Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-387/21 (Privredna banka Sarajevo d.d. Sarajevo)

Odluka donesena 16. 11. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-387/21

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 11. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 387/21, rješavajući apelaciju Privredne banke Sarajevo d.d. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. novembra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Privredne banke Sarajevo d.d. Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 120224 20 Rev 3 od 17.

novembra 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 120224 18 Rsž 2 od 8. marta 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 120224 18 Rs 2 od 7. septembra 2018.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Privredna banka Sarajevo d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Asim Crnalić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 3. februara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 120224 20 Rev 3 od 17. novembra 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 120224 18 Rsž 2 od 8. marta 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 120224 18 Rs 2 od 7. septembra 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i advokata Fikreta Cocalića, kao opunomoćenika tužitelja M. K., A. I., Dž. I., E. S., V. T., E. B., N. B., N. Č., I. D., G. V., Dž. Š. i E. Dž. (u daljnjem tekstu: tužitelji), zatraženo je 25. juna 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i opunomoćenik tužitelja dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 2. do 7. jula 2021. godine .

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

5. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 120224 09 P od 20. aprila 2012. godine obavezana je apelantica da tužiteljima isplati određene novčane iznose na ime manje isplaćene plaće i razliku regresa za 2008. i 2009. godinu, te izvrši uplatu doprinosa za penzijsko-invalidsko osiguranje u pojedinačnim iznosima navedenim u izreci presude i naknadi im troškove parničnog postupka. Tužiteljici V. S. je odbijen tužbeni zahtjev.

6. Općinski sud je, između ostalog, ocijenio neosnovanim apelanticin prigovor da je počinjena povreda parničnog postupka od opunomoćenice tužitelja-zaposlenice Službe za pružanje besplatne pravne pomoći pri Savezu samostalnih sindikata Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sindikat), imajući u vidu odredbu člana 301. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), kojom je propisano da opunomoćenik može, između ostalih, biti i zaposlenik Službe za besplatnu pravnu pomoć, te da nijednim materijalnim zakonom na bilo kojem nivou organiziranja nisu bili uređeni uvjeti za zastupanje, izuzev navedene odredbe ZPP, te imajući u vidu činjenicu da je 17. januara 2011. godine stupio na snagu Zakon o pružanju besplatne pravne pomoći u Kantonu Sarajevo po kojem besplatnu pravnu pomoć mogu pružati i službe pri udruženjima.

7. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 P 120224 12 Gž od 27. septembra 2013. godine uvažena je apelanticina žalba, prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen na ponovno odlučivanje. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je utvrdio da je tužitelje kao opunomoćenik zastupala S. M., (zaposlenica Sindikata), a to nije Služba za besplatnu pravnu pomoć koju ima u vidu odredba člana 301. ZPP.

8. U ponovljenom postupku Općinski sud je donio Presudu broj 65 0 Rs 120224 09 P od 5. juna 2014. godine kojom je tužbene zahtjeve tužitelja u cijelosti usvojio.

9. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 120224 14 Rsž od 18. maja 2016. godine apelanticina žalba je uvažena, prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju rješenja je navedeno da u ponovljenom postupku nisu otklonjeni nedostaci u zastupanju na koje je ukazano rješenjem od 27. septembra 2013. godine zbog čega je neophodno u ponovljenom postupku otkloniti nedostatke u tužbi koja mora sadržavati potpis podnositelja u smislu odredbe člana 53. stav (2) ZPP, te je potrebno, u smislu odredbe člana 309. stav (4) ZPP, ukinuti sve provedene parnične radnje koje je preduzela zaposlenica Sindikata kao opunomoćenica tužitelja.

Osporene presude

10. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Rs 120224 18 Rs 2 od 7. septembra 2018. godine je apelantica obavezana da tužiteljima po osnovu duga na ime manje isplaćenih plaća, razlike regresa i duga na ime regresa za utužene periode isplati pojedinačne iznose kao u izreci presude, sve sa zakonskom zateznom kamatom. Apelantica je, također, obavezana da tužiteljima za utužene periode izvrši uplate doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje i da naknadi troškove parničnog postupka u iznosima detaljnije navedenim u izreci presude, a tužiteljima je odbijen zahtjev preko dosuđenog iznosa.

11. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je u ponovljenom postupku otklonjen nedostatak u pogledu zastupanja tužitelja tako što je advokat Fikret Cocalić, kao opunomoćenik, uređenu tužbu dostavio 28. marta 2017. godine uz uredne punomoći za zastupanje. Pri tome je opunomoćenik tužitelja ostao pri činjeničnim navodima iz prvobitne tužbe, te ih je proširio dodatnim obrazloženjima i pozivanjem na odredbe Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), Općeg kolektivnog ugovora i Granskog kolektivnog ugovora za oblast finansija (u daljnjem tekstu: GKU), te opredijelio tužbene zahtjeve kao u izreci presude. Takva tužba dostavljena je apelantici na odgovor, koja je 27. marta 2018. godine izjavila odgovor na tužbu u kojem je istakla prigovor zastare potraživanja. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da prigovor zastare potraživanja smatra neosnovanim. Naime, u konkretnom slučaju se ne radi o zaštiti prava tužitelja, već o isplati duga za utvrđeno pravo. Iako je odredbom člana 106. ZOR-a propisano da apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa tri godine od dana nastanka potraživanja, imajući u vidu činjenicu da tužitelji potražuju naknade za period od 1. decembra 2006. godine do 30. novembra 2009. godine, da ove naknade dospijevaju narednog mjeseca za prethodni mjesec, i to najkasnije do 10. u mjesecu, kako je ugovoreno, da su sporna potraživanja dospjela nakon 10. januara 2007. godine, a da je tužba podnesena 16. decembra 2009. godine, proizlazi da je tužba podnesena u zakonskom roku od tri godine, bez obzira na prvobitnu neurednost tužbe, pa je tako prigovor zastare neosnovan, imajući u vidu da se neurednost naknadno otklonila.

12. Zatim, Općinski sud je naveo da je na osnovu izvedenih dokaza kao nesporno utvrdio da su tužitelji bili zaposlenici kod apelantice u utuženom periodu od 1. decembra 2006. godine do 30. novembra 2009. godine i da apelantica tužiteljima nije vršila isplatu plaća, regresa za 2008. godinu i 2009. godinu i jubilarne nagrade za pojedine tužitelje u skladu sa odredbama GKU-a. Dalje je kao nesporno utvrđeno da je Agencija za bankarstvo FBiH 4. januara 2004. godine apelantici uvela privremenu upravu, a da je taj postupak okončan rješenjem od 12. septembra 2008. godine, te da je privremeni upravnik odlukom od 17. decembra 2004. godine utvrdio polazne osnove za plaće zaposlenika. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je o visini tužbenog zahtjeva odlučio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, kao i dopune nalaza, koji je sud prihvatio u cijelosti kao objektivan i sačinjen u skladu s pravilima struke. Prema tome, pri činjenici da apelantica tužiteljima u periodu od 1. decembra 2006. godine do 30. novembra 2009. godine nije vršila isplate plaća, naknada za regres za 2008. i 2009. godinu i jubilarnih naknada za 30 godina neprekidnog rada (tužitelju I. S.) i 20 godina neprekidnog rada (tužitelju M. Dž.), Općinski sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan. Također, Općinski sud je odbio kao neosnovane apelanticine prigovore da je GKU otkazan i da se ne odnosi na nju i da je primjena GKU neprihvatljiva, jer je 2005. godine stupio na snagu Opći kolektivni ugovor za teritoriju FBiH koji članom 39. derogira granske kolektivne ugovore.

13. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 120224 18 Rsž 2 od 8. marta 2019. godine apelanticina žalba je odbijena kao neosnovana i potvrđena je prvostepena presuda.

14. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 R 120224 19 Rev od 9. jula 2019. godine apelanticina revizija je odbijena.

15. Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 3702/19 od 15. januara 2020. godine Ustavni sud je usvojio apelaciju apelantice, utvrdio povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), ukinuo navedenu presudu Vrhovnog suda i predmet vratio istom sudu radi donošenja nove odluke. Naime, Ustavni sud je utvrdio povredu apelanticinog prava na pravično suđenje u segmentu prava na obrazloženu odluku zbog toga što je Vrhovni sud propustio da na jasan i razumljiv način razmotri, apelanticin prigovor nepristranosti sutkinje drugostepenog suda Zorane Bošković koja je u prvostepenom postupku u istom predmetu bila donijela dvije presude koje su bile ukinute.

16. Nakon tog Vrhovni sud je Rješenjem broj 65 0 Rs 120224 20 Rev 2 od 11. februara 2020. godine reviziju usvojio, presudu Kantonalnog suda ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje.

17. U obrazloženju rješenja je istaknuto da je u konkretnoj situaciji sudija Zorana Bošković učestvovala kao član vijeća prilikom donošenja drugostepene presude, a da je dva puta prije toga odlučivala u istoj pravnoj stvari kao sudija pojedinac prvostepenog suda: presuda od 20. aprila 2012. i Presuda broj 65 0 P 120224 09 P od 5. juna 2014. godine, po kojima je drugostepeni sud donio rješenja broj 65 0 P 120224 12 Gž od 27. septembra 2013. godine i broj 65 0 Rs 120224 14 Rsž od 18. maja 2016. godine, kojim je oba puta presudu prvostepenog suda ukinuo i predmet vratio tom sudu na ponovno suđenje. U ponovnom postupku pred prvostepenim sudom, koji je proveden po treći put, Presudu broj 65 0 Rs 120224 18 Rs 2 od 7. septembra 2018. godine je donijela sudija Dijana Jusufović- Kaknjašević. Postupajući po žalbi tuženog na tu presudu Kantonalni sud je u vijeću sastavljenom od trojice sudija, u kojem je učestvovala i sutkinja Zorana Bošković kao član vijeća, donio Presudu broj 65 0 Rs 120224 18 Rsž 2 od 8. marta 2019. godine.

18. Dalje je navedeno da, postupajući po primjedbama i uputama Ustavnog suda, zbog pravilne primjene odredaba člana 357. stav (1) tačka 5) i stav (2), te člana 209. stav (2) tačka 1) ZPP, te prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Vrhovni sud je u rješenju od 11. februara 2020. godine naveo da će u drugostepenom postupku biti neophodno odlučiti u vijeću u kojem neće učestvovati sutkinja Zorana Bošković, kako bi se isključila opravdana sumnja u njenu nepristrasnost u suđenju.

19. U ponovnom suđenju Kantonalni sud, u vijeću u kojem nije učestvovala sutkinja Zorana Bošković, donio je Presudu broj 65 0 Rs 120224 20 Rsž 3 od 24. aprila 2020. godine kojom je odbio apelanticinu žalbu i potvrdio Presudu Općinskog suda broj 65 0 Rs 120224 18 Rs 2 od 7. septembra 2018. godine.

20. Kantonalni sud je ocijenio da je neosnovan apelanticin žalbeni navod o povredi odredaba parničnog postupka iz člana 309. stav (4) ZPP, odnosno tvrdnja da je prvostepeni sud morao ukinuti sve provedene parnične radnje koje je kao opunomoćenik preduzela zaposlenica Sindikata, koja nije bila ovlaštena za podnošenje tužbe od 16. decembra 2009. godine, niti je naknadnim zastupanjem tužitelja posredstvom advokata A.H. na pripremnom ročištu i glavnoj raspravi otklonjena povreda nepravilnosti zastupanja prilikom podnošenja tužbe. S tim u vezi je istaknuto da, iako je advokat A. H. na nastavku glavne rasprave 20. marta 2012. godine, na kojem je izveden samo dokaz čitanjem dopunskog nalaza i mišljenja vještaka od 29. februara 2012. godine, dostavila punomoć za zastupanje tužitelja, tom radnjom se nije mogla otkloniti povreda pravilnosti zastupanja, jer se nije radilo o slučaju iz člana 309. stav (2) ZPP, pa je u toj procesnoj situaciji prvostepeni sud bio dužan pozvati tužitelje da otklone nedostatke u tužbi, koja mora sadržavati potpis podnositelja u smislu odredbe člana 53. stav (2) tačka 7) ZPP. U konkretnom slučaj tužitelji su naknadno, u smislu člana 309. stav (4). ZPP, odobrili parnične radnje koje je preduzelo lice koje nije bilo ovlašteno za zastupanje tako što su dali punomoć advokatu Fikretu Cocaliću, koji je uređenu tužbu podnio 28. marta 2017. godine, pa su na taj način otklonjeni nedostaci u zastupanju u smislu odredbe člana 309. stav (4) u vezi s odredbom člana 53. stav (2) tačka 7) ZPP. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je istakao da su neosnovani navodi da se u ovom slučaju ima smatrati da je tužba podnesena 27. marta 2017. godine i da su zbog toga sporna potraživanja zastarjela. Naime, zastarijevanje je prekinuto podnošenjem tužbe 16. decembra 2009. godine, te iako je tužba bila neuredna, tokom postupka su otklonjeni nedostaci u zastupanju. Stoga, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno obrazložio neosnovanost prigovora zastare potraživanja.

21. Također, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani žalbeni navodi da je prvostepenom presudom pogrešno utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Imajući u vidu da apelantica tužiteljima u utuženom periodu nije u skladu sa GKU vršila isplatu plaće, naknadu za regres i jubilarnu nagradu tužitelju I. S. za 30 godina neprekidnog rada kod apelantice i tužitelju M. Dž. za 20 godina neprekidnog rada, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev u visini utvrđenoj finansijskim vještačenjem na koji apelantica nije imala primjedbe.

22. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 120224 20 Rev 3 od 17. novembra 2020. godine odbijena je apelanticina revizija.

23. U obrazloženju presude je istaknuto da je i u fazi revizionog postupka bilo sporno da li je predmetno potraživanje tužitelja zastarjelo s obzirom na to da tužba, kako je u toku cijelog postupka tvrdila apelantica, nije na vrijeme podnesena od ovlaštene osobe. Naime, apelantica je tvrdila da se tužba treba smatrati podnesenom 28. marta 2017. godine, kada je ovlašteni advokat Fikret Cocalić po datoj punomoći od tužitelja podnio uređenu tužbu, a ne kada je tužba prvi put podnesena 16. decembra 2009. godine od neovlaštene osobe S. M., zaposlene u Službi za pružanje besplatne pravne pomoći Saveza samostalnih sindikata BiH, koji nije služba koju ima u vidu odredba člana 301. stav (1) ZPP. Smatrajući da se tužba ne smatra podnesenom 16. decembra 2009. godine iz razloga što ju je podnijela neovlaštena osoba, apelantica je tvrdila da su potraživanja tužitelja koja se odnose na isplatu plaća za period od 1. decembra 2006. do 30. novembra 2009. godine i doprinosa PIO za isti period, kao i naknadu za regres - 2008. i 2009. godine i isplatu jubilarne nagrade za 20 godina neprekidnog rada kod apelantice zastarjela.

24. Po ocjeni Vrhovnog suda, drugostepeni sud je pravilno prihvatio da potraživanja tužitelja nisu zastarjela s obzirom na to da je tužba podnesena 16. decembra 2009. godine (potraživanja se odnose na period od 1. decembra 2006. do 30. novembra 2009. godine), a ne tek 28. marta 2017. godine, kada je ovlašteni advokat Fikret Cocalić uredio tužbu.

25. Vrhovni sud je ukazao da je, prema odredbi člana 309. stav (4) ZPP, sud dužan tokom cijelog postupka paziti je li osoba koja se pojavljuje kao opunomoćenik ovlaštena za zastupanje. Ako sud utvrdi da osoba koja se pojavljuje kao opunomoćenik nije ovlaštena za zastupanje, ukinut će parnične radnje koje je ta osoba preduzela, ako te radnje nije stranka naknadno odobrila. Dalje je istakao da drugostepeni sud pravilno polazi od toga da su tužitelji, u smislu citirane zakonske odredbe, naknadno odobrili parnične radnje koje je preduzela osoba koja nije bila ovlaštena za zastupanje na način što su izdali punomoć advokatu Fikretu Cocaliću, koji je podnio uređenu tužbu 28. marta 2017. godine, na koji način su otklonjeni nedostaci u zastupanju u smislu odredbe člana 309. stav 4, u vezi sa odredbom člana 53. stav (2) tačka 5) ZPP. Stoga je neosnovanim ocijenjen i revizioni prigovor da se tužba smatra podnesenom tek 28. marta 2017. godine i da su zbog toga predmetna potraživanja zastarjela. U konkretnom slučaju zastara ne postoji, jer je tužba podnesena 16. decembra 2009. godine, te iako je ona bila neuredna, u toku parnice je otklonjen nedostatak, kako je, po ocjeni Vrhovnog suda, pravilno obrazložio i drugostepeni sud. U tom smislu je dalje istaknuto da je drugostepeni sud pravilno ocijenio neosnovanim prigovor zastare potraživanja i prema članu 106. ZOR-a u odnosu na period za koji je postavljen tužbeni zahtjev. Naime, tim članom je propisano da apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa nakon tri godine od dana nastanka potraživanja, te kako se potraživanja tužitelja odnose na period od 1. decembra 2006. do 30. novembra 2009. godine, to, u odnosu na datum podnošenja tužbe - 16. decembar 2009. godine, nisu zastarjela.

26. Po ocjeni Vrhovnog suda, pravilno su dosuđeni traženi iznosi tužitelja primjenom odredaba GKU, zaključenog 20. oktobra 2000. godine, koji svoja potraživanja iz radnog odnosa zasnivaju na zaključenim ugovorima o radu od 1. oktobra 2006. godine, a po nalazu vještaka finansijske struke na čiji dopunski nalaz i mišljenje, nakon što je vještak uvažio primjedbe apelantice i izvršio korekciju obračuna u odnosu na dati osnovni nalaz i mišljenje, apelantica nije imala primjedaba.

27. Vrhovni sud je, također, zaključio da ostali apelanticini revizioni navodi nemaju utjecaja na drugačije rješenje ove pravne stvari, zbog čega ih nije posebno obrazlagao.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

28. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje ovog prava apelantica obrazlaže povredom procesnih odredaba. U vezi s tim, navodi da Vrhovni sud nije razmotrio njene navode koji se odnose na nedostatke u zastupanju tužitelja. Ističe da je Kantonalni sud rješenjem od 18. maja 2016. godine dao jasne upute prvostepenom sudu da u ponovnom postupku pozove tužitelje da otklone nedostatke u tužbi i da ukine sve parnične radnje koje je kao njihov opunomoćenik preduzela zaposlenica Sindikata. U tom pogledu apelantica smatra da je pogrešno stajalište drugostepenog suda da je podnošenjem punomoći advokata Fikreta Cocalića otklonjen nedostatak u sastavljanju i predaji tužbe sudu, jer smatra da je taj advokat uredio tužbu koju je sačinila i sudu predala zaposlenica Sindikata, te da nije moguće da opunomoćenik svojom izjavom konvalidira nepravilnost koja je nastupila kršenjem imperativnih normi procesnog zakona. Tužba koju je navodno uredio advokat tužitelja je nova tužba koja je prvostepenom sudu podnesena 28. marta 2017. godine, zbog čega rokovi zastare treba da se računaju od dana podnošenja te tužbe. S obzirom na to apelantica smatra da je nastupila zastara svih potraživanja tužitelja. Također, navodi da se nisu mogli prihvatiti dokazni rezultati, jer je dokaze predlagala i izvodila opunomoćenica koja to nije mogla biti.

II.Odgovor na apelaciju

29. Vrhovni i Kantonalni sud, te tužitelji su naveli da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava na pravično suđenje i imovinu apelantice na koje se poziva u apelaciji, te da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

V.Relevantni propisi

30. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“, br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 53. stav 2.

(1) Parnični postupak se pokreće tužbom.

(2) Tužba mora sadržavati:

[...] 7) druge podatke koje u skladu s odredbama člana 334. ovog zakona mora imati svaki podnesak.

Član 300. stav (1) (1) Stranke mogu poduzimati radnje u postupku osobno ili preko punomoćnika.

Član 301. stav (1) (1) Punomoćnik može biti advokat, advokatsko društvo ili uposlenik službe za besplatnu pravnu pomoć, kao i, za pravne osobe uposlenik te pravne osobe, a za fizičke osobe bračni odnosno vanbračni drug stranke ili srodnik stranke po krvi ili po tazbini.

Član 309. stav (4) (4) Sud je dužan tokom cijelog postupka paziti je li osoba koja se pojavljuje kao punomoćnik ovlaštena za zastupanje. Ako sud utvrdi da osoba koja se pojavljuje kao punomoćnik nije ovlaštena za zastupanje, ukinut će parnične radnje što ih je ta osoba poduzela, ako te radnje nije stranka naknadno odobrila.

Član 334. stav (2) (2) Podnesci moraju biti razumljivi i moraju sadržavati sve ono što je potrebno da bi se u vezi s njima moglo postupiti. Osobito trebaju sadržavati: oznaku suda, ime i prezime odnosno naziv pravne osobe, prebivalište ili boravište, odnosno sjedište stranaka, njihovih zakonskih zastupnika i punomoćnika, ako ih imaju, predmet spora, sadržaj izjave i potpis podnositelja.

Član 336. st. (1) i (2) (1) Ako je podnesak nerazumljiv ili ne sadrži sve što je potrebno da bi se po njemu moglo postupiti, sud će podnositelju vratiti podnesak radi ispravke ili dopune, uz navode šta treba ispraviti ili dopuniti i odredit će rok za ispravku ili dopunu podneska, koji ne može biti duži od osam dana.

(2) Ako podnesak vezan za rok bude ispravljen odnosno dopunjen i predan sudu u roku određenom za dopunu ili ispravku, smatrat će se da je podnesen sudu onog dana kad je prvi put bio podnesen.

VI.Dopustivost

31. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

32. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

33. U konkretnom slučaju apelantica osporava Presudu Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 120224 20 Rev 3 od 17. novembra 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova. Imajući u vidu da je osporena presuda dostavljena apelanticinom opunomoćeniku 28. decembra 2020. godine, a da je apelacija podnesena 3. februara 2021. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

35. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

36. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

37. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

38. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na pitanje prava iz radnog odnosa, dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode, te stoga apelantica uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

39. Apelantica smatra da nije mogao biti otklonjen nedostatak u sastavljanju i predaji tužbe sudu tako što je advokat Fikret Cocalić podnio punomoć i uredio tužbu koju je sačinila i sudu predala zaposlenica Sindikata, odnosno da nije moguće da opunomoćenik svojom izjavom konvalidira nepravilnost koja je nastupila kršenjem imperativnih normi procesnog zakona, pa je tužba koju je uredio advokat tužitelja nova tužba, zbog čega rokovi zastare treba da se računaju od dana podnošenja te tužbe.

40. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.

41. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, dostupna na www.ustavnisud.ba, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica postavlja, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.

42. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizlazi da, suprotno apelanticinim navodima, osporene presude sadrže jasna i argumentirana obrazloženja zašto su utvrdili da su tužitelji, u smislu odredaba člana 309. stav (4) ZPP, naknadno odobrili parnične radnje koje je preduzela osoba koja nije bila ovlaštena za zastupanje na način što su izdali punomoć advokatu Fikretu Cocaliću, koji je podnio uređenu tužbu 28. marta 2017. godine, na koji način su otklonjeni nedostaci u zastupanju u smislu odredbe člana 309. stav (4) ZPP, pa u tom smislu, u konkretnom slučaju zastara ne postoji, jer je tužba, iako neuredna, podnesena 16. decembra 2009. godine, a u toku parnice je otklonjen nedostatak.

43. Ustavni sud podsjeća da je, prethodno, rješenjem Kantonalnog suda od 18. maja 2016. godine apelanticina žalba uvažena, prvostepena preuda ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje, a u obrazloženju rješenja je navedeno da je neophodno u ponovljenom postupku otkloniti nedostatke u tužbi koja mora sadržavati potpis podnositelja u smislu odredbe člana 53. stav (2) ZPP, te je potrebno u smislu odredbe člana 309. stav (4) ZPP ukinuti sve provedene parnične radnje koje je preduzela zaposlenica Sindikata kao opunomoćenica tužitelja.

44. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je članom 53. stav (2). ZPP propisano da se parnični postupak pokreće tužbom, a tužba mora sadržavati, između ostalog, podatke koje, u skladu s odredbama člana 334. stav (2) ZPP, mora imati svaki podnesak, ...ime i prezime opunomoćenika, ako ih stranke imaju, (…) i potpis podnositelja (...). Dalje, iz odredaba člana 336. st. (1) i (2) proizlazi da, ako podnesak ne sadrži sve što je potrebno da bi se po njemu moglo postupiti, sud će podnositelju vratiti podnesak radi ispravke ili dopune, uz navode šta treba ispraviti ili dopuniti i odredit će rok za ispravku ili dopunu podneska, te, ako podnesak bude ispravljen, odnosno dopunjen i predan sudu u roku određenom za dopunu ili ispravku, smatrat će se da je podnesen sudu onog dana kad je prvi put bio podnesen. Odredbom člana 300. stav (1) ZPP propisano je da stranke mogu preduzimati radnje u postupku lično ili posredstvom opunomoćenika, a odredbom člana 301. stav (1) je propisano da opunomoćenik može biti advokat, advokatsko društvo ili zaposlenik službe za besplatnu pravnu pomoć (...).

45. Ustavni sud, također, zapaža da, kao što su to i redovni sudovi ukazali u osporenim presudama, prema odredbi člana 309. stav (4) ZPP, sud je dužan tokom cijelog postupka paziti je li osoba koja se pojavljuje kao opunomoćenik ovlaštena za zastupanje, te, ako utvrdi da osoba koja se pojavljuje kao opunomoćenik nije ovlaštena za zastupanje, ukinut će parnične radnje koje je ta osoba preduzela, „ako te radnje nije stranka naknadno odobrila“. Dovodeći navedene odredbe ZPP u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni smatra da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su tužitelji, u smislu citirane zakonske odredbe, naknadno odobrili parnične radnje koje je preduzela osoba koja nije bila ovlaštena za zastupanje na način što su izdali punomoć advokatu Fikretu Cocaliću, koji je podnio uređenu tužbu 28. marta 2017. godine, na koji način su otklonjeni nedostaci u zastupanju u smislu odredbe člana 309. stav (4). ZPP.

46. Naime, kako to iz činjenica predmeta proizlazi, u postupku je utvrđeno da zaposlenica Sindikata nije bila ovlaštena za podnošenje tužbe od 16. decembra 2009. godine, jer se nije mogla smatrati zaposlenikom Službe za besplatnu pravnu pomoć u smislu člana 301. stav (1), te je rješenjem Kantonalnog suda od 18. maja 2016. godine prvostepenom sudu ukazano da je potrebno otkloniti nedostatke u tužbi koja mora sadržavati potpis podnositelja u smislu odredbe člana 53. stav (2) ZPP, te je potrebno u smislu odredbe člana 309. stav (4) ZPP ukinuti sve provedene parnične radnje koje je preduzela zaposlenica Sindikata kao opunomoćenica tužitelja. U skladu s tim su tužitelji, koji su u smislu odredbe člana 300. stav (1) ZPP mogli preduzimati radnje u postupku lično ili posredstvom opunomoćenika, u ponovnom postupku otklonili navedeni nedostatak tako što su opunomoćili advokata Fikreta Cocalića za njeno podnošenje, koji je podnio uređenu tužbu 28. marta 2017. godine, pa su na taj način naknadno odobrili parnične radnje koje je preduzela osoba koja nije bila ovlaštena za zastupanje, u smislu odredbe člana 309. stav (4) ZPP.

47. U tom smislu Ustavni sud ne vidi proizvoljnost ni u zaključku redovnih sudova da u konkretnom slučaju zastara ne postoji, jer je tužba, iako neuredna, podnesena 16. decembra 2009. godine, a u toku parnice je otklonjen nedostatak, pa se, u smislu odredbe člana 336. st.(1) i (2), smatra da je podnesena sudu onog dana kad je prvi put bila podnesena.

48. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da, suprotno apelanticinim navodima, dato obrazloženje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti da ima elemenata koji bi ukazivali na to da je primjena prava zloupotrijebljena na apelanticinu štetu, pa samim tim nema uvjeta da Ustavni sud svojim tumačenjem, u smislu navedenih stavova, zamijeni dato tumačenje redovnih sudova u osporenim presudama.

49. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

50. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje odlučenje zaključivši da su tužitelji, u smislu relevantnih odredaba ZPP, naknadno odobrili parnične radnje koje je preduzela osoba koja nije bila ovlaštena za zastupanje, te da je stoga neosnovan i prigovor zastare budući da je tužba podnesena 2009. godine, a dato obrazloženje Ustavni sud, suprotno apelanticinim navodima, ne smatra proizvoljnim.

51. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-387/21 (Privredna banka Sarajevo d.d. Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio