s tim je i činjenica, koju je prvostupanjski sud na temelju dostavljanih dokaza pravilno utvrdio, da postoji utemeljena sumnja da su se osumnjičeni bavili prometom više vrsta opojnih droga u većim količinama i dulji niz godina, potom da su imali raširenu mrežu osoba koje su za njih prodavale opojne droge, koje su i zastrašivane u slučaju dugovanja. Većina osumnjičenih je lošeg imovnog stanja, bez redovnih primanja, tako da su protupravnim radnjama za koje se sumnjiče zapravo osiguravali sredstva za život, iz čega je prvostupanjski sud izveo pravilan zaključak o postojanju i ovog posebnog pritvorskog razloga. Tome svakako treba dodati da su osumnjičeni uglavnom ranije osuđivani za kaznena djela iz oblasti zlouporabe opojnih droga, ili su više puta osuđivani za razna kaznena djela, odnosno da imaju sklonosti ka vršenju kaznenih djela.

27. Kako je istaknuo Apelacijski sud, na pravilnost tog utvrđenja prvostupanjskog suda ne utječe apelantov žalbeni navod da su pojedine od tih osuda brisane i ne mogu se uzeti u obzir jer je to samo jedna u nizu činjenica koje su ukazale na ponavljanja kaznenog djela. Tu činjenicu je prvostupanjski sud promatrao u nizu drugih činjenica kojima se raspolagalo i u kontekstu brojnosti radnji za koje se apelant sumnjiči. Apelacijski sud je također naveo da su neutemeljeni apelantovi žalbeni navodi da je prvostupanjski sud kao naročite okolnosti, koje opravdavaju produljenje pritvora, naveo okolnosti koje predstavljaju obilježja bića kaznenih djela koja mu se stavljaju na teret. Suprotno tome, prvostupanjski sud je ukazao na brojnost radnji za koje se apelant sumnjiči i iz toga izveo zaključak o postojanju opasnosti od bjekstva. U odnosu na navode da je apelantu uskraćeno pravo da iznese obranu za navode iznijete u naredbi o proširenju istrage, a što predstavlja osnovu sudu da utvrdi postojanje naročito važnih razloga iz članka 135. stavak 3.ZKP-a, Apelacijski sud je ukazao na odredbe članka 47. st. 1. i 2. ZKP-a. U svezi s tim, Apelacijski sud je naveo da je sud imao u vidu dokaze koji su obrani bili uskraćeni, te je donio pravilan zaključak o postojanju naročito važnih razloga, a navedeno postupanje ne dovodi u pitanje pravo osumnjičenih da u narednom razdoblju iznesu obranu. Apelacijski sud je također našao da su neutemeljeni i apelantovi navodi da nije imao dovoljno vremena da pripremi obranu jer mu je prijedlog uručen neposredno pred ročište. Međutim, Apelacijski sud je ukazao da je obrani pravodobno uručen prijedlog Tužiteljstva, te je bilo dovoljno vremena do održavanja ročišta za pripremu obrane. Stoga, kod postojanja stručne obrane (branitelji) nije od značaja da je apelantu prijedlog uručen neposredno pred ulazak u sudnicu. Također, Apelacijski sud je ukazao da je obrana imala vremena izvršiti uvid u spis ranije, a ne samo na dan održavanja ročišta.

28. Na strani 23. obrazloženja Apelacijski sud je naveo da je, pored postojanja opasnosti da će ponoviti kazneno djelo, prvostupanjski sud pravilno utvrdio i da postoji opasnost da će apelant učiniti djelo kojim prijeti s obzirom na to da je koristio metode zastrašivanja i prijetnji prema drugim pripadnicima organizacije, kao i drugim osobama koje su ometale tržište njegovog poslovanja. Prijetnje lišenjem života, da će biti „upucan“ svaki član organizirane grupe koji apelanta spomene policiji, prvostupanjski sud je pravilno doveo u vezu s činjenicom da je pretresom stana koji je koristio apelant pronađen pištolj, te je iz svih navedenih okolnosti u njihovoj ukupnosti sud pravilno zaključio da postoji bojazan da će učiniti kazneno djelo kojim prijeti.

