Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1120/20 (B. J.)

Odluka donesena 16. 11. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Ugovor o kupoprodaji
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Građanski postupak
  • Pravo na pravnu sigurnost
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1120/20

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 11. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1120/20, rješavajući apelaciju Bahrudina Jušića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. novembra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Bahrudina Jušića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 20 0 P 029289 18 Rev od 5. decembra 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 P 029289 16 Gž od 14.

marta 2018. godine i Presude Općinskog suda u Cazinu broj 20 0 P 029289 14 P od 12. jula 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Bahrudin Jušić (u daljnjem tekstu: apelant) iz mjesta Romano di Lombardija, Italija, kojeg zastupa Armin Zulkić, advokat iz Sarajeva, podnio je 23. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 20 0 P 029289 18 Rev od 5. decembra 2019. godine. Također, iz apelacionih navoda proizlazi da apelant osporava i Presudu Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 20 0 P 029289 16 Gž od 14. marta 2018. godine i Presudu Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 20 0 P 029289 14 P od 12. jula 2016. godine II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Omera Abdagića, advokata iz Cazina, kao pravnog zastupnika u postupku pred redovnim sudovima S. J. (u daljnjem tekstu: tužitelj), zatraženo je 27. i 28. maja 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su 1. i 2. juna 2021. godine dostavili odgovore na apelaciju. Tužitelj nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 20 0 P 029289 14 P od 12. jula 2016. godine obavezan je apelant da tužitelju isplati iznos od 107.570,65 KM kao protivvrijednost iznosa od 55.000,00 eura, sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu naknadi troškove parničnog postupka (sve bliže precizirano u izreci navedene presude).

6. U obrazloženju presude Općinski sud je ukazao da je tužitelj u tužbi naveo da je u maju 2010. godine sa B. Š. kao vlasnikom firme „Novalja nekretnine“ d.o.o. Novalja (u daljnjem tekstu: „Novalja nekretnine“) dogovorio kupovinu tri nekretnine u Novalji (bliže opisane u obrazloženju presude, u daljnjem tekstu: apartmani), da je zatim apelant kupio od tužitelja dva apartmana, jedan po cijeni od 75.000,00 eura, a drugi za 65.000,00 eura, u koju cijenu je uključena tužiteljeva obaveza da namjesti apartmane (uz dogovor da mu apelant prvi apartman isplati u roku godinu dana isplaćujući mu mjesečne rate u određenom iznosu, a da će nakon toga na isti način otplaćivati i drugi apartman). Nadalje, tužitelj je tvrdio da mu je apelant isplatio ukupnu cijenu za prvi apartman, nakon čega je zaključen ugovor o kupoprodaji tako što su „Novalja nekretnine“ kao prodavač ugovor o kupoprodaji zaključili sa apelantom kao kupcem, iako je predugovor o kupoprodaji bio zaključen s tužiteljem. Međutim, nakon isplate za prvi apartman, apelant je prestao plaćati cijenu za drugi apartman. Tužitelj je također istakao da je imao povjerenje u apelanta jer su bliži rođaci i komšije, kao i zbog toga što su ranije na isti način sklapali poslove.

7. Općinski sud je ukazao da se u konkretnom slučaju radi o sporu sa međunarodnim elementom jer tužitelj traži isplatu cijene za prodate nekretnine koje se nalaze u Hrvatskoj, tj. radi se o ugovoru koji se odnosi na nekretnine, pa je temeljem odredbe člana 21. Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima isključivo mjerodavno pravo Republike Hrvatske kao pravo države na čijoj se teritoriji nalaze apartmani. Shodno odredbi člana 13. stav 1. istog zakona, sud će po službenoj dužnosti utvrditi sadržaj mjerodavnog prava. Nadalje je ukazao da s obzirom na to da se radi o sporu iz obligaciono pravnih odnosa, da se kao materijalni propis primjenjuje Zakon o obaveznim odnosima Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: ZOORH). Također je ukazao da je s obzirom na to da se radi o sporu radi ispunjenja ugovora o prodaji nekretnina – isplate, u pitanju je spor o obligacionom pravu, a ne o stvarnom pravu na nekretnini i da stoga ne postoji isključiva nadležnost suda na čijem se području nalaze nekretnine, već postoji nadležnost domaćeg suda jer apelant ima prebivalište u BiH, a kako je propisano odredbom člana 46. stav 1. Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima.

8. Općinski sud je istakao da je na osnovu iskaza tužitelja i svjedoka B. Š., direktora „Novalja nekretnina“, utvrdio da je 2010. godine zaključen usmeni ugovor između „Novalja nekretnina“ kao prodavača i tužitelja kao kupca, a da su predmet ugovora bila tri apartmana, te da je svjedok B. Š. potvrdio da je tužitelj isplatio kupoprodajnu cijenu za tri kupljena apartmana u ukupnom iznosu od 178.850,00 eura (o tome je sačinjena isprava čiju je vjerodostojnost potvrdio navedeni svjedok). Zatim je istakao da je jedan apartman plaćen u gotovini, a druga dva apartmana su plaćena u kompenzaciji tako što je tužiteljeva firma platila iznos od 85.500,00 eura i preostali iznos u kompenzaciji (potvrde „Novalja nekretnina“ o plaćenim iznosima od 45.000,00 eura, 15.662,50 eura, 7.600,00 eura, izjava na plaćeni iznos od 2.500,00 eura).

9. Općinski sud je ukazao da je na osnovu iskaza tužitelja i apelanta utvrdio da je nakon toga apelant od tužitelja kupio dva apartmana, također usmenim ugovorom o prodaji, i to u augustu 2010. godine. Navedeno proizlazi ne samo iz iskaza tužitelja i svjedoka E. J. (tužiteljeve supruge) već i iz iskaza apelanta koji je naveo da mu je tužitelj ponudio da kupi apartman u Novalji za 75.000,00 eura, da je apelant s tužiteljem pregledao apartman, da mu se apartman dopao, da ga je otplaćivao u ratama i da je isplatio 75.000,00 eura. Nadalje je ukazao da iz apelantovog iskaza proizlazi i da je apelant od tužitelja usmenim ugovorom kupio i drugi apartman za 65.000,00 eura. Naime, apelant je naveo da ga je tužitelj prisilio da kupi drugi apartman za 65.000,00 eura i da je on odmah sljedeći mjesec platio za taj apartman 10.000,00 eura. Općinski sud je istakao da apelant nije dokazao da ga je tužitelj na bilo koji način prisilio na kupovinu drugog apartmana, niti je izvodio dokaze radi dokazivanja svoje tvrdnje da mu je tužitelj apartmane prodao preskupo. Općinski sud je naglasio da je, nasuprot apelantovoj tvrdnji, svjedok B. Š. potvrdio da je tužitelj firmi „Novalja nekretnine“ za apartmane platio stvarnu cijenu od 1.800,00 eura po 1 m², a takvu cijenu apartmana je potvrdio i svjedok H. N., koji je 2012. godine od tužitelja u istoj zgradi kupio treći apartman za cijenu od 65.000,00 eura. Također je naglasio da je apelant potvrdio da koristi apartmane, tj. da mu je tužitelj predao ključeve od apartmana, pa da sve navedeno potvrđuje da je apelant od tužitelja kupio dva apartmana (jedan po cijeni 75.000,00 eura i drugi po cijeni 65.000,00 eura), a temeljem usmenog ugovora o kupoprodaji shodno odredbi člana 376. stav 1. ZOORH (kojom je propisano da se ugovorom o kupoprodaji prodavač obavezuje predati kupcu stvar u vlasništvo, a kupac se obavezuje platiti mu cijenu).

10. Općinski sud je ukazao da je članom 377. ZOORH propisano da ugovor o kupoprodaji nekretnina mora biti sklopljen u pismenom obliku, a odredbom člana 294. ZOORH (osnaženje ugovora kojem nedostaje potreban oblik) propisano je da se ugovor za čije se sklapanje zahtijeva pismeni oblik smatra valjanim iako nije sklopljen u tom obliku ako su ugovorne strane ispunile, u cijelosti ili u pretežnom dijelu, obaveze koje iz njega nastaju, osim ako iz cilja radi kojeg je oblik propisan očito ne proizlazi što drugo. Nadalje je ukazao da ni tužitelj ni apelant nisu predočili materijalni dokaz o tome koji iznos kupoprodajne cijene je apelant isplatio tužitelju, pa je na osnovu iskaza svjedoka B. Š. i M. I. koji nisu u rodbinskoj vezi s parničnim strankama (pa oni nisu neposredno zainteresirani za uspjeh bilo koje stranke), utvrdio da apelant nije isplatio tužitelju drugi apartman čija je cijena ugovorena u iznosu 65.000,00 eura (svjedok B. Š. naveo da mu je apelant preko telefona rekao da on nije sve isplatio tužitelju jer smatra da je to preskupo, a svjedok M. I. naveo da je čuo da apelant preko telefona kaže da nije platio drugi apartman). Međutim, apelant je na ime ove cijene platio tužitelju 10.000,00 eura (apelant u iskazu naveo da je za drugi apartman platio 10.000,00 eura, što je u skladu sa sadržajem isprave od 3. januara 2013. godine koju je sastavio tužitelj i u kojoj je evidentirana uplata od 10.000,00 eura na dan 4. oktobar 2011. godine), stoga apelantov dug za drugi apartman iznosi 55.000,00 eura. Kako je shodno odredbi člana 41. stav

1. Zakona o deviznom poslovanju domaća valuta konvertibilna marka (KM), plaćanje je dosuđeno u valuti KM.

11. Općinski sud je naveo da je tužitelj kao prodavač ispunio svoju obavezu i predao apelantu u posjed oba apartmana čija je ukupna ugovorena cijena 140.000,00 eura, a apelant je kao kupac platio iznos od 75.000,00 eura i 10.000,00 eura, odnosno ukupno 85.000,00 eura, što je više od polovine ugovorene cijene, pa je usmeni ugovor o prodaji dva apartmana valjan jer je prodavač ispunio obavezu u cijelosti, a kupac je isplatio više od pola cijene pa se može smatrati da je ugovor izvršen u pretežnom dijelu.

12. Općinski sud je istakao da su neosnovani apelantovi prigovori da cijena apartmana nije realna, da ga je tužitelj prisilio da kupi drugi apartman i da mu je tužitelj garantirao da kao bh. državljanin može steći pravo vlasništva u Hrvatskoj. Naime, apelant je potvrdio da je prvi apartman kupio za 75.000,00 eura, a da je drugi apartman bio prisiljen kupiti za 65.000,00 eura. Međutim, apelant nije dokazao da je došlo do prekomjernog oštećenja u smislu odredbe člana 375. ZOORH, niti je tražio poništenje ugovora zbog prekomjernog oštećenja. Naime, tužitelj je jedan apartman kupio za cijenu od 69.000,00 eura, a druga dva apartmana po cijeni od 56.700,00 eura, ali to ne dokazuje da postoji prekomjerno oštećenje apelanta i nije relevantno jer apelant i ne traži poništenje ugovora koje je zaključio s tužiteljem, niti je dokazivao da prije zaključenja tih ugovora nije mogao provjeriti cijene apartmana u Novalji. Pored toga, tužitelj je s apelantom dogovorio da će on za ugovorenu cijenu namjestiti apartmane, što je i učinio, a cijena namještenog apartmana je sigurno veća od cijene apartmana koji nije namješten. Također je istakao da apelant nije ni predlagao dokaze koji bi potvrdili da je drugi apartman kupio pod prijetnjom i silom u smislu odredbe člana

279. ZOORH, a neosnovano se poziva na to da mu je tužitelj garantirao da kao državljanin BiH može steći pravo vlasništva na predmetnim apartmanima u Republici Hrvatskoj, kao i da nije znao da je zemljišnoknjižni vlasnik nekretnina „Novalja nekretnine“. Naime, prilikom dogovaranja kupoprodaje s tužiteljem, apelant je morao postupati s pažnjom dobrog domaćina (član 10. ZOORH) i provjeriti kako stanje vlasništva u zemljišnoj knjizi, tako i uvjete pod kojima bh. državljani mogu stjecati vlasništvo na nekretninama u Republici Hrvatskoj.

13. Općinski sud je ukazao da se apelant neosnovano poziva i na pismene ugovore koje je zaključio sa „Novalja nekretninama“ kao prodavačem, tvrdeći da je on apartmane kupio od te firme i platio cijenu koja je navedena u tim ugovorima. Naime, apelant jest sa „Novalja nekretninama“, zastupanim po direktoru B. Š., zaključio dva pismena ugovora o kupoprodaji dva apartmana po cijeni od 48.620,00 eura i 48.880,00 eura, u kojoj cijeni nije sadržan porez na promet nekretnina, te je prodavač dao bezuvjetnu dozvolu da apelant kao kupac temeljem tih ugovora izvrši uknjižbu prava vlasništva na svoje ime i za svoju korist na predmetnim apartmanima. Međutim, oba ova ugovora predstavljaju simulirani pravni posao u smislu odredbe člana 200. ZOORH jer iz svih izvedenih dokaza (izjava svjedoka B. Š., E. J. i posebno iskaza samog apelanta) proizlazi da je apelant apartmane kupio od tužitelja usmenim ugovorom, pa ovi pismeni ugovori prikrivaju usmeni ugovor o kupoprodaji zaključen s tužiteljem. U vezi s tim je istakao da je jasno da su pismeni ugovori s „Novalja nekretninama“ zaključeni uz dogovor s tužiteljem i samo iz razloga da bi apelant mogao upisati pravo vlasništva u zemljišnu knjigu. Posebno je svjedok B. Š. potvrdio da su „Novalja nekretnine“ kao vlasnik prodale apartmane tužitelju, što potvrđuje i pisana izjava ovog svjedoka od 26. marta 2014. godine gdje je potpis svjedoka ovjeren od javnog bilježnika. Također je istakao da su podaci iz zemljišne knjige (bliže opisani u obrazloženju presude) u saglasnosti s tvrdnjom stranaka da su predmetne nekretnine bile vlasništvo „Novalja nekretnina“, a apelant je potvrdio da je kasnije (nakon stjecanja državljanstva Republike Italije) ishodio upis prava vlasništva na predmetnim apartmanima.

14. Presudom Kantonalnog suda broj 20 0 P 029289 16 Gž od 14. marta 2018. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda.

15. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo, između ostalog, da je za svoju odluku o usvajanju tužbenog zahtjeva u svim dijelovima prvostepeni sud dao jasne i prihvatljive razloge u skladu sa članom 191. stav 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

16. Presudom Vrhovnog suda broj 20 0 P 029289 18 Rev od 5. decembra 2019. godine odbijena je apelantova revizija.

17. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao, između ostalog, da podržava zaključak nižestepenih sudova da se u konkretnim okolnostima radi o sporu s međunarodnim elementom, koji, međutim, nema elemente spora o pravu na nekretninama jer je predmet spora zahtjev za isplatu preostalog dijela kupoprodajne cijene, pa da se radi o obligacionopravnom odnosu, a ne stvarnopravnom sporu, za što ne postoji isključiva nadležnost suda po mjestu gdje se nekretnina nalazi (Republika Hrvatska), nego da postoji nadležnost suda u Bosni i Hercegovini po mjestu apelantovog prebivališta (nesporno je da apelant ima prebivalište u Bosni i Hercegovini). Nadalje je istakao da je pravilan i zaključak nižestepenih sudova da se na konkretan postupak treba primijeniti mjerodavno pravo Republike Hrvatske, imajući u vidu činjenicu da se radi o sporu s međunarodnim elementom.

18. Vrhovni sud je ukazao da to što se apelant „ne slaže“ sa zaključcima drugostepenog suda o pravilnosti i zakonitosti prvostepene presude i što nije „zadovoljan“ donesenom odlukom ne čini pobijanu presudu samo zbog toga nezakonitom jer slobodnoj ocjeni dokaza suda stranka ne može s uspjehom suprotstaviti svoju ocjenu tih dokaza, što apelant čini dajući u reviziji svoju ocjenu pojedinih dokaza. Zatim je ukazao da je tužitelj izvedenim dokazima dokazao da je apelantu prodao dva apartmana za ukupno ugovorenu cijenu od 140.000,00 eura, da mu ih je predao u posjed, a da mu apelant nije platio cjelokupnu ugovorenu cijenu, odnosno dokazao je kako postojanje tako i tačnu visinu duga, pa i nije bilo osnova niti razloga da se primijene odredbe člana 126. ZPP-a, kako to neosnovano prigovara apelant. Naime, suprotno prigovoru revizije, ovakve odluke nižestepenih sudova su pravilne i zakonite jer su nižestepeni sudovi pravilno odlučili kada su usvojili tužbeni zahtjev primjenom relevantnih odredaba člana 376. stav 1, čl. 377. i 294. ZOORH, uz primjenu člana 7. stav 1. i člana 123. ZPP-a, pri tome zaključivši da je tužitelj dokazao kako postojanje tako i visinu duga, a što revizionim prigovorom pogrešne primjene materijalnog prava osporava apelant.

19. Vrhovni sud je ukazao da je njegov zadatak da odgovori na pitanje da li su usmeni ugovori o kupoprodaji dva predmetna apartmana, koje su u augustu 2010. godine zaključili tužitelj kao prodavač i apelant kao kupac pravno valjani ili ne (imajući u vidu činjenicu da nisu zaključeni u pismenoj formi, ali da su ispunjeni u pretežnom dijelu), da li su ugovori o kupoprodaji istih apartmana koje su u toku 2011. godine zaključili apelant kao kupac i „Novalja nekretnine“ kao prodavač stvarni ili se radi o simuliranim (prividnim) poslovima, te da li u konkretnim okolnostima postoji apelantov dug prema tužitelju. U vezi s tim je istakao da podržava zaključak nižestepenih sudova da su usmeni ugovori koje su zaključili tužitelj i apelant, a čiji predmet su bila dva apartmana u Republici Hrvatskoj, pravno valjani, iako nisu zaključeni u pismenom obliku, kako to nalaže odredba člana 377. ZOORH, imajući u vidu odredbu člana 294. istog zakona, te da su ugovori o kupnji istih apartmana koji su zaključeni u pismenom obliku tokom 2011. godine ustvari prividni (simulirani) ugovori. Naime, odredba člana 377. ZOORH propisuje obaveznu pismenu formu kada se radi o ugovoru o kupoprodaji nekretnina, ali je zakonodavac propisao izuzetak od ovog u odredbi člana 294. ZOORH. Dakle, pravilo je da se ugovor o kupoprodaji nekretnina zaključuje u pismenom obliku, a izuzetak da je pravno valjan i ugovor za koji nije ispoštovana pismena forma, ako su ugovorne strane ispunile u cijelosti ili pretežnom dijelu obaveze koje iz tog ugovora nastaju. Vrhovni sud je istakao da se na konkretan postupak može i treba primijeniti navedena odredba jer su ugovorne strane u pretežnom dijelu izvršile obaveze iz ugovora. Tužitelj kao prodavač je usmenim ugovorima preuzeo obavezu da prodate apartmane preda u posjed i raspolaganje apelantu (što je u cijelosti izvršio), a apelant da mu na ime cijene za oba apartmana isplati ukupan iznos od 140.000,00 eura (apelant je tužitelju isplatio ukupan iznos od 85.000,00 eura, što čini procent od oko 65% ugovorene cijene), te se radi o isplati pretežnog dijela ukupno dogovorene kupoprodajne cijene. Stoga su usmeni ugovori o kupoprodaji nekretnina pravno valjani, iako nisu zaključeni u pismenoj formi, jer je zakonodavac pri propisivanju izuzetka od pravila dao prednost obavezi na ispunjenje preuzetih obaveza iz ugovora u odnosu na nedostatak propisane forme. Pored navedenog, Vrhovni sud je istakao da su vezano za zaključenje tzv. simuliranih (prividnih) ugovora o kupoprodaji istih apartmana pravilno i zakonito obrazloženje iznijeli nižestepeni sudovi u svojim odlukama.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

20. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje.

21. Apelant je istakao, između ostalog, da su prvostepeni i drugostepeni sud utvrdili postojanje dva ugovora o kupoprodaji, a onda zaključili da je zaključen samo jedan usmeni ugovor o kupoprodaji oba apartmana, te na osnovu takvog proizvoljnog utvrđenja pogrešno donijeli odluku da su usmeni ugovori o prodaji nekretnina valjani iako nisu zaključeni u zakonom predviđenoj (pismenoj) formi, primjenom člana 377. u vezi sa članom 294. ZOO-a jer su ispunjeni u pretežnom dijelu. Nadalje je istakao da je u konkretnom slučaju došlo do povrede „prava na obrazloženu sudsku odluku, izostanka pravilne ocjene izvedenih dokaza i nedosljednosti sudske prakse“. Zatim je istakao da je na osnovu utvrđenih činjenica revizioni sud mogao da zaključi da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti odredba člana 294. ZOO-a. Apelant smatra da se utvrđenje suda nije smjelo zasnivati na iskazu svjedoka čije izjave su paušalne u odnosu na zaključak suda o postojanju duga, a nemaju ni materijalno uporište za odluku suda o visini duga jer svjedoci nemaju nikakva neposredna saznanja. U vezi s tim je istakao da su sudovi iskaze interesno povezanih svjedoka, bez ikakvih drugih dokaza, pretvorili u formalnu obavezu, pa da mu je takvim postupanjem sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje pred nepristrasnim sudom, te se osporene presude zasnivaju isključivo na dokazu na kojem se ne mogu zasnivati. Nadalje je istakao da je suprotno i sudskoj praksi da se iskazi interesno povezanih svjedoka u pogledu postojanja obaveze jedne strane prema drugoj, u izostanku bilo kakvog drugog dokaza o tome, prihvataju kao dovoljni za utvrđenje postojanja obaveze. Također je istakao da u osporenoj odluci Vrhovni sud nije ocijenio procesnopravni prigovor revizije da parnične strane nisu zaključile nikakav usmeni ugovor ili više njih i da je takav zaključak nižestepenih sudova zasnovan proizvoljno (bez postojanja ikakvih dokaza). Također je istakao da je u reviziji ukazao, pored ostalog, na nenadležnost domaćih sudova u sporovima o nekretninama, te da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo jer su, pored pismene forme, potpuno zanemarili druge formalne uvjete propisane drugim zakonima kao preduvjet punovažnosti ugovora o prodaji nekretnina.

22. Vezano za kršenje zabrane diskriminacije, apelant je istakao da u konkretnom slučaju nije, kako to navodi revizioni sud, slobodnoj ocjeni dokaza suda suprotstavio svoju ocjenu tih dokaza, već je „iznio argumentaciju iz koje proizlazi da je apelant bio različito tretiran u odnosu na druga lica u sličnoj situaciji (vidjeti na primjer Presudu Vrhovnog suda R Hrvatske, Rev 893/07-2 od 27. augusta 2008. godine, Presudu Vrhovnog suda R Hrvatske, Revt 161/10-2 od 3. novembra 2010. godine), zbog čega apelant smatra da mu je donošenjem osporenih odluka uz pogrešnu primjenu materijalnog prava, odnosno odredbe člana 294. ZOORH, suprotno praksi tamošnjih sudova, povrijeđeno pravo na zabranu diskriminacije“ u vezi s ostalim aspektima prava na pravično suđenje. Naime, prema praksi sudova Republike Hrvatske, ugovor o kupoprodaji nekretnina, za koji je ex lege propisana pismena forma, ne može konvalidirati primjenom odredbe člana 294. ZOO-a. Zatim je istakao da je od suštinskog značaja da sud u dovoljnoj mjeri pruži stranci objašnjenje zašto je u pogledu njenog slučaja donio odluku suprotnu postojećoj sudskoj praksi, a što je u konkretnom slučaju izostalo.

II.Odgovor na apelaciju

23. Vrhovni sud je istakao da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju svoje presude, te da apelantu nisu povrijeđena prava na koja se poziva u apelaciji.

24. Kantonalni sud u suštini smatra da je predmetna apelacija neosnovana, te je predložio da se apelacija odbije.

25. Općinski sud je istakao da ostaje u cijelosti pri činjeničnopravnom rezimeu iznesenom u presudi tog suda.

V.Relevantni propisi

26. Zakon o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 43/82 i 72/82 – ispravka) u relevantnom djelu glasi: Član 13. stav 1.

Sud ili drugi nadležni organ će po službenoj dužnosti utvrditi sadržaj stranog mjerodavnog prava.

Član 21.

Za ugovore koji se odnose na nekretnine isključivo je mjerodavno pravo države na čijoj se teritoriji nalazi nekretnina.

NADLEŽNOST I POSTUPAK

1. Nadležnost suda i drugih organa SFRJ u stvarima s međunarodnim elementom Član 46. stav 1.

Nadležnost suda Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije postoji ako tuženi ima prebivalište odnosno sjedište u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji.

27. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

VI.Dopustivost

28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 20 0 P 029289 18 Rev od 5. decembra 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 22. januara 2020. godine, a apelacija je podnesena 23. marta 2020. godine, pa imajući u vidu da je 22. marta 2020. godine bila nedjelja (neradni dan), Ustavni sud konstatira da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

32. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje.

Pravo na pravično suđenje

33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

34. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.(...)

35. Ustavni sud zapaža da apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi u predmetnom parničnom postupku proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili pozitivnopravne propise, da nisu adekvatno obrazložili svoje odluke, kao i da je povrijeđeno pravo na suđenje pred nepristrasnim sudom i da su osporene odluke suprotne sudskoj praksi, odnosno da mu je povrijeđena pravna sigurnost.

36. Prije svega, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

37. Također, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

38. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je u obrazloženju prvostepene presude Općinski sud naveo šta proizlazi iz dokaza koji su provedeni pred tim sudom, te na osnovu kojih dokaza je zaključio da je između apelanta i tužitelja zaključen usmeni ugovor o kupovini dva predmetna apartmana, kao i da apelant nije isplatio dogovorenu cijenu za drugi apartman. Ustavni sud podsjeća da je Općinski sud ukazao na osnovu kojih dokaza je utvrdio da je, prvo, tužitelj kupio predmetne apartmane od „Novalja nekretnina“ i za njih isplatio ugovorenu kupoprodajnu cijenu (vidi tačku 8. ove odluke), te da je tužitelj od tri kupljena apartmana dva prodao apelantu. Naime, Općinski sud je ukazao da je i apelant u svom iskazu istakao da je s tužiteljem dogovorio da kupi od njega predmetne apartmane, s tim što je tvrdio da ga je „tužitelj prisilio da kupi drugi apartman za 65.000,00 eura“ (vidi tačku 9. ove odluke). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža, a imajući u vidu i apelacione navode da se osporene odluke nisu mogle zasnivati samo na iskazu interesno povezanih svjedoka u izostanku bilo kakvog drugog dokaza, da Općinski sud svoje zaključke nije izveo samo na iskazima svjedoka, nego i na drugim izvedenim dokazima (između ostalog, i na iskazu samog apelanta). Pored toga, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud vezano za postojanja duga uzeo u obzir izjave svjedoka B. Š. i M. I. koji nisu u rodbinskoj vezi s parničnim stranka smatrajući da nisu neposredno zainteresirani za uspjeh bilo koje stranke. Ustavni sud napominje da su redovni sudovi dužni cijeniti sve izvedene dokaze prema načelu slobodne ocjene dokaza iz člana 8. ZPP-a. Naime, Ustavni sud podsjeća da načelo slobodne ocjene dokaza ne znači da zakon određuje neki rang dokaznih sredstava prema kojem bi jedan dokaz imao veću vrijednost nego drugi dokaz, odnosno da bi dokazivanje ispravama trebalo imati veću vrijednost u odnosu na iskaze svjedoka, već da su redovni sudovi obavezni savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno, a što su u konkretnom slučaju i učinili.

39. Ustavni sud nadalje zapaža da je Općinski sud, nakon što je obrazložio na osnovu kojih dokaza je zaključio da je zaključen usmeni ugovor između apelanta i tužitelja o kupovini predmetnih apartmana, kao i na osnovu čega je utvrdio visinu predmetnog duga, obrazložio i primjenu materijalnog prava u konkretnom slučaju. Naime, Općinski sud je, nakon što je obrazložio da se u konkretnom slučaju radi o sporu s međunarodnim elementom, zašto je isti sud nadležan i koje je mjerodavno pravo (u skladu s relevantnim odredbama Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima) i pozivajući se na odredbe tog mjerodavnog prava ukazao da je u konkretnom slučaju usmeni ugovor o prodaji predmetnih apartmana valjan jer je ugovor izvršen u pretežnom dijelu (vidi tačke 9, 10. i 11. ove odluke), odnosno da je osnovan tužiteljev tužbeni zahtjev. Ovakve zaključke prvostepenog suda u cijelosti je potvrdio i drugostepeni sud u osporenoj drugostepenoj presudi, ocijenivši da je prvostepeni sud donio pravilnu i na zakonu zasnovanu odluku, koju je razmatrao i ocijenio zakonitom Vrhovni sud prilikom odlučivanja o apelantovoj reviziji. Imajući u vidu navedeno, te dovodeći u vezu obrazloženja koja su dali redovni sudovi u osporenim odlukama s odredbama na koje su se pozvali i citirali, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova.

40. Vezano za apelantove navode da Vrhovni sud nije odgovorio na sve njegove revizione navode, Ustavni sud smatra da u skladu sa standardima prava na pravično suđenje Vrhovni sud nije ni bio obavezan da iznese sve detalje i da ponudi odgovore na sve iznesene apelantove prigovore, nego je bio dužan da odgovori na relevantne navode i obrazloži razloge za svoju odluku, što je i učinio. Dakle, redovni sudovi su u obrazloženju osporenih odluka dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene pozitivnopravnih propisa, uzimajući u obzir sve okolnosti relevantne za donošenje predmetne odluke, pa Ustavni sud smatra da u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih zakonskih propisa na apelantovu štetu.

41. U vezi s prigovorima kojima apelant ukazuje na povredu prava na suđenje pred nepristrasnim sudom i povredu pravne sigurnosti, Ustavni sud primjećuje da apelant navedene prigovore obrazlaže u kontekstu ocjene dokaza, što je Ustavni sud već ispitao. S obzirom na navedeno, Ustavni sud nalazi da apelant nije ponudio bilo kakve druge argumente u tom pogledu, odnosno da nema dokaza koji bi ukazivali da su redovni sudovi prilikom odlučivanja o apelantovim građanskim pravima prekršili pravo na suđenje pred nepristrasnim sudom i pravnu sigurnost.

42. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Zabrana diskriminacije

43. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

44. Član 14. Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji osigurava se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

45. Iz navoda apelacije proizlazi da apelant smatra da mu je prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijom ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa.

46. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da apelant, osim navoda o kršenju zabrane diskriminacije zbog donošenja osporenih odluka uz pogrešnu primjenu materijalnog prava, što je suprotno praksi sudova, nije uopće naveo zabranjeni osnov po kojem je navodno diskriminiran. Također, Ustavni sud zapaža da apelant nije dostavio bilo kakve dokaze koji bi potkrijepili njegove tvrdnje da je u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminiran, odnosno da je drugačije tretiran u odnosu na druga lica u istim ili sličnim situacijama.

47. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje neosnovani.

VIII.Zaključak

48. Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u situaciji kada nema ničega što ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu relevantnih propisa, odnosno kada su redovni sudovi u osporenim odlukama detaljno, argumentirano i jasno obrazložili zašto su usvojili tužiteljev tužbeni zahtjev u skladu s relevantnim pozitivnopravnim propisima. Također, Ustavni sud konstatira da apelant nije ponudio bilo kakve argumente, odnosno dokaze koji bi ukazivali da su redovni sudovi prilikom odlučivanja o njegovim građanskim pravima prekršili pravo na suđenje pred nepristrasnim sudom i pravnu sigurnost.

49. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje jer apelant nije ponudio dokaze i argumente iz kojih proizlazi da je različito tretiran u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji po nekom od zabranjenih osnova.

50. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1120/20 (B. J.) | Sudska praksa | Aktio