Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1177/20 (H. J.)

Odluka donesena 16. 12. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Izmakla dobit(dobitak)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1177/20

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 12. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1177/20, rješavajući apelacije Hrvoja Jugovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbijaju se kao neosnovane apelacije Hrvoja Jugovića podnesene protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 P 030848 19 Rev od 3. decembra 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 030848 18 Gž 3 od 8. oktobra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 030848 16 P 4 od 18. maja 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Hrvoje Jugović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Advokatsko društvo „Eterović“ d.o.o. iz Sarajeva, podnio je 27. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 64 0 P 030848 19 Rev od 3. decembra 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 P 030848 18 Gž 3 od 8. oktobra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 64 0 P 030848 16 P 4 od 18. maja 2018. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 1177/20.

2. Apelant, kojeg zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnio je 6. aprila 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 64 0 P 030848 19 Rev od 3. decembra 2019. godine, Presude Kantonalnog suda broj 64 0 P 030848 18 Gž 3 od 8. oktobra 2018. godine i Presude Općinskog suda broj 64 0 P 030848 16 P 4 od 18. maja 2018. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 1334/20.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Kako je isti apelant podnio apelacije kojima se osporavaju iste odluke koje su redovni sudovi donijeli u okviru istog parničnog predmeta, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 1177/20 i AP 1334/20 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1177/20.

4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog pravobranilaštva Široki Brijeg kao zakonskog zastupnika Zapadno-hercegovačkog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 21. septembra 2020. godine da dostave odgovore na apelacije.

5. Pozvani su odgovore na apelacije dostavili u periodu od 23. do 29. septembra 2020. godine. III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

7. U toku trajanja krivičnog postupka koji se vodio protiv apelanta pred Općinskim sudom u Ljubuškom izvršeno je privremeno oduzimanje predmeta, među kojima i sportskog automobila (u presudi Općinskog suda od 31. augusta 2015. godine bliže opisan automobil, u daljnjem tekstu: predmetno vozilo), te je Ministarstvo unutrašnjih poslova Ljubuški (u daljnjem tekstu MUP Ljubuški) izdalo Potvrdu o oduzimanju predmeta broj 02-2-6-05-73/09 od 10. septembra 2009. godine. Rješenjem Općinskog suda u Ljubuškom broj 063-0-Kpp-09-000 082 od 15. septembra 2009. godine predmetno vozilo je povjereno na osiguranje i čuvanje MUP-u tuženog, PU Ljubuški, radi provođenja potrebnih vještačenja i utvrđivanja vjerodostojnosti broja šasije.

8. Pravomoćnom Presudom Općinskog suda u Ljubuškom broj 63 0 K 00775810 K od 28.

novembra 2011. godine apelant je oslobođen optužbe da je počinio krivično djelo krivotvorenja isprave iz člana 373. stav (1) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ), dok je proglašen krivim za krivično djelo prikrivanja iz člana 300. stav (2) KZ-a, te je, između ostalog, određeno da se apelantu vrati predmetno vozilo.

9. Iz Potvrde o vraćanju privremeno oduzetih predmeta MUP-a Ljubuški, PU Ljubuški, broj 02-2-6-6-27/12 od 11. aprila 2012. godine i Zapisnika Općinskog suda u Ljubuškom broj 63 0 V 016419 12 V od 11. aprila 2012. godine, sačinjenog na licu mjesta, proizlazi da je predmetno vozilo vraćeno apelantu.

U odnosu na postupak okončan osporenim odlukama

10. Apelant je 5. novembra 2013. godine Općinskom sudu podnio tužbu protiv tuženog radi naknade štete nastale neadekvatnim skladištenjem predmetnog vozila koje je oduzeto u krivičnom postupku koji se vodio protiv apelanta, te radi naknade štete na ime izgubljene zarade zbog oduzimanja predmetnog vozila budući da se apelant bavio vožnjom sportskih utrka, a kojim oduzimanjem je ostao uskraćen i za korištenje sponzorskih prava u preciziranom periodu, što mu je donosilo zaradu.

11. Presudom Općinskog suda broj 64 0 P 030848 13 P od 31. augusta 2015. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi popravi nanesenu štetu na vozilu na način da mu isplati iznos bliže označen u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom i da mu na ime izgubljene zarade isplati iznos bliže označen u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu nadoknadi troškove postupka. Presudom je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

12. Rješenjem Kantonalnog suda broj 64 0 P 030848 15 Gž od 14. januara 2016. godine uvažena je apelantova žalba, prvostepena presuda je ukinuta i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak i odluku.

13. Presudom Općinskog suda broj 64 0 P 030848 16 P 3 od 18. maja 2017. godine naloženo je tuženom da apelantu popravi nanesenu štetu na vozilu na način da mu isplati iznos bliže označen u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom i da mu nadoknadi troškove postupka u iznosu bliže označenom u izreci presude. Presudom je dalje odbijen dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da mu tuženi na ime izgubljene zarade isplati iznos bliže označen u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom.

14. Rješenjem Kantonalnog suda broj 64 0 P 030848 17 Gž2 od 9. novembra 2017. godine uvažene su žalbe apelanta i tuženog, prvostepena presuda je ukinuta i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak i odluku.

15. Presudom Općinskog suda broj 64 0 P 030848 16 P 4 od 18. maja 2018. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi popravi nanesenu štetu na vozilu na način da mu isplati iznos bliže označen u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom i da mu na ime izgubljene zarade isplati iznos bliže označen u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu nadoknadi troškove postupka. Presudom je odlučeno da apelant tuženom nadoknadi troškove postupka u iznosu od 4.000,00 KM.

16. Općinski sud je naveo da je apelant ostao pri svim navodima tužbe, te da je tužbeni zahtjev precizirao u skladu s nalazima vještaka mašinske i finansijske struke. Zatim je naveo da je tuženi tokom cijelog postupka osporavao osnov i visinu tužbenog zahtjeva, te isticao prigovor nedostatka aktivne legitimacije i prigovor zastare potraživanja. Općinski sud je ukazao na sadržaj čl. 154, 155. i 172. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te je naveo da je, odlučujući o postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći se i uputom višeg suda, prvenstveno cijenio prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani apelanta koji je istakao tuženi. U vezi s tim je istakao da je prigovor nedostatka aktivne legitimacije osnovan budući da se iz priložene materijalne dokumentacije ne može utvrditi da je apelant vlasnik predmetnog vozila kojem bi pripadalo pravo na naknadu štete. Općinski sud je ukazao da je BIHAMK izdao Pravilnik o auto, moto i karting sportu (u daljnjem tekstu: Pravilnik), čije odredbe su usaglašene s aktima odgovarajućih međunarodnih organizacija i primjenjuju se u cijelosti. Također je naveo da se navedeni pravilnik u svojim završnim odredbama poziva na pravnu regulativu države Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: BiH) za sve što nije uređeno Pravilnikom. Dalje je ukazao da je prema dokumentaciji u spisu predmetno vozilo „natjecateljsko vozilo“ kako je to definirano u pravilima „FIA“ (Federation Internationale de l'Automobile), odnosno Međunarodnog automobilskog saveza.

17. Općinski sud je naveo da su na okolnosti utvrđivanja da li apelant ima aktivnu legitimaciju za potraživanje naknade štete provedeni, između ostalih, i dokazi uvidom u carinske deklaracije iz 2003. godine kojim je potvrđeno da je predmetno vozilo uvezeno u Sloveniju na određeno fizičko odnosno pravno lice. Općinski sud je istakao da apelant nije pružio nijedan dokaz o načinu ulaska vozila u BiH jer je, prema raspoloživoj dokumentaciji iz spisa, predmetno vozilo još uvijek vlasništvo firme na koju je uvezeno i još se uvijek „nalazi“ u Sloveniji, te da ono nije u zakonom propisanoj proceduri uvezeno u BiH. Također je naveo da nema nijednog dokaza kada je pravo vlasništva predmetnog vozila prešlo na apelanta i da li je uopće prešlo i na koji način (nema kupoprodajnog ugovora, uvozne carinske dokumentacije, računa). Općinski sud je istakao da činjenica da je predmetno vozilo upotrebljavao i vozio na takmičenjima apelantu ne daje pravo na naknadu štete kao vlasniku stvari odnosno trećem licu u smislu odredbi člana 172. stav 1. ZOO. Dalje je ukazao da je apelant u svom iskazu naveo da se radi o sportskom vozilu koje se ne može registrirati, da je kupljeno putem slovenačke firme „Elektrodekleva“, čiji je vlasnik S. D., da je vozilo stiglo iz Nizozemske/Holandije, da je u BiH ušlo na graničnom prelazu Bosanski Brod i da su „papiri“ urađeni kod Optima Šped. Općinski sud je istakao da apelantov iskaz nije potkrijepljen materijalnim dokazima, nije priložena dokumentaciju na koju se apelant poziva, te da apelant u potpunosti ignorira cjelokupni splet normativno-pravnih propisa koji reguliraju oblast carina i poreza. Zatim je naveo da svako vozilo, pa tako i predmetno, mora imati vlasničku knjižicu, odnosno drugu relevantnu dokumentaciju kojom se dokazuje vlasništvo. Dalje je naveo da je tzv. sportska knjižica knjižica koju automoto savezi daju vozilima koja učestvuju na utrkama, da ona nema snagu javne isprave kojom se dokazuje nesporno vlasništvo, niti joj ijedan propis tu snagu priznaje. Općinski sud je naveo da tekmovalna knjižica ili takmičarska knjižica u kojoj je kao korisnik/vlasnik vozila ručno upisan AK Elektrodekleva, Ljubljana, kasnije ručno upisan kao vlasnik apelant, Optima Modriča, ni u kojem slučaju nije dokaz o vlasništvu. Dalje je ukazao da ona predstavlja prateću dokumentaciju sportskog vozila u koju se upisuju podaci o tehničkom nadzoru i licu/vozaču koje koristi automobil, te da to nipošto ne znači da je isto vozilo vlasništvo vozača koji upravlja, odnosno učestvuje tim vozilom na sportskim utrkama. Također je naveo da Pravilnik ni u jednoj svojoj odredbi ne izjednačava pojam takmičarske knjižice sa vlasničkom knjižicom.

18. Općinski sud je ukazao na sadržaj člana 214. st. 1. i 2, te člana 215. stav 1. Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini prema kojem, bez obzira za koju svrhu se automobil koristio, ukoliko je on imao registracijsku oznaku mora proći registracijski proces (privremena registracija) kod organa unutrašnjih poslova, a da bi tu proceduru prošao mora imati valjanu dokumentaciju kojom se dokazuje porijeklo vozila i vlasništvo vozila. Dalje je naveo da apelant nije u provedenom postupku dokazao, niti se iz dokumentacije u spisu može utvrditi da je on vlasnik predmetnog vozila (po bilo kojem pravnom osnovu). Zatim, da bi lice zbog neosnovanog i neuslovnog skladištenja vozila uslijed okončanja krivičnog postupka ostvarilo pravo na naknadu štete potrebno je da dokaže da je vozilo stečeno i da se u njegovom posjedu nalazi na zakonit način. Općinski sud je naveo da u pogledu oduzimanja vozila i s tim povezanog deponiranja vozila u sabirni centar nema protivpravnosti u postupanju MUP-a tuženog jer je riječ o oduzimanju vozila na osnovu izričitog ovlaštenja iz važećeg Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP), po nalogu/naredbi suda zbog osnova sumnje na učinjenje krivičnog djela. Dalje je naveo da naknadno utvrđena neosnovanost sumnje na krivično djelo nije učinila neosnovanim i oduzimanje vozila.

19. Konačno, Općinski sud je istakao da je pravno relevantne činjenice odlučne za presuđenje u ovoj pravnoj stvari našao u osnovanom prigovoru nedostatka aktivne legitimacije, te je u predmetnoj stvari cijenio samo dokaze koji su bili od utjecaja za utvrđivanje aktivne legitimacije apelanta, pa kako je našao da je istaknuti prigovor osnovan, o ostalim dokazima, osnovanosti preostalih iznijetih prigovora (prigovor zastare, osnovanosti tužbe) i navoda, nije davao posebnu ocjenu smatrajući da je isto, s obzirom na ishod odluke u ovoj pravnoj stvari, irelevantno i u konkretnom slučaju nepotrebno. Općinski sud je naveo da se odluka o troškovima postupka zasniva na čl. 383. i 386. stav 1, te čl. 387. i 396. st. 1, 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te da su tuženom priznati troškovi zastupanja na pet ročišta s preciziranim datumima održavanja ročišta u iznosu od po 800,00 KM.

20. Presudom Kantonalnog suda broj 64 0 P 030848 18 Gž 3 od 8. oktobra 2018. godine odbijena je apelantova žalba i u cijelosti je potvrđena prvostepena presuda.

21. Kantonalni sud je naveo da kako nijedan provedeni dokaz u spisu ne upućuje da je apelant vlasnik predmetnog vozila to je prvostepeni sud, za razliku od neosnovanih navoda žalbe, pravilno postupio kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev zbog nedostatka aktivne legitimacije, za šta je dao valjane razloge. Dalje je naveo da su neosnovani navodi žalbe da je u krivičnom predmetu riješeno pitanje apelantove aktivne legitimacije jer iz potvrda PU Ljubuški o oduzimanju vozila, odnosno njegovom vraćanju, te zapisnika o privremenom oduzimanju predmeta, na koje se poziva apelant kao dokaz vlasništva, ne proizlazi da je apelant vlasnik vozila već samo da se predmetno vozilo oduzima od apelanta, odnosno da mu se vraća. Kantonalni sud je naveo da navodi iz apelantove žalbe da se niko tokom krivičnog ni ovog postupka nije registrirao kao vlasnik predmetnog vozila su bez utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane odluke jer to ne znači da je apelant vlasnik predmetnog vozila. Također je naveo da je prvostepeni sud, za razliku od neosnovanih navoda žalbe, pravilno postupio kada je nakon odbijanja tužbenog zahtjeva zbog nedostatka aktivne legitimacije odlučio ne raspravljati o ostalim prigovorima apelanta odnosno tuženog.

22. Presudom Vrhovnog suda broj 64 0 P 030848 19 Rev od 3. decembra 2019. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude. Presudom je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka nastalih u povodu revizije.

23. Vrhovni sud je ponovio šta proizlazi iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova, te ukazao da su nižestepeni sudovi odbili tužbeni zahtjev nalazeći da apelant nije dokazao da je vlasnik predmetnog vozila kojem bi pripadalo pravo na naknadu štete. Zatim da apelant nije dokazao da bi mogao učestvovati na takmičenjima u BiH (sportske utrke) predmetnim vozilom prema pravnoj regulativi BiH vezanoj za sportska vozila i pravilima BIHAMK-a, ukazujući na sadržaj člana 214. st. (1) i (2), te člana 215. stav (1) Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini, te da je za privremenu registraciju potreban pravni osnov stjecanja (odnosno odgovarajuća isprava). Stoga, kako navedeno apelant nije dokazao to su, pozivanjem na navedene zakonske odredbe, te odredbe čl. 154, 155. i 172. stav (1) ZOO i pravila o teretu dokazivanja, nižestepeni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev. Vrhovni sud je istakao da je izraženi pravni stav nižestepenih sudova pravilan i na zakonu zasnovan.

24. Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da apelant nema osnova za potraživanu naknadu štete jer se ne može prihvatiti stav revizije da je to što je apelantu vozilo vraćeno dokaz o njegovom vlasništvu jer predmeti koji su u toku krivičnog postupka privremeno oduzeti vraćaju se vlasniku odnosno držatelju. Dalje je ukazao da u krivičnom postupku nije utvrđeno apelantovo vlasništvo na predmetnom vozilu, niti je to bilo predmet tog postupka, nego postojanje njegove krivične odgovornosti po potvrđenoj optužnici. Vrhovni sud je naveo da prilikom povrata i predaje vozila u potvrdi nisu konstatirana nikakva oštećenja, te da istih nije bilo potvrđeno je nalazom i mišljenjem vještaka koji je u nalazu konstatirao dijelove za zamjenu, što je posljedica nekorištenja vozila u periodu njegovog oduzimanja, podvodeći isto pod neadekvatno uskladištenje vozila. Vrhovni sud je istakao da je pravilan stav nižestepenih sudova da kako se radi o vozilu koje se nalazi na teritoriji BiH bez provedene carinske procedure o uvozu, neregistriranom, koje se nije moglo stavljati u promet i koristiti za prevoz ili neke druge svrhe, niti s njim stjecati dobit, to bi vozilo moralo bilo uskladišteno i kod apelanta kao i kod tuženog bez mogućnosti korištenja. Dalje je naveo da bi dijelovi za zamjenu zbog nekorištenja vozila „otišli“ i kod apelanta i da nije bilo privremenog oduzimanja, te da bi posljedice za apelanta bile iste (koje je vještak naveo u svom nalazu). Stoga, nema pravnog osnova za postojanje odštetne odgovornosti tuženog u ovoj pravnoj stvari po odredbi člana 172. stav (1) ZOO.

25. Također je navedeno da u postupku nije dokazano da je apelantu vlasnik AK Elektrodekleva Ljubljana predao sporno vozilo u posjed na osnovnu pravnog posla podobnog za pribavljanje prava vlasništva (čl. 23. i 39. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima). Vrhovni sud je istakao da navedene okolnosti koje ukazuju na status predmetnog vozila po pozitivnim propisima ove države, njegovog porijekla, te okolnosti kako se uopće našlo u BiH i kod apelanta, da o tome nema dokumentacije koju apelant navodi, da su prekucani brojevi šasije, te da su iste okolnosti bile poznate apelantu, upravo potvrđuju njegovu nesavjesnost, koje ne potvrđuju da je apelant kao posjednik stvari dosjelošću stekao pravo vlasništva na njoj, kako to propisuje odredba člana 33. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Vrhovni sud je naveo da kada provedeni dokazi potvrđuju da je vozilo vlasništvo AK Elektrodekleva, Ljubljana, da apelant nije dokazao da je posjed zakonit i da se zasniva na valjanom pravnom osnovu, te da je savjestan, ne može se prihvatiti stav revizije da on ima pravo na potraživanu naknadu štete, sve i da je dokazana, a nije.

26. Također je ukazao da je „opštim pravilnikom o utrkama i otvorenog prvenstva bih donesenog od Moto saveza BiH (SAMS BiH) koja se donose na godišnjem nivou“ propisana procedura stjecanja svojstva sportskog vozila, te izdavanje licence, prema kojim pravilima da bi se licenca izdala potrebno je dostaviti dokaz o porijeklu vozila, tehničkom pregledu, vlasništvu, dok je prema Zakonu o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u BiH članom 214. stav (1) propisano da se privremeno mogu registrirati motorna i priključna vozila uvezena iz inostranstva, kao i motorna i priključna vozila koja se koriste na sajmovima i sportskim takmičenjima. Vrhovni sud je istakao da i sportsko vozilo namijenjeno utrkama uvezeno iz inostranstva podliježe registraciji, a za registraciju je potreban pravni osnov stjecanja – kupoprodajni ugovor, ugovor o poklonu, odnosno odgovarajuća isprava. Dalje je naveo da apelant nije dokazao da se predmetno vozilo moglo legalno koristiti za sportsko takmičenje u utuženom periodu, zbog čega su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da apelant nema pravo ni na ovaj vid potraživane naknade štete. Također je naveo da sama logika svih dešavanja i okolnosti, te izvedeni dokazi ne mogu potvrditi niti „dovesti za tačnim“ navode revizije da se takvo vozilo na legalan i zakonit način moglo staviti u promet i koristiti za utrke, pa time niti izvjesnim izgubljenu dobit, zbog čega drugačiji navodi revizije ne stoje.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

27. Apelant se u predmetnim apelacijama poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant kršenje navedenih prava vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj ocjeni dokaza i primjeni pozitivno-pravnih propisa, te da apelant nije imao pristup sudu i da nije udovoljeno standardu „obrazložene odluke“, a što su ujedno bili i razlozi zbog kojih je apelant podnio žalbu i izjavio reviziju.

28. U apelaciji broj AP 1177/20 apelant navodi da su redovni sudovi utvrdili da mu ne pripada pravo na naknadu štete jer ne postoji aktivna legitimacija na strani apelanta, odnosno da je apelant propustio dokazati vlasništvo nad stvari, po osnovu čega je i ustanovljen tužbeni zahtjev za naknadu štete. Zatim je naveo da redovni sudovi pogrešno povezuju postupak carinjenja i oporezivanja s činjenicom vlasništva, jer ne mora neko platiti porez i provesti postupak carinjenja da bi određena stvar bila u njegovom vlasništvu. Također navodi da pravo vlasništva nije bilo ni od kakvog utjecaja na ostvarivanje dobiti na osnovu zaključenih ugovora o sponzorstvu jer je prema istim samo bilo pravo posjeda od utjecaja. Apelant smatra da su redovni sudovi apsolutno povrijedili osnovno načelo naknade štete i da je u konkretnom slučaju apsolutno nesporno da je apelantu nanesena šteta, i to u vidu obične štete i izmakle koristi, te je stoga isto tako apsolutno nevažna činjenica prava vlasništva, pa su u tom smislu redovni sudovi donijeli u cijelosti proizvoljnu odluku.

29. U apelaciji broj AP 1334/20 apelant tvrdi da redovni sudovi miješaju pojam takmičarsko vozilo s prometnim vozilom, što znači da vozilo nema vlasničku i prometnu knjižicu već isključivo tekmovalnu (takmičarsku) knjižicu i vlasništvo se prenosi putem nje. Zatim je ukazao na odredbu člana 214. stav 1, te naveo da predmetno vozilo nikada nije koristio u prometu već samo na utrkama tako da vozilo nije registrirano, niti je za to imao potrebe. Apelant je naveo da da bi se u konkretnom slučaju moglo ocijeniti je li apelant prenosom od S. D., odnosno AV Elektrodekleva, Ljubljana, mogao steći vlasništvo na predmetnom vozilu treba imati na umu odredbe čl. 33, 39. i

49. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima kojima je uređeno stjecanje prava vlasništva na pokretninama. Apelant navodi da je o vlasništvu vozila već odlučio „krivični sud“, da je jasno i nesumnjivo dokazano da je apelant najmanje kao savjestan i zakonit posjednik od 9. aprila 2005. godine kada je evidentirana i upisana prva utrka u takmovalnu knjižicu do najmanje 10. septembra 2009. godine kada mu je oduzeto vozilo, bio u zakonitom i savjesnom posjedu više od četiri godine, čime je postao vlasnik predmetne pokretne stvari, u kojem se vlasništvu i posjedu i danas nalazi. Smatra da su redovni sudovi povrijedili odredbe čl. 33, 39. i 49. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, kao i odredbe čl. 154. i 172. ZOO. Također smatra da su prvostepeni i drugostepeni sud povrijedili odredbe ZPP proizvoljnim tumačenjem odredbi ZPP koje reguliraju troškove postupka na štetu apelanta. U pogledu dužine trajanja postupka, apelant je naveo da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 5. novembra 2013. godine, „prvostepena presuda u ovoj pravnoj stvari donesena je 18. juna 2015. godine, a drugostepena presuda 7. februara 2020. godine“, te je zatražio naknadu nematerijalne štete.

b)Odgovori na apelaciju

30. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri zauzetom stavu po pitanju osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog predmeta, a naročito predmet spora, o čemu je i u nižestepenim presudama zauzet identičan stav, te smatra da pri njegovom donošenju nisu uskraćena apelantova prava na pravično suđenje i pravo na imovinu, niti je primjena prava u vezi s tim bila proizvoljna. Predlaže da se apelacija odbaci odnosno odbije kao neosnovana.

31. Kantonalni sud je naveo da u postupku pred ovim sudom nije bilo kršenja apelantovih prava na koja se apelant pozvao u apelaciji.

32. Općinski sud je naveo da u postupku pred ovim sudom nije bilo kršenja apelantovih prava na koja se poziva u apelaciji, te da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju svoje osporene odluke.

33. Tuženi je istakao da apelantu nisu povrijeđena prava zaštićena Evropskom konvencijom i Ustavom Bosne i Hercegovine, te da su redovni sudovi pravilnom primjenom materijalnog prava na utvrđeno činjenično stanje donijeli zakonite odluke.

V.Relevantni propisi

34. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 386.

Stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci nadoknaditi troškove.

35. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

PROUZROKOVANJE ŠTETE

OPŠTA NAČELA

Osnovi odgovornosti Član 154.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

(2) Za štetu od stvari ili delatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.

(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

Šteta Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

Odgovornost pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ Član 172. stav (1) (1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.

36. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine Federacije BiH“ br. 6/98 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

II STJECANJE PRAVA VLASNIŠTVA

1. Osnovi stjecanja prava vlasništva Član 23.

Pravo vlasništva stječe se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla, odlukom nadležnog organa i nasljeđivanjem.

Član 33.

Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na pokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, protekom tri godine savjesnog i zakonitog posjeda.

Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na pokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, protekom šest godina savjesnog posjeda.

Član 39.

Vlasništvo na pokretnoj stvari, na osnovu pravnog posla, stječe se njenom predajom u posjed stjecatelja.

Predaja pokretne stvari smatra se izvršenom i predajom isprave na osnovu koje stjecatelj može njome raspolagati, uručenjem nekog dijela stvari, izdvajanjem ili drugim označavanjem stvari koje znači njenu predaju i kada po shvatanju u prometu to proizlazi iz konkretnih okolnosti.

37. Zakon o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik BiH“ br. 6/06, 75/06 – ispravka, 44/07, 84/09, 48/10, 18/13, 8/17, 89/17 i 9/18) u relevantnom dijelu glasi:

Član 214. st. (1) i (2) (1) Privremeno mogu da se registriraju motorna i priključna vozila uvezena iz inozemstva ili nabavljena u Bosni i Hercegovini čiji su vlasnici stranci koji u Bosni i Hercegovini privremeno borave na osnovu važeće putne isprave, ili državljani Bosne i Hercegovine koji radi školovanja, specijalizacije, naučnog istraživanja, zapošljavanja ili obavljanja profesionalne djelatnosti privremeno borave u inozemstvu, motorna i priključna vozila koja se koriste na osnovu ugovora o poslovnoj saradnji ili ugovora o zakupu zaključenog između domaćeg i stranog prijevoznika, kao i motorna i priključna vozila koja se koriste na sajmovima i sportskim takmičenjima.

(2) Vozilo koje u Bosnu i Hercegovinu uđe sa stranim registarskim tablicama na kojima oznake i broj nisu u skladu s odredbama međunarodnih ugovora koje je ratificirala Bosna i Hercegovina mora se privremeno registrirati.

Član 215. stav (1) (1) Za privremeno registrirano vozilo izdaju se: potvrda o registraciji, potvrda o vlasništvu vozila, stiker naljepnica i odgovarajuće registarske tablice.

VI.Dopustivost

38. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

39. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

40. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama je Presuda Vrhovnog suda broj 64 0 P 030848 19 Rev od 3. decembra 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu Vrhovnog suda apelant je primio 7. februara 2020. godine, a apelacije su podnesene 27. marta 2020. godine (apelacija broj AP 1177/20) i 6. aprila 2020. godine (apelacija broj AP 1334/20), tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.

41. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

42. Apelant navodi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

43. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

44. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

45. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na pitanje naknade štete, dakle na predmet građansko-pravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. a)U odnosu na osporene odluke

46. Ustavni sud zapaža da se suština apelacionih navoda u pogledu povrede prava na pravično suđenje u odnosu na osporene odluke svodi isključivo na način na koji je u predmetnom postupku utvrđeno činjenično stanje, ocijenjeni dokazi i primijenjeni pozitivno-pravni propisi, te da apelant nije imao pristup sudu i da nije udovoljeno standardu „obrazložene odluke“.

47. U vezi s navodima da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu, Ustavni sud, najprije zapaža da apelant ove navode nije posebno obrazlagao već ih dovodi u vezu s primjenom pozitivno-pravnih propisa u konkretnom slučaju. Ustavni sud podsjeća da sama činjenica da je apelant ishodio da redovni sudovi donesu odluke kojima je odlučivano o meritumu predmeta nepobitno potvrđuje da je apelantovo pravo na pristup sudu u konkretnom slučaju ostvareno, što samo po sebi isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 218/02 od 23. jula 2004. godine i AP 1521/16 od 17. jula 2018. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

48. U vezi s navodima o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

49. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju u postupku odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi popravi nanesenu štetu na vozilu, nastalu neadekvatnim skladištenjem predmetnog vozila, na način da mu isplati iznos bliže označen u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom i da mu na ime izgubljene zarade isplati iznos bliže označen u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom. Ustavni sud dalje zapaža da je Vrhovni sud koji je donio konačnu odluku u predmetnom postupku, detaljno obrazložio prigovore koje apelant iznosi i u apelacijama. Naime, iz obrazloženja ove presude, između ostalog, slijedi da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da apelant nema osnova za potraživanu štetu budući da u krivičnom postupku nije utvrđeno apelantovo vlasništvo na predmetnom vozilu, niti je to bilo predmet tog postupka. Osim toga, u vezi s apelantovim prigovorima da je bio u zakonitom i savjesnom posjedu predmetnog vozila više od četiri godine, čime je postao vlasnik predmetne pokretne stvari, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda slijedi da utvrđene okolnosti potvrđuju apelantovu nesavjesnost, tako da apelant kao posjednik stvari dosjelošću nije stekao pravo vlasništva kako to propisuje odredba člana 33. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je članom 33. stav 1. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima propisano da posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na pokretnoj stvari koja je u vlasništvu drugog lica, protekom tri godine savjesnog i zakonitog posjeda, odnosno da stav 2. navedenog člana propisuje da posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na pokretnoj stvari koja je u vlasništvu drugog lica protekom šest godina savjesnog posjeda. Osim toga, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda slijedi da da nije bilo oštećenja na predmetnom vozilu potvrđuje nalaz i mišljenje vještaka (koji je u nalazu konstatirao dijelove za zamjenu, što je posljedica nekorištenja vozila u periodu njegovog oduzimanja), te kako se radi o vozilu koje se nalazi na teritoriji BiH bez provedene carinske procedure o uvozu, neregistriranom, koje se nije moglo stavljati u promet i koristiti za prevoz ili neke druge svrhe niti s njim stjecati dobit, to bi vozilo moralo bilo uskladišteno i kod apelanta kao i kod tuženog bez mogućnosti korištenja. Nadalje, u odnosu na potraživanu štetu u vidu izgubljene dobiti, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda slijedi da i sportsko vozilo namijenjeno utrkama uvezeno iz inostranstva podliježe registraciji u smislu člana 214. stav (1) Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u BiH, te da apelant nije dokazao da se predmetno vozilo moglo legalno koristiti za sportsko takmičenje u utuženom periodu, zbog čega su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da apelant nema pravo ni na ovaj vid potraživane naknade štete. Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je odluka o troškovima donesena u skladu s odredbama čl. 383. i 386. stav 1, te čl. 387. i 396. st. 1, 2. i 3.a ZPP.

50. Ustavni sud zapaža da su se redovni sudovi, suprotno apelantovim tvrdnjama, pozvali na relevantne odredbe zakona, te da su dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U odnosu na apelantove navode da nije udovoljeno standardu „obrazložene odluke“, Ustavni sud ukazuje da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, redovni sudovi nisu bili obavezni da iznesu sve detalje i da odgovore na sve iznesene apelantove navode, nego su bili dužni da odgovore na relevantne navode, te svoju odluku obrazlože tako što će navesti jasne i razumljive razloge, što su u konkretnom slučaju i učinili.

51. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u vezi s kršenjem člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na osporene odluke neosnovana.

b)U odnosu na donošenje odluke u razumnom roku Relevantna načela

52. Ustavni sud ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

Period koji se uzima u obzir

53. Ustavni sud će u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku razmatrati period od 5. novembra 2013. godine, kao dana podnošenja tužbe, do 3. decembra 2019. godine, kada je Vrhovni sud, odlučujući o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je apelant koristio, donio presudu kojom je okončan predmetni parnični postupak. Dakle, relevantni period koji će Ustavni sud uzeti u razmatranje je oko šest godina i jedan mjesec.

Analiza dužine trajanja postupka

54. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku u kojem je apelant podnio tužbu protiv tuženog radi naknade štete. Analizirajući dokumente dostavljene Ustavnom sudu i radnje koje su redovni sudovi trebali provesti u predmetnom postupku, Ustavni sud ne može zaključiti da se u konkretnom slučaju radilo o složenijem predmetu.

55. Analizirajući ponašanje apelanta i redovnih sudova, Ustavni sud uočava da iz apelacije, kao i odgovora na apelaciju ne proizlazi da je apelant svojim postupanjem doprinio dužini trajanja predmetnog postupka. Nadalje, u pogledu ponašanja sudova, Ustavni sud zapaža da su u periodu od oko šest godina i jedan mjesec redovni sudovi donijeli pet meritornih presuda i dva rješenja. Ustavni sud primjećuje da je postupak u prvoj fazi pred Općinskim sudom trajao oko godinu i devet mjeseci od podnošenja tužbe do donošenja prvostepene presude. Također, Ustavni sud zapaža da su nakon toga redovni sudovi u periodu od četiri godine i četiri mjeseca donijeli ukupno šest odluka, od čega četiri meritorne odluke (u tom periodu Kantonalni sud je dva puta ukidao prvostepenu presudu i vraćao predmet Općinskom sudu na ponovni postupak). Proizlazi da su redovni sudovi u razumnim rokovima donosili odluke. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci ostvare i realiziraju svoja prava jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, kao i gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. Međutim, Ustavni sud ukazuje na okolnosti konkretnog slučaja, iz kojih, prema stavu ovog suda, ne proizlazi da su redovni sudovi namjerno odgađali donošenje konačne odluke i odugovlačili postupak na apelantovu štetu.

56. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud, sagledavajući postupak u cjelini, posebno imajući u vidu da je apelant došao do konačne odluke u svom predmetu prije podnošenja apelacije, da su redovni sudovi u analiziranom periodu od oko šest godina i jedan mjesec donijeli sedam sudskih odluka, od čega pet meritornih i dva rješenja, zaključuje da u okolnostima konkretnog predmeta, koji po svojoj prirodi nije hitan, nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

57. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi

58. Apelant, također, navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim tvrdnjama koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje (proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava), što je Ustavni sud već razmotrio i obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke, te zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani iz istih razloga koji su navedeni u vezi s pravom na pravično suđenje.

VIII.Zaključak

59. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničeg što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali argumentirane i jasne razloge za svoje odlučenje. Osim toga, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi da je dužina postupka u ukupnom trajanju od oko šest godina i jedan mjesec, u okviru kojeg perioda je doneseno pet meritornih presuda i dva procesna rješenja, prešla granice „razumnog roka“.

60. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

61. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1177/20 (H. J.) | Sudska praksa | Aktio