29. Suprotno žalbenim navodima branitelja osumnjičenih, Apelacijski sud je naveo da je prvostupanjski sud razmatrao mogućnost izricanja neke druge mjere umjesto mjere pritvora kako apelantu tako i drugim osumnjičenim. Upravo okolnosti koje je naveo prvostupanjski sud daju i odgovor na pitanje branitelja zašto prvostupanjski sud nije prihvatio predlagane mjere zabrane, na čemu su obrane inzistirale.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

30. U apelaciji apelant ukazuje na povredu prava iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije i članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. Apelant ukazuje da je Tužiteljstvo donijelo naredbu o proširenju istrage (5. srpnja 2021. godine), a nije saslušalo apelanta u odnosu na proširenu istragu, te je postupilo protivno članku 6. stavak 2. ZKP-a. Na taj način apelantu je povrijeđeno i pravo iz članka 5. stavak 2 Europske konvencije. Dovodeći navedeno u vezu s činjenicom da je traženo produljenje pritvora, apelant ukazuje da mu treba omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i iznese svoju obranu u svezi s novim točkama navedenim u naredbi o proširenju istrage. Ovo pogotovo jer je sud naredbu o proširenju istrage cijenio kao naročite okolnosti koje opravdavaju produljenje pritvora (i osnova iz članka 132. stavak 1. točka c) koji vremenom jenjava. Dalje, apelant problematizira zaključke redovnih sudova da će se u nastavku izjasniti o činjenicama i dokazima koji ga terete. Također, apelant navodi da je Tužiteljstvo obrani uskratilo uvid u dokaze koji ga terete (naredbu o proširenju istrage i druge dokaze), te ukazuje na paušalnost vezano za navode o počinjenju kaznenog djela za koje se sumnjiči, a koji navod drugostupanjski sud nije cijenio. Dalje, apelant navodi da Osnovni sud uopćeno iznosi stajalište obrana, ne osvrćući se na utemeljenost zahtjeva (dok sud obrazlaže stajalište Tužiteljstva). Osporena rješenja, kako apelant navodi, ne sadrže pojedinačnu i zajedničku ocjenu dokaza, nego paušalno pobrojavanje kaznenih djela i dokaze (bez ukazivanja što je njima dokazano). Apelant navodi i da je došlo do povrede prava na presumpciju nevinosti, ukazujući na stranu „5. ožalbenog rješenja“, te je taj dio citirao. U odnosu na posebne pritvorske razloge iz članka 132. stavak 1. točka c) ZKP-a apelant navodi da se radi o gomilanju razloga, bez konkretizacije i bez odluke koja je dovoljno obrazložena. Apelant ukazuje da je sud cijenio i raniju presudu, koja je brisana. Nadalje, apelant ukazuje da mu je neposredno pred ulazak u sudnicu dostavljen prijedlog Tužiteljstva za produljenje pritvora, a obrani uvid u spis istog dana održavanja ročišta, kao i da mu je zabranjen uvid u dokaze, čime je povrijeđeno pravo na obranu. Apelant smatra da je neprihvatljivo da se Osnovni sud poziva na rješenje o određivanju pritvora i tamo dane razloge jer se pritvor uvijek raspravlja za sve točke za koje se osumnjičeni sumnjiči i o tome sud daje obrazloženje. Konačno apelant navodi da sud uopće nije razmotrio primjenu blažih mjera. Apelant je tražio donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud poništio rješenja osporena apelacijom.

II.Odgovori na apelaciju

31. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je naveo da je apelacija neutemeljena i da je utemeljena sumnja detaljno obrazložena prilikom određivanja pritvora u odnosu na svaku točku prijedloga za određivanje pritvora, a to je i provjereno prilikom prijedloga za produljenje pritvora. Među brojnim dokazima, sud je u rješenju posebno istaknuo dokaze do kojih se došlo primjenom posebnih istražnih radnji s obzirom na to da su prilikom pretresa apelanta kod njega pronađene označene novčanice. U svezi s posebnim pritvorskim osnovama, iste su također detaljno obrazložene u rješenju o određivanju pritvora, pa zatim i u rješenju o produljenju pritvora. Pri tome, osnova iz članka 132. stavak 1. točka c) ZKPBDBiH nije u konkretnom slučaju cijenjena isključivo prema ranijoj osuđivanosti, nego i prema drugim okolnostima konkretnog predmeta, što je detaljno obrazloženo u rješenju o određivanju i produljenju pritvora. U svezi s proširenjem istrage i uskraćivanjem uvida u pojedine dokaze, sud je također dao svoje razloge u rješenju o produljenju pritvora. Obrane, odnosno branitelji osumnjičenih su imali sasvim dovoljno vremena upoznati se s prijedlogom za produljenje pritvora i svatko tko je želio i imao vremena mogao je izvršiti uvid u spis s novim dokazima, pri čemu je bio uskraćen uvid u pojedine dokaze, što je sve detaljno obrazloženo u rješenju o produljenju pritvora.

32. Apelacijski sud je naveo slično kao Osnovni sud u odgovoru – da je utvrdio da i dalje stoji utemeljena sumnja da su osumnjičeni počinili navedena kaznena djela. Utvrđeno je da bi boravkom na slobodi mogli ponoviti kazneno djelo, a za njega se može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna, a koji razlog za pritvor je propisan člankom 132. stavak 1. točka c) ZKP-a, glede čega je dano adekvatno obrazloženje. U rješenju Apelacijskog suda, protiv kojeg je podnesena apelacija, sud je dao sve razloge i ukazao na sve činjenice kojima se rukovodio i nakon čega je zaključio da je apelantova žalba protiv prvostupanjskog rješenja neutemeljena.

V.Relevantni propisi

33. Zakon o kaznenom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ br. . 34/13 – prečišćeni tekst, 27/14, 3/19 i 16/20) u relevantnom dijelu glasi: Članak 14.

Jednakost u postupanju i pravedno suđenje (1) Sud je dužan da stranke i branitelja tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.

(2) Sud, tužitelj i drugi organi koji sudjeluju u postupku dužni su s jednakom pozornošću ispitivati i utvrđivati kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

(3) Pravila utvrđena ovim zakonom trebaju osigurati da se osumnjičenom odnosno optuženom omogući pravedno suđenje.

Članak 47. st. (1), (2) i (3) Pravo branitelja da pregleda spise i dokumentaciju (1) Tijekom istrage, branitelj ima pravo da razmatra spise i razgleda pribavljene predmete koji idu u korist osumnjičenom. Ovo pravo se branitelju može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage.

(2) Iznimno od stavka 1 ovog članka, tužitelj će istodobno s prijedlogom za određivanje pritvora sucu za prethodni postupak, odnosno sucu za prethodno saslušanje dostaviti i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora i radi obavješćivanja branitelja.

(3) Nakon podizanja optužnice, osumnjičeni, optuženi, odnosno branitelj imaju pravo uvida u sve spise i dokaze.

[…] Odjeljak 6 – Pritvor Članak 131. stavak (2) Opće odredbe (2) Pritvor određuje ili produžava rješenjem sud na prijedlog tužitelja a nakon što sud prethodno sasluša osumnjičenog, odnosno optuženog na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže, osim u slučaju iz članka 132 stavka 1 točke a) ovog zakona.

Članak 132. stavak (1) točka c) Razlozi za pritvor (1)Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila kazneno djelo, pritvor joj se može odrediti:

c)ako osobite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti kazneno djelo ili da će dovršiti pokušano kazneno djelo ili da će učiniti kazneno djelo kojim prijeti, a za ta kaznena djela može se izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna, Članak 135. stavak (3) Trajanje pritvora u istrazi (3) Ako se postupak vodi za kazneno djelo za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna i ako postoje osobito važni razlozi, pritvor se može produljiti, po obrazloženom prijedlogu tužitelja, za još najviše tri mjeseca. Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba Apelacijskom sudu. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.

VI.Dopustivost

34. U skladu s člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

35. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.

36. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Apelacijskog suda, protiv kojeg nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporeno rješenje apelant je primio 31. srpnja 2021. godine, a apelacija je podnesena 19. kolovoza 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

37. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.

VII.Meritum

38. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz članka II/3.(d) i (e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 6. Europske konvencije.

39. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

d) Pravo na slobodu i sigurnost osobe.

40. Članak 5. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svatko ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Nitko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i sukladno postupku propisanom zakonom:

(...)

c) u slučaju zakonitog uhićenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila kazneno djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje kaznenog djela ili bjekstvo nakon počinjenja kaznenog djela;

2. Svatko tko je uhićen obavještava se bez odgađanja i na jeziku koji razumije o razlozima svog uhićenja i o svakoj optužbi protiv njega.

3. Svatko tko je uhićen ili pritvoren sukladno odredbama iz stavka 1. točka c) ovog članka izvodi se bez odgađanja pred suca ili drugu službenu osobu zakonom ovlaštenu da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

41. U konkretnom slučaju iz osporenih rješenja proizlazi da je apelantu određena, a potom i produljena mjera pritvora zbog postojanja utemeljene sumnje da je počinio kazneno djelo organiziranog kriminala iz članka 336. stavak 3. KZ-a, u svezi s produljenim kaznenim djelom neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz članka 232. stavak 1. istog zakona, te kazneno djelo neovlaštene nabave, držanja i prodaje oružja ili bitnih dijelova za oružje iz članka 65. Zakona o oružju i municiji Brčko distrikta. Stoga, lišavanje slobode potpada pod članak 5. stavak 1. točka c) Europske konvencije.

42. Apelant se poziva na kršenje prava na slobodu i sigurnost osobe iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije tvrdeći da su u obrazloženjima osporenih rješenja izostali valjani razlozi i obrazloženja za produljenje pritvora, pri čemu osporava kako postojanje utemeljene sumnje tako i posebnih pritvorskih razloga. Također, apelant osporava postojanje „naročitih razloga“ za produljenje mjere pritvora i da mu nisu dostavljeni dokazi kako bi mogao pripremiti obranu, kao i da mu je prijedlog Tužiteljstva uručen neposredno pred ročište, te da sud nije ispitao mogućnost izricanja blažih mjera.

43. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda, utemeljenost sumnje na kojoj se mora temeljiti uhićenje čini bitan element zaštite od proizvoljnog uhićenja i lišavanja slobode propisanog člankom 5. stavak 1. točka c) Europske konvencije. Utemeljena sumnja da je počinjeno kazneno djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog promatrača da je moguće da je osoba u pitanju počinila kazneno djelo (vidi Europski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. kolovoza 1990. godine, serija A, broj 182, stavak 32., O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. listopada 2001. godine, Izvješća presuda i odluka 2001-X, stavak 34. i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. studenog 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, točka 68.). Pri tome, Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je kazneno djelo doista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članku 5. stavak 1. Europske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na temelju domaćeg zakona, odnosno mora imati pravnu osnovu u domaćem zakonu, s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom članka 5. Europske konvencije, tj. osoba u pitanju mora biti zaštićena od proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. travnja 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

44. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe članka 5. stavak 3. Europske konvencije zahtijevaju da je osoba lišena slobode u skladu sa člankom 5. stavak 1. točka c) Europske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog članka i da obuhvaća podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih osoba. Europski sud je zaključio da poštovanje članka 5. stavak 3. Europske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u svezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje utemeljene sumnje je li osoba lišena slobode počinila kazneno djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produljenje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti postoje li za pritvor relevantni i dovoljni razlozi (vidi Europski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. srpnja 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stavak 63.). Prema daljnjem stajalištu Europskog suda, opravdanost pritvora ovisi i o okolnostima konkretnog slučaja koje moraju da budu takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, usprkos načelu pretpostavke nevinosti, preteže nad načelom poštovanja slobode pojedinca.

45. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelantu mjera pritvora određena zbog postojanja utemeljene sumnje da je počinio kazneno djelo organiziranog kriminala u svezi s kaznenim djelima iz oblasti zlouporabe opojnih droga (i drugih), te mu je određen pritvor u trajanju od tri mjeseca zbog razloga propisanih odredbama članka 132. stavak 1. točka c) ZKP-a.

46. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je Osnovni sud, suprotno apelacijskim navodima, ispitao pitanje postojanja utemeljene sumnje kao općeg uvjeta za produljenje pritvora, te je jasno prezentirao dokaze koje je dostavilo Tužiteljstvo uz prijedlog za produljenje, na temelju kojih je utvrdio postojanje utemeljene sumnje. Ustavni sud zapaža da su i prvostupanjski i drugostupanjski sud iz dokaza koje je Tužiteljstvo dostavilo sudu uz prijedlog utvrdili da postoji utemeljena sumnja i o tome dali detaljne, jasne i, prema ocjeni Ustavnog suda, dovoljne razloge. Ovo pogotovo kada se ima u vidu obrazloženje rješenja Apelacijskog suda da se radi o produljenju pritvora, te uz pozivanje na detaljno obrazloženje rješenja kojim je apelantu pritvor određen, gdje su detaljno navedeni razlozi za pritvor. Apelacijski sud je naveo da se u međuvremenu nisu promijenile okolnosti na temelju kojih je sud utvrdio postojanje utemeljene sumnje. Također, u odluci Apelacijskog suda, od strane 6. do 10., navedene su apelantove radnje za koje se po točkama sumnjiči, kao i dokazi (koje su obrane osporavale u smislu zakonitosti, ali i drugih navoda). Stoga, nema ništa što ukazuje na to da je o pitanju postojanja utemeljene sumnje odlučeno proizvoljno. Suprotno apelacijskim navodima, Ustavni sud smatra da su u osporenim rješenjima prvostupanjski i drugostupanjski sud dali vrlo jasno obrazloženje na temelju kojih dokaza su izveli zaključak o postojanju utemeljene sumnje, a koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

47. U svezi s apelantovim navodima da „nije obaviješten o svim optužbama protiv njega“, odnosno o navodima iz prijedloga Tužiteljstva, Ustavni sud ukazuje da članak 5. stavak 2. Europske konvencije zahtijeva da pritvorena osoba bude odmah obaviještena „o svakoj optužbi protiv nje“. Obveza iz članka 5. stavak 2. na određeni način se podudara s obvezom iz članka 6. stavak 3. točka

a) Europske konvencije. Međutim, te dvije obveze se razlikuju po cilju koji se njima želi ostvariti: dok je svrha članka 5. stavak 2. omogućiti osumnjičenom da dovede u pitanje zakonitost pritvora, svrha članka 6.3.a) Europske konvencije je omogućiti optuženom da dobije sve informacije koje su potrebne za pripremanje obrane. Stoga je, prema mišljenju Ustavnog suda, obveza obavještavanja uhićenog o razlozima uhićenja i svim optužbama protiv njega iz članka 5. stavak 2. Europske konvencije po svom opsegu uža nego ona iz članka 6.3.a) Europske konvencije, pa je za njezino ostvarivanje potrebno i dovoljno da osumnjičeni bude upoznat s razlozima i dokazima koji se tiču pritvora. Također, „...obavještenje o razlozima pritvaranja koje se traži po članku 5. stavak 2. ne mora biti formulirano u određenom obliku...“ (vidi Europski sud, Fox, Campbell i Hartley, presuda od 30. kolovoza 1990. godine, serija A, broj 182). Osim toga, Europski sud je zaključio da u ovoj fazi postupka ne postoji obveza da se na raspolaganje obrani optužene osobe stavi na uvid dosje, te da nema povrede članka 5. stavak 2. Europske konvencije u situaciji kad su u nalogu za uhićenje koji je dostavljen aplikantu navedeni ne samo razlozi za lišavanje slobode već i detaljne optužbe protiv njega (presuda od 30. ožujka 1989. godine, serija A, broj 151, st. 31. i 32.).

48. Dovodeći navedena stajališta u kontekst konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je navedeni prigovor apelant istaknuo u postupku pred sudom, koji je taj navod razmotrio i obrazložio zašto je neutemeljen. Naime, Ustavni sud zapaža da se suština apelantovih navoda u ovom dijelu odnosi na to da nije saslušan u svezi s naredbom o proširenju istrage, kao i da nije upoznat s naredbom i dokazima. Redovni sud je u svezi s ovim navodima koje je apelant isticao u postupku naveo da je apelant (apelantova obrana) upoznat s novim radnjama i kaznenim djelima koje mu se stavljaju na teret proširenom istragom (navedeni u rješenju). Dalje, Apelacijski sud je naveo da se postojanje utemeljene sumnje, kao općeg uvjeta za produljenje pritvora, ima cijeniti u odnosu na radnje koje se osumnjičenim stavljaju na teret (toč. 1.-13. prijedloga Tužiteljstva), ne za radnje za koje je istraga proširena. Ove radnje iz naredbe za proširenje istrage, kako je naveo Apelacijski sud, cijenio je kao naročite okolnosti iz članka 135. stavak 3. ZKP-a, koje opravdavaju produljenje pritvora za još tri mjeseca. Dalje, Osnovni sud je jasno ukazao da je do naredbe o proširenju istrage došlo dva mjeseca nakon što su osumnjičeni lišeni slobode, pri čemu se (što je sud zaključio na temelju dostavljenih dokaza) do značajnih dokaza došlo tek lišenjem slobode osumnjičenih jer su tada svjedoci počeli iznositi svoja saznanja, te je dalje ukazano na radnje u istrazi koje je potrebno provesti u svezi s navedenim. Dakle, suština obrazloženja redovnog suda je u tome da je za produljenje pritvora cijenjena okolnost da je istraga proširena, da je sud prilikom odlučivanja o produljenju pritvora imao uvid u dostavljene dokaze (koji nisu dostavljeni obrani s ciljem zaštite istrage, u nastavku više riječi), te da će u narednom razdoblju osumnjičeni imati priliku iznijeti svoju obranu. Također, u svezi s apelantovim navodima o „pripremanju obrane“, a koji se odnose na činjenicu da mu je prijedlog Tužiteljstva uručen neposredno pred ročište, Ustavni sud ukazuje da se o istom navodu izjasnio Apelacijski sud, a stajalište Apelacijskog suda podržava i Ustavni sud. Naime, kod nesporne činjenice da je apelantovom odvjetniku ranije uručen prijedlog, a odvjetnici su zaduženi za pružanje profesionalne pomoći svojim branjenicima, nije od značaja činjenica da je samom apelantu prijedlog uručen neposredno pred ročište. Također, Apelacijski sud je jasno naveo, a navedeno apelant nije doveo u pitanje apelacijom, da je apelantov branitelj imao mogućnost da se uvidom u spis upozna sa sadržajem dokaza i ranije, ne na sam dan održavanja ročišta. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi da nije upoznat s optužbama neutemeljeni, kao i da nije došlo do povrede apelantovog prava na slobodu i sigurnost osobe iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članka 5. stavak 2. Europske konvencije.

49. Apelant, dalje, smatra da nisu postojali ni posebni pritvorski razlozi na koje su se redovni sudovi pozvali, da nisu konkretizirani, da je u odnosu na apelanta uzeta u obzir ranija presuda koja je brisana.

50. Ustavni sud ponavlja da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog u pritvoru kako bi spriječile pokušaje da počini daljnja kaznena djela. Međutim, potrebno je, između ostalih uvjeta, da opasnost bude vjerojatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti navedene osobe (vidi Europski sud, Clooth protiv Belgije, 12. prosinca 1991., stavak 40., serija A, broj 225 i Paradysz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stavak 71., 29. listopada 2009. godine). Najzad, težina kaznenog djela ne može sama za sebe poslužiti kao opravdanje za duga razdoblja pritvora (vidi Europski sud, Ilijkov protiv Bugarske, aplikacija broj 33977/96, st. 80.-81., 26. srpnja 2001., Michta protiv Poljske, aplikacija broj 13425/02, stavak 49., 4. svibnja 2006. i Gultyayeva protiv Rusije, aplikacija broj 67413/01, stavak 186., 1. travnja 2010. godine). Prethodne osuđujuće presude mogu predstavljati osnovu za razumnu bojazan da bi optuženi mogao počiniti novo kazneno djelo (Selçuk protiv Turske, stavak 34., Matznetter protiv Austrije, stavak 9.).

51. Dovodeći navedena stajališta u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da nije sporno da je ispunjen formalni uvjet za određivanje pritvora po ovoj osnovi (visina zaprijećene kazne). Nadalje, iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da redovni sudovi, suprotno apelantovim tvrdnjama, postojanje iteracijske opasnosti nisu vezali samo za činjenicu da je apelant ranije osuđivan. Redovni sudovi su jasno naveli razloge koji ukazuju na naročite okolnosti (za što postoji utemeljena sumnja) pod kojima su poduzete predmetne kaznenopravne radnje (duljina, trajanje, raširena mreža, zastrašivanje). Drugostupanjski sud je, osim što je potvrdio kao pravilan zaključak prvostupanjskog suda glede postojanja naročitih okolnosti da će osumnjičeni ponoviti kazneno djelo, ukazao na osobne prilike osumnjičenih, od kojih je većina lošeg imovnog stanja, bez redovnih primanja, tako da su protupravnim radnjama za koje se sumnjiče zapravo osiguravali sredstva za život. Svemu tome je dodano da su osumnjičeni, uključujući apelanta, ranije osuđivani, što je, prema mišljenju Ustavnog suda, a kako je i Apelacijski sud naveo, jedna u nizu drugih činjenica koje je utvrdio redovni sud. Također, redovni sudovi su u odnosu na apelanta utvrdili da postoje i naročite okolnosti koje ukazuju na bojazan da bi mogao izvršiti djelo kojim prijeti (a koje se odnosi na povredu tjelesnog integriteta) ukazujući na izjave imenovanih osoba iz kojih to proizlazi, odnosno izjave osumnjičenih, svjedoka i drugu materijalnu dokumentaciju. Imajući u vidu sve navedeno, ovakvo stajalište redovnih sudova u okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, te nije mogao prihvatiti utemeljenim apelantove tvrdnje o proizvoljnoj primjeni članka 132. stavak 1. točka c) ZKP-a, odnosno proizvoljnosti u obrazloženjima osporenih rješenja.

52. U svezi s apelantovim navodima kojim faktički ukazuje da je povrijeđen članak 5. stavak 4. Europske konvencije, Ustavni sud zapaža da je redovni sud utvrdio (na temelju prikupljenih dokaza) da postoji utemeljena sumnja da je apelant organizirao i rukovodio grupom za organizirani kriminal, da je apelant pripremao i dogovarao nabavu opojne droge, njezin nadzor i čuvanje, prijevoz i dalju prodaju, te preuzimanje novca za prodaju (ukazujući na dokaze). Dalje, u rješenjima redovnih sudova je navedeno da je Tužiteljstvo u prijedlogu za produljenje pritvora ukazalo da je 5. srpnja 2021. godine donijelo naredbu o proširenju istrage, kao i da je donijelo odluku da se obrani, u skladu sa člankom 47. st. 1. i 2. ZKP-a, dio dostavljenih dokaza ne dostavlja jer bi njihovim otkrivanjem mogao biti doveden u opasnost cilj istrage, te su ti dokazi taksativno navedeni i pobrojani u rješenjima. Ustavni sud dalje primjećuje da se može i naslutiti o kakvim se dokazima radi. U svezi s tim, Ustavni sud primjećuje da su sudu, koji je odlučivao o produljenju pritvora, dostavljeni svi dokazi, te da ih je on detaljno razmotrio kako bi donio odluku. Dakle, Ustavni sud nema sumnje da su suci koji su odlučivali u predmetu u oba stupnja u cijelosti imali uvid u sve dokaze (što je sud jasno naveo), te da su proveli test izbalansiranosti javnog interesa s apelantovim pravom, što se vidi i iz obrazloženja osporenih odluka. Pri tome, Ustavni sud smatra da se sud rukovodio nespornim javnim interesom – provođenje neometane istrage u vrlo kompleksnom predmetu.

53. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da se apelant neutemeljeno poziva na to da mu nije omogućen uvid u dokaze koji se odnose na produljenje pritvora budući da iz stanja spisa i obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je apelant nesporno bio upoznat s kaznenim djelima, sa sadržajem radnji za koje se sumnjiči i sadržajem dokaza bitnih za donošenje odluke o produljenju pritvora, a koje je u žalbenom postupku razmotrio i Apelacijski sud i dao razloge zašto je odluka o produljenju pritvora u konkretnom slučaju pravilna. Konačno, Ustavni sud smatra da apelantu nije ostalo nepoznato za što se utemeljeno sumnjiči, iako je u ovoj fazi postupka još postojao snažan javni interes zbog kojeg nije mogao biti upoznat sa svim detaljima istrage. Osim toga, apelant je imao mogućnost sudjelovati u procesu odlučivanja, koliko je to bilo moguće i bez otkrivanja svih detalja i materijala koje je „optužba“ željela zadržati tajnim do određene faze istrage.

54. S obzirom na navedeno, te podržavajući vlastitu praksu u predmetima koji su pokretali slična pravna pitanja (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2490/17 od 18. srpnja 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da nije prekršeno apelantovo pravo iz članka 5. stavak 4. Europske konvencije.

55. Imajući u vidu sve navedeno, kao i dana obrazloženja redovnih sudova, Ustavni sud nalazi da je neutemeljen apelantov navod da sud nije razmotrio mogućnost izricanja blažih mjera, o čemu se jasno i precizno izjasnio u svojim rješenjima.

56. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim rješenjima nije povrijeđeno apelantovo pravo iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. točka c) i st. 2., 3. i 4. Europske konvencije.

Presumpcija nevinosti

57. Apelant je također naveo da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na presumpciju nevinosti. Kao sporni dio rješenja apelant navodi: „Dokazi nesumnjivo ukazuju da je [apelant] pripremao i dogovara nabavu opojne droge, njezin nadzor i čuvanja, prijevoz i dalje prodaju, te konačno preuzimanje novca za prodanu opojnu drogu, što je osobno radio i što se sve odvijalo u konkretno određenom vremenskom kontinuitetu, počevši od 2018. godine, sve do dana lišenja slobode, što je uslijedilo 26. 4. 2021. godine.“

58. Ustavni sud primjećuje da se radi sadržaju koji je naveden u prvostupanjskom rješenju. Također, Ustavni sud primjećuje da je ove navode apelant isticao u žalbi, te se o njima izjasnio Apelacijski sud ukazujući na strani 5. zašto nije prihvatio da se radi o povredi prava na presumpciju nevinosti. Apelacijski sud je ukazao da je prvostupanjski sud koristio termine „osumnjičeni“ i „utemeljena sumnja“. Ustavni sud podržava ovo stajalište Apelacijskog suda, te ukazuje da je jedna rečenica izvučena iz konteksta cjelokupnog rješenja. Međutim, jasno je da redovni sudovi jasno govore o postojanju utemeljene sumnje i apelantu kao osumnjičenom, te u osporenim rješenjima ničim nije prejudicirana apelantova krivnja na način kojim bi bile dovedene u pitanje garancije iz članka 6. stavak 2. Europske konvencije.

59. Stoga, Ustavni sud nalazi da su apelantovi navodi o povredi prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 2. Europske konvencije neutemeljeni.

VIII.Zaključak

60. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na slobodu i sigurnost osobe iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. točka c), te st. 2., 3. i 4. Europske konvencije kada su odluku o produljenju pritvora donijeli redovni sudovi na način i u postupku propisanom zakonom, pri čemu su na jasan i argumentiran način, koji ne odaje dojam proizvoljnosti, obrazložili postojanje utemeljene sumnje, kao i postojanje posebnih pritvorskih razloga iz razloga propisanih člankom 132. stavak 1. točka c) ZKP-a, ukazujući na postojanje naročitih okolnosti za produljenje pritvora iz članka 135. stavak 3., te pozivajući se na relevantne zakonske odredbe zašto apelantu nisu dostavljeni svi dokazi ukazujući na zaštitu interesa vrlo kompleksne istrage, s dovoljno danih navoda apelantu u tom pogledu, te kada nema ništa što ukazuje da je apelantu povrijeđeno pravo iz članka 5. stavak 2. Europske konvencije ili da mu je onemogućeno da „iznese obranu“ u odnosu na prijedlog Tužiteljstva da se apelantu produlji pritvor.

61. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 2. Europske konvencije kada redovni sud u svojim odlukama ničim ne prejudicira apelantovu krivnju.

62. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

63. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

64. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2991/21 (hajrudin Tursunović) | Sudska praksa | Aktio