Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-968/20 (A. I.)

Odluka donesena 03. 11. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Nasljedstvo
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Upravni spor
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Stanarsko pravo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-968/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

03. 11. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 3. novembra 2021. godine, u predmetu broj AP-968/20, rješavajući apelaciju Albije Isić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Albije Isić podnesena protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 U11405719 Už od 19. juna 2019. godine i presude Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 U 114057 18 U od 25. januara 2019. godine, u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1.

Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Albije Isić podnesena protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 U11405719 Už od 19. juna 2019. godine i presude Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 U 114057 18 U od 25. januara 2019. godine, u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom

6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Albija Isić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Mirko Simić, advokat iz Brčkog, podnijela je 14. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 U11405719 Už od 19. juna 2019. godine i presude Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 U 114057 18 U od 25. januara 2019. godine.

2. Odjeljenje za raseljena lica, izbjeglice i stambena pitanja Vlade Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Odjeljenje) je donijelo rješenje broj UP-l-22-001070/17 od 8. septembra 2017. godine, koje je u postupku povodom apelanticine žalbe poništeno rješenjem Apelacione komisije - Kancelarije gradonačelnika Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelaciona komisija) broj UP-II-22-000094/17 od 28. novembra 2017. godine i predmet je vraćen Odjeljenju na ponovni postupak. Obrazloženo je da je Odjeljenje povrijedilo odredbu člana

8. Zakona o upravnom postupku Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: ZUP) po kojoj je bilo dužno apelantici pružiti mogućnost da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima važnim za donošenja rješenja.

3. Rješavajući u ponovnom postupku, Odjeljenje je donijelo rješenje broj UP-I-22-001070/17 od 11. januara 2018. godine kojim je apelantici naloženo da oslobodi od lica i stvari stan u Brčkom, preciznije označen u izreci rješenja ukupne površine 44 m² u ulici Meše Selimovića broj 22, III sprat broj 3, šifra stana 504, Brčko distrikt BiH (u daljnjem tekstu: predmetni stan), te je konstatovano da je apelantica bespravni korisnik i istoj je određen rok za iseljenje od 15 dana računajući od dana prijema rješenja pod prijetnjom prinudnog iseljenja. Takođe, tim rješenjem je određeno da se predmetni stan stavlja pod upravu Odjeljenja.

4. U obrazloženju rješenja je konstatovano da je u obnovljenom postupku, a po uputama iz ukidnog rješenja, Odjeljenje 29. februara 2017. godine pružilo mogućnost Mirku Simiću, advokatu iz Brčkog, punomoćniku apelantice, da se izjasni na sve okolnosti vezane za predmetni stan i provedene dokaze, koji je to i učinio (na način prezentovan na strani 1. rješenja). Nakon provedenog postupka, Odjeljenje je utvrdilo da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu bio Hamza Hamzić (u daljnjem tekstu: H.H.) na osnovu ugovora o korišćenju stana koji je 25. oktobra 1983. godine zaključio sa Samoupravnom zajednicom stanovanja Brčko. Dalje, utvrdilo je da je H.H. umro 22. februara 2000. godine u Tuzli. Takođe, utvrdilo je da H.H. i apelantica kao njegova kćerka nisu podnijeli zahtjev za otkup predmetnog stana odnosno da nisu otkupili taj stan, što proizilazi iz dopisa Kancelarije za upravljanje javnom imovinom precizirani broj od 27. jula 2017. godine. Pored toga, utvrdilo je da se apelantica 15. decembra 1969. godine odjavila za Tuzlu i da sa svojom porodicom stanuje u Tuzli, u stanu koji je u njenom vlasništvu, a što proizilazi iz preciziranog dokumenta.

5. Vezano za navode apelanticinog punomoćnika, a kojima je osporavao nadležnost upravnog organa za rješavanje konkretne upravne stvari, Odjeljenje se pozvalo na član 3. Zakona o vraćanju napuštene imovine Brčko distrikta BiH (daljnjem tekstu: Zakon o vraćanju napuštene imovine) kojim je propisano da Odjeljenje ima ovlasti i dužnosti da obavlja sve poslove u vezi s izbjeglim i raseljenim licima, te za pitanja stanovanja u Distriktu, osim ako to zakonom nije drugačije propisano. Što se tiče prava vlasništva nad predmetnim stanom, Odjeljenje je ukazalo da je isti vlasništvo Brčko distrikta BiH shodno članu 8. st. (5) i (6) Statuta Brčko distrikta BiH. Vezano za navode da je apelantica stekla pravo vlasništva na predmetnom stanu na osnovu rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud), Odjeljenje je ukazalo da su ti navodi neosnovani jer se ne radi o stanu koji je bio u vlasništvu njenog umrlog oca, već o stanu na kojem je isti imao stanarsko pravo. Pri tome, Odjeljenje je ukazalo da je apelantica jedino mogla biti utvrđena za nosioca stanarskog prava pred nadležnim sudom u vanparničnom postupku. U vezi sa tim, Odjeljenje je citiralo član 25. stav (1) i (3) Zakona o otkupu stanova na kojima postoji stanarsko u Brčko distriktu BiH („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH", broj: 10/02, 17/04 i 41/06; u daljnjem tekstu: Zakon o otkupu stanova) i na osnovu naprijed utvrđenog činjeničnog stanja, ocijenilo je da su ispunjeni uslovi iz člana 22. stav (3) Zakona o stambenim odnosima („Službeni glasnik SRBiH", broj: 14/84,12/87 i 36/89; u daljnjem tekstu: Zakon o stambenim odnosima) za iseljenje apelantice. Navedenim članom je propisano da ako davalac stana na korišćenje smatra da nijedno od lica koja su ostala u stanu poslije smrti nosioca stanarskog prava, ili kad je on iz, drugih razloga trajno prestao da koristi stan, nema pravo da po odredbi člana 21. stav (2 ) ovog zakona nastavi s korišćenjem stana, može po isteku roka od tri mjeseca tražiti od stambenog organa iseljenje svih lica koja su ostala u stanu.

6. Apelantica je podnijela žalbu protiv rješenja Odjeljenja, koja je odbijena kao neosnovana rješenjem Apelacione komisije broj UP-II-22-000007/18 od 9. februara 2018. godine, s obrazloženjem da je prvostepeni organ pravilno ocijenio da su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi iz člana 22. stav (3) Zakona o stambenim odnosima, a da žalbeni navodi nisu doveli u pitanje pravilnost i zakonitost osporenog rješenja.

7. Nakon toga, apelantica je podnijela tužbu protiv rješenja Apelacione komisije, koja je odbijena kao neosnovana presudom Osnovnog suda broj 96 0 U 114057 18 U od 25. januara 2019. godine.

8. Osnovni sud je u obrazloženju presude ukazao da je u potpunosti prihvatio obrazloženje drugostepenog rješenja, nalazeći da su osporena rješenja organa uprave donesena na osnovu potpuno i pravilnog utvrđenog činjeničnog stanja i pravilne primjene materijalnog prava. Takođe, po ocjeni Osnovnog suda, prilikom donošenja prvostepenog rješenja je, suprotno apelanticinim navodima, u cjelosti postupljeno po uputama datim u ukidnom rješenju Apelacione komisije. Ovo s obzirom da je prvostepeni organ u ponovnom postupku omogućio apelantici da učestvuje u postupku, na način da se punomoćnik apelantice, koji je pred prvostepenim organom uprave istupao u ime i za račun apelantice, izjasnio na sve okolnosti vezane za predmetni stan i provedene dokaze, o čemu je sačinjen zapisnik precizirani broj od 29. decembra 2017.godin, pri čemu isti nije predlagao saslušanje apelantice vezano za predmetni stan i provedene dokaze.

9. Apelantica je podnijela žalbu protiv presude Osnovnog suda, koja je odbijena presudom Apelacionog suda broj 96 0 U11405719 Už od 19. juna 2019. godine.

10. Apelacioni sud je u obrazloženju presude konstatovao da apelantica žalbenim navodima nije dovela u pitanje pravilnost i zakonitost osporene presude odnosno zakonitost upravnih akata. Naime, konstatovao je da je neosnovan apelanticin žalbeni navod da je nejasno čijom inicijativom je pokrenut predmetni upravni postupak. Ukazao je da je taj postupak pokrenut zahtjevom kojeg je apelantica 2. februara 2017. godine podnijela Skupštini Brčko distrikta BiH i kojim je tražila da izvrši otkup predmetnog stana koji je naslijedila iza umrlog oca H.H. i u čiji posjed je (kako je to i sama apelantica navela u zahtjevu) ušla 2. juna 2000. godine. Dalje, ukazano je da je u posjed navedenog stana apelantica ušla nakon što je taj stan Milutin Jovanović dobrovoljno predao u posjed nosiocu stanarskog prava H.H, a kojem je to pravo potvrđeno rješenjem Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske-Odsjek Brčko precizirani broj od 5. maja 2000. godine, o čemu je sastavljen zapisnik koji je apelantica svojeručno potpisala. Apelacioni sud je ocijenio da je neosnovan apelanticin žalbeni navod da rješavanje pitanja sudbine predmetnog stana nije predmet upravnog već eventualno parničnog postupka, odnosno da prvostepeni organ nije stvarno nadležan za rješavanje u konkretnom slučaju. Apelacioni sud je ukazao da je to stoga je apelantica, nakon što je podnijela gore navedeni zahtjev Skupštini Brčko distrikta BiH, 24. maja 2017. godine pristupila u prostorije Odjeljenja, o čemu je sačinjena službena zabilješka od strane službenih lica Odjeljenja. Obrazloženo je da Odjeljenje, u skladu sa odredbom člana 3. Zakona o vraćanju napuštene imovine, ima ovlasti i dužnosti da obavlja sve poslove u vezi sa izbjeglim i raseljenim licima, te je nadležno za pitanja stanovanja u Distriktu, osim ako zakonom nije drugačije propisano. Pri tome, Apelacioni sud je ukazao da na pravilnost i zakonitost prvostepene presude i osporenih upravnih akata ne može utjecati ni činjenica da je apelantica eventualno pravo na predmetnom stanu stekla prema rješenju o nasljeđivanju Općinskog suda u Tuzli od 25. oktobra 2006. godine, obzirom da je apelantica navedenim rješenjem stekla samo pravo koje je njen pokojni otac imao prema ugovoru o korištenju stana od 25.oktobra 1983. godine.

11. Naime, Apelacioni sud je ukazao da nije sporno da je apelantica kćerka pokojnog H.H, nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, i da joj je kao takvoj, moglo pripasti pravo da trajno i nesmetano koristi navedeni stan, odnosno da nakon ispunjenja određenih uslova koji su propisani Zakonom o otkupu stanova stekne pravo vlasništva na istom. Međutim, Apelacioni sud je ukazao da je pravno relevantna činjenica za rješavanje konkretne upravne stvari to što je apelantica tek 2. februara 2017. godine podnijela zahtjev za otkup stana, što je dovelo do toga da apelantica izgubi to pravo. Ovo stoga što je Zakon o otkupu stanova odredbama člana 25. st. 1, 2. i 3. normativno uredio pravni režim rješenja konkretne upravne stvari tako što je odredio rok do kojeg važe ugovori, odnosno rješenja o korištenju stanova, odnosno odredio je prestanak stanarskog prava istekom tog istog roka. Konstatujući da apelantica nije u okviru zakonskog roka (do 1. septembra 2007. godine) podnijela zahtjev za otkup stana (obzirom da je od 1. septembra 2007. godine stanarsko pravo prestalo da važi i svi nosioci tog prava su morali do tog datuma podnijeti zahtjev za otkup stana, osim ako je pokrenut sudski ili upravni spor za utvrđivanje nositelja stanarskog prava, kada su taj zahtjev mogli podnijeti u roku od tri mjeseca po okončanju tih sporova), Apelacioni sud je ocijenio da je onda, shodno odredbi člana 25. Zakona o otkupu stanova, apelantica izgubila pravo (protekao joj je Zakonom propisani rok) podnijeti zahtjev za otkup predmetnog stana, odnosno da je takav zahtjev, u situaciji kada je zakon regulisao da od 1. septembra 2007. godine više ne postoji stanarsko pravo, bespredmetan.

12. Apelantica tvrdi da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaptitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa tim, apelantica tvrdi da su u konkrentnom slučaju osporene odluke rezultat pogrešne ocjene dokaza, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i povrede pravila postupka, kao i da u tim odlukama nisu dati dovoljni razlozi vezano za njene navode istaknute u tom smislu, a koje ponavlja i u apelaciji. Naime, apelantica, između ostalog, tvrdi da joj u konkretnom slučaju nije postupljeno po uputi iz ukidnog rješenja i nije joj omogućeno da aktivno učestvuje u postupku koji je prethodio donošenju prvostepenog rješenja, s obzirom da nije lično učestvovala u tom postupku, a njen punomoćnik nije stranka u postupku. Dalje, apelantica tvrdi da Odjeljenje nije nadležno da pokrene i vodi predmetni postupak, da je nejasno ko je inicirao taj postupak, a da ona nije pasivno legitimisana u konkretnom slučaju jer nije navedena ni u jednom od dokumenata koji se tiču predmetnog stana, niti koristi taj stan. Zatim, tvrdi da taj stan u izreci rješenja nije precizno određen i da nije dokazano da je Brčko distrikt BiH njegov vlasnik. Smatra da ne postoji mogućnost primjene ni jednog propisa na koji se pozvao prvostepeni organ i da rješavanje „pitanja i sudbine ovog stana nije predmet upravnog postupka, već eventualno parničnog postupka kod Osnovnog suda“, gdje se moralo utvrditi ko je vlasnik predmetnog stana. Tvrdi da je eventualno pravo na predmetnom stanu stekla na osnovu rješenja o nasljeđivanju od 25. oktobra 2006. godine i da se radi o njenom stvarnom pravu jer je stan naslijedila od svog oca koji je taj stan dobio od firme.

13. Zakon o otkupu stanova na kojima postoji stanarsko pravo u Brčko distriktu Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Brčko distrikta BiH", br. 10/02, 17/04, 41/06, 19/07, 2/08 18/18 – Prečišćeni tekst) u relevantnom dijelu glasi:

VIII. PRIJELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE

Član 25.

(1) Ugovori, odnosno rješenja o korištenju stanova koji su zaključeni u skladu s odredbama važećih zakona o stambenim odnosima, prestaju da važe najkasnije u roku od pet godina od dana stupanja na snagu ovog zakona, odnosno s 1. 9. 2007.

godine, ili nakon isteka roka od tri mjeseca po okončanju upravnog postupka za utvrđivanje nosioca stanarskog prava, odnosno po okončanju sudskog postupka.

(2) Ukoliko je zahtjev za otkup stana podnesen u skladu sa Zakonom, ugovori, odnosno rješenja o korištenju stanova koji su zaključeni u skladu s odredbama važećih zakona o stambenim odnosima, važe i po isteku roka od pet godina od dana stupanja na snagu ovog zakona, odnosno i poslije 1. septembra 2007. godine, ali samo do donošenja odluke po zahtjevu za otkup stana, odnosno do donošenja pravosnažnog rješenja u vanparničnom postupku.

(3) Istekom rokova iz stavova 1 i 2 ovog člana Distrikt slobodno raspolaže stanovima za koje nisu zaključeni ugovori o otkupu stana.

[...]

14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

15. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3)Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a.) U odnosu na navode o povredi prava na imovinu

16. U odnosu na navode apelantice da joj je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana1. Protokola broj 1 uz . Evropsku konvenciju, Ustavni sud konstatuje da pojam "imovina" podrazumijeva širok spektar vlasničkih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi odluku Ustavnog suda, broj U-14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 33/01). Prema stavu Ustavnog suda stanarsko pravo predstavlja sui generis vlasničke interese koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi odluku Ustavnog suda, broj U-8/99 od 5. novembra 1999. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 24/99). S tim u vezi, Ustavni sud takođe ističe da član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1. uz Evropsku kovenciju, štiti samo postojeću imovinu, a ne i pravo na sticanje imovine (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Marckx, presuda od 13. juna 1979. godine serija A-31). Pravo na imovinu na koje se poziva apelantica bi se moglo primijeniti na njen slučaj, ako bi se predmetni stan mogao smatrati imovinom u skladu sa tumačenjima Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava. Međutim, u konkretnom slučaju iz činjenica konkretnog predmeta ne proizilazi da apelantica ima konstituisano stanarsko pravo na predmetnom stanu, a eventualna prava koja je imala u vezi sa predmetnim stanom kao kćerka prethodnog nosica stanarskog prava su prestala, odnosno apelantica ih je, kako proizilazi iz presude Apelacionog suda, izgubila protekom roka propisanog članom 25. Zakona o otkupu stanova. Stoga predmetni stan ne predstavlja njenu postojeću imovinu, niti je apelantica na osnovu relevantnih propisa mogla imati «legitimno očekivanje» da će je steći u predmetnom postupku, pa je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

b. ) U odnosu na navode o povredi ostalih prava

17. U vezi sa apelacionim navodima, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

18. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj ocjeni dokaza, pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je je prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

19. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud zapaža da je su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom, kao i organi uprave u nižestepenim odlukama, dali jasne, detaljne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je ocjena dokaza, utvrđivanje činjeničnog stanja i primjena materijalnog prava u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je došlo do povrede procesnih odredbi na štetu apelantice. Naime, razmatrajući apelanticine navode o povredi procesnih odredbi, a kakve apelantica ponavlja i u apelaciji, Ustavni sud zapaža da je u osporenoj odluci Osnovnog suda jasno obrazloženo da je u konkretnom slučaju postupljeno po uputama datim u ukidnom rješenju drugostepenog organa uprave i da je apelanticinom punomoćniku omogućeno da učestvuje u ponovnom postupku pred prvostepenim organom uprave, a takvo obrazloženje, nasuprot apelaticinom mišljenju, ne odaje utisak proizvoljnosti. Dalje, Ustavni sud primjećuje da su u osporenim odlukama razmotreni i ostali apelanticini prigovori, koje ponavlja u apelaciji i da su dati jasna i argumentovana obrazloženja zašto ti prigovori ne mogu uticati na drugačiju odluku u konkretnom slučaju.

Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Apelacioni sud jasno obrazložio da je u konkretnom slučaju nesporno da je apelantica kćerka pokojnog H.H, nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, i da joj je kao takvoj, moglo pripasti pravo da trajno i nesmetano koristi navedeni stan, odnosno da nakon ispunjenja određenih uslova koji su propisani Zakonom o otkupu stanova stekne pravo vlasništva na istom, ali da je apelantica tek 2. februara 2017. godine podnijela zahtjev za otkup stana, po proteku roka iz člana 25. Zakona o otkupu stanova. Dovodeći ovo obrazloženje u vezu sa navedenim odredbama Zakona o otkupu stanova citiranih u prethodnim tačkama ove odluke, te imajući u vidu apelantica niti u postupku u kojem su donesene osporene odluke niti u postupku po apelaciji nije tvrdila da je ikada pokrenut i vođen postupak radi prenosa stanarskog prava njenog umrlog oca na predmetnom stanu, Ustavni sud na nalazi proizvoljnost u zaključku Apelacionog suda da je u konkretnom slučaju istekao rok iz člana 25. Zakona o prodaji stanova, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih materijalnih propisa u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede došlo do kršenja prava na pravično suđenje. Slijedom toga, imajući u vidu sve navedeno i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

20. Apelantica smatraju da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na efektivni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da apelantica nije eksplicitno navela u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantica imala mogućnost i da je koristila pred redovnim sudovima zakonom propisane pravne lijekove u upravnom postupku i upravnom sporu. Dalje, Ustavni sud zapaža da su drugostepeni organ uprave i redovni sudovi u postupku povodom pravnih lijekova razmotrili navode apelantice koje su ocijenili kao bitne, te potvrdili osporene nižestepene odluke, pri čemu su dali dovoljno jasne i precizne razloge za svoje odluke, a u čijem obrazloženju Ustavni sud nije našao elemente proizvoljnosti. Činjenica da korišteni pravni lijekovi nisu rezultirali uspjehom ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice o povredi prava na efektivni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, takođe, (prima facie) neosnovani.

21. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-968/20 (A. I.) | Sudska praksa | Aktio