Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-803/20 (Javno komunalno preduzeće „Jablanica“ d.d. Jablanica u stečaju i PI „Gradska pekara“ d.o.o. Jablanica)

Odluka donesena 16. 11. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Javna vlast
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Materijalna šteta
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Revizija
  • Naknada štete
  • Pasivna legitimacija
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-803/20

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 11. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 803/20, rješavajući apelaciju Javnog komunalnog preduzeća „Jablanica“ d.d. Jablanica u stečaju i PI „Gradska pekara“ d.o.o. Jablanica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. novembra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbijaju se kao neosnovane apelacije Javnog komunalnog preduzeća „Jablanica“ d.d. Jablanica u stečaju i PI „Gradska pekara“ d.o.o. Jablanica podnesene protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Ps 163211 19 Rev od 24.

decembra 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Javno komunalno preduzeće „Jablanica“ d.d. Jablanica u stečaju (u daljnjem tekstu: prvoapelant), kojeg zastupa Fatima Đukić-Bajramović, advokat iz Zenice, podnijelo je 3. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Ps 163211 19 Rev od 24. decembra 2019. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP 803/20.

2. PI „Gradska pekara“ d.o.o. Jablanica (u daljnjem tekstu: drugoapelant), kojeg zastupa Halil Gagula, advokat iz Konjica, podnio je 28. februara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 58 0 Ps 163211 19 Rev od 24. decembra 2019. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP 2033/20.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. S obzirom na to da se apelacije registrirane pod br. AP 803/20 i AP 2033/20 odnose na isti predmet koji se vodio pred redovnim sudovima, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 803/20.

4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud), te Općine Jablanica zastupane po Općinskom javnom pravobranilaštvu (u daljnjem tekstu: prvotužena), zatraženo je u periodu od 7. do 12. jula 2021. godine da dostave odgovore na apelacije.

5. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i prvotužena su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 12. jula do 31. augusta 2021. godine.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Drugoapelant je 14. aprila 2015. godine podnio tužbu protiv prvotužene (Općine Jablanica) i prvoapelanta kao drugotuženog radi naknade štete, v. s. 46.623,30 KM, dok je svoj zahtjev precizirao na ročištu za glavnu raspravu na iznos od 56.580,34 KM (podatak iz drugostepene odluke).

8. Presudom Općinskog suda broj 58 0 Ps 163211 15 Ps 2 od 24. februara 2017. godine obavezani su prvotužena i prvoapelant da drugoapelantu na ime naknade materijalne štete (na ime uništenih proizvoda, nemogućnosti korištenja skladišnog prostora, te sanacije objekta i otklanjanja štete u iznosima preciziranim u presudi) solidarno isplate ukupan iznos od 47.620,34 KM. Preko dosuđenog iznosa odbijen je tužbeni zahtjev, dok su prvotužena i prvoapelant obavezani da drugoapelantu solidarno naknade troškove postupka.

9. U obrazloženju presude Općinski sud je nakon ocjene provedenih dokaza (brojni materijalni dokazi, saslušanja svjedoka, te nalaza i mišljenja vještaka građevinske i finansijske struke) utvrdio da je drugoapelant vlasnik poslovnog objekta koji koristi za proizvodnju pekarskih proizvoda, dok se na susjednoj parceli nalazi prvoapelantov objekat (naslonjen na drugoapelantov objekat) koji je duže vrijeme u ruševnom stanju i s kojeg prilikom padavina prodire voda na drugoapelantov objekat. Dalje, utvrđeno je da se drugoapelant od 20. maja 2010. godine žalio na probleme sa vlagom u svojim poslovnim prostorijama, o čemu je izvijestio i prvotuženu i zatražio njeno postupanje. S obzirom na to da su se ti problemi nastavili, drugoapelant je predstavkama i urgencijama tražio od prvotužene da preduzme aktivnosti na sanaciji objekta koji je naslonjen na njegov poslovni objekat. Rješenjem komunalno-sanitarne inspekcije od 10. oktobra 2013. godini naloženo je drugoapelantu da uništi 2150 kg brašna i više stotina komada hljeba, dok je na osnovu rješenja urbanističko-građevinske inspekcije i inspekcije saobraćaja od 26. septembra 2014. godine i urbanističko-građevinskog inspektora u 2014. godini naloženo prvoapelantu da otkloni nepravilnosti na objektu, odnosno porušen je dio objekta koji je bio prijetnja sigurnosti okolnih objekata i života ljudi uslijed njegovog obrušavanja (porušen je dio krova i dio zida koji se naslanja na drugoapelantov objekat do nivoa visine njegovog objekta). Također, prije podnošenja tužbe usvojen je drugoapelantov zahtjev za osiguranje dokaza i obavljeno je vještačenje po vještaku građevinske struke u kojem je navedeno da je uzrok štete utjecaj vlage koja prodire iz prvoapelantovog srušenog objekta koji je u neposrednoj kontakt zoni s drugoapelantovim objektom, te da je za sanaciju štete potreban iznos od 28.940,00 KM.

10. Općinski sud je naveo da je među parničnim strankama sporan osnov i visina navedenog potraživanja, kao i da su istaknuti prigovori pogrešne pasivne legitimacije i zastare potraživanja. Dalje, Općinski sud je ukazao na sadržaj odredbi člana 18. stav 1. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP) i člana 63. stav 3. Zakona o građenju HNK kojima je propisana obaveza vlasnika da postupa obzirno prema općim i tuđim interesima, odnosno obaveza vlasnika da preduzme hitne mjere s ciljem otklanjanja opasnosti koju uzrokuje njegova građevina, te je istakao da prvoapelantova pasivna legitimacija u predmetnom postupku proizlazi iz odredbe člana 154. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Ovo iz razloga što je navedenom odredbom propisano da ko drugom uzrokuje štetu dužan ju je naknaditi, dok iz drugoapelantovog zahtjeva proizlazi da šteta potječe od građevine koja je u prvoapelantovom vlasništvu. Pored toga, Općinski sud je naveo i odredbu člana 174. ZOO-a prema kojoj za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac, pa s obzirom na nespornu činjenicu da se predmetna građevina koja je prvoapelantovo vlasništvo nalazi u ruševnom stanju ona predstavlja opasnu stvar, tako da prvoapelantova pasivna legitimacija proizlazi i iz navedene odredbe. U pogledu utvrđenja postojanja prvoapelantove odgovornosti za predmetnu štetu, Općinski sud se pored navedenih odredbi pozvao i na odredbu člana 173. ZOO-a, kao i na nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke koji je prihvatio kao argumentiran i izrađen u skladu s pravilima struke, iz kojeg proizlazi da šteta na drugoapelantovim poslovnim prostorijama i imovini potječe od građevine koja je u prvoapelantovom vlasništvu. U prilog navedenom ide i činjenica da je rješenjem urbanističko-građevinskog inspektora naložena sanacija i uklanjanje predmetne građevine kako bi se spriječio nastanak štete za ljude i imovinu. Također, u odnosu na pasivnu legitimaciju prvotužene, Općinski sud je zaključio da ona proizlazi iz odredbe člana 172. stav 1. ZOO-a, kao i činjenice da se drugoapelant obraćao prvotuženoj zahtjevom za preduzimanje aktivnosti iz njenih nadležnosti s ciljem otklanjanja opasnosti i sprječavanja nastanka štete. Iz navedene odredbe ZOO-a (172) i odredbi čl. 63. i 64. Zakona o građenju HNK proizlazi odgovornost prvotužene za naknadu predmetne štete drugoapelantu. Naime, sud je utvrdio da prvotužena nije postupala po drugoapelantovim predstavkama i dopisima, odnosno nije provodila funkcije iz nadležnosti svojih službi, već je predviđene mjere preduzela tek 2014. i 2015. godine kada je šteta na drugoapelantovoj imovini već nastala.

11. Općinski sud je zaključio da nije osnovan drugoapelantov zahtjev za naknadu štete (zbog nemogućnosti korištenja poslovnog prostora i potrebe zaključenja ugovora o zakupu) za period prije nego što je rješenjem inspekcije utvrđeno da njegov prostor nije uvjetan za korištenje, kao i za 2016. godinu jer uzrok zakupa prostora nakon provođenja rješenja građevinskog inspektora nije šteta za koju su odgovorni prvotužena i prvoapelant. Visinu štete po ovom osnovu, kao i za uništene gotove proizvode i brašna u iznosu od 2.206,74 Općinski sud je utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, dok je visina štete na ime sanacije oštećenja drugoapelantovih poslovnih prostorija utvrđena nalazom vještaka građevinske struke, koje nalaze je sud u cijelosti prihvatio. Također, vezano za prigovor zastare, Općinski sud je ukazao na odredbe čl. 186, 361. i 376. ZOO-a i vrijeme nastanka potraživane štete, te je zaključio da je predmetna tužba podnesena blagovremeno, dok je odluku o troškovima postupka donio u skladu sa odredbama čl. 383, 386. stav 1, 396. stav 2. i 393. stav 3. ZPP-a i uspjehom stranaka u postupku.

12. Kantonalni sud je Presudom broj 58 0 Ps 163211 17 Pž od 22. februara 2019. godine, koja je donesena nakon rasprave održane pred tim sudom, odbio kao neosnovanu drugoapelantovu žalbu i potvrdio je prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu. Žalbe prvotužene i prvoapelanta je djelimično uvažio tako što je preinačio prvostepenu presudu, te obavezao prvoapelanta da isplati drugoapelantu iznos od 1.765,40 KM sa zakonskim zateznim kamatama, dok je odbio drugoapelantov tužbeni zahtjev prema prvoapelantu iznad dosuđenog iznosa. Istom presudom odbijen je u cijelosti kao neosnovan drugoapelantov tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženu uz obavezu drugoapelanta da prvotuženoj naknadi troškove postupka u iznosu od 2.823,55 KM a prvoapelantu u iznosu od 6.985,57 KM, dok su preko dosuđenih iznosa odbijeni kao neosnovani zahtjevi za isplatu troškova postupka.

13. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, nakon održanog ročišta, utvrdio da iz provedenih materijalnih dokaza proizlazi da prvotužena pravilno ističe da objekti uslijed kojih je došlo do štete na drugoapelantovim objektima nisu u njenom vlasništvu, kao i da šteta koja se potražuje nije nastupila zbog nezakonitog rada organa prvotužene. Naime, prvotužena je dopisom iz 2010. godine obavijestila drugoapelanta da nije nadležna za otklanjanje problema u njegovom radu zbog prodora vode i vlage s prvoapelantovog ruševnog objekta koji se dodiruje s drugoapelantovim objektom, te da je prvoapelantu nalagala samo izvršenje radnji iz djelokruga svoje nadležnosti (preduzimanje mjera zaštite okolnih objekata i mjera zaštite za život i zdravlje ljudi). Dalje, Kantonalni sud navodi da drugoapelantu nije nastala šteta niti od dijela zida ili dijela krova čije je rušenje naložila nadležna služba prvotužene s obzirom na to da su i nakon tih radova voda i vlaga prodirale u drugoapelantove objekte, te da je svoje zahtjeve (iz 2008. i 2009. godine po pitanju uklanjanja štete uslijed prodora vode i vlage) trebao usmjeravati prema prvoapelantu. Pored navedenog, Kantonalni sud je istakao da pasivna legitimacija prvotužene ne proizlazi niti iz relevantnih odredbi Zakona o građenju HNK na koje se poziva prvostepeni sud, iz razloga što je nadležni inspektor u odnosu na drugoapelantove konkretne zahtjeve mogao naložiti samo rušenje dijela prvoapelantovog objekta (koji su predstavljali prijetnju po druge objekte i po život i zdravlje ljudi), što je i učinjeno.

14. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je neosnovan prvoapelantov procesni prigovor u pogledu uređenja tužbenog zahtjeva u skladu sa Zakonom o stečajnom postupku (u daljnjem tekstu: ZSP). Ovo iz razloga što je tužba u predmetnoj pravnoj stvari (14. aprila 2015. godine) podnesena prije otvaranja stečajnog postupka nad prvoapelantom (14. maja 2015. godine), kao i činjenice da je rješenjem od 7. septembra 2016. godine nad prvoapelantom (kao stečajnim dužnikom) zaključen stečajni postupak zbog reorganizacije stečajnog dužnika, ali da je u nazivu i dalje ostala odrednica ,,u stečaju“ i da ga i dalje zastupa stečajni upravnik. Dakle, kada bi se uzelo da je drugoapelant uređivao tužbeni zahtjev u skladu sa ZSP-om i isticao ga kao deklaratorni nakon donošenja rješenja od 7. septembra 2016. godine ponovo bi morao tužbeni zahtjev postaviti kao kondemnatorni. Vezano za prigovore prvotužene i prvoapelanta u vezi sa zakupom poslovnog prostora, Kantonalni sud je naveo da je bilo potrebno utvrditi da li je drugoapelant imao mogućnost pravilnog skladištenja brašna i gotovih proizvoda u vlastitim poslovnim prostorijama. Nakon što je saslušao vještake građevinske i finansijske struke, kao i predložene svjedoke, Kantonalni sud je utvrdio da drugoapelant nije imao potrebe za zaključenjem ugovora o zakupu s trećim licem jer je imao i bolje uvjete za skladištenje brašna u vlastitom poslovnom objektu koji je bio van upotrebe, a uz to je bio i bliže njegovom proizvodnom pogonu. U prilog navedenom govori i činjenica da prilikom uviđaja na licu mjesta u zakupljenom poslovnom prostoru nije bilo brašna niti ikakvih tragova da ga je nekada bilo, kao i činjenica da drugoapelant nije dokazao da uništeno brašno (2.150 kg) u štetnom događaju (8/9. oktobra 2013. godine) predstavlja njegovu jednodnevnu rezervu brašna. Dakle, s obzirom na to da su ugovori o zakupu poslovnog prostora zaključeni suprotno odredbama čl. 10, 12, 13. i 16. ZOO-a, kojih su se pravni subjekti dužni pridržavati prilikom zasnivanja obligacionih odnosa, Kantonalni sud je zaključio da je trebalo odbiti drugoapelantovu žalbu kojom je tražio da mu se prizna naknada na ime plaćenih zakupnina, odnosno da je osnovana žalba tuženih u dijelu da drugoapelantu ne pripada naknada na ime nemogućnosti korištenja vlastitog skladišnog prostora. Imajući u vidu navedene odredbe ZOO-a, kao i odredbe čl. 7. stav 1. i 123. stav 1. ZPP-a, Kantonalni sud je preinačio prvostepenu presudu u ovom dijelu tako što je odbio dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 16.474,60 KM.

15. Vezano za drugoapelantovo potraživanje po osnovu oštećenja njegovog objekta (djelovanjem vode koja je kroz zidove i ispod krova prodirala u njegov objekat), Kantonalni sud je naveo da je visinu ovog vida štete utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke u iznosu od 28.940,00 KM. Također, navedeno je da se vještak, na održanoj raspravi pred Kantonalnim sudom, izjasnio da je drugoapelantov doprinos u ukupnoj šteti po ovom osnovu 20%, te da tokom postupka navedenom nalazu stranke nisu prigovarale (osim paušalnog prigovora tuženih bez obrazloženja čemu i zbog čega prigovaraju). S obzirom na navedeno, Kantonalni sud prihvata da drugoapelantov doprinos nastanku štete iznosi 20%, te da bi primjenom ovog procenta ova drugoapelantova šteta iznosila 23.152,00 KM. Međutim, Kantonalni sud je naveo da su tuženi tokom cijelog postupka isticali prigovor zastare potraživanja štete po ovom osnovu, koji je prvostepeni sud odbio kao neosnovan, te da iz materijalnih dokaza proizlazi da je drugoapelant štetu po ovom osnovu imao još 2008. godine i da se šteta javljala u narednim godinama sa svakom padavinom kiše. Na dan uviđaja na licu mjesta ova šteta je iznosila 28.940,00 KM, odnosno 23.152,00 KM umanjena za drugoapelantov doprinos, ali je ostalo nedokazano od kada postoji šteta na drugoapelantovom objektu u zatečenom obimu i navedenom iznosu. Dakle, iako su tuženi na zastaru ukazivali još u odgovorima na tužbu, drugoapelant na okolnost vremena nastanka štete nije predlagao niti izvodio nikakve dokaze. Budući da je sasvim sigurno ova šteta nastajala još od 2008. godine, kao i da je drugoapelant odmah znao za nju, a tužbu sudu podnio tek 2015. godine, proizlazi da je u skladu sa odredbom člana 376. ZOO-a drugoapelantovo potraživanje po ovom osnovu zastarjelo u cijelosti. S druge strane, s obzirom na to da je šteta po osnovu uništenih proizvoda i brašna nesporno nastala 8/9. oktobar 2013. godine, te imajući u vidu vrijeme podnošenja tužbe sudu, Kantonalni sud je zaključio da potraživanje po ovom osnovu nije zastarjelo. Zbog drugoapelantovog doprinosa nastanku štete, šteta po osnovu uništenja gotovih proizvoda i brašna dosuđena je u umanjenom iznosu za 20%, odnosno u iznosu od 1.765,40 KM. Odlučujući o ukupnim troškovima postupka (član 397. stav 2. ZPP-a), Kantonalni sud je naveo da je drugoapelant tužbom tražio isplatu iznosa od 56.580,34 KM, dok mu je dosuđeno 1.765,40 KM, što daje drugoapelantov uspjeh u postupku od oko 3%, što je beznačajno, te je primjenom odredbi čl. 386. stav 1, 387. stav 1. i 396. ZPP-a obavezao drugoapelanta da tuženim naknadi ukupne troškove navedene u izreci presude.

16. Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 Ps 163211 19 Rev od 24. decembra 2019. godine djelomično je usvojena drugoapelantova revizija i preinačena je drugostepena presuda u odbijajućem dijelu za naknadu materijalne štete za sanaciju objekta i u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka prvoapelantu tako što je prvoapelant obavezan da isplati drugoapelantu pored dosuđenog iznosa naknade materijalne štete od 1.765,40 KM sa zakonskom zateznom kamatom i iznos od 23.152,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom. U ostalom dijelu odbijena je revizija i odlučeno je da drugoapelant i prvoapelant podmiruju svoje troškove postupka, dok su odbijeni zahtjevi tuženih za naknadu troškova odgovora na reviziju.

17. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ukazao da drugoapelant revizijom pobija drugostepenu presudu zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, te traži da se obavežu tuženi da mu solidarno naknade štetu u ukupnom iznosu od 55.814,94 KM (ispravno 54.814,94 KM) sa zateznim kamatama i troškovima postupka. Dalje, Vrhovni sud je naveo da drugoapelant citira činjenična utvrđenja nižestepenih sudova i pravni zaključak drugostepenog suda s kojima se ne slaže, te način na koji su nižestepeni sudovi cijenili provedene dokaze, odnosno ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje (u odnosu na koje se revizija ne može izjaviti) i na pogrešnu primjenu materijalnog prava. Vrhovni sud je prilikom ispitivanja osporene presude u granicama razloga navedenih u reviziji i po službenoj dužnosti u smislu odredbe člana 241. ZPP-a (koji se u konkretnom predmetu primjenjuje na osnovu odredbe člana 106. stav 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a) ponovio sadržaj tužbenog zahtjeva i odredbe na kojima drugoapelant zasniva odgovornost tuženih u konkretnom slučaju, te je ponovio činjenično stanje utvrđeno od nižestepenih sudova. Vrhovni sud je istakao da nižestepeni sudovi zaključuju da postoji odgovornost prvoapelanta, vlasnika ruševne nekretnine (kao opasne stvari) koja je bila naslonjena na zid drugoapelantove zgrade, za nastalu štetu na drugoapelantovom objektu. Uzrok štete je vlaga koja se slijevala s ruševnog objekta prije rušenja (opasna stvar), kao i vlaga koja prodire nakon rušenja dijela objekta, odnosno da prvoapelant za štetu odgovara kao vlasnik opasne stvari u skladu sa odredbom čl. 154. stav 2, 173. i 174. stav 1. ZOO-a. Također, Vrhovni sud je naveo da je drugoapelant u smislu odredbe člana 176. stav 5. ZSP-a (pravilno člana 76. stav 5. ZSP-a) ovlašten da zahtijeva određivanje i provođenje odgovarajućih mjera radi sprječavanja neposrednih ili posrednih imisija (vlage nakon rušenja dijela prvoapelantovog objekta). Dalje, Vrhovni sud je naveo da je u prvostepenom postupku utvrđeno da je šteta na drugoapelantovom objektu u dosuđenom obimu nastala u vremenu od kada drugoapelant traži uklanjanje prvoapelantovog objekta (2013. godina) i kada podnosi prijedlog za osiguranje dokaza (5. novembar 2013. godine). S druge strane, šteta u vidu prodora vode i stvaranja vlage koja se navodi u drugoapelantovom podnesku od 20. maja 2010. godine nije opisana niti se može zaključiti u kojem obimu je nastala 2008. i 2009. godine, dok su aktivnosti koje je preduzimao drugoapelant (od 2013. godine) posljedica nastale štete u obimu i visini za koju je tražena naknada. Imajući u vidu navedeno, suprotno zaključku drugostepenog suda koji polazi od toga da nije ni dokazano od kada šteta u ovom obimu postoji, Vrhovni sud smatra da u konkretnom slučaju nema osnova za prihvatanje prigovora zastare potraživanja u skladu sa odredbom člana 376. ZOO-a. Ovo utoliko prije ako se ima u vidu činjenica da je na tuženim (koji su istakli prigovor zastare) bio teret dokazivanja nastupanja zastare potraživanja. Vrhovni sud je, primjenom odredbe člana 250. stav 1. ZPP-a, usvojio drugoapelantov zahtjev za naknadu štete za oštećenje objekta i njegovu sanaciju, koji je umanjen za utvrđeni drugoapelantov doprinos od 20%, dok je odluku o troškovima cijelog postupka donio s obzirom na postignuti uspjeh stranaka u sporu (član 386. stav 2. ZPP-a).

18. Također, Vrhovni sud je naveo da revizija nije osnovana za potraživani iznos plaćene zakupnine za zakupljeni skladišni prostor iz razloga što je utvrđeno da taj trošak nije bio nužan kada je drugoapelant imao drugi prostor za skladištenje robe i brašna. Dalje, sud je ukazao na odredbu člana 156. stav 1. ZOO-a i naveo da drugoapelant do obraćanja nadležnoj inspekciji prvotužene i podnošenja tužbe sudu nije preduzimao mjere da otkloni opasnost štete. Naime, kako dalje navodi Vrhovni sud, organ prvotužene koji je donio rješenje o uklanjanju dijela prvoapelantovog objekta i zaključak o dozvoli izvršenja nije radio nezakonito i nepravilno zbog čega bi prvotužena bila odgovorna za štetu koju prouzrokuje njen organ prema odredbi člana 172. stav 1. ZOO-a. Eventualno propuštanje organa prvotužene da prema drugoapelantovoj urgenciji iz 2010. godine preduzme određene mjere za Vrhovni sud ne predstavlja nezakoniti rad nečinjenjem iz razloga što u upravnom postupku drugoapelant nije preduzeo zakonom propisane radnje za zaštitu svog prava, niti je to pokušao za naredne tri godine, a što je bio dužan da bi se cijenio rad organa prvotužene. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je pravilno drugostepeni sud odbio tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženu, te je primjenom odredbe člana 248. ZPP-a odbio reviziju u tom dijelu, kao i u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka prvotuženoj. S obzirom na to da, prema ocjeni Vrhovnog suda, odgovor na reviziju nije bio potreban radi vođenja predmetne parnice, to je odbijen zahtjev tuženih za naknadu ovih troškova.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

19. Prvoapelant smatra da su osporenom odlukom prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U tom kontekstu prvoapelant je naveo hronologiju predmetnog parničnog postupka navodeći da je osporena presuda Vrhovnog suda „proizvoljna, nejasna, nezakonita, ne sadrži uopće ocjenu dokaza, posebno navoda odgovora na reviziju, a sud je pogrešno primijenio materijalni propis, odnosno Zakon o parničnom postupku jer nije cijenio relevantnu činjenicu da li je revizija dopuštena“. Dalje, prvoapelant je citirao odredbe čl. 53. tačka 1. i 237. tačka 2. ZPP-a (ispravno čl. 53. stav 1. i 237. stav 2. ZPP-a) istaknuvši da je u konkretnom slučaju izostala zakonita i pravilna primjena odredbi ZPP-a, te da je Vrhovni sud trebao odbaciti tužiočevu reviziju kao nedozvoljenu. Također, prvoapelant navodi da Vrhovni sud nije obrazložio navode prvotužene date u odgovoru na reviziju, a koji se tiču dopustivosti predmetne revizije s obzirom na to da je označena vrijednost spora u tužbi 46.623,30 KM koji ne prelazi propisani cenzus. Prvoapelant smatra da je ovakvim postupanjem Vrhovnog suda došlo do povrede navedenih prava, te je predložio da se usvoji njegova apelacija, ukine osporena presuda i predmet vrati Vrhovnom sudu na ponovni postupak.

20. Drugoapelant, također, smatra da su osporenom odlukom prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, drugoapelant je naveo hronologiju predmetnog postupka, te je istakao da je neosnovana tvrdnja Vrhovnog suda da prvotužena (njeni organi) nije odgovorna za predmetnu štetu, odnosno ne navodi dokaze za svoju tvrdnju niti navodi koje su radnje trebale biti preduzete u konkretnom slučaju. Drugoapelant navodi da je u konkretnom slučaju preduzeo sve što je bilo u njegovoj moći da otkloni opasnost od štete, te smatra da su organi prvotužene trebali da zaštite njegova prava i pravne interese. Pored toga, drugoapelant smatra pogrešnim zaključak Vrhovnog suda u pogledu naknade štete zbog nemogućnosti korištenja skladišnog prostora, te u tom kontekstu ukazuje na pogrešnu ocjenu dokaza i povredu prava na imovinu. Ovo iz razloga što je pretrpio materijalnu štetu zbog nemogućnosti korištenja svog poslovnog prostora koji je, da nije oštećen, mogao i iznajmljivati drugim licima. U vezi s tim, drugoapelant je ukazao na predmet Radanović protiv Hrvatske u kojem je Evropski sud podnositeljici zahtjeva dosudio naknadu na ime imovinske štete zbog nemogućnosti kontrole nad njenim stanom u određenom periodu, odnosno u pogledu gubitka najamnine koju je mogla ostvariti. II.Odgovor na apelaciju

21. Vrhovni sud je u svojim odgovorima na apelacije naveo da je u svojoj odluci obrazložio iz kojih razloga smatra da je drugoapelantova revizija djelimično osnovana, odnosno zašto je odbijena u ostalom dijelu, kao i da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena prava apelanata navedena u apelacijama.

22. Kantonalni sud je u odgovoru ukratko naveo sadržaj donesenih odluka, istakao je da u postupku nisu počinjene povrede prava na koje se ukazuje apelacijom (AP 2033/20), te je predložio da se apelacija odbije.

23. Općinski sud je također ukratko ukazao na hronologiju predmetnog postupka, te je istakao da je njegova odluka zasnovana na brižljivoj ocjeni svih izvedenih dokaza i da ne postoje propusti ili okolnosti na koje se ukazuje apelacijom (AP 2033/20).

24. Prvotužena je u odgovoru na apelaciju navela da su pravilne odluke drugostepenog i Vrhovnog suda u pogledu njene pasivne legitimacije u konkretnom postupku, odnosno zaključak da njene nadležne službe nisu radile nezakonito i nepravilno tako da nema ni njene odgovornosti za naknadu predmetne štete prema odredbi člana 172. stav 1. ZOO-a.

V.Relevantni propisi

25. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 7. (stav 1.)

(1)Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 123. (stav 1.)

(1)Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Član 237. (stav 2.)

(2)Revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 30.000,00 konvertibilnih maraka a u privrednim sporovima 50.000,00 konvertibilnih maraka.

Član 241.stav (1) (1)Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava.

Član 248.

Revizijski sud će presudom odbiti reviziju kao neosnovanu, ako utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena kao ni razlog na koji pazi po službenoj dužnosti.

Član 250. (stav 1.)

(1)Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.

26. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ broj 98/15):

Član 106. stav (1) (1)Postupci u predmetima u kojima do dana stupanja na snagu ovog zakona ne bude donesena prvostepena odluka suda provest će se prema odredbama ovog zakona.

27. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 154. (stav 2.)

(2) Za štetu od stvari ili delatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.

Član 156. (stav 1.)

(1) Svako može zahtevati od drugoga da ukloni izvor opasnosti od koga preti znatnija šteta njemu ili neodređenom broju lica, kao i da se uzdrži od delatnosti od koje proizlazi uznemiravanje ili opasnost štete, ako se nastanak uznemiravanja ili štete ne može sprečiti odgovarajućim mjerama.

Član 172.

(1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.

Član 173.

Šteta nastala u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom delatnošću smatra se da potiče od te stvari, odnosno delatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete.

Član 174. (stav 1.)

(1) Za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac, a za štetu od opasne delatnosti odgovara lice koje se njom bavi.

Član 376.(st. 1. i 2.)

(1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastareva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.

(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastareva za pet godina od kad je šteta nastala.

VI.Dopustivost

28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 Ps 163211 19 Rev od 24. decembra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu prvoapelant je primio 29. januara 2020. godine, a apelaciju je podnio 3. marta 2020. godine, dok je drugoapelant osporenu odluku primio 30. januara 2020. godine, a apelaciju je podnio 28. februara 2020. godine, tj. apelacije su podnesene u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

32. Apelanti smatraju da je osporenom odlukom povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

34. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

35. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju vodio po drugoapelantovoj tužbi protiv prvotužene i prvoapelanta radi naknade materijalne štete (na ime uništenih proizvoda, nemogućnosti korištenja skladišnog prostora, te sanacije objekta i otklanjanja štete). Dalje, Ustavni sud konstatira da je prvoapelant javno preduzeće i kao takvo je pod kontrolom organa javne vlasti, te da stoga u smislu prakse Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba) ne uživa garancije prava na pravično suđenje u smislu relevantnih odredbi Evropske konvencije, već isključivo pravo na pravično suđenje u smislu relevantnih odredbi Ustava Bosne i Hercegovine. S druge strane, drugoapelant uživa garancije prava na pravično suđenje i u smislu relevantne odredbe člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, ali i relevantne odredbe člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to da se predmetni parnični postupak vodio radi naknade štete, dakle predmet je građanskopravne prirode, pa proizlazi da apelanti, o čijim pravima i obavezama je odlučivano u predmetnom postupku, uživaju garancije prava na pravično suđenje, i to prvoapelant iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, a drugoapelant iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Opća razmatranja vezana za pravo na pravično suđenje

36. Ustavni sud, prije svega, vezano za navode o povredi prava na pravično suđenje na koja su se pozvala oba apelanta, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.

37. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je prilikom odlučenja proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, odnosno da li je došlo do proizvoljne primjene prava.

38. Ustavni sud, također, podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996.godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

U odnosu na prvoapelantove apelacione navode

39. Ustavni sud zapaža da prvoapelant suštinu odlučenja Vrhovnog suda problematizira sa aspekta primjene procesnih odredbi koje se tiču dopustivosti revizije i ocjene dokaza, kao i zbog toga što Vrhovni sud nije odgovorio na njegove navode, dok drugoapelant osporava odluku Vrhovnog suda zbog proizvoljne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

40. Ustavni sud u okolnostima konkretnog predmeta zapaža da je prvoapelant u konačnici obavezan da drugoapelantu plati precizirani novčani iznos. U vezi s tim, Ustavni sud, razmatrajući prvoapelantove navode koji se odnose na ocjenu dokaza u predmetnom postupku, zapaža da se revizija u smislu relevantne odredbe člana 240. ZPP-a ne može izjaviti zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, odnosno da Vrhovni sud prilikom odlučivanja polazi od dokaza provedenih u konkretnom predmetu i za koje je vezan prilikom donošenja svoje odluke. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju i drugostepeni sud prilikom donošenja svoje odluke održao ročište na kojem je ponovo izveo sve dokaze i saslušao vještake i svjedoke. Vezano za primjenu procesnih odredbi koje se tiču dopustivosti revizije na koju ukazuje prvoapelant, Ustavni sud zapaža da propust Vrhovnog suda da obrazloži dopuštenost revizije u kontekstu visine cenzusa za izjavljivanje revizije sam po sebi ne može predstavljati povredu člana 237. stav 2. ZPP-a. Naime, Ustavni sud primjećuje da je drugoapelant precizirao svoj tužbeni zahtjev na glavnom ročištu (na iznos od 56.580,34 KM), o čemu se referirao i drugostepeni sud prilikom donošenja odluke o troškovima postupka, dok iz drugoapelantove revizije proizlazi da traži da se obavežu tuženi da mu naknade štetu u ukupnom iznosu od 55.814,94 (ispravno 54.814,94). Imajući u vidu navedeno, kao i sadržaj odredbe člana 241. ZPP-a i odluku drugostepenog suda kojom je drugoapelantu dosuđen samo iznos od 1.765,40 KM, proizlazi da u konkretnom slučaju Vrhovni sud, iako nije eksplicitno obrazložio dopustivost revizije u pogledu njenog cenzusa za izjavljivanje, nije povrijedio odredbe člana 237. stav 2. ZPP-a. Pored toga, suprotno prvoapelantovim navodima, Vrhovni sud je dao jasne i precizne razloge zašto je djelomično usvojena drugoapelantova revizija, odnosno zašto je osnovan drugoapelantov tužbeni zahtjev u tom dijelu, pri čemu je odgovorio na prvoapelantove navode iz revizije. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u postupku okončanom osporenom presudom Vrhovnog suda nije povrijeđeno prvoapelantovo pravo na pravično suđenje iz II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

U odnosu na drugoapelantove apelacione navode

41. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je odbijen drugoapelantov tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženu, kao i da drugoapelant nije uspio s dijelom tužbenog zahtjeva koji se odnosi na materijalnu štetu zbog nemogućnosti korištenja skladišnog prostora te sanacije objekta i otklanjanja štete.

42. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud razmotrio revizione drugoapelantove navode, koje ponavlja i u apelaciji, i da je dao razloge zašto ti navodi ne mogu dovesti do drugačijeg ishoda konkretne pravne stvari, te je istakao da se revizija u smislu relevantne odredbe člana 240. ZPP-a ne može izjaviti zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud potvrdio stav drugostepenog suda i dao jasne i argumentirane razloge zašto je drugoapelantov tužbeni zahtjev neosnovan u odnosu na prvotuženu (zbog nedostatka pasivne legitimacije), pri čemu se pozvao na relevantne odredbe ZOO-a. Također, Vrhovni sud je jasno i argumentirano obrazložio zašto je odbijen dio drugoapelantovog tužbenog zahtjeva u odnosu na potraživani iznos plaćene zakupnine, pri čemu je prihvatio razloge drugostepenog suda da je u postupku utvrđeno da taj trošak nije bio nužan, uz poziv na relevantne odredbe čl. 7. stav 1. i 123. stav 1. ZPP-a i čl. 10, 12, 13. i 16. ZOO-a. Osim toga, Vrhovni sud je u konkretnom slučaju istakao da, suprotno zaključku drugostepenog suda, nema osnova za prihvatanje prigovora zastare (član

376. ZOO-a) koji su istakli tuženi u odnosu na naknadu štete na drugoapelantovom objektu prouzrokovane od prvoapelanta.

43. Vezano za drugoapelantovo pozivanje na presudu Evropskog suda u predmetu Radanović protiv Hrvatske (zahtjev br. 9056/02, presuda od 21. decembra 2006. godine), Ustavni sud zapaža da je u navedenom predmetu Evropski sud razmatrao aplikaciju podnositeljice zahtjeva zbog njene nemogućnosti da koristi svoju imovinu (stan) u dužem periodu, a koju je javna vlast dodijelila na privremeno korištenje drugom fizičkom licu. Evropski sud je u navedenom predmetu utvrdio povredu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 13. Evropske konvencije, te je istakao da hrvatske vlasti nisu postigle traženu poštenu ravnotežu između općeg interesa zajednice i zaštite prava aplikantice na vlasništvo, odnosno da je aplikantica u datim okolnostima konkretnog slučaja morala snositi prekomjeran pojedinačni teret. Ustavni sud zapaža da predmetna apelacija ne pokreće pitanja koja je pokretao predmet Radanović, u smislu postojanja poštene podjele socijalnog i finansijskog tereta u situaciji kad je podnositeljica zahtjeva u tom predmetu „bila prisiljena snositi teret osiguranja mjesta za boravak privremenom korisniku – koji je trebala snositi država“ (stav 49. presude Evropskog suda). Imajući u vidu prethodna razmatranja (iz tačke 42. ove odluke) u kojima je zaključeno da nema proizvoljnosti u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa, kao i činjenicu da prema utvrđenju redovnih sudova drugoapelant nije imao potrebu da zakupljuje skladišta od trećih lica budući da je imao uvjete za skladištenje brašna u vlastitim objektima koji nisu u upotrebi, proizlazi da nema ništa što bi ukazivalo da je navedena praksa Evropskog suda primjenjiva u konkretnom slučaju.

44. Dakle, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud osporenu presudu zasnovao na činjeničnom stanju utvrđenom od nižestepenih sudova, pozivajući se na relevantne odredbe ZPP-a i ZOO-a, a u datom obrazloženju Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog prava zbog čega nema osnova da Ustavni sud, u smislu navedenih stavova, svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje Vrhovnog suda u osporenoj odluci.

45. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom nije prekršeno drugoapelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

46. Apelanti tvrde da im je povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, a drugoapelant i iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelanti kršenje ovog prava, također, zasnivaju na navodima koji su već detaljno razmotreni u odnosu na pravo na pravično suđenje i za koje je zaključeno da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata u ovom dijelu o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, a drugoapelanta i iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.

VIII.Zaključak

47. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, a drugoapelanta i iz člana 6. Evropske konvencije kada u konkretnom slučaju ne postoji ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja i primjeni materijalnog i procesnog prava od redovnih sudova u postupku okončanom osporenom presudom Vrhovnog suda, koji je, uz pozivanje na relevantne odredbe ZPP-a i ZOO-a, dao detaljne razloge zbog čega je u konačnici djelimično usvojen drugoapelantov tužbeni zahtjev, a dato obrazloženje ne ostavlja dojam proizvoljnosti u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava.

48. Ustavni sud, dalje, zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu apelanata iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, a drugoapelanta i iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti tvrdnje o kršenju ovog prava zasnivaju na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

49. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-803/20 (Javno komunalno preduzeće „Jablanica“… | Sudska praksa | Aktio