Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2820/21 (E. S. i R. O.)

Odluka donesena 16. 11. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2820/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 11. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. novembra 2021. godine, u predmetu broj AP-2820/21, rješavajući apelaciju koju su podnijele Emina Silajdžić i Ramiza Osmanagić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijele Emina Silajdžić i Ramiza Osmanagić protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 414748 16 Rsž od 22. aprila 2021.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Emina Silajdžić i Ramiza Osmanagić (u daljnjem tekstu: prvoapelantkinja i drugoapelantkinja ili apelantkinje) iz Sarajeva, koje zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnijele su 5. avgusta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 414748 16 Rsž od 22. aprila 2021. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, obavezan je tuženi („Duhanpromet“ d.o.o. Sarajevo) da prvoapelantkinji isplati razliku naknade za ishranu u toku rada (topli obrok) u određenom novčanom iznosu sa zateznom kamatom, dok je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev prvoapelantkinje da joj tuženi na ime troškova prijevoza na posao i sa posla isplati određeni novčani iznos za određeni period, te da joj isplati razliku naknade za godišnji odmor za 2012. i 2013. godinu u određenom novčanom iznosu. Obavezan je tuženi da drugoapelantkinji isplati razliku naknade za ishranu u toku rada (topli obrok) u određenom novčanom iznosu sa zateznom kamatom, te da joj isplati razliku naknade za godišnji odmor za 2013. godinu u određenom novčanom iznosu, dok je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev drugoapelantkinje da joj tuženi na ime troškova prijevoza na posao i sa posla isplati određeni novčani iznos za određeni period, te da joj isplati razliku naknade za godišnji odmor za 2011. i 2012. godinu u određenom novčanom iznosu.

3. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da apelantkinje neosnovano osporavaju prvostepenu presudu u dijelu kojim su odbijene sa zahtjevom za isplatu razlike naknade za godišnji odmor (regres) i to prvoapelantkinja za 2012. i 2013. godinu, a drugoapelantkinja za 2011. i 2012. godinu. Naime, naveo je da je pravo na regres akcesorne prirode i kako ostvarivanje tog prava zavisi od korišćenja godišnjeg odmora, to proizlazi da apelantkinje, koje tokom postupka nisu ponudile niti jedan dokaz na okolnost korišćenja godišnjeg odmora za navedene godine, nemaju pravo na isplatu regresa. Stoga je naveo da je prvostepeni sud pravilno, primjenom odredbi člana 19. Opšteg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Opšti kolektivni ugovor), ovaj dio tužbenog zahtjeva apelantkinja odbio kao neosnovan. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da apelantkinje neosnovano osporavaju prvostepenu presudu i u dijelu kojim su odbijene sa zahtjevom za isplatu naknade troškova za prijevoz na posao i sa posla za naznačeni vremenski period. U vezi s tim je ukazao da je prvostepeni sud imao u vidu da je odredbama člana 18. Opšteg kolektivnog ugovora propisano da zaposlenik ima pravo na prijevoz ili naknadu troškova prijevoza na posao i sa posla u skladu sa Pravilnikom o radu, odnosno ugovorom o radu, te da Pravilnikom o radu tuženog nije propisano pravo na naknadu ovih troškova jer je Odlukom o izmjenama i dopunama Pravilnika o radu od 5. maja 2005. godine izbrisan član 61. Pravilnika o radu od 2. juna 2004. godine. Kantonalni sud je naveo da je, osim toga, prvostepeni sud imao u vidu da prvoapelantkinja radi dolaska i odlaska na posao u utuženom periodu nije koristila gradski prijevoz, a da drugoapelantkinja nije dokazala u kojem periodu je gradski prijevoz koristila radi dolaska i odlaska na posao, te da u konkretnom slučaju pravo na troškove prijevoza nije utvrđeno ni predmetnim ugovorom o radu.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantkinje su se pozvale na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinje, između ostalog, navode da je pogrešna odluka redovnih sudova da im ne pripada pravo na regres jer su u utuženom periodu radile, te ostvarile pravo na plaćeni godišnji odmor, a samim tim i pravo na regres. Dalje navode da je pogrešna i odluka kojom je odbijen kao neosnovan njihov tužbeni zahtjev da im tuženi na ime troškova prijevoza na posao i sa posla isplati određene novčane iznose jer je to pravo propisano odredbama člana 18. Opšteg kolektivnog ugovora.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelantkinje pozvale u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Kantonalni sud primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Opšteg kolektivnog ugovora, dao jasne razloge zbog kojih smatra da apelantkinjama u konkretnom slučaju ne pripada pravo na naknadu na ime troškova prijevoza na posao i sa posla, te na ime razlike naknade za godišnji odmor, a Ustavni sud u takvom obrazloženju Kantonalnog suda ne vidi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2820/21 (E. S. i R. O.) | Sudska praksa | Aktio