Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2899/21 (A. Ć.)

Odluka donesena 16. 11. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Kolektivni ugovor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2899/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 11. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. novembra 2021. godine, u predmetu broj AP-2899/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Adis Ćakić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Adis Ćakić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 283576 19 Rsž od 12. jula 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Adis Ćakić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnio je 11. avgusta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Rs 283576 19 Rsž od 12. jula 2021. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, obavezan je tuženi („Lactalis“ d.o.o. Sarajevo) da apelantu isplati naknadu za noćni rad u iznosu od 750,28 KM za period od 1. februara 2012. godine do 31. januara 2015. godine sa zateznom kamatom kako je to pobliže označeno izrekom predmetne presude, te da mu isplati razliku naknade za godišnji odmor za 2013. godinu u iznosu od 17,75 KM sa zateznom kamatom i da za apelanta, za naprijed navedeni period, obračuna i uplati Federalnom zavodu za penzijsko i invalidsko osiguranje obavezne doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje u iznosu od 277,88 KM. Odbijen je kao neosnovan zahtjev apelanta da se obaveže tuženi da mu isplati naknade za prekovremeni rad, rad u dane vikenda i rad u dane praznika, sve za period od 1. februara 2012. godine do 31. januara 2015. godine sa zakonskom zateznom kamatom, te za korišćenje godišnjeg odmora za 2012. godinu u iznosu od 1/3 od 500,00 KM i za 2014. godinu u iznosu od 22,50 KM sa zateznom kamatom.

3. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da iz utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da je apelant u označenom spornom periodu prema zaključenim ugovorima o radu na neodređeno vrijeme od 15. juna 2010. godine i 24. jula 2014. godine obavljao poslove vozača (za koje poslove mu je tuženi kao poslodavac isplaćivao ugovorenu platu), da je članom 4. ugovora o radu od 15. juna 2010. godine uređeno da će zaposlenik raditi u punom radnom vremenu, odnosno 40 sati sedmično, a članom 8. da se ostala prava (koja nisu uređena tim ugovorom) utvrđuju u skladu sa odredbama Pravilnika o radu i Zakona o radu. Nadalje, da je članom 4. ugovora o radu od 24. jula 2014. godine detaljnije određeno puno radno vrijeme tako da je ugovoreno da će zaposlenik raditi u punom radnom vremenu čije prosječno sedmično radno vrijeme ne smije biti duže od 48 sati, a maksimalno sedmično radno vrijeme može se produžiti do 60 sati, samo ako prosjek iz stava (2) tog člana nije prekoračen tokom četiri mjeseca. Takođe, da je istim članom ugovoreno da vrijeme odmora i pauza tokom vožnje određuje vozač, shodno odredbama Zakona o radnom vremenu, obaveznim odmorima mobilnih radnika i uređajima za evidentiranje u drumskom prijevozu (u daljnjem tekstu: Zakon o radnom vremenu i obaveznim odmorima mobilnih radnika), s tim da je pored navedenog zakona, ugovorena i primjena Pravilnika o radu i Zakona o radu.

4. Kantonalni sud je naveo da je na okolnost utvrđivanja visine potraživane naknade (po prijedlogu apelanta) proveden dokaz vještačenjem po vještaku ekonomske struke A.J. koja je za potrebe vještačenja koristila prethodno obavljeno vještačenje po vještaku saobraćajne struke N.K. jer je prethodno bilo potrebno utvrditi eventualne sate rada na koje se obračunava dodatno uvećanje osnovne plate (shodno odredbama Zakona o radnom vremenu i obaveznim odmorima mobilnih radnika). Nadalje, iz sadržaja (neosporenog) nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke proizlazi da apelant nije imao prekovremeni rad evidentiran u šiht listama, shodno odredbama naprijed navedenog zakona, te da za određene periode (šest mjeseci u toku 2012. godine i šest mjeseci u toku 2013. godine) nije bilo moguće odrediti početak i završetak vožnje jer kartica vozača nije vađena na kraju radnog vremena (što odgovara i iskazu apelanta). Stoga je pravilan stav prvostepenog suda da apelant nije dokazao da je u označenom spornom periodu imao prekovremenih sati u smislu Zakona o radnom vremenu i obaveznim odmorima mobilnih radnika. Takođe, prema nalazu i mišljenju vještaka ekonomske struke slijedi da je apelantu isplaćena naknada za ostvarene sate rada za vrijeme praznika, pa je pravilno prvostepeni sud odbio apelanta sa zahtjevom za isplatu predmetne naknade. Nadalje, pravilno je prvostepeni sud odbio apelanta i sa zahtjevom za isplatu naknade za rad u dane vikenda (koja naknada prema nalazu i mišljenju vještaka ekonomske struke predstavlja visinu naknade za evidentirane sate rada subotom) jer je u konkretnom slučaju apelantu, kao sedmični odmor u trajanju od 24 sata neprekidno, određena nedjelja, dok rad apelanta subotama predstavlja preraspodjelu radnog vremena prema zaključenim ugovorima o radu. Konačno, kako je to naveo Kantonalni sud, neprihvatljivo je nastojanje apelanta da ospori pravilnost prvostepene presude u odbijajućem dijelu zahtjeva za isplatu potraživane razlike regresa za 2012. i 2014. godinu isticanjem navoda koji se suštinski svode na tumačenje sadržaja odredbi čl. 41. i 42. Zakona o radu. Naime, apelant je zanemario da je, prema nalazu i mišljenju vještaka ekonomske struke, tuženi poslovao sa gubitkom u 2011. i 2013. godini, radi čega mu (shodno odredbama člana 19. Opšteg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH) ne pripada pravo na isplatu potraživanog regresa. Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi da je pogrešna odluka redovnih sudova da mu ne pripada pravo na regres jer je, shodno odredbama čl. 41., 42. i 45. Zakona o radu, u utuženom periodu radio, te ostvario pravo na plaćeni godišnji odmor, a samim tim i pravo na regres. Dalje ističe da je, shodno odredbama člana 12. stav (2) Opšteg kolektivnog ugovora, imao pravo na povećanu platu za prekovremeni rad, rad na dan sedmičnog odmora i rad u dane koji su po zakonu neradni, te da su redovni sudovi propustili da primijene navedene odredbe i da utvrde njegovo prednje pravo.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o radnom vremenu i obaveznim odmorima mobilnih radnika i Opšteg kolektivnog ugovora, te dovodeći ih u vezu sa utvrđenim činjeničnim stanjem, a naročito sa nalazom i mišljenjem vještaka ekonomske struke (koji apelant nije osporavao) dao jasne razloge zbog kojih smatra da apelantu u konkretnom slučaju ne pripada pravo na predmetna potraživanja iz radnih odnosa, a Ustavni sud u takvom obrazloženju Kantonalnog suda ne vidi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2899/21 (A. Ć.) | Sudska praksa | Aktio