Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2810/21 (M. M.)
Odluka donesena 03. 11. 2021.
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Otkaz
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2810/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 11. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 3. novembra 2021. godine, u predmetu broj AP-2810/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Muamer Muharemović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Muamer Muharemović protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 449066 17 Rsž od 21. maja 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Muamer Muharemović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnio je 5. avgusta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 449066 17 Rsž od 21. maja 2021. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 449066 14 Rs od 3. novembra 2016. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta u dijelu kojim je tražio da se kao nezakonita poništi odluka tuženog (KJKP „Gradski saobraćaj“ d.o.o. Sarajevo) o otkazu ugovora o radu od 10. juna 2014. godine, te da se tuženi obaveže da apelantu uspostavi radno-pravni status na poslovima pomoćnog radnika II-dosipač ulja u turnusu u pogonu održavanja autobuskog saobraćaja počev od 11. juna 2014. godine, pa nadalje, kao i da mu na ime naknada plata isplati određeni novčani iznos za period od 11. juna 2014. godine do 31. januara 2015. godine sa zakonskom zateznom kamatom i da mu uplati obavezne doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje obračunate na naknade plata za prednje navedeni period u određenom novčanom iznosu. Tužbeni zahtjev apelanta je djelimično usvojen u pogledu potraživanja iz radnog odnosa koja se odnose na period prije otkaza ugovora o radu (10. juna 2014. godine) na način da je tuženi obavezan da apelantu isplati određene novčane iznose (za period od 1. aprila 2013. godine do 10. juna 2014. godine) na ime razlike plate sa naknadom za minuli rad, na ime razlike dodatka na platu za rad u dane državnih praznika, na ime razlike dodatka na platu za noćni rad, te na ime razlike naknade za ishranu u toku rada (topli obrok), sve sa zakonskim zateznim kamatama kako je to precizirano izrekom predmetne presude. Obavezan je tuženi da za apelanta uplati razliku obaveznih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje na dosuđene razlike plata, kao i na ime isplaćene plate, u određenom novčanom iznosu. Odbijen je kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva u pogledu novčanih potraživanja u dijelu preko dosuđenih iznosa na ime razlike plata sa minulim radom, dodatka na platu za noćni rad i rad u dane državnih praznika, te u cijelosti za isplatu naknade za korišćenje godišnjeg odmora (regres) za 2010., 2011. i 2012. godinu, a u dijelu preko dosuđenih iznosa na ime razlike obaveznih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, kao i u pogledu sporednih potraživanja toka zakonskih zateznih kamata, kako je to pobliže naznačeno izrekom predmetne presude. Odbijen je kao neosnovan zahtjev apelanta za naknadu troškova predmetnog postupka.
3. Odlučujući o žalbama apelanta i tuženog izjavljenim protiv presude Općinskog suda od 3. novembra 2016. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 Rs 449066 17 Rsž od 21. maja 2021. godine žalbu apelanta odbio u cijelosti kao neosnovanu, a žalbu tuženog je djelimično uvažio i preinačio prvostepenu presudu tako da je odbio tužbeni zahtjev za isplatu razlike plata sa dodatkom za minuli rad, razlike dodatka na platu za rad u dane državnih praznika, razlike dodatka na platu za noćni rad, sve sa zakonskim zateznim kamatama, te razlike obaveznih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje na dosuđene razlike plata za period od 1. aprila 2013. godine do 10. juna 2014. godine.
4. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da iz utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da je tuženi 10. juna 2014. zakonito otkazao apelantu predmetni ugovor o radu jer je taj sud povjerovao iskazima saslušanih svjedoka, službenika III Policijske uprave koji su u noći 30/31. maja 2014. godine u redovnoj patroli ulicom Džemala Bijedića, prolazeći pored kruga tuženog, zatekli apelanta kako u čučećem položaju, u blizini kapije tuženog, kroz ogradu izvlači plastične flaše sa uljem i da je na pitanje policajaca „Šta to radiš?“ apelant odgovorio „Isto ono što svi drugi rade“. Dalje, da je plastične flaše zatim policija oduzela od apelanta uz potvrdu, a da prvostepeni sud u pogledu vlasništva nad uljem u plastičnim flašama nije prihvatio tvrdnje apelanta da je njihov vlasnik izvjesni Begić, koji je navodno flaše uz ogradu ostavio za apelanta, jer se nelogičnom izjavom koju je ovaj samoinicijativno dao u policiji apelant nastojao osloboditi odgovornosti. Takođe, da je taj sud našao dokazanim, uz činjenicu da je (u okviru redovnih poslova i zadataka kao dosipač ulja) apelant bio zadužen sa motornim uljem vlasništvo tuženog kao njegovog poslodavca, da je apelant uhvaćen na djelu. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, pravilnom primjenom odredbi čl. 88., 90. i 91. Zakona o radu zaključio da je apelantu otkazan ugovor o radu zbog počinjene teže povrede radne obaveze propisane članom 6. stav (1) tačka 2) Pravilnika o odgovornosti zaposlenika za povrede radnih obaveza tuženog (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Kantonalni sud je dalje naveo da je tuženi, kao strana na kojoj je teret dokazivanja, proveo dokaze da je svojim dopisom od 3. juna 2014. godine sindikalnu organizaciju tuženog upoznao sa sadržajem optužbe koja se apelantu stavlja na teret, pozvao je da se u roku od sedam dana izjasni, te da prisustvuje iznošenju odbrane apelanta koja je bila zakazana za 6. jun 2014. godine. Kantonalni sud je naveo da je tuženi, na prednje opisani način, izvršio konsultovanje sa sindikalnom organizacijom, što zapravo i nije bila njegova obaveza, jer se obaveza konsultovanja vijeća zaposlenika iz člana 23. Zakona o vijeću zaposlenika odnosi na otkazivanje ugovora o radu zbog ekonomskih, tehničkih i organizacionih razloga iz člana 87. Zakona o radu, a ne iz razloga propisanih odredbama člana 88. Zakona o radu (iz kojih razloga je u konkretnom slučaju apelantu otkazan ugovor o radu). Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je pogrešno prvostepeni sud primijenio materijalno pravo kada je dosudio razlike plata prema najvećem koeficijentu iz I grupe od 1,50 (raspon 1,00 - 1,50). Naime, naveo je da u situaciji kad poslodavac nije aktom o sistematizaciji odredio složenost i koeficijent za obračun plate svakog pojedinog radnog mjesta, te kad ugovorom o radu nije konkretno radno mjesto svrstano po svojoj složenosti, a niti određen koeficijent za obračun plata, jedino je moguće primijeniti koeficijent koji je za određenu grupu najniži (u konkretnom slučaju 1,00). Kantonalni sud je naveo da bi primjena najvećeg koeficijenta bila proizvoljna, te da, kako Granski kolektivni ugovor garantuje minimum prava, to se u slučaju kada koeficijent nije određen koristi onaj koji je najniži za određenu grupu, pa je u tom smislu odluku prvostepenog suda valjalo preinačiti. Kantonalni sud je naveo da, kako je ekonomsko-finansijskim vještačenjem utvrđeno da primjenom koeficijenta 1,00 nema razlike uvećanja i dodataka na platu, to je tužbeni zahtjev u tom dijelu valjalo odbiti.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi da tuženi nije dokazao postojanje razloga za otkaz njegovog ugovora o radu, u smislu odredbi člana 90. Zakona o radu, odnosno nije dokazao da je apelant počinio težu povredu radne obaveze iz Pravilnika. Dalje ističe da pobijana odluka (o otkazu ugovora o radu apelanta) nije donesena uz konsultacije sa vijećem zaposlenika, shodno odredbama člana 23. Zakona o vijeću zaposlenika, pa je zbog toga ništavna u smislu odredbi člana 25. navedenog zakona. Takođe, apelant navodi da je Kantonalni sud pogrešno utvrdio koeficijent složenosti poslova koje je obavljao.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Kantonalni sud primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o radu, Zakona o vijeću zaposlenika i Pravilnika, dao jasne razloge zbog kojih smatra da je pravilna i zakonita odluka tuženog o otkazu ugovora o radu apelantu, a Ustavni sud u takvom obrazloženju ne vidi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić