Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-865/21 (Ž. Š.)

Odluka donesena 03. 11. 2021.

  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Kamata
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-865/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

03. 11. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 3. studenog 2021. godine, u predmetu broj AP-865/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela Željka Šutić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Željka Šutić protiv Presude Kantonalnoga suda u Mostaru broj 58 0 P 143808 17 Gž od 10. veljače 2021. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 P 143808 13 P od 27. lipnja 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Željka Šutić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Fahira Rizvanbegović odvjetnica iz Mostara, podnijela je 16. ožujka 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 143808 17 Gž od 10. veljače 2021. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 143808 13 P od 27. lipnja 2017. godine.

2. Presudom Općinskog suda od 27. lipnja 2017. godine naloženo je tuženiku (ADDIKO BANK d.d. Sarajevo) da apelantici, na ime neutemeljeno naplaćenih kamata, isplati određeni novčani iznos po osnovu Ugovora o kreditu od 11. ožujka 2008. godine, sa zakonskom zateznom kamatom, dok je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev u dijelu kojim tražila da joj tuženik, na ime neutemeljeno naplaćenih tečajnih razlika, isplati određeni novčani iznos po osnovu Ugovora o kreditu od 11. ožujka 2008. godine. Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelantica, pored osnovnog tužbenog zahtjeva (koji se odnosi na isplatu određenih novčanih iznosa na ime neutemeljeno naplaćenih kamata i neutemeljeno naplaćenih tečajnih razlika) postavila i supsidijarni tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je ništav Ugovor o kreditu od 11. ožujka 2008. godine, koji je zaključen između apelantice i tuženika, te da se slijedom tog utvrđenja obveže tuženik da apelantici isplati određeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom. Općinski sud je ukazao da je nesporno da je tuženik odobrio apelantici kredit u CHF, te da je u članku 2. ugovorena promjenjiva godišnja kamatna stopa, utvrđena u ovisnosti od kretanja 12-mjesečne Libor kamatne stope uvećevane za maržu. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da tuženik nije poštovao članak 2. Ugovora o kreditu tj. visinu kamatne stope nije usklađivao sa kretanjem Libor kamatne stope na dan 31. decembar, već je prije tog datuma povećavao visinu kamatne stope. Općinski sud je ukazao da je time tuženik, u smislu odredbe članka 210. Zakona o obligacionim odnosima, bez osnova stekao određeni novčani iznos na ime naplaćenih kamata (utvrđen nalazom i mišljenjem vještaka financijske struke), slijedom čega je zaključio da je utemeljen tužbeni zahtjev u tom dijelu. Nadalje, Općinski sud je naveo da je odbio dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu na ime neutemeljeno naplaćenih tečajnih razlika po osnovu tečajnih razlika. Naime, Općinski sud je ukazao da se radi o Ugovoru o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF, koje obaveze je apelantica izmirivala u valuti KM, prema otplatnom planu, te da je u slučaju promjene vrijednosti Libora tuženik bio ovlašten izvršiti konverziju obaveze izražene u CHF u skladu sa službeno utvrđenim tečajem Centralne banke BiH na dan dospjelosti odnosno ispunjenja obveze. Također, Općinski sud je naveo da kako je donio odluku o osnovnom tužbenom zahtjevu, o supsidijarnom tužbenom zahtjevu nije ni odlučivao. Konačno, naveo je da je imao u vidu uspjeh stranaka u ovom postupku, te odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka u skladu s člankom 386. st. 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

4. Presudom Kantonalnog suda od 10. veljače 2021. godine priziv tuženika je djelomično uvažen i prvostupanjska presuda preinačena u dijelu odluke o troškovima postupka tako što je obavezana apelantica da tuženiku nadoknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu, dok je u preostalom dijelu priziv tuženika odbijen i potvrđena prvostupanjska presuda.

5. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo da je neutemeljen priziv tuženika u pogledu obračunate kamate, dok je priziv utemeljen u odnosu na odluku o troškovima. Naime, istakao je da u situaciji kada se prebiju ostvareni troškovi tuženika, s priznatim troškovima apelantice, apelantica je dužna isplatiti tuženiku troškove postupka u određenom novčanom iznosu na temelju odredbi čl. 386. st. 2. i čl. 387. st. 1. ZPP-a.

Apelacioni navodi

6. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica, između ostalog, navodi da su redoviti sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje, te pogrešno zaključili da apelantici ne pripada pravo na utvrđenje ništavosti ugovora o kreditu, odnosno naknade po osnovu ništavog ugovora o kreditu od 11. ožujka 2008. godine. Apelantica navodi da je navedeni ugovor o kreditu ništav jer se valutna klauzula nije mogla ugovarati.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. U pogledu apelantičinih navoda kojima ukazuje „na ništavost ugovora o kreditu“, Ustavni sud ukazuje da ne može razmatrati ove navode, budući je apelantica propustila da podnese priziv, odnosno da te navode istakne u prizivu protiv prvostupanjske presude, te na taj način pruži mogućnost drugostupanjskom sudu da se o tome izjasni (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-476/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 26., objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 34/05). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-865/21 (Ž. Š.) | Sudska praksa | Aktio