Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2878/21 (Kanton Sarajevo)
Odluka donesena 16. 11. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Naknada štete
- Isplata duga
- Zastara
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2878/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 11. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. novembra 2021. godine, u predmetu broj AP-2878/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Kanton Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Kanton Sarajevo protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 380680 15 Pž od 11. maja 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Kanton Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Pravobranilaštvo Kantona Sarajevo, podnio je 9. avgusta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 380680 20 Rev od 1. jula 2021. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 380680 15 Pž od 11. maja 2020. godine.
2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-2304/20 od 9. septembra 2020. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 380680 20 Rev od 1. jula 2021. godine revizija apelanta odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. Presudom Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 380680 13 Ps od 27. marta 2015. godine, u postupku radi ispunjenja ugovora i naknade štete, obavezan je tuženi („Raiffeisen bank“ d.d. Sarajevo) da apelantu isplati iznos od 8.609,17 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 25. aprila 2003. godine do isplate (stav I izreke prvostepene presude), dok je sa preostalim dijelom tužbeni zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata preko dosuđenog iznosa odbijen kao neosnovan (stav II izreke prvostepene presude).
4. Odlučujući o žalbama apelanta i tuženog izjavljenim protiv presude Općinskog suda od 27. marta 2015. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 Ps 380680 15 Pž od 11. maja 2020. godine usvojio žalbu tuženog i preinačio prvostepenu presudu u stavu I izreke tako što je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta da mu tuženi isplati iznos od 8.609,17 KM sa zakonskom zateznom kamatom, dok je žalbu apelanta odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu u stavu II izreke.
5. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da je apelant sa prednikom tuženog („Market banka“ d.d. Sarajevo) zaključio ugovor o komisionu od 7. marta 1997. godine, te anekse navedenog ugovora od 24. decembra 1997. godine (Aneks 1.), 31. maja 2000. godine (Aneks 2.), 30. jula 2003. godine (Aneks 3.) i 29. maja 2006. godine (Aneks 4.). i da su parnične stranke 12. jula 2012. godine zaključile Ugovor o cesiji kojim je tuženi apelantu ustupio potraživanje na dan 22. februar 2012. godine u iznosu od 2.249.489,57 KM. Dalje, da je prednik tuženog 20. marta 1998. godine zaključio ugovor o kreditu sa korisnikom kredita (O.A.) u iznosu od 10.000,00 KM, te je 11. juna 2001. godine Općinskom sudu podnio prijedlog za izvršenje protiv korisnika kredita (na iznos od 8.609,17 KM sa zakonskom zateznom kamatom) budući da isti nije ispunjavao obavezu vraćanja kreditnih sredstava. Takođe, da je Općinski sud pozivao tražioca izvršenja (prednik tuženog) da dostavi tačnu adresu izvršenika upozoravajući ga da će se u protivnom izvršni postupak obustaviti, pa da je, zbog nepostupanja prednika tuženog po pozivu Općinskog suda, taj sud rješenjem od 27. februara 2003. godine obustavio izvršni postupak (navedeno rješenje postalo je pravosnažno 24. aprila 2003. godine). Konačno, da je apelant komisijski preuzeo predmete od tuženog 27. maja 2012. godine (među kojima i predmet korisnika kredita O.A.), kao i da je tuženi apelantu tokom 2007. i 2008. godine dostavio izvještaje o utuženim predmetima. Kantonalni sud je ukazao da je kod tako (pravilno) utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud našao da su parnične stranke bile u poslovnom odnosu po zaključenom ugovoru o komisionu (i aneksima) prema kojem je tuženi kao komisionar imao obavezu da za apelanta kao komitenta vrši poslove plasiranja i servisiranja dodijeljenih kredita sa jasno definisanim pravima i obavezama ugovornih strana, te da je među strankama sporan osnov potraživanja apelanta.
6. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, odlučujući o prigovoru zastare, pogrešno primijenio odredbe člana 787. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) (kojim je propisano da komitent može zahtijevati ispunjenje potraživanja iz posla koji je komisionar zaključio sa trećim licem i za njegov račun tek pošto mu ih komisionar ustupi) jer u konkretnom slučaju tužbeni zahtjev nije usmjeren na ispunjenje potraživanja iz posla kojeg je komisionar tj. tuženi zaključio sa trećim, za račun komitenta tj. apelanta, nego je tužbeni zahtjev usmjeren na naknadu štete prouzrokovane nečinjenjem, odnosno propuštanjem od strane tuženog. Naime, u konkretnom slučaju se radi o povredi ugovornih obaveza (po ugovoru o komisionu od 7. marta 1997. godine i aneksima tog ugovora) i naknadi štete zbog povrede ugovornih obaveza u kojem slučaju se imaju primijeniti odredbe člana 376. stav (3) ZOO (odnosno opšti zastarni rok od pet godina predviđen članom 371. ZOO, sve u vezi sa članom 186. ZOO). Stoga se obaveza naknade štete smatra dospjelom danom nastanka štete, pa, kako je obaveza naknade štete koja je načinjena povredom ugovorne obaveze (propust tuženog da preduzme sve radnje u izvršnom postupku radi naplate potraživanja), vezana za donošenje rješenja o obustavi izvršnog postupka od 27. februara 2003 godine (pravosnažno 24. aprila 2003. godine), to se zastarni rok ima računati od narednog dana. Dakle, vezujući zastarni rok za datum donošenja rješenja o obustavi izvršnog postupka, odnosno za datum njegove pravosnažnosti, te cijeneći da je predmetna tužba podnesena 24. septembra 2013. godine, shodno odredbama člana 371. ZOO, u vezi sa odredbama člana 376. stav (3) ZOO, osnovan je prigovor zastare tuženog. Stoga se, kako je naveo Kantonalni sud, ne može prihvatiti navod apelanta da se zastarni rok treba računati od dana njegovog saznanja za nastalu štetu, odnosno od zaključenja ugovora o cesiji od 12. jula 2012. godine (jer se u konkretnoj pravnoj stvari radi o naknadi štete zbog povrede ugovorne obaveze, u kom slučaju se zastarni rok računa od dana povrede ugovorne obaveze).
Apelacioni navodi
7. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi da je pogrešno Kantonalni sud utvrdio moment nastanka štete, te da to zapravo može biti (najranije) dan zaključenja ugovora o cesiji (od 12. jula 2012. godine), jer je tek od tada apelant imao pravo da od tuženog zahtijeva ispunjenje obaveze. Dalje navodi da dan donošenja rješenja o obustavi izvršnog postupka od 27. februara 2003 godine (pravosnažno 24. aprila 2003. godine) jeste moment propusta tuženog, ali ne i moment nastupanja posljedice za apelanta. Ističe da, ako se prihvati kao pravilan stav drugostepenog suda (da se kao početak zastarnog roka računa datum donošenja, odnosno pravosnažnosti, rješenja o obustavi izvršnog postupka), apelantu zapravo sve do isteka zastarnog roka nije moglo biti poznato da je došlo do propusta tuženog da preduzme sve radnje u izvršnom postupku radi naplate potraživanja.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Prije svega Ustavni sud primjećuje da je u konkretnoj apelaciji apelant nosilac javne vlasti. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Kantonalni sud primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Naime, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO, dao jasne razloge zbog kojih smatra da je u konkretnom slučaju (zaključujući da se radi o povredi ugovornih obaveza po osnovu ugovora o komisionu od 7. marta 1997. godine i aneksima tog ugovora, te vezujući zastarni rok za datum donošenja rješenja o obustavi izvršnog postupka, odnosno za datum njegove pravosnažnosti) osnovan prigovor zastare tuženog, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić