Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2807/21 (N. K.)

Odluka donesena 03. 11. 2021.

Nema povrede
Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Likvidacija
  • Pasivna legitimacija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2807/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

03. 11. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 3. novembra 2021. godine, u predmetu broj AP-2807/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Nedim Kamenjašević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Nedim Kamenjašević protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 274978 20 Rsž 2 od 21. decembra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nedim Kamenjašević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Olova, kojeg zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnio je 5. avgusta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 274978 20 Rsž 2 od 21. decembra 2020. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 274978 12 Rs od 17. juna 2016. godine obavezan je prvotuženi („Lido osiguranje“ d.d. Sarajevo) da apelantu (kao prvotužiocu) isplati određene novčane iznose na ime plate sa naknadom za minuli rad i ishranu u toku rada za period preciziran izrekom predmetne presude, sve sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da za apelanta za precizirani vremenski period obračuna i uplati obavezne doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje. Odbijen je apelant sa tužbenim zahtjevom u odnosu na drugotuženu (Agencija za nadzor osiguranja Federacije BiH). Obavezan je prvotuženi da apelantu plati troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.

3. Općinski sud je naveo da je osnovan prigovor drugotužene o nedostatku pasivne legitimacije. Općinski sud je naveo da su odredbama čl. 6. i 8. Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju propisani ciljevi i ovlašćenja drugotužene koja ima regulatornu i nadzornu funkciju u cilju zaštite osiguranika i osiguravača na dobrobit industrije osiguranja. Općinski sud je naveo da shodno citiranim zakonskim odredbama drugotužena, između ostalog, vrši nadzor nad primjenom zakona iz oblasti osiguranja, regulacije rada društava i posrednika u osiguranju, te sprječava finansijski kriminal, a ima ovlašćenja za izdavanje odobrenja za rad društvima koji obavljaju poslove osiguranja, te da vrši provjere poslovnih knjiga i dokumenta društava. Općinski sud je naveo da iz navedenih nadležnosti drugotužene proizlazi da ona nije pasivno legitimisana u konkretnoj pravnoj stvari, s obzirom da ista, iako vrši nadzor i ima određena ovlašćenja nad radom prvotuženog kao osiguravajućeg društva, ni po jednom osnovu nije u bilo kakvoj pravnoj vezi sa apelantom. Općinski sud je naveo da je, naime, apelant zaposlenik prvotuženog koji je njegov poslodavac, a da se njihovi međusobni odnosi regulišu zaključenim ugovorom o radu (čijim zaključenjem je prvotuženi preuzeo određene obaveze koje je jedino on dužan da ispuni, shodno Zakonu o radu i Opštem kolektivnom ugovoru). Općinski sud je naveo da je, osim toga, što je i nesporno medu parničnim strankama, drugotužena nakon izvršenog nadzora nad radom prvotuženog kod ovog suda pokrenula poseban likvidacioni postupak, a nakon uočenih nepravilnosti, te finansijske situacije kod prvotuženog, pri čemu je drugotužena postupila u skladu sa citiranim odredbama Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju, tako da ne postoji osnov za njenu eventualnu odgovornost zbog toga što prvotuženi nije ispunjavao preuzete obaveze iz zaključenog ugovora o radu. Općinski sud je naveo da je, imajući prednje u vidu, odbio apelanta sa tužbenim zahtjevom da se drugotužena solidarno obaveže sa prvotuženim na isplatu neisplaćenih naknada iz radnog odnosa. Općinski sud je dalje naveo da je odredbama člana 68. Zakona o radu propisano da se plate zaposlenika utvrđuju Kolektivnim ugovorom, Pravilnikom o radu i Ugovorom o radu, a da iz nalaza vještaka finansijske struke L.V. proizlazi da prvotuženi apelantu nije isplatio plate i naknadu za ishranu u toku rada (u periodu preciziranom tužbenim zahtjevom), pa je, shodno navedenom, usvojio tužbeni zahtjev apelanta za isplatu predmetnih naknada u odnosu na prvotuženog.

4. Odlučujući o žalbama apelanta i prvotuženog izjavljenim protiv presude Općinskog suda od 17. juna 2016. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 Rs 274978 20 Rsž 2 od 21. decembra 2020. godine predmetne žalbe odbio kao neosnovane i potvrdio prvostepenu presudu.

5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odlučio o nedostatku pasivne legitimacije na strani drugotužene zbog čega je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan u odnosu na drugotuženu, o čemu je dao pravilne i potpune razloge koje u cijelosti prihvata i taj sud. Kantonalni sud je naveo da je, naime, predmet spora u konkretnom predmetu novčano potraživanje apelanta od prvotuženog kao svog poslodavca, po osnovu ugovora o radu koji je imao zaključen sa prvotuženim i po osnovu kojeg je bio u radnom odnosu kod tog poslodavca. Kantonalni sud je naveo da su, prema tome, sva prava i obaveze iz tog ugovora o radu postojala samo između apelanta kao zaposlenika i prvotuženog kao poslodavca, a da važećim propisima nije nastala zakonska obaveza za drugotuženu da takve obaveze solidarno ispunjava sa prvotuženim nakon što je Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 L 273747 12 L od 24. septembra 2012. godine otvoren postupak likvidacije. Kantonalni sud je naveo da je, u konkretnom slučaju, apelant protiv prvotuženog podnio tužbu u predmetnom postupku 12. jula 2012. godine (za potraživanja iz radnog odnosa za period od 1. oktobra 2011. godine do 31. maja 2012. godine), dakle, prije nego što je nad drugotuženim otvoren postupak likvidacije.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi da su u predmetnom postupku pogrešno redovni sudovi utvrdili da drugotužena nije pasivno legitimisana, jer je ona, shodno relevantnim odredbama Zakona o društvima za osiguranje u privatnom sektoru, bila obavezna da prvotuženom oduzme dozvolu za rad, kao i da preduzme druge mjere kojima bi spriječila umanjenje imovine prvotuženog. Apelant smatra da bi se, naime, na taj način spriječila šteta u vidu neisplaćenih potraživanja iz radnog odnosa.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud, dovodeći u vezu utvrđeno činjenično stanje sa odredbama čl. 6. i 8. Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju, dao jasne razloge za izvođenje zaključka da drugotužena u predmetnom postupku nema pasivnu legitimaciju, te da je prednje odlučenje prvostepenog suda potvrđeno odlukom Kantonalnog suda, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi nikakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2807/21 (N. K.) | Sudska praksa | Aktio