Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3142/21 (A. N.)

Odluka donesena 03. 11. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Vanparnični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3142/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

03. 11. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 3. novembra 2021. godine, u predmetu broj AP-3142/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela Aldijana Nikšić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Aldijana Nikšić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 V 012365 21 Gž 2 od 14. jula 2021. godine i Rješenja Općinskog suda u Travniku broj 51 0 V 160395 19 V od 17. maja 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Aldijana Nikšić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Novog Travnika, koju zastupa Branka Praljak advokat iz Novog Travnika, podnijela je 1. septembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 V 012365 21 Gž 2 od 14. jula 2021. godine i Rješenja Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 51 0 V 160395 19 V od 17. maja 2021. godine. Takođe, apelantkinja je podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje rješenja Općinskog suda od 17. maja 2021. godine do donošenja odluke o predmetnoj apelaciji.

2. Rješenjem Općinskog suda broj 51 0 V 160395 19 V od 17. maja 2021. godine naloženo je apelantkinji da omogući predlagateljima (M.N. i R.K., djed i baka apelantkinjinog sina) neposredni kontakt sa apelantkinjinim sinom (maloljetni Š.N.) na način pobliže opisan izrekom predmetnog rješenja, te je određeno da će navedena mjera trajati šest mjeseci od pravosnažnosti predmetnog rješenja, nakon čega će Centar za socijalni rad obavijestiti Općinski sud o eventualnom napretku odnosa između predlagatelja i unuka, te tom sudu, nakon stručne analize, predložiti na koji način da se nastavi daljnji neposredni kontakt.

3. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da su predlagatelji predložili ostvarivanje neposrednog kontakta sa svojim unukom (nakon što je kroz period od tri mjeseca kontakt među njima ostvarivan putem video linka), a na osnovu člana 148. stav (1) Porodičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Porodični zakon) (kojim je propisano da će sud u vanparničnom postupku odrediti način održavanja ličnih odnosa i neposrednih kontakata unuka sa bakom i djedom, osim ako to nije u interesu djeteta). Općinski sud je naveo da je u predmetnom postupku utvrđeno da su očigledno trajno poremećeni međuljudski odnosi između predlagatelja i apelantkinje, te da je apelantkinja svojim ponašanjem dala do znanja, ne samo tom sudu nego i svim akterima u postupku, da ona taj odnos sa predlagateljima ne namjerava i ne želi poboljšati. Općinski sud je takođe naveo da je apelantkinja, tokom predmetnog postupka, očito zloupotrebljavala svoje pravo majke, ne želeći ni na koji način da promijeni navedeno stanje, te da žalosti činjenica da se radi o uposlenici suda, pravnici, pa da joj je time poznata činjenica da je ostvarivanje kontakta između predlagatelja i njenog sina upravo u njegovom interesu, a kako bi se pravilno razvijao njegov emotivni život od djetinjstva, pa do odrasle osobe. Općinski sud je dalje naveo da prijedlog Javne ustanove „Centar za socijalni rad“ Novi Travnik (u daljnjem tekstu: Centar za socijalni rad) o načinu neposrednog kontakta predlagatelja i unuka prihvata u cijelosti, budući je isto predloženo nakon prethodne konsultacije stručnog tima u sastavu psihologa, pedagoga i socijalnog radnika, pa da je taj sud mišljenja da će takav neposredni kontakt dobro doći na opšte zadovoljstvo kako predlagatelja tako i njihovog unuka. Općinski sud je naveo da razloge koje apelantkinja navodi kao razloge za preuranjeno viđanje ocjenjuje neosnovanim, imajući u vidu činjenicu da je apelantkinja tokom prve faze (viđanje putem video linka) očigledno opstruirala tok cijelog postupka ne pokušavajući učestvovati u stvaranju dobre atmosfere kako bi se prešlo u drugu fazu u kojoj će učestvovati i Centar za socijalni rad sa svojim stručnim timom.

4. Odlučujući o žalbi apelantkinje izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda od 17. maja 2021. godine, Kantonalni sud je Rješenjem broj 04 0 V 012365 21 Gž 2 od 14. jula 2021. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje.

5. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud u predmetnom postupku isključivo vodio računa o zaštiti ličnih prava i interesa djeteta, imajući u vidu da je i stručni tim Centra za socijalni rad dao prijedlog za kontaktiranje djeda i bake sa sinom apelantkinje od 6. aprila 2021. godine, da je predstavnik Centra za socijalni rad prisustvovao ročištu i da poduzima sve potrebne mjere radi zaštite prava i najboljih interesa djeteta shodno odredbama člana 150. stav (1) Porodičnog zakona i člana 3. Konvencije o pravu djeteta. Kantonalni sud je naveo da stanje predmetnog spisa, a posebno sadržaj isprave sa prijedlogom organa starateljstva (koje je prvostepeni sud imao u vidu kod odlučivanja) potvrđuje da je organ starateljstva izvršio svoje obaveze iz odredbi člana 150. stav (1), u vezi s odredbama člana 148. stav (1), člana 281. stav (1) i člana 280. st. (1) i (2) i odredbama člana 283. stav (3) Porodičnog zakona, na stručan, objektivan i nepristrasan način i da je imao u vidu isključivo najbolje interese maloljetnog djeteta. Kantonalni sud je naveo da je način održavanja ličnih odnosa i neposrednih kontakta predlagatelja sa maloljetnim unukom, kako je određen u pobijanom rješenju, po ocjeni tog suda u najboljem interesu maloljetnog djeteta, shodno odredbama člana 148. st. (1) i (4) Porodičnog zakona. Kantonalni sud je takođe naveo da na obavezu poštovanja prava djeteta da održava porodičnu vezu upućuje i odredba iz člana 8. Konvencije o pravu djeteta, te je ukazao da je od neprocjenjive vrijednosti održavanje porodične veze i bliskosti, kako sa roditeljima majke maloljetnog djeteta tako i sa roditeljima umrlog oca tog djeteta. Kantonalni sud je naveo da je, pored toga, bitno napomenuti da majka treba pomoći maloljetnom djetetu i ukazati kako se izgrađuje iskren i dobar odnos sa svim članovim porodice, te uložiti sve napore i strpljenje u ostvarivanju redovnih i neposrednih kontakata između bake i djeda i maloljetnog djeteta.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantkinja, između ostalog, navodi da se u konkretnom slučaju nisu stekli uslovi da predlagatelji ostvaruju neposredni kontakt s njenim sinom (jer su oni za njega stranci i jer mu kontakti izvan poznatog okruženja stvaraju emocionalno opterećenje) iz čega dalje proizlazi da se sudovi nisu bavili najboljim interesom djeteta kada su donijeli osporene odluke. Apelantkinja takođe ističe da je Kantonalni sud o žalbi protiv prvostepene odluke odlučio u roku od dva dana, te da takvo postupanje kod apelantkinje stvara uvjerenje da taj sud nije imao dovoljno vremena da prouči sve dokaze, izvrši njihovu ocjenu, dovede ih u međusobnu vezu, utvrdi činjenice koje se istim dokazuju, prouči prvostepenu odluku, provjeri žalbene razloge i donese konačnu odluku.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantkinja pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe Porodičnog zakona, u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge zbog čega smatraju da je ostvarivanje neposrednog kontakta između maloljetnog sina apelantkinje i njegovih djeda i bake u najboljem interesu djeteta, a Ustavni sud, nasuprot apelantkinjinim tvrdnjama, u takvom obrazloženju redovnih sudova ne nalazi nikakvu proizvoljnost. U odnosu na navode apelantkinje da je Kantonalni sud o žalbi protiv prvostepene odluke odlučio u roku od dva dana (što kod apelantkinje stvara uvjerenje da taj sud „nije imao dovoljno vremena da prouči sve dokaze“) Ustavni sud podsjeća da je odredbama člana 268. stav (3) Porodičnog zakona propisano da će sud uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja spora radi zaštite interesa djeteta. S obzirom na to, te imajući u vidu da je Kantonalni sud, kako je to već navedeno, u obrazloženju osporene odluke dao jasne razloge za svoje odlučenje, Ustavni sud, nasuprot navodima apelantkinje, ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje redovnih sudova u predmetnom postupku. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantkinjin zahtjev za donošenje privremene mjere.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3142/21 (A. N.) | Sudska praksa | Aktio