Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2199/21 (A.B.)

Odluka donesena 03. 11. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2199/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

03. 11. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 3. studenog 2021. godine, u predmetu broj AP-2199/21, rješavajući apelaciju koju je podnio A. B., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio A. B.

protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 K 018251 19 Kž 6 od 9. ožujka 2021. godine i Presude Kantonalnoga suda u Tuzli broj 03 0 K 018251 18 K od 15. srpnja 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. A. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Opatije, kojeg zastupa Belma Balijagić Džuho odvjetnica iz Tuzle, podnio je 21. lipnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 K 018251 19 Kž 6 od 9. ožujka 2021. godine i Presude Kantonalnoga suda u Tuzli broj 03 0 K 018251 18 K od 15. srpnja 2019. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnoga suda, apelant je oglašen krivim zbog kaznenog djela Teška tjelesna ozljeda iz članka 172. stavak 1. u svezi s člankom 28. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (KZ FBiH) i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci, u koju je uračunato vrijeme koje je apelant proveo u pritvoru. Na temelju članka 202. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (ZKP FBiH) apelant je dužan nadoknaditi troškove kaznenog postupka i paušala u određenom novčanom iznosu, dok je oštećeni M.M. (u daljnjem tekstu: oštećeni) upućen da imovinskopravni zahtjev ostvaruje u parničnom postupku. Naime, apelant je oglašen krivim što je nakon verbalnog sukoba sa oštećenim, sjeo u svoje putničko vozilo, naglo startao na gas, te u stanju bitno smanjene uračunljivosti vozilom krenuo prema oštećenom, svjestan da ga na taj način može teško tjelesno ozlijediti, na što je i pristao, istog udario lijevim prednje-bočnim dijelom vozila, uslijed kojeg udarca je oštećeni zadobio lakše tjelesne ozljede.

3. U obrazloženju odluke prvostupanjski sud je naveo da kada se iskazi oštećenog, svjedoka A.J., E.L. A.A. i M.S., koji su potvrdili da je apelant upravljajući vozilom udario oštećenog, dovedu u svezu s pronađenim tragovima krvi na trotoaru, tragovima krvi na tenisici i majici oštećenog, brisotinama na vozilu navedenim u zapisniku o uviđaju, te tragovima krvi na kromiranoj maski prednjeg lijevog dijela vozila i prednjem lijevom faru vozila kojim je upravljao apelant, kao i iskazima vještaka sudsko medicinske struke Z.C. i V.T. o utvrđenim lakim tjelesnim ozljedama kod oštećenog i mogućem načinu i mehanizmu ozlijeđivanja oštećenog, proizlazi da su se u radnjama apelanta stekla zakonska obilježja kaznenog djela za koje je oglašen krivim. Nadalje, prvostupanjski sud je istakao da zbog činjenice da su oštećenom nanesene samo lake tjelesne ozljede i da prema iskazu vještaka Z.C. jačina zamaha tupog tvrdog mehaničkog sredstva kojim je oštećeni ozlijeđen sigurno nije bila znatna, smatra da nije van svake razumne sumnje dokazano da je apelant pristao na to da usmrti oštećenog. Međutim, s druge strane, zbog činjenice da je apelant ozlijedio oštećenog motornim vozilom u pokretu, i to džipom kao robusnijim vozilom od običnih putničkih motornih vozila, apelant zbog uporabe ovakvog sredstva počinjenja djela nije mogao sa sigurnošću znati da će oštećeni zadobiti samo lake tjelesne ozljede, a ne i teške, po mišljenju prvostupanjskog suda, apelant je pristao da oštećenog teško tjelesno ozlijedi. Dakle, prvostupanjski sud je istakao da je apelant bio svjestan da udarcem vozila u tijelo oštećenog istog može teško tjelesno ozlijediti, na što je i pristao, pa je ocjenjujući pravno utvrđeno činjenično stanje zaključio da su u njemu sadržana sva bitna, objektivna i subjektivna, obilježja kaznenog djela Teška tjelesna ozljeda iz članka 172. stavak 1. u svezi s člankom 28. KZ FBiH, jer je apelant sa eventualnim umišljajem pokušao drugoga teško tjelesno ozlijediti.

4. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je naveo da se vještak neuropsihijatar K.B. izjašnjavao na okolnost je li apelant tempore criminis mogao shvatiti značaj svog djela i upravljati svojim postupcima, odnosno je li ta mogućnost bila smanjena uslijed trajne ili privremene duševne bolesti, privremene duševne poremećenosti ili zaostalog duševnog razvoja. Kako se, dakle, radi se o ocjeni vještaka koja se odnosi na pitanje ubrojivosti apelanta, Vrhovni sud je istakao da ovakvo izjašnjenje vještaka nije od značaja za ocjenu koju daje prvostupanjski sud za subjektivnu stranu predmetnog kaznenog djela (konkretno da je apelant kazneno djelo za koje je oglašen krivim učinio sa eventualnim umišljajem). U svezi s tim, Vrhovni je sud istakao da kada je u pitanju eventualni umišljaj, prvostupanjski je sud u pobijanoj presudi dao razloge zbog čega nalazi da je apelant u vrijeme poduzimanja radnji bio svjestan da poduzimanjem istih može nastupiti zabranjena posljedica (ovdje je to teška tjelesna ozljeda oštećenog), te da je i pored tog saznanja pristao na njeno nastupanje. S obzirom na to, Vrhovni sud je istakao da su neutemeljeni prigovori apelanta da pobijana presuda ne sadrži razloge o umišljaju i da je time učinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 312. stavak 1. točka k) ZKP FBiH.

Apelacioni navodi

5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, između ostalog, ističe da presude ne sadrže razloge o umišljaju, pogotovo u situaciji kad je apelant tempore criminis proglašen neubrojivim od strane vještaka neuropsihijatra.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe KZ FBiH i ZKP FBiH, u obrazloženju osporenih odluka detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima, u obrazloženju osporene odluke dao jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo šta što bi ukazala na proizvoljno postupanje redovitih sudova u predmetnom postupku. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. .

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2199/21 (A.B.) | Sudska praksa | Aktio