Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2829/21 (R.B.)

Odluka donesena 16. 11. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Upravni postupak
  • Upravni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2829/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 11. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. novembra 2021. godine, u predmetu broj AP-2829/21, rješavajući apelaciju koju je podnio R. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio R. B.

protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 03 0 U 015006 18 Uvp od 20. maja 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. R. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Matija Bodirogić advokat iz Bijeljine, podnio je 4. avgusta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 U 015006 18 Uvp od 20. maja 2021. godine.

2. Rješenjem Kantonalne administrativne službe Tuzla (u daljnjem tekstu: Kantonalna služba) Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: FZ PIO) od 6. jula 2015. godine utvrđeno je da je apelant obavezan da FZ PIO uplati sredstva (u iznosu od 3.867,55 KM) na ime neizmirenih obaveza po osnovu doprinosa iz penzijskog i invalidskog osiguranja nastalih u periodu od 1. januara 1989. godine do 30. aprila 1992. godine, te mu je naloženo da navedeni iznos uplati na račun FZ PIO pobliže označen izrekom predmetnog rješenja.

3. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja Kantonalne službe od 6. jula 2015. godine, FZ PIO je rješenjem od 28. decembra 2015. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu.

4. Odlučujući o tužbi apelanta podnesenoj protiv rješenja tuženog (FZ PIO) 28. decembra 2015. godine, Kantonalni sud u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je Presudom broj 03 0 U 015006 16 U od 2. marta 2018. godine predmetnu tužbu odbio.

5. Odlučujući o zahtjevu apelanta za vanredno preispitivanje sudske odluke, presude Kantonalnog suda od 2. marta 2018. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 03 0 U 015006 18 Uvp od 20. maja 2021. godine odbio predmetni zahtjev apelanta.

6. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da iz spisa konkretnog predmeta proizlazi da je apelant 3. avgusta 2009. godine prvostepenom organu podnio zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju putem njemačkog nosioca osiguranja i da mu je rješenjem prvostepenog organa od 7. jula 2015. godine priznato pravo na srazmjernu starosnu penziju u mjesečnom iznosu od 5,70 KM počev od 1. decembra 2009. godine. Dalje, da je apelant u periodu od 1. januara 1989. godine do 30. aprila 1992. godine obavljao privatnu ugostiteljsku djelatnost (imao je SUR kafe ,,Amor“ u Kalesiji), te da je kontrolom uplate doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje (na osnovu zapisnika Službe finansija Kantonalne službe od 15. decembra 2014. godine) utvrđeno da su zaposlenici u matičnoj evidenciji aktivnih osiguranika SUR ,,Amor“ Kalesija bili apelant i zaposlenik G.K. Konačno, da je navedenom kontrolom utvrđeno da apelant u prednjem periodu nije vršio obračun i uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, te da dug po osnovu navedenih doprinosa preračunat iz jugoslovenskih dinara u konvertibilne marke iznosi 3.867,55 KM. Vrhovni sud je dalje naveo da je odredbama člana 11. st. (1) i (2) Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO) propisano da se obavezno osiguravaju na teritoriji Federacije BiH lica koja obavljaju privrednu ili uslužnu djelatnost, a upisana su u odgovarajući registar i koja, u skladu sa posebnim propisima, samostalno u vidu zanimanja obavljaju profesionalnu djelatnost. Dalje, da su navedene kategorije osiguranika, prema odredbama čl. 4. i 5. Zakona o doprinosima, obveznici uplate doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, dok je članom 127. Zakona o PIO propisano da poslove obračuna i naplate predmetnih doprinosa iz člana 11. tog zakona za osiguranike koji su sami obveznici uplate doprinosa, vrši nosilac osiguranja. Stoga su, kako je u predmetnom postupku utvrđeno da apelant u periodu od 1. januara 1989. godine do 30. aprila 1992. godine nije vršio obračun i uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, pobijana presuda i rješenja donesena u predmetnom upravnom postupku pravilna i zakonita.

Apelacioni navodi

7. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi da je proizvoljno navedeno da on nije izvršio svoje obaveze po osnovu doprinosa iz penzijskog i invalidskog osiguranja za sporni period (jer je on uplatio navedene doprinose). Nadalje ističe da je predmetne doprinose platio u „bivšoj Jugoslaviji“, te da on nije imao obavezu da čuva uplatnice 30 godina.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, dovodeći u vezu utvrđeno činjenično stanje sa relevantnim odredbama Zakona o PIO i Zakona o doprinosima, jasno obrazložio zbog čega je apelant obavezan da uplati predmetna sredstva na ime neizmirenih obaveza po osnovu doprinosa iz penzijskog i invalidskog osiguranja, a Ustavni sud u takvom obrazloženju Vrhovnog suda ne vidi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2829/21 (R.B.) | Sudska praksa | Aktio