Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2860/21 (J. H.)
Odluka donesena 16. 11. 2021.
- Nema povrede
- Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
- Član 9. EK i član II/3.g) Ustava BiH (Sloboda mišljenja, savjesti i vjeroispovijesti)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
- Penzija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2860/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 11. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. novembra 2021. godine, u predmetu broj AP-2860/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela Jasmina Halkić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Jasmina Halkić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 01 0 U 011126 17 Uvp od 24. marta 2021. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 U 011126 16 U od 17.
novembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jasmina Halkić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Bihaća, podnijela je 7. avgusta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 01 0 U 011126 17 Uvp od 24. marta 2021. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 U 011126 16 U od 17. novembra 2016. godine.
2. Rješenjem Kantonalne administrativne službe u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalna služba) Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: FZ PIO) od 28. avgusta 2015. godine apelantkinji je priznato pravo na starosnu penziju u mjesečnom iznosu od 664,57 KM počev od 12. septembra 2013. godine.
3. Odlučujući o žalbi apelantkinje izjavljenoj protiv rješenja Kantonalne službe od 28. avgusta 2015. godine, FZ PIO je rješenjem od 9. februara 2016. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu.
4. Odlučujući o tužbi apelantkinje podnesenoj protiv rješenja tuženog (FZ PIO) 9. februara 2016. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 01 0 U 011126 16 U od 17. novembra 2016. godine predmetnu tužbu odbio.
5. Odlučujući o zahtjevu apelantkinje za vanredno preispitivanje sudske odluke, presude Kantonalnog suda od 17. novembra 2016. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 01 0 U 011126 17 Uvp od 24. marta 2021. godine odbio predmetni zahtjev apelantkinje.
6. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je u provedenom upravnom postupku utvrđeno da je apelantkinja rođena 10. maja 1950. godine, da na dan prestanka osiguranja, odnosno na dan podnošenja zahtjeva za sticanje prava (na ostvarivanje penzije), ima navršene 63 godine života, te da njen ukupan penzijski staž do 12. septembra 2013. godine (odnosno, do dana prestanka osiguranja) iznosi 40 godina, jedan mjesec i osam dana. Dalje, da je odredbama člana 30. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO) propisano da osiguranik stiče pravo na starosnu penziju kad navrši 65 godina života i najmanje 20 godina penzijskog staža, odnosno prema stavu (2) tog člana osiguranik stiče pravo na starosnu penziju kad navrši 40 godina penzijskog staža, bez obzira na godine života. Shodno navedenom, Vrhovni sud je zaključio da prvostepeni sud i nadležni organi uprave (kako je u provedenom postupku nesporno utvrđeno da apelantkinja do momenta podnošenja predmetnog zahtjeva za ostvarivanje prava na starosnu penziju ima ukupno 40 godina, jedan mjesec i osam dana penzijskog staža) nisu povrijedili zakon na štetu apelantkinje kada su na osnovu predmetnog činjeničnog utvrđenja zaključili da je ostvarila pravo na starosnu penziju. Nadalje, ukazivanje apelantkinje na odredbe člana 86. stav (1) tačka 3. Zakona o radu (kojim je propisano da ugovor o radu prestaje kad zaposlenik navrši 65 godina života i 20 godina staža osiguranja, ako se poslodavac i zaposlenik drugačije ne dogovore) nije od uticaja na odlučenje u konkretnom slučaju iz razloga što se tada radi o građansko-pravnoj stvari (prestanak ugovora o radu) koja se rješava u okviru građanskog parničnog postupka, a ne u okviru upravnog postupka i upravnog spora.
Apelacioni navodi
7. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Dalje ističe povredu slobode izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije i slobode misli, savjesti i vjere iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije. Apelantkinja, između ostalog, navodi da joj nije jasno kako je i na osnovu čega u predmetnom postupku utvrđeno da je ona u vrijeme donošenja „rješenja o prijevremenoj penziji“ imala 40 godina staža i 65 godina života. Dalje navodi da nije podnijela zahtjev za priznavanje prava na starosnu penziju, kako to pogrešno navodi Kantonalni sud, nego zahtjev za penziju na osnovu člana 86. Zakona o radu.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantkinja pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud, dovodeći u vezu utvrđeno činjenično stanje sa relevantnim odredbama Zakona o PIO, dao jasne razloge zbog kojih je u konkretnom slučaju pravilno utvrđeno da apelantkinja ispunjava uslove za starosnu penziju, kao i da je neosnovano njeno pozivanje na odredbe člana 86. Zakona o radu. Ustavni sud, nasuprot navodima apelantkinje, ne vidi proizvoljnost u takvom obrazloženju Vrhovnog suda. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić