Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-535/21 (D. Ž. i L. T.)
Odluka donesena 03. 11. 2021.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-535/21
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
03. 11. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić i potpredsjednici Mirsad Ćeman i Miodrag Simović, na sjednici održanoj 3. novembra 2021. godine, u predmetu broj AP-535/21, rješavajući zahtjev Darka Živkovića i Ljubice Tončić za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka e. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Darka Živkovića i Ljubice Tončić za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Darko Živković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Beograda, Republika Srbija i Ljubica Tončić (u daljnjem tekstu: apelantica-zajedno: apelanti) iz Splita, Republika Hrvatska, koje zastupa Zajednički odvjetnički ured Dušanka Šoljić-Ćorić i Dragan Pudar iz Mostara, podnijeli su 18. februara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda FBiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 V 193021 20 Rev od 19. novembra 2020. godine, rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 V 193021 19 Gž od 29. novembra 2019. godine i rješenja Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 V 193021 17 V od 17. januara 2019. godine. Apelanti su 18. oktobra 2021. godine podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „zabranio Gradu Mostaru preusmjeravanje sredstava koja su u proračunu za 2021. godinu planirana za isplatu pripadajućeg dijela naknade za ekspropriranu nekretninu prema rješenju Općinskog suda o dozvoli izvršenja broj 50 0 V 193021 19 I od 20. decembra 2019. godine u dijelu iznosa koji je trebao biti isplaćen kao ½ glavnice apelantici“.
2. Rješenjem Grada Mostara – Gradsko vijeće broj 01-02-113/08 od 17. aprila 2008. godine odbijen je kao neosnovan zahtjev apelanata za reviziju pravne valjanosti izvršenih dodjela građevinskog zemljišta koji su koristili apelantova pravna prednica i apelantica, a koje je rješenjem Općinskog vijeća Općine Mostar broj 01-128/95 od 10. jula 1995. godine dodijeljeno Biskupskom ordinarijatu Mostar i Rješenjem Općinskog vijeća Općine Mostar broj 01-196798 od 9. aprila 1998. godine dodijeljeno Općini Mostar Jugozapad.
3. Kantonalni sud je presudom broj 07 0 U 001642 08 U od 12. januara 2010. godine tužbu apelanata djelomično uvažio, poništio osporeni upravni akt o dojeli navedenog zemljišta i riješio upravnu stvar tako što je zahtjev apelanata za reviziju pravne valjanosti izvršenih dodjela predmetnog građevinskog zemljišta djelomično uvažio, i poništio dijelove rješenja Općinskog vijeća Općine Mostar od 10. jula 1995. godine i 9. aprila 1998. godine, u odnosu na dodjelu zemljišta Biskupskom ordinarijatu Mostar i Općini Mostar Jugozapad (katastarske čestice predmetnog građevinskog zemljišta precizno navedene u stavu II dispozitiva presude). Stavom III dispozitiva presude pobliže je navedeno koje se građevinsko zemljište vraća i koja površina, odnosno da će apelantima Grad Mostar osigurati odgovarajuću naknadu za navedeno zemljište. Stavom IV dispozitiva odbijen je zahtjev za reviziju ostalih preciziranih dodijeljenih zemljišnih parcela i njihov povrat. Odlučujući o zahtjevu za vanredno preispitivanje navedene presude Kantonalnog suda, Vrhovni sud je presudom broj 07 0 U 001642 10 Uvp od 7. jula 2010. godine navedeni zahtjev odbio.
4. Zbog neizvršenja navedene presude Kantonalnog suda od 12. januara 2010. godine, apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu koji je donio odluku broj AP-3301/14 od 18. jula 2017. godine (dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kojom je usvojio apelaciju, utvrdio kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i naložio Gradu Mostaru – Odjel za finansije i nekretnine da bez daljnjeg odlaganja okonča postupak izvršenja navedene presude Kantonalnog suda 12. januara 2010. godine.
5. Kako je utvrđeno da nije moguć povrat predmetnog zemljišta apelantima, određeno je da će se apelantima isplatiti odgovarajuća novčana naknada, a povodom određivanja njene visine pokrenut je vanparnični postupak.
6. Rješenjem Općinskog suda broj 58 0 V 193021 17 V od 17. janaura 2019. godine određena je naknada za navedene nekretnine-zemljište u ukupnom iznosu od 2.402.236,83 KM, te je naloženo Gradu Mostaru da apelantima isplati naknadu u navedenom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17. januara 2019. godine, pa do isplate, kao i da im naknadi troškove postupka precizirane u rješenju. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je visina naknade utvrđena na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke. U nalazu je naglašeno da na predmetnom lokalitetu ne postoji trenutno zemljište za prodaju, ali da su kod uporedne metode korištena zemljišta koja su najbliža po lokaciji, te su ih vještaci sveli putem parametara na predmetni lokalitet i dobili navedenu vrijednost.
7. Protiv navedenog rješenja i Grad Mostar i apelanti su podnijeli žalbe Kantonalnom sudu koji je rješenjem broj 58 0 V 193021 19 Gž od 29. novembra 2019. godine žalbu Grada Mostara djelimično uvažio i prvostepeno rješenje preinačio na način da je određena naknada za predmetne nekretnine u ukupnom iznosu od 1.187.212,70 KM (umjesto 2.402,236,83 KM), dok su u ostalom dijelu žalbe odbijene kao neosnovane i prvostepeno rješenje potvrđeno. U obrazloženju je navedeno da je pravo na naknadu za izuzeto građevinsko zemljište propisano odredbom člana 69. stav 1. Zakona o građevinskom zemljištu FBiH, dok je stavom 3. istog člana propisano da naknadu za preuzeto zemljište plaća općina na čijem se području nalazi zemljište, a stavom 4. da se naknada određuje i isplaćuje po odredbama Zakona o eksproprijaciji. Kako je obrazloženo članom 63. stav 1. Zakona o eksproprijaciji FBIH propisano je da se visina naknade za ekspropriranu nekretninu određuje u sudskom postupku prema okolnostima koje su postojale u vrijeme donošenja prvostepenog sudskog rješenja o naknadi, dok je stavom 2. istog člana propisano da ako korisniku eksproprijacije bude predana nekretnina u posjed prije pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji, vlasnik ima pravo birati da mu se naknada odredi prema okolnostima u vrijeme predaje nekretnine ili u vrijeme donošenja prvostepenog sudskog rješenja. Kantonalni sud je istakao da apelanti nisu prihvatili pravo izbora da im se naknada odredi prema okolnostima u vrijeme predaje nekretnina (1994. godina), zbog čega je i pokrenut navedeni postupak. S tim u vezi je navedeno i da je u predmetnom slučaju primijenjen član 46. Zakona o eksproprijaciji, koji propisuje da ako vlasnik nekretnine koja se eksproprira ne prihvati na ime naknade drugu odgovarajuću nekretninu ili ako korisnik eksproprijacije ne može osigurati takvu nekretninu, naknada se određuje u novcu u visini tržišne vrijednosti nekretnine, a da je tržišna vrijednost izražena u cijeni na području gdje se vrši eksproprijacija, a koja se za određenu nekretninu može postići na tržištu i koja zavisi od odnosa ponude i potražnje u vremenu njezinog utvrđivanja.
8. Kantonalni sud je obrazložio da je, polazeći od navedenih činjenica i zakonskih odredbi, spornu visinu naknade za izuzete predmetne nekretnine prvostepeni sud utvrdio u visini tržišne vrijednosti građevinskog zemljišta, prema nalazu Društva za vještačenja i procjenjivanja Mostar, dopunjenim po vještaku poimenično navedenom u rješenju (a koja je stalni sudski vještak finansijske struke) i to uporednom metodom. Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud prihvatio u nalazu označenu procjenu uporednom metodom 5.2a), putem svih oglasa o prodaji zemljišta koja su trenutno na ponudi, a koji su najpribližniji predmetnom lokalitetu (koji se nalazi u centru grada) te da je vještakinja dopunila nalaz uz obrazloženje da su uporedne nekretnine obuhvaćene tom metodom nekretnine u blizini lokacije spornih nekretnina, da odgovaraju po površini te da je vrijednost onih nekretnina na kojima su izgrađeni objekti umanjena. Ocijenivši da na taj način utvrđena tržišna cijena predstavlja tržišnu vrijednost u vrijeme njenog utvrđivanja prvostepeni sud je, kako je to obrazložio Kantonalni sud, dosudio apelantima naknadu u ukupnom iznosu od 2.402.236,83 KM, pri čemu je 1049,47 KM prosječna cijena KM/m2. Međutim, prema mišljenju Kantonalnog suda navedena procjena nije izvršena na pravilan način, pa je Kantonalni sud, radi pravilnog utvrđenja tržišne cijene predmetnih nekretnina, na ročištu za glavnu raspravu ponovno izveo dokaz saslušanjem navedene vještakinje koja je pojasnila prihvaćenu metodu procjene putem oglasa i pri tom je potvrdila da nekretnine označene na precizirani način imaju izgrađene objekte, zbog kojih je cijena tih uporednih nekretnina umanjena za rentu i priključke u procentu 20% i 10%. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da je kritički cijeneći nalaz navedene vještakinje, zaključio da ne prihvata usvojenu tržišnu cijenu navedenih nekretnina, do koje je vještakinja došla uporednom metodom prema oglasima objavljenim na internetu, koji se odnose na ponude za_prodaju zemljišta, jer je to nepouzdana metoda kada prodaja nije izvršena.
9. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da smatra da je objektivna i prihvatljiva uporedna metoda realizovanih prodaja zemljišta, te realizovanih kupoporodajnih ugovora iz spisa precizirani u rješenju. Prema obrazloženju Kantonalnog suda, uporedne nekretnine, po toj procjeni, su dvije neizgrađene i dvije izgrađene nekretnine, a prosječna cijena KM/m2 je 1.041,73, pri čemu su za uporedbu korištene dvije neizgrađene građevinske parcele, prodate po zaključenim ugovorima od 11. januara 2018. godine (nekretnina označena brojem 2. za 566,04 KM/m2) i po ugovoru od 18. oktobra 2017. godine (nekretnina označena brojem 3. za 471,29 KM/m2). Kantonalni sud je istakao da je, imajući u vidu da je procjena tržišne vrijednosti nekretnina u praksi vrlo složena i predstavlja odgovoran posao, tržišna cijena određena kao prosječna cijena iz dva navedena realizirana ugovora o prometu neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta. Takav iznos od 518,66 KM po m2 za površinu predmetnih nekretnina od 2289 m2 daje iznos od 1.187.212,70 KM, koji iznos naknade je Kantonalni sud i dosudio apelantima kao naknadu za izuzeto građevinsko zemljište. Pri tom je Kantonalni sud obrazložio da pojam tržišne vrijednosti ekspropriranih, odnosno izuzetih nekretnina građevinskog zemljišta, definiran u stavu 2. člana 46. Zakona o eksproprijaciji, ne propisuje na osnovu kojih elemenata će se utvrditi tržišna vrijednost ekspropriranih nepokretnosti. Tom odredbom je propisano da je tržišna vrijednost izražena u cijeni koja se za određenu nepokretnost može postići, koja zavisi o odnosu ponude i potražnje u vrijeme njenog utvrđivanja. Kantonalni sud je obrazložio da je u takvoj situaciji neprihvatljiva procjena putem svih oglasa o prodaji zemljišta koji su trenutno na ponudi, već da taj sud prihvata procjenu na osnovu realiziranih prodaja zemljišta dostupnih na stranici katastra nekretnina koje po lokaciji, veličini i kulturi odgovaraju predmetnim nekretninama. Imajući u vidu navedeno Kantonalni sud je donio rješenje kako u dispozitivu.
10. U međuvremenu, Općinski sud je donio rješenje o izvršenju broj 58 0 V 193021 19 I od 20. decembra 2019. godine kojim je dozvoljeno izvršenje na novčanim sredstvima Grada Mostara, alternativno na njegovim nepokretnim/pokretnim stvarima.
11. Protiv navedenog rješenja apelanti su izjavili reviziju Vrhovnom sudu, koji je rješenjem broj 58 0 V 193021 20 Rev od 19. novembra 2020. godine reviziju odbio i obrazložio da u postupku pred drugostepenim sudom nisu učinjene povrede odredaba postupka na koje su ukazivali apelanti. Razlog za izjavljivanje revizije iz člana 240. stav (1) tačka 3) ZPP u ovom postupku nije moguće istaći, jer se o visini naknade za sporazumno određivanje naknade odlučuje u Općinskoj službi za upravu. Ukoliko se ne postigne sporazum o naknadi, Općinska služba spis dostavlja nadležnom sudu zbog određivanja naknade. Određeno je da ako Općinska služba za upravu u određenom roku ne postupi prema odredbi stava 1. člana 62 Zakona o eksproprijaciji, raniji vlasnik eksproprirane nekretnine, kao i korisnik eksproprijacije, mogu se neposredno obratiti sudu radi određivanja naknade.
12. Apelanti smatraju da im je osporenim rješenjima Kantonalnog suda i Vrhovnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelanti vide u proizvoljnoj primjeni prava. Navode da je Vrhovni sud svjesno prešutio postojanje realiziranih ugovora u neposrednoj blizini predmetnih nekretnina, čime su nekretnine apelanata svjesno obezvrijeđene. Navode da su saznali za postojanje sukoba interesa sudije izvjestitelja u drugostepenom postupku, jer je sutkinji izvjestiteljici bilo u interesu da se umanji vrijednost naknade, kako bi njen suprug stekao bolju poziciju u tenderima Grada Mostara za svoju firmu, zbog čega je apelantima uskraćen adekvatan pristup sudu. Smatraju da je vrijednost naknade utvrđena znatno ispod tržišne vrijednosti, te da Vrhovni sud olako prihvata obrazloženja Kantonalnog suda, pri čemu su apelanti ostali bez skoro ½ vrijednosti predmetnih nekretnina. Navode i da je apelantu isplaćen njegov dio naknade ali da apelantici nije, te da gradonačelnik Grada Mostara telefonski ucjenjuje i prisiljava apelanticu da se odrekne zakonskih kamata koje joj pripadaju, i da u fazi izvršenja dozvoljava cjenjkanje oko sudskih odluka nudeći apelantici da potpiše sporazum o odricanju od kamata kao uvjeta za isplatu naknade. Zbog navedenog, apelanti traže da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi zabranio Gradu Mostaru preusmjeravanje sredstava, koja su u proračunu za 2021. godinu planirana za isplatu pripadajućeg dijela naknade za ekspropriranu nekretninu, prema rješenju Općinskog suda o dozvoli izvršenja broj 58 0 V 193021 19 I od 20. decembra 2019. godine, u dijelu iznosa koji je trebao biti isplaćen kao ½ glavnice apelantici jer bi ista mogla biti preusmjerena u druge svrhe, a do donošenja odluke Ustavnog suda po ovoj apelaciji. Na kraju, apelanti smatraju da predmetni izvršni postupak predugo traje obzirom da je rješenje o dozvoli izvršenja Općinskog suda broj 58 0 V 193021 19 I od 20. decembra 2019. godine postalo pravosnažno 27. septembra 2020. godine
13. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
14. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu se analogno primjeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
15. Ustavni sud primjećuje da apelanti traže da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi zabranio raspolaganje sredstvima iz prororačuna Gradu Mostaru, koja se odnose na isplatu naknade apelantici za oduzete nekretnine, jer bi ista mogla biti preusmjerena u druge svrhe do donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da razlozi koje su apelanti naveli kao osnov za donošenje privremene mjere ne predstavljaju razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru na način kako to apelanti traže. Navedeni razlozi koje su istakli apelanti, prema mišljenju Ustavnog suda, ne predstavljaju razloge i dokaze koji bi ukazivali da je donošenje privremene mjere u okolnostima konkretnog slučaja u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka kako to propisuje član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere neosnovan.
16. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
17. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu predmetne apelacije.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić