Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3100/21 (Privatna ustanova "Centar za obrazovanje odraslih Vita Plus“ Cazin)

Odluka donesena 03. 11. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Mjere zabrane
  • Krivični postupak
  • Apelacija preuranjena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3100/21

Apelacija

Odluka o meritumu

03. 11. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3100/21, rješavajući apelaciju Privatne ustanove „Centar za obrazovanje odraslih Vita Plus“ Cazin, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 3. novembra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Privatne ustanove „Centar za obrazovanje odraslih Vita Plus“ Cazin podnesena protiv rješenjā Kantonalnog suda u Bihaću br. 01 0 K 015030 21 Kv 16 od 7. jula 2021. godine i 01 0 K 015030 20 Kpp 41 od 25. maja 2021. godine u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Privatne ustanove „Centar za obrazovanje odraslih Vita Plus“ Cazin podnesena protiv rješenjā Kantonalnog suda u Bihaću br. 01 0 K 015030 21 Kv 16 od 7. jula 2021. godine i 01 0 K 015030 20 Kpp 41 od 25. maja 2021. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Privatna ustanova „Centar za obrazovanje odraslih Vita Plus“ Cazin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Kenan Hadžalić, advokat iz Cazina, podnio je 27. augusta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu. Kantonalni sud) br. 01 0 K 015030 21 Kv 16 od 7. jula 2021. godine i 01 0 K 015030 20 Kpp 41 od 25. maja 2021. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 7. septembra 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju 13. i 20. septembra 2021. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Rješenjem sudije za prethodni postupak Kantonalnog suda broj 01 0 K 015030 20 Kpp 41 od 25. maja 2021. godine apelantu su određene mjere zabrane preduzimanja određenih poslovnih aktivnosti ili službenih dužnosti iz člana 140a. stav 1. tačka a) Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem testu: ZKPFBiH). Izrekom rješenja apelantu je „zabranjeno preduzimanje poslovnih aktivnosti – izvođenje nastave kroz program obrazovanja odraslih za školovanje, prekvalifikaciju, osposobljavanje i usavršavanje“. Također je navedeno da će mjera zabrane trajati dok za to postoji potreba, uz obavezu suda da svaka dva mjeseca provjeri da li su mjere zabrane još potrebne u smislu člana 140b. stav 6. ZKPFBiH. Provođenje mjere je povjereno Kantonalnoj upravi za inspekcijske poslove Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: USK), Ministarstvu obrazovanja, nauke, kulture i sporta USK (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) uz asistenciju pripadnika Državne agencije za istrage i zaštitu BiH (Regionalna kancelarija Banja Luka).

6. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Tužilaštvo 16. marta 2021. godine podnijelo prijedlog za određivanje mjera zabrane apelantu uz obrazloženje da se mjera predlaže po osnovu člana 140a. stav 1. tačka a) ZKPFBiH u vezi s analognom primjenom odredbi člana 146. stav 1. tač.

b) i c) ZKPFBiH. U tom pravcu, Tužilaštvo je navelo da je u okolnostima konkretnog slučaja mjera zabrane neophodna jer postoji osnovana bojazan da će apelant uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak i jer naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače, odnosno da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo, za koje se može izreći kazna zatvora najmanje tri godine ili teža kazna. U prijedlogu je osim toga navedeno da Tužilaštvo provodi istragu protiv većeg broja fizičkih i pravnih lica (pobrojani na strani 2. obrazloženja), među kojima je i apelant, zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivična djela organizirani kriminal u vezi s krivičnim djelima zloupotreba položaja ili ovlaštenja, krivotvorenje isprave, porezna utaja i pranje novca. Dalje je navedeno da je u toku istrage pribavljena obimna materijalna dokumentacija i saslušan veliki broj lica koja su nabavila/kupila diplome o završenom srednjem obrazovanju ili prekvalifikaciji, da su u prilogu uz prijedlog za određivanje mjera zabrane priloženi zapisnici o ispitivanju osumnjičenih lica (64 osumnjičena fizička lica) i rezultati posebnih istražnih radnji, posebno postupanja prikrivenog istražioca „Dušan“, te da postoji osnovana sumnja da u okviru apelantovog poslovanja nije bilo nastavnog procesa i zakonitog polaganja ispita.

7. U prijedlogu za određivanje mjere zabrane apelantu Tužilaštvo se pozvalo na postojanje okolnosti iz člana 140a. stav 1. tač. a) ZKPFBiH i analognu primjenu člana 146. stav 1. tač. b) i c) ZKPFBiH (opširno obrazloženo na str. od 4. do 7. obrazloženja). Apelantov punomoćnik se usprotivio izricanju zatražene mjere zabrane ističući da analogna primjena odredbe člana 146. stav 1. tač. b) i c) ZKPFBiH nije moguća i da zapisnici sa iskazima osumnjičenih lica nisu prošli „test provjere“ pred sudom jer su saslušani isključivo od strane Tužilaštva.

8. Sudija za prethodni postupak je nakon razmatranja navoda iz prijedloga i apelantovog izjašnjenja ocijenio da je prijedlog Tužilaštva osnovan, te su u nastavku navedeni razlozi za takav stav. Naime, ocijenjeno je da osnovana sumnja u pogledu izvršenje krivičnih djela koja se osumnjičenima, među kojima je i apelant, proizlazi iz dostavljenih dokaza – zapisnika o ispitivanju osumnjičenih lica i izjava svjedoka (imena i prezimena pobrojana na str. 2. i 6. obrazloženja). Osim toga, sud je imao u vidu da je povodom stečene imovinske koristi Kantonalni sud donio privremenu mjeru osiguranja imovinske koristi broj 01 0 K 015030 20 Kpp od 30. juna 2020. godine koja je potvrđena i postala pravomoćna Rješenjem Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 01 0 K 015030 20 Kž 10 od 5. maja 2021. godine. U prilog postojanju osnovane sumnje sudija za prethodni postupak je, osim iskaza velikog broja saslušanih svjedoka, imao u vidu i nalaz resornog Ministarstva koje je izvršilo stručni nadzor i dostavilo svoje mišljenje detaljno opisano u prijedlogu, iz kojeg nesumnjivo proizlazi počinjenje pobrojanih krivičnih djela, kako je navedeno u uvodu i obrazloženju rješenja.

9. U pogledu postojanja okolnosti propisanih odredbom člana 140a. stav 1. tačka a) ZKPFBiH u vezi s odredbom člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, dakle postojanja naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan od ponavljanja krivičnog djela ili završetka već započetog krivičnog djela, za koja se može izreći kazna zatvora najmanje tri godine ili teža kazna, sudija za prethodni postupak je ocijenio da su navedene okolnosti u konkretnom slučaju ispunjene. S tog aspekta je prije svega napomenuto da se za krivična djela za koja se, između ostalih, sumnjiči i apelant može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Pri ocjeni naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan od ponavljanja krivičnog djela ili završetka već pokušanog krivičnog djela, sudija za prethodni postupak je imao u vidu, kako je obrazloženo, da iz akta RTVUSK broj 91-04/21 od 22. februara 2021. godine proizlazi da je ta TV kuća primila od apelanta akt broj 01/D-05-3-21 od 18. februara 2021. godine kojim apelant obavještava javnost i sve svoje polaznike da se jave radi nastavka daljeg školovanja i reguliranja statusa polaznika jer je pravomoćnom presudom od 5. maja 2020. godine Kantonalni sud poništio zabranu rada apelanta. U vezi s tim je istaknuto da je navedena presuda donesena u upravnom postupku, da je tom presudom poništena odluka zabrane rada koju je izdalo Ministarstvo iz procesnih razloga, odnosno dok se ne provede krivični ili prekršajni postupak i dok se ne riješi prethodno pitanje uloge Ministarstva u pravcu nadzora apelanta. Također je utvrđeno da je apelant na svojoj Facebook stranici objavio javni konkurs za prijem direktora i 44 profesora i stručna saradnika. Navedene okolnosti, prema ocjeni sudije za prethodni postupak, nesumnjivo ukazuju na postojanje naročitih okolnosti da će apelant ponoviti krivično djelo. Osim toga, ocijenjeni su navodi odbrane koji su, prema mišljenju suda, paušalni jer pogrešno tumače da se u konkretnom slučaju ne mogu izreći mjere zabrane jer su upravo mjere zabrane propisane u odredbama ZKPFBiH.

10. Odlučujući o žalbi protiv odluke o izrečenoj mjeri zabrane, vijeće Kantonalnog suda je donijelo Rješenje broj 01 0 K 015030 21 Kv 16 od 7. jula 2021. godine kojim je apelantova žalba izjavljena protiv rješenja od 25. maja 2021. godine odbijena kao neosnovana. U obrazloženju je navedeno da je žalba izjavljena zbog bitnih povreda odredbi krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Vijeće Kantonalnog suda je prvostepeno rješenje ispitalo u granicama žalbenih prigovora kao i po službenoj dužnosti da li je na štetu apelanta povrijeđen krivični zakon, te je ocijenjeno da je žalba neosnovana, a u nastavku su navedeni razlozi za takav stav. U tom pravcu je u pogledu neosnovanosti prigovora da je apelantu uskraćeno pravo na odbranu jer u istrazi nikada nije ispitan i nisu mu saopćeni osnovi sumnje za koje se tereti istaknuto da iz sadržaja spisa i pobijanog rješenja proizlazi da je prije donošenja tog rješenja sudija za prethodni postupak zakazao ročište, dostavio odbrani prijedlog za određivanje mjere zabrane i dokaze na kojima tužilac temelji prijedlog, a zatim na ročištu zakonskom zastupniku i punomoćniku apelanta dao mogućnost da se očituju o svim navodima iz prijedloga, kao i o dokazima na kojima je prijedlog utemeljen.

11. U nastavku je obrazloženo da je u pobijanom rješenju pravilno zaključeno da niti jedna odredba procesnog zakona ne obavezuje tužioca kada će i u kojoj fazi istrage ispitati osumnjičenog, konkretno apelantovog zakonskog zastupnika. Međutim, prije donošenja odluke o prijedlogu za određivanje pritvora ili izricanja mjera zabrane, odbrani se mora dati mogućnost da se očituje o svim navodima i dokazima iz prijedloga, što je u konkretnom slučaju na ročištu prilikom odlučivanja o prijedlogu i učinjeno. U vezi s tim, vijeće Kantonalnog suda je ukazalo na odredbu člana 240. stav 3. ZKPFBiH kojom je propisano da se optužnica ne može podići ako osumnjičeni nije bio ispitan, iz čega proizlazi da tužilac može ispitati osumnjičenog, dakle zakonskog zastupnika apelanta u bilo kojoj fazi istrage i da se radi o diskrecionom pravu tužioca kada će to učiniti. Na to upućuje i odredba člana 408. ZKPFBiH, na koju se poziva i odbrana, kojom je propisano da se u krivičnom postupku protiv pravnog lica shodno primjenjuju odgovarajuće odredbe ovog zakona, ako drugačije nije određeno, čak i u slučaju ako se postupak vodi samo protiv pravnog lica. U vezi s tim je napomenuto da žalba praktično ne pravi razliku između ispitivanja osumnjičenog i donošenja odluke suda povodom prijedloga tužioca za određivanje pritvora ili izricanja mjera zabrane. U konkretnoj situaciji, kako je dalje navedeno, sudija za prethodni postupak je odlučivao o prijedlogu tužioca da se apelantu odredi mjera zabrane preduzimanja poslovnih aktivnosti ili službenih dužnosti iz člana 140a) stav 1. tačka a) ZKPFBiH. Pri tome je, prije donošenja odluke, odbrani dostavljen prijedlog sa svim dokazima, a zatim je održano ročište na kojem je braniocu i zastupniku apelanta data mogućnost da se očituju o činjeničnim navodima iz naredbe o provođenju istrage i krivičnim djelima koja se apelantu kao osumnjičenom pravnom licu stavljaju na teret i dokazima na kojima se temelji osnovana sumnja. Stoga je zaključeno da u konkretnoj situaciji nije povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu, niti bilo koja druga odredba procesnog zakona na koju se ukazuje žalbom.

12. U pogledu neosnovanosti žalbenih tvrdnji da je prvostepeno rješenje u dijelu ocjene dokaza paušalno, nedovoljno i proizvoljno, vijeće Kantonalnog suda je istaklo da je upravo suprotno tome prvostepeno rješenje doneseno u skladu s odredbom člana 296. stav 2. ZKPFBiH. Ovo iz razloga, kako se dalje navodi, što je sudija za prethodni postupak cijenio sve dokaze na kojima je Tužilaštvo utemeljilo osnovanu sumnju u počinjenje predmetnih krivičnih djela, a zatim se očitovao i ocijenio navode odbrane. Na taj način, kako se dalje navodi, nije počinjena povreda odredbe člana 305. stav

7. ZKPFBiH na koju se ukazuje žalbom. U vezi s tim su ponovljeni dokazi na kojima je sudija za prethodni postupak zasnovao svoj zaključak u pogledu postojanja osnovane sumnje u počinjenje predmetnih krivičnih djela od strane apelanta.

13. U pogledu postojanja okolnosti koje opravdavaju bojazan od ponavljanja ili završetka već započetog krivičnog djela, vijeće Kantonalnog suda je istaklo da se iz razloga datih u obrazloženju pobijanog rješenja zaključuje se da je sudija za prethodni postupak postojanje okolnosti propisanih odredbom člana 140a. stav 1. tačka a) u vezi sa članom 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, utvrdio na osnovu dokaza priloženih uz prijedlog, koji su u obrazloženju ponovljeni. Stoga je vijeće Kantonalnog suda ocijenilo da su u pitanju okolnosti koje je sudija za prethodni postupak pravilno cijenio i koje u svojoj ukupnosti nesumnjivo ukazuju na postojanje naročitih okolnosti, te da takav činjenični i pravni zaključak apelantova žalba nije dovela u pitanje, zbog čega je odbijena kao neosnovana.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

15. Obrazlažući povredu prava na pravično suđenje, u opširnim apelacionim navodima se suštinski ukazuje na uskraćivanje prava na odbranu, na pogrešnu ocjenu dokaza i nedostatak razloga o odlučnim činjenicama.

16. U pogledu povrede prava na imovinu, apelant je ukazao da je mjerom zabrane neopravdano spriječen da se nesmetano koristi svojom imovinom koju čini oprema i inventar koju je ugradio u iznajmljeni poslovni prostor u kojem je vršena osnovna djelatnost – obrazovanje odraslih lica. U vezi s tim ističe da je zbog izrečene mjere zabrane morao prekinuti aktivnosti koje je prethodno preduzeo u svrhu aktiviranja i obavljanja registrirane djelatnosti, konkretno, morao je zaustaviti prijem nastavnika u radni odnos i sve procedure vezane za nastavak prekinute školske godine. Stoga smatra da Kantonalni sud nije postupio zakonito kada mu je izrečena mjera zabrane jer je mjera mogla biti izrečena tek u slučaju podizanja optužnice a ne u fazi istrage. Osim toga, ističe se da izrečena mjera nije ni u javnom interesu jer su na indirektan način, osim apelantu, povrijeđena prava polaznika škole, kako onih koji su već bili upisani tako i onih koji su se namjeravali upisati. Smatra da pobijanim rješenjima nije postignuta ravnoteža između javnog interesa i interesa koji se nastoji postići jer je kroz zabranu poslovanja lišen imovine, odnosno prava da na miran način upravlja i raspolaže opremom i inventarom kao i osnovnim sredstvima, te imovinom koju je već zaradio. Pobijanim rješenjima apelantu je, kako je navedeno, praktično onemogućeno da se bavi registriranom djelatnošću i radom održi postojeću vrijednost imovine. Stoga je predloženo da se apelacija usvoji.

II.Odgovori na apelaciju

17. Kantonalni sud smatra da pobijanim odlukama nisu povrijeđena apelantova prava na koja je apelacijom ukazano.

18. Tužilaštvo smatra da je apelacija neosnovana jer su apelantu i njegovom punomoćniku u postupku povodom mjera zabrane ispoštovane sve ustavne i konvencijske garancije, pa je predloženo da se apelacija odbije.

V.Relevantni propisi

19. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 140a. stav (1) tačka a) Ostale mjere zabrane (1)Kada okolnosti slučaja na to ukazuju sud može izreći jednu ili više sljedećih mjera zabrane:

a) zabranu preduzimanja određenih poslovnih aktivnosti ili službenih dužnosti, Član 146. stav (1) tačka c) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:

c) ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će počiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora najmanje od tri godine ili teža kazna, Član 408.

Primjena ostalih odredaba ovog zakona Ako drugačije nije određeno, u krivičnom postupku protiv pravnog lica shodno se primjenjuju odgovarajuće odredbe ovog zakona, čak i u slučaju ako se postupak vodi samo protiv pravnog lica.

VI.Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

22. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cijelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje. Eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravomoćno ne okonča (vidi Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68, Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).

23. U konkretnom slučaju, krivični postupak protiv apelanta još nije okončan već su u trenutku podnošenja apelacije donesena samo procesna rješenja kojim su mu izrečene mjere zabrane. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja ne predstavljaju utvrđenje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 3271/13 od 23. decembra 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 26). S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije preuranjena.

24. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U odnosu na navode o povredi prava na imovinu

25. Razmatrajući dopustivost predmeta u odnosu na ostale apelantove navode, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom Rješenje Kantonalnog suda broj 01 0 K 015030 21 Kv 16 od 7. jula 2021. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 9. jula 2021. godine, a apelacija je podnesena 27. augusta 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelant smatra da mu je mjerom zabrane preduzimanja poslovnih aktivnosti povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na imovinu

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

29. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine.

Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

30. U konkretnom slučaju se radi o krivičnom postupku protiv više osumnjičenih fizičkih i pravnih lica, među kojima je i apelant (pravno lice), u kojem je Kantonalni sud u odnosu na apelanta donio rješenje i odredio mjeru zabrane preduzimanja određenih poslovnih aktivnosti ili službenih dužnosti, konkretno izvođenje nastave kroz program obrazovanja odraslih za školovanje, prekvalifikaciju, osposobljavanje i usavršavanje, zbog koje apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na imovinu.

31. Slijedeći navedeno, potrebno je najprije utvrditi da li se radi o apelantovoj imovini u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da Evropski sud u svojim odlukama naglašava da pojam imovine ima autonomno značenje, nevezano za unutrašnji pravni sistem (vidi, mutatis mutandis, presudu Gasus Dossier - und Fördertechnik protiv Nizozemske od 23. februara 2005. godine, serija A, broj 306-B, stav 53). Prema tome, klasifikacija pojma imovine prema zakonima koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini neće biti odlučujući kriterij za utvrđivanje predstavlja li neko pravo imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Dalje, Evropski sud je naglasio da pojam imovine ne obuhvaća samo vlasništvo na fizičkim stvarima, već da i druga prava i interesi mogu biti tretirani kao imovinska prava i, prema tome, kao imovina u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kada je u pitanju poslovanje privrednih subjekata, Evropski sud je dao veoma široko tumačenje tog pojma. Naprimjer, stečena klijentela (goodwill) (vidi Evropski sud, Van Marle et al. protiv Nizozemske, serija A, broj 101, stav 41) ili odobrenje za točenje alkohola u ugostiteljskom objektu (vidi Evropski sud, Tre Traktörer Aktibolag protiv Švedske, presuda iz 1984. godine, serija A, broj 159, stav 53) mogu, također, predstavljati zaštićenu imovinu u smislu ovog člana.

32. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, te okolnošću da je apelant pravno lice čija je djelatnost, između ostalog, obrazovanje odraslih, kojem je izrečena zabrana preduzimanja poslovnih aktivnosti u vidu izvođenja nastave kroz program obrazovanja odraslih za školovanje, prekvalifikaciju, osposobljavanje i usavršavanje, proizlazi da se apelant bavi pružanjem usluga u oblasti obrazovanja kao profesionalnom djelatnošću, na koji način osigurava prihod, pa se stoga bavljenje navedenom djelatnošću može okarakterizirati kao imovina koja uživa zaštitu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

33. Budući da se, dakle, osporenim odlukama odlučivalo o apelantovoj „imovini“ koja uživa zaštitu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, sljedeće pitanje na koje se treba dati odgovor jeste da li je osporenim odlukama došlo do miješanja u tu imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da pravo na imovinu sadrži tri različita pravila. Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava načelo mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2. ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine u skladu s općim interesom. Budući da je osporenim odlukama apelantu izrečena mjera zabrane preduzimanja poslovnih aktivnosti, Ustavni sud smatra da je osporenim odlukama došlo do miješanja u apelantovu imovinu u smislu drugog pravila iz stava 2. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

34. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da svako miješanje u pravo prema drugom ili trećem pravilu mora biti predviđeno zakonom, mora služiti legitimnom cilju, mora uspostavljati pravičnu ravnotežu između prava koje ima nosilac prava i javnog i općeg interesa (načelo proporcionalnosti). Drugim riječima, da bi miješanje bilo opravdano nije dovoljno da samo bude nametnuto zakonskom odredbom koja ispunjava uvjete vladavine prava i služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego mora, također, održati razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosioci prava se ne smiju podvrgavati proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose preveliki teret u ostvarivanju legitimnog cilja (vidi presude Evropskog suda, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979, serija A, broj 30, stav 49. i Malone protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. augusta 1984. godine, serija A, broj 82, st. 67. i 68).

35. S obzirom na to, Ustavnom sudu ostaje da odgovori na sljedeća pitanja: (a) je li miješanje predviđeno zakonom, (b) služi li miješanje zakonitom cilju u javnom interesu i (c) je li miješanje proporcionalno cilju, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između prava apelanata i općeg javnog interesa.

36. Odgovarajući na pitanje da li je miješanje u apelantovu imovinu bilo u skladu sa zakonom, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud apelantu izrekao mjeru zabrane preduzimanja poslovnih aktivnosti – konkretno, izvođenja nastave kroz program obrazovanja odraslih za školovanje, prekvalifikaciju, osposobljavanje i usavršavanje. Kantonalni sud je svoju odluku obrazložio stavom da iz prijedloga Tužilaštva i dostavljenih dokaza proizlazi osnovana sumnja da je apelant u krivičnom predmetu koji se vodi protiv više fizičkih i pravnih lica počinio krivično djelo organizirani kriminal iz člana 342. KZFBiH u vezi s krivičnim djelima zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. KZFBiH, krivotvorenje isprave iz člana 373. KZFBiH, porezna utaja iz člana 273. KZFBiH i pranje novca iz člana 272. KZFBiH. Dalje, Kantonalni sud je izricanje navedene mjere zabrane opravdao stavom da su krivična djela za koja se apelant (i ostali) sumnjiči počinjena u vezi s obavljanjem apelantovih redovnih poslova, konkretno da je apelant bez održavanja nastavnog procesa i bez zakonskog polaganja ispita izdavao diplome retroaktivnim uvođenjem u matične knjige. Posebno, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud istakao da je prilikom izricanja mjere zabrane imao u vidu veliki broj dokaza, između ostalog iskaze saslušanih svjedoka i nalaz resornog Ministarstva koje je izvršilo stručni nadzor, te da svi dokazi koje je Tužilaštvo dostavilo uz prijedlog za određivanje mjere zabrane nesumnjivo ukazuju na postojanje osnovane sumnje u počinjenje naprijed navedenih krivičnih djela. Osim toga, Kantonalni sud je imao u vidu da u okolnostima konkretnog slučaja postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan od ponavljanja ili završetka pokušanog krivičnog djela za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine i više, pri čemu su navedeni dokazi koji na to ukazuju (sadržaj javnog konkursa za prijem u radni odnos profesora i stručnih saradnika objavljen na apelantovoj Facebook stranici) i posljedice koje je navedenom mjerom potrebno spriječiti.

37. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da su odredbama člana 140a. ZKPFBiH propisane „ostale mjere zabrane“, i to „kada okolnosti slučaja na to ukazuju sud može izreći jednu ili više sljedećih mjera zabrane: a) zabranu preduzimanja određenih poslovnih aktivnosti ili službenih dužnosti“. Dalje Ustavni sud ukazuje i na odredbe člana 140d. stav 2. ZKP-a kojim je propisano „Mjerama zabrane ne može se [...] ograničiti pravo osumnjičenog [...] da obavlja svoju profesionalnu djelatnost, osim ako se postupak vodi zbog krivičnog djela učinjenog u vezi sa obavljanjem te djelatnosti.“ Dovodeći citirane odredbe ZKPFBiH u vezu s konkretnim slučajem, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud imao u vidu da je konkretna mjera u trenutku donošenja (25. maj 2021. godine) potrebna jer istraga nije okončana, a u odnosu na apelanta postoji osnovana sumnja da je počinio krivična djela u vezi s obavljanjem njegove profesionalne djelatnosti. Dakle, prema mišljenju Ustavnog suda, predmetna rješenja su donesena „u skladu sa zakonom“, te je u tom kontekstu miješanje u apelantovu imovinu bilo zakonito.

38. Ustavni sud zaključuje da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo u skladu sa zakonom, te da je samim tim i u javnom interesu koji se nalazi u dosljednom poštovanju i primjeni važećih zakona.

39. Odgovarajući dalje na pitanje da li je miješanje bilo proporcionalno legitimnom cilju, Ustavni sud smatra da su osporene odluke, koje su u konkretnom slučaju osnov miješanja u apelantovu imovinu, proporcionalne cilju i svrsi, te da stoga na apelanta nije stavljen pretjeran teret budući da zabrana ima privremen karakter uz dvomjesečnu kontrolu daljnjeg trajanja. U tom kontekstu, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se mjerom zabrane ne stavlja pretjeran pojedinačni teret na apelanta u poređenju s javnim interesom koji se želi ostvariti (bojazan od ponavljanja djela povodom kojih se vodi krivični postupak), čime je postignuta pravična ravnoteža između zahtjeva općeg interesa zajednice i zahtjeva za zaštitu osnovnih prava pojedinaca.

40. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim rješenjima nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer je u okolnostima konkretnog slučaja miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo u skladu sa zakonom, u javnom interesu, pri čemu na apelanta nije stavljen pretjeran teret u poređenju s javnim interesom koji se želi ostvariti.

42. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3100/21 (Privatna ustanova "Centar za… | Sudska praksa | Aktio