Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2838/21 (S. H.)
Odluka donesena 16. 11. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Invalidnina
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Upravni postupak
- Upravni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2838/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 11. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. novembra 2021. godine, u predmetu broj AP-2838/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela Sanela Hošić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Sanela Hošić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 01 U 008804 19 Uvp 2 od 15. aprila 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sanela Hošić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Bihaća, koju zastupa Hamdija Veladžić advokat iz Bihaća, podnijela je 5. avgusta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 01 U 008804 19 Uvp 2 od 15. aprila 2021. godine.
2. Rješenjem Ministarstva za pitanja boraca i ratnih vojnih invalida (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), Odjeljenja za boračko-invalidsku zaštitu Bihać (u daljnjem tekstu: Odjeljenje) od 12. novembra 2013. godine odbijen je kao neosnovan zahtjev apelantkinje za donošenje rješenja o priznavanju prava na porodičnu invalidninu i izuzetno materijalno obezbjeđenje (radi usklađivanja iznosa ovih prava s uvjerenjem Odjeljenja za boračko-invalidsku zaštitu Bihać od 6. juna 2008. godine kojim je potvrđeno da se apelantkinja nalazi na evidenciji obračuna usklađene, a neisplaćene porodične invalidnine za period pobliže označen predmetnim uvjerenjem), jer je o istoj upravnoj stvari već doneseno pravosnažno i konačno rješenje o priznatim pravima.
3. Odlučujući o žalbi apelantkinje izjavljenoj protiv rješenja Odjeljenja od 12. novembra 2013. godine, Ministarstvo je rješenjem od 9. aprila 2014. godine predmetnu žalbu odbilo kao neosnovanu.
4. Presudom Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 U 008804 19 U 2 od 4. aprila 2019. godine odbijena je tužba apelantkinje podnesena protiv rješenja tuženog (Ministarstva) od 9. aprila 2014. godine.
5. Odlučujući o apelantkinjinom zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke, presude Kantonalnog suda od 4. aprila 2019. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 01 U 008804 19 Uvp 2 od 15. aprila 2021. godine predmetni zahtjev odbio kao neosnovan.
6. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnog stanja utvrđenog u predmetnog postupku proizlazi da je konačnim rješenjima (od 24. jula 1996. godine i od 5. aprila 1997. godine) apelantkinji priznato pravo na porodičnu invalidninu i pravo na izuzetno materijalno obezbjeđenje, te da je apelantkinja 8. oktobra 2008. godine prvostepenom organu podnijela zahtjev za donošenje rješenja o priznavanju prava na porodičnu invalidninu i izuzetno materijalno obezbjeđenje, usklađeno s uvjerenjem Odjeljenja od 6. juna 2008. godine, koje je priložila uz navedeni zahtjev. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da uvjerenje o određenim činjenicama iz službene evidencije, na koje se pozvala apelantkinja u svom zahtjevu, u smislu člana 169. stav (1) Zakona o upravnom postupku, predstavlja dokumentarnu ispravu, tj. dokazno sredstvo koje potvrđuje ili sadrži određene činjenice onakve kakve jesu u vrijeme njegovog izdavanja. Stoga, sama navedena isprava ne predstavlja osnov za donošenje novog rješenja o priznavanju prava na porodičnu invalidninu, odnosno izuzetno materijalno obezbjeđenje, a donošenje takvih rješenja nije predviđeno pozitivnim propisima. Vrhovni sud je naveo da, pored toga, shodno odredbama člana 170. stav (2) Zakona o upravnom postupku, samo uvjerenje ne vezuje organ kojem je podnesen kao dokaz i koji treba rješavati o upravnoj stvari, jer ako nadležni organ ne prihvati to uvjerenje kao dokaz, u tom slučaju on će sam pristupiti utvrđivanju činjenica navedenih u uvjerenju, a posebno ako o određenim činjenicama uopšte ne postoji obaveza vođenja takve evidencije, radi čega samo uvjerenje, ne može predstavljati podoban dokaz za donošenje rješenja, pa samim tim ni rješenja usklađenog sa predmetnim uvjerenjem od 6. juna 2008. godine Apelacioni navodi
7. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantkinja, između ostalog, navodi da u konkretnom slučaju nije zadovoljen standard „obrazložene odluke“ kao i da joj je postupanjem redovnih sudova povrijeđeno pravo na ravnopravnost stranaka u postupku, pri čemu u prilog svojim tvrdnjama dostavlja odluke Vrhovnog suda donesene u drugim predmetima u kojima je taj sud uvažio zahtjeve tužilaca za vanredno preispitivanje sudske odluke.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantkinja pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeni pozitivno-pravni propisi, te da nije udovoljeno standardu „obrazložene odluke“. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. U odnosu na apelantkinjine navode kojima ukazuje na to da je u predmetnom postupku došlo do povrede načela ravnopravnosti stranaka u postupku, Ustavni sud zapaža da apelantkinja nije bila onemogućena da izloži svoj predmet, odnosno da iznese dokaznu građu, pa se stoga, nasuprot njenim tvrdnjama, ne može zaključiti da je na bilo koji način dovedeno u pitanje načelo ravnopravnosti parničnih stranaka u predmetnom postupku. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su odlukama Vrhovnog suda, koje je apelantkinja dostavila uz predmetnu apelaciju i na koje se poziva, uvaženi zahtjevi za vanredno preispitivanje sudskih odluka u tim predmetima iz razloga koji nisu u vezi s konkretnim predmetom i koji se na konkretan slučaj ne mogu primijeniti (jer prvostepena odluka nije obrazložena, odnosno jer osporenom odlukom nije odgovoreno na navode iz tužbe). Naime, Vrhovni sud je, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o upravnom postupku, u konkretnom slučaju našao da predmetni zahtjev za vanredno preispitivanje nije osnovan, te je za takvo svoje odlučenje dao jasne razloge, a Ustavni sud, nasuprot navodima apelantkinje, ne vidi proizvoljnost u predmetnom obrazloženju Vrhovnog suda. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-805/21 od 7. aprila 2021. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić