Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1159/20 (H. T.)

Odluka donesena 03. 11. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1159/20

Apelacija

Odluka o meritumu

03. 11. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1159/20, rješavajući apelaciju Hazima Tutnjića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 3. novembra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Hazima Tutnjića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Mal 165828 19 Gž od 14. februara 2020. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 Mal 165828 18 Kom od 3. decembra 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Hazim Tutnjić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Mahir Hinović, advokat iz Jelaha, podnio je 25. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Mal 165828 19 Gž od 14. februara 2020. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 Mal 165828 18 Kom od 3. decembra 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i JP „Grijanje“ d.o.o. Zenica (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 4. maja 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Pozvani su dostavili odgovor na apelaciju u periodu od 6. do 28. maja 2021. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 43 0 Mal 165828 18 Kom od 3. decembra 2019. godine obavezan je apelant da na ime duga isplati tužitelju iznos od 134,35 KM sa zakonskom zateznom kamatom (bliže navedeno u izreci presude), te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka.

6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je 6. novembra 2012. godine tužitelj kao tražitelj izvršenja podnio sudu prijedlog za izvršenje protiv apelanta kao izvršenika radi naplate duga (prijedlog podnesen na osnovu vjerodostojne isprave). Zatim, istaknuto je da je rješenjem o izvršenju od 24. oktobra 2013. godine sud odredio predloženo izvršenje. Općinski sud je naveo da je povodom apelantovog prigovora protiv rješenja o izvršenju donio rješenje od 26. januara 2015. godine kojim je odgođeno predmetno izvršenje, te je određeno da će se postupak izvršenja nastaviti na prijedlog tražitelja izvršenja (tužitelj) nakon pravosnažnosti odluke parničnog suda, ako uspije s tužbom. Nadalje, tužitelj je uredio tužbu u skladu sa članom 53. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i naveo da se tužbeni zahtjev odnosi na dug za paušal privremeno isključene stambene jedinice (u daljnjem tekstu: predmetni stan) u Zenici, Ulica Ćire Truhelke broj 10D, za period od 15. oktobra 2011. godine do 30. aprila 2012. godine. Općinski sud je naveo da iz apelantovog iskaza proizlazi da je predmetni stan kupio 2007. godine, koji je već tada bio isključen sa sistema centralnog grijanja. Zatim, istaknuto je da iz nalaza i mišljenja vještaka mašinske struke proizlazi da se predmetni stan nalazi na vrhu zgrade (osmi sprat) i da ima svoje toplovodno grijanje. Također, kroz kupatilo predmetnog stana prolazi odzračna cijev i izlazi na tavan iznad predmetnog stana gdje se nalazi odzračni lonac za odzraku toplovodne cijevne mreže u zgradi koju servisira tužitelj, te da se iznad poda (oko 10 cm) nalaze završeci šest cijevnih vertikala na kojima su ugrađene odzrake kako bi se mogla odzračiti instalacija grijanja zgrade.

7. Dakle, nesporno je da je predmetni stan isključen s mreže daljinskog grijanja za utuženi period i da iznos koji tužitelj potražuje nije plaćen, ali je sporno da li se radi o privremenom ili trajnom isključenju s mreže daljinskog grijanja. U vezi s tim, iz Odluke o cijeni i načinu naplate grijanja stambenog i poslovnog prostora u sezoni grijanja 2011/2012. od 29. juna 2011. godine proizlazi da će potrošači sa stambenim prostorom koji su privremeno isključeni s mreže daljinskog grijanja plaćati paušal u iznosu od 0,240 KM/m stambenog prostora mjesečno, odnosno 10% cijene grijanja, uvećan za porez na dodanu vrijednost. Općinski sud je naveo da je odredbama člana 14. Odluke o zagrijavanju stambenog i poslovnog prostora Grada Zenice daljinskim grijanjem (u daljnjem tekstu: Odluka o zagrijavanju) propisano da se privremeno odustajanje od preuzimanja toplotne energije (privremeno isključenje), između ostalog, odobrava na lični zahtjev potrošača, a za vrijeme privremenog prestanka preuzimanja toplotne energije potrošač je obavezan da plaća distributeru paušal u iznosu od 10% cijene grijanja KM/m . Također, navedeno je da je istim članom regulirano da se dijelovi objekta ili stanovi koji ne čine zasebnu cjelinu ne mogu trajno isključivati sa sistema grijanja, izuzev kada se osigura saglasnost distributera. Nadalje, prema odredbama člana 65. stav 2. Uvjeta za isporuku i preuzimanje toplotne energije iz vrelovodne mreže (u obrazloženju presude greškom navedeno „odluke o zagrijavanju“) ukupnu cijenu grijanja stambenog prostora za sezonu grijanja čini jedinična cijena KM/m ili KM/MWh, a sastoji se iz paušala (10%) i cijene grijanja (90%). Zatim, stavom 3. istog člana Odluke o zagrijavanju propisano je da paušal predstavlja angažiranu toplotnu energiju za stambeni prostor sveden na cijenu grijanja KM/m ili KM/MWh. Općinski sud je naveo da je odredbama člana 17. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da su strane u obligacionom odnosu dužne izvršiti svoju obavezu i odgovorne su za njeno ispunjenje. Općinski sud je ukazao da nije sporno da je predmetni stan isključen sa sistema daljinskog grijanja i da se radi o privremenom isključenju, pa se u konkretnom slučaju imaju primijeniti citirane odredbe s obzirom na to da se potraživanje tužitelja odnosi na dug za paušal predmetnog stana koji je privremeno isključen, a koji, shodno članu 14. Odluke o zagrijavanju, nije ni moguće trajno isključiti, osim uz saglasnost distributera. Općinski sud je ukazao da apelant nije ponudio niti jedan dokaz da je osigurao saglasnost za trajno isključenje, dok je s druge strane tužitelj dokazao osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Zatim, istaknuto je da se nisu mogli uzeti u obzir navodi da apelant nije obavezan platiti paušal za grijanje u predmetnom stanu, koje je isključeno po njegovom zahtjevu, iz razloga što predmetni stan, kako je naprijed navedeno, nije trajno isključen s mreže daljinskog grijanja, već privremeno, za koju vrstu isključenja je Odlukom o zagrijavanju propisana obaveza plaćanja. Općinski sud je naveo da nisu od utjecaja apelantovi navodi da s tužiteljem nije potpisao ugovor o isporuci i plaćanju toplotne energije jer je i bez zaključivanja bilo kakvog ugovora s tužiteljem, shodno članu 17. ZOO-a, dužan platiti tužitelju predmetni dug.

8. Presudom Kantonalnog suda broj 43 0 Mal 165828 19 Gž od 14. februara 2020. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda.

9. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da se presuda kojom se završava spor male vrijednosti može pobijati samo zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, kako je propisano odredbama člana 433. stav 1. ZPP-a, što znači da se presuda u sporu male vrijednosti ne može pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je obavezao apelanta na plaćanje utuženog iznosa po osnovu duga (paušal za toplotnu energiju). Kantonalni sud je ukazao da je apelant u žalbi ponavljao identične navode i činjenice koje je isticao i tokom prvostepenog postupka, a odnose se na tvrdnje da je predmetni stan u utuženom periodu bio isključen s mreže daljinskog grijanja, te da zbog toga nije u obavezi platiti dug po osnovu paušala, a na koje navode je valjano odgovorio prvostepeni sud. Kantonalni sud je ukazao da nije sporno da je predmetni stan privremeno isključen sa sistema daljinskog grijanja u utuženom periodu. Zatim, apelant, u smislu odredaba čl. 7. i 123. ZPP-a, nije dokazao da je predmetni stan trajno isključen sa sistema daljinskog grijanja, te da je, shodno tome, u skladu s odredbama čl. 14. Odluke o zagrijavanju i 65. stav 2. Uvjeta za isporuku i preuzimanje toplotne energije iz vrelovodne mreže, apelant u obavezi platiti paušal tužitelju kao distributeru na ime angažirane toplotne energije. Kantonalni sud je ukazao da nisu osnovani apelantovi navodi i pozivanje na Rješenje Konkurencijskog vijeća Bosne i Hercegovine broj UP-05-26-3-030-21/17 od 28. februara 2018. godine iz razloga što se dug po navedenoj tužbi (prijedlog za izvršenje od 6. decembra 2012. godine) odnosi na period od 15. oktobra 2011. godine do 30. aprila 2012. godine.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

10. Apelant je naveo da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na pristup sudu kao element prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

11. Apelant je naveo da redovni sudovi nisu cijenili dokaze onako kako je propisano odredbama člana 8. ZPP-a, te je ukazao da nije pravilno utvrđenje da se radi o privremenom isključenju predmetnog stana. Dalje, istaknuto je da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe materijalnog prava. U vezi s tim, sudovi nisu primijenili član 3. Zakona o komunalnim djelatnostima koji propisuje da je komunalna djelatnost isporuka toplotne energije, niti član 11. istog zakona koji propisuje da korisnici plaćaju za vršenje komunalnih usluga. Apelant je naveo da nije korisnik toplotne energije, pa time ni obveznik plaćanja bilo kakve naknade. Također, navedeno je da su sudovi donijeli presude bez uvida u zaključeni ugovor, iako je prigovorio da s njim nije zaključen bilo kakav ugovor o pružanju usluga isporuke toplotne energije. Također, sudovi su proizvoljno primijenili i Odluku o zagrijavanju i Uvjete za isporuku i preuzimanje toplotne energije, koji ne daju osnov za naplatu paušala. Apelant smatra da je Odlukom o zagrijavanju neosnovano uvedeno da se fiksni trošak (paušal) obračunava i naplaćuje od isključenih korisnika jer nema pravno uporište u zakonskim propisima, a što je utvrđeno Rješenjem Konkurencijskog vijeća BiH broj UP-05-26-3-030-21/17 od 28. februara 2018. godine. Apelant je naveo da je Konkurencijsko vijeće BiH utvrdilo ništavim odredbe člana 14. stav 3. Odluke o zagrijavanju i odredbe člana 65. st. 6. i 7. i člana 68. stav 1. Uvjeta za isporuku i preuzimanje toplotne energije iz vrelovodne mreže. Dakle, navedeno je da su redovni sudovi primijenili materijalne propise koji su stavljeni van snage. Apelant je ukazao da su se redovni sudovi oglušili o Odluku Ustavnog suda broj AP 1820/15 kojom je proglašena neustavnom obaveza plaćanja paušala, tako da sudovi nisu mogli donijeti odluke pozivajući se u obrazloženju na navedene odredbe materijalnog prava, pa su mu na taj način onemogućili pristup sudu.

II.Odgovor na apelaciju

12. Kantonalni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju drugostepene presude. Dalje, istaknuto je da nisu osnovane tvrdnje o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, te da pozivanje na rješenje Konkurencijskog vijeća BiH od 28. februara 2018. godine nema osnova s obzirom na period na koji se odnosi apelantov dug. Kantonalni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

13. Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je predmetni stan privremeno isključen sa sistema daljinskog grijanja, te je u vezi s tim primijenio odredbe Odluke o zagrijavanju koja je bila na snazi u utuženom periodu. Općinski sud je naveo da nisu povrijeđena prava na koja se apelant pozvao, te je predložio da se apelacija odbije.

14. Tužitelj je naveo da su osporene odluke zasnovane na pozitivnim zakonskim propisima, te da nisu osnovani apelacioni navodi da su redovni sudovi primijenili materijalne propise koji su stavljeni van snage. Tužitelj je naveo da nisu osnovani ni navodi da su osporene presude donesene bez uvida u zaključeni ugovor, te je ukazao da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru po pristupu koji je predviđen članom 67. ZOO-a u vezi sa članom 10. Zakona o komunalnim djelatnostima Zeničko-dobojskog kantona. Tužitelj je naveo da obaveza zaključenja pismenog ugovora o isporuci toplotne energije nije regulirana zakonom. Također, apelantovi navodi da je Konkurencijsko vijeće BiH utvrdilo ništavim određene odredbe Odluke o zagrijavanju i Uvjeta za isporuku i preuzimanje toplotne energije iz vrelovodne mreže ne mogu utjecati na odlučenje redovnih sudova i ukazao je na Odluku Ustavnog suda broj AP 790/17 od 27. februara 2019. godine.

V.Relevantni propisi

15. Odluka o zagrijavanju stambenog i poslovnog prostora Grada Zenice daljinskim grijanjem („Službene novine Općine Zenica“ broj 7/02), čije odredbe su primijenjene u konkretnom slučaju, u relevantnom dijelu glasi:

Član 14.

Distributer u toku sezone grijanja mora isporučiti potrebne količine toplotne energije prema dogovorenom režimu rada vrelovodnog sistema, a potrošač je dužan da preuzme ugovorene količine toplotne energije osim u slučaju privremenog ili trajnog odustajanja od obaveza preuzimanja toplotne energije.

PRIVREMENO odustajanje od preuzimanja toplotne energije (privremeno isključenje) odobrava se zbog:

- nepredviđenih događaja u prostorijama potrošača-viša sila (požar, eksplozije poplava, i sl.),

- većih radova na kućnim instalacijama,

- preuređenje ili proširenje kućnih instalacija,

- pismene saglasnosti od Proizvođača energije,

- na lični zahtjev potrošača (ne boravi u stanu duži period, nije u mogućnosti da plati, i sl.), Za vrijeme privremenog prestanka preuzimanja toplotne energije potrošač je obavezan da plaća Distributeru na ime angažovane toplotne energije za grijanje stambenog prostora potrošača paušal u iznosu od 10% cijene grijanja KM/m2, izuzev u slučaju više sile.

TRAJNO odustajanje od preuzimanja toplotne energije (trajno isključenje) odobrava se isključivo za cijeli objekat (energetsku cjelinu).

Dijelovi objekta ili stanovi koji ne čine zasebnu cjelinu ne mogu se trajno isključivati iz sistema grijanja izuzev kada se obezbjedi saglasnost Distributera. Kod ponovnog priključenja potrošača koji su TRAJNO ISKLJUČENI, isti moraju obezbjediti saglasnost Distributera i moraju platiti puni iznos na ime naknade za angažovanu snagu-kapacitet.

Troškove privremenog i trajnog isključenja i priključenja snosi potrošač.

VI.Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 43 0 Mal 165828 19 Gž od 14. februara 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. U vezi s tim, Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati tačan datum kada je apelant primio osporenu presudu s obzirom na to da je presuda Kantonalnog suda donesena 14. februara 2020. godine, a apelacija je podnesena 25. marta 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

20. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na pristup sudu kao element prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

22. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

23. Ustavni sud zapaža da se parnični postupak vodio radi isplate duga, dakle radi se o predmetu građanskopravne prirode, te da stoga apelant u konkretnom slučaju uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

24. Apelant smatra da su u predmetnom postupku proizvoljno ocijenjeni dokazi, da je proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, kao i da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu.

25. U odnosu na apelacione navode kojima je ukazao da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu, Ustavni sud, prije svega, zapaža da te navode, u suštini, apelant dovodi u vezu s primjenom materijalnog prava u predmetnoj pravnoj stvari. Ustavni sud primjećuje da je iz činjenica predmeta evidentno da su redovni sudovi u konkretnom slučaju na dvije sudske instance raspravljali i odlučivali o meritumu predmeta, što, samo po sebi, isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koja korespondira odredbi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 218/02 od 23. jula 2004. godine i AP 1521/16 od 17. jula 2018. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da se apelacioni navodi istaknuti u tom pravcu pokazuju neosnovanim.

26. Dalje, u odnosu na apelacione navode kojima je ukazao na proizvoljnu ocjenu dokaza, proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

27. Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokazanu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

28. Ustavni sud zapaža da je konkretnom slučaju apelant obavezan da tužitelju isplati određeni novčani iznos na ime duga koji se odnosi na paušal za grijanje za period od 15. oktobra 2011. godine do 30. aprila 2012. godine. U vezi s tim, iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je na osnovu provedenih dokaza (između ostalih, apelantov iskaz i vještačenje po vještaku mašinske struke), utvrđeno da je predmetni stan isključen s mreže daljinskog grijanja. Shodno tome, istaknuto je da se prvostepeni sud pozvao na relevantne odredbe Odluke o zagrijavanju, kojom je regulirano privremeno, odnosno trajno odustajanje (isključenje) s mreže daljinskog grijanja, a koje odredbe su važile u periodu na koji se odnosi konkretno potraživanje tužitelja. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 14. Odluke o zagrijavanju, između ostalog, propisano iz kojih razloga se može odobriti privremeno odustajanje od preuzimanja toplotne energije, te da je u tom periodu potrošač obavezan plaćati 10% cijene grijanja. Također, istom odredbom predviđena je mogućnost trajnog odustajanja (isključenja) od preuzimanja toplotne energije uz saglasnost distributera. Zatim, navedeno je da su redovni sudovi ukazali da se u konkretnom slučaju radi o privremenom odustajanju od preuzimanja toplotne energije jer apelant u toku postupka nije dokazao, u skladu sa odredbama čl. 7. i 123. ZPP-a, da je pribavio saglasnost za trajno isključenje predmetnog stana s mreže daljinskog grijanja. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično pitanje koje se odnosi na isplatu paušala u slučaju kada se radi o privremenoj obustavi (isključenju) sa sistema daljinskog grijanja i primjeni odredaba Odluke o zagrijavanju, u kojem Ustavni sud nije našao proizvoljnost u odnosu na utvrđeno činjenično stanje i primjenu pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 790/17 od 27. februara 2019. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da je apelant, shodno članu 14. Odluke o zagrijavanju, imao mogućnost da zatraži saglasnost distributera kojom bi se stan trajno isključio iz sistema grijanja, čime bi obaveza za plaćanje paušala prestala, što apelant nije uradio niti je tokom postupka tvrdio suprotno.

29. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali jasne razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i primjene relevantnih materijalnih odredaba, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost.

30. Također, Ustavni sud zapaža da je apelant ukazao da redovni sudovi nisu imali u vidu Odluku Ustavnog suda broj AP 1820/15 kojom je „proglašena neustavnom obaveza plaćanja paušala“. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 1820/15 od 20. decembra 2017. godine usvojena apelacija apelantice E. H., utvrđena povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te ukinuta Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 209001 13 Rev od 30. decembra 2014. godine i predmet vraćen tom sudu da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Istaknuto je i da su u navedenom predmetu redovni sudovi odlučivali o apelanticinom tužbenom zahtjevu kojim je tražen raskid ugovora o pružanju usluge centralnog grijanja koje je tuženi (KJKP „Toplane Sarajevo“ d.o.o. Sarajevo) pružao u stanu na kojem je apelantica vlasnica, kao i da je tuženi dužan isključiti apelanticu sa zajedničkog sistema grijanja i dozvoliti joj da se priključi na individualni sistem etažnog zagrijavanja svog stana. Naime, Ustavni sud podsjeća da je u navedenom predmetu utvrđeno kršenje apelanticinog prava na imovinu iz razloga što su redovni sudovi odbili tužbeni zahtjev za raskid ugovora o isporuci toplotne energije s tuženim, pri čemu su proizvoljno primijenili relevantne propise, zbog čega Ustavni sud nije mogao zaključiti da je miješanje u apelanticino pravo na imovinu bilo „zakonito“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Shodno tome, Ustavni sud ističe da je u navedenoj odluci, u skladu s apelacionom nadležnošću, odlučivao u odnosu na navode o povredi prava na imovinu i dom iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije u predmetu koji je okončan presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (raskid ugovora i isključenje sa sistema zajedničkog grijanja), tako da Ustavni sud zaključuje da su konkretni apelantovi navodi neosnovani.

31. Zatim, Ustavni sud zapaža da je u žalbi protiv prvostepene presude i apelaciji apelant ukazao i na rješenje Konkurencijskog vijeća BiH od 28. februara 2018. godine kojim su utvrđene ništavim odredbe člana 14. stav 3. Odluke o zagrijavanju i odredbe člana 65. st. 6. i 7. i člana 68. stav 1. Uvjeta za isporuku i preuzimanje toplotne energije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja drugostepene presude proizlazi da je Kantonalni sud zaključio da nisu osnovani takvi navodi. Naime, istaknuto je da je Kantonalni sud imao u vidu period na koji se odnosi konkretno potraživanje tužitelja (od oktobra 2011. godine do aprila 2012. godine), odnosno datum podnošenja prijedloga za izvršenje, te da je rješenje Konkurencijskog vijeća BiH doneseno u toku 2018. godine. Ustavni sud podsjeća da je u predmetu AP 790/17 ukazao da „pozivanje apelanta na odluku Konkurencijskog vijeća iz 2018. godine ne može biti relevantno u okolnostima konkretnog slučaja niti može dovesti do drugačijeg odlučenja u konkretnom slučaju s obzirom na činjenicu da su redovni sudovi postupali u skladu s važećim propisima koji su apelantu omogućavali da stan trajno isključi iz sistema daljinskog grijanja, a apelant, osim što osporava obavezu koja mu je u predmetnom postupku nametnuta, nije ponudio argumentaciju da je preduzimao radnje u tom pravcu“. Shodno tome, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u postupku koji je osporen predmetnom apelacijom primijenili odredbe materijalnog prava (Odluka o zagrijavanju) koje su važile u utuženom periodu, pa su apelantovi navodi u tom pravcu neosnovani.

32. Imajući u vidu navedeno, kao i praksu Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali zadovoljavajuće i jasne razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene materijalnih propisa, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost, zbog čega su neosnovani apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje.

Pravo na imovinu

33. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje (proizvoljna ocjena dokaza, proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, proizvoljna primjena materijalnog prava, te pravo na pristup sudu), koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su redovni sudovi dali jasne razloge zbog čega su, slijedom utvrđenog činjeničnog stanja (predmetni stan privremeno isključen sa sistema daljinskog grijanja) i primjenom relevantnih odredaba materijalnog prava (član 14. Odluke o zagrijavanju, koja je važila u utuženom periodu), obavezali apelanta na isplatu predmetnog duga, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost, kao i kada apelant nije doveo u pitanje svoje pravo na pristup sudu.

35. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1159/20 (H. T.) | Sudska praksa | Aktio