Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2905/21 (K.M.)
Odluka donesena 16. 11. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2905/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 11. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. novembra 2021. godine, u predmetu broj AP-2905/21, rješavajući apelaciju koju je podnio K. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio K. M.
protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 564165 21 Kž od 27. maja 2021. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 K 564165 16 K od 23. oktobra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. K. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, podnio je 13. avgusta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 K 564165 21 Kž od 27. maja 2021. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 K 564165 16 K od 23. oktobra 2020. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 65 0 K 564165 16 K od 23. oktobra 2020. godine apelant je (kao prvooptuženi) oglašen krivim da je počinio krivično djelo Razbojništvo iz člana 289. stav (1) u vezi sa čl. 28. i 31. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZ FBIH), pa je na osnovu citiranih zakonskih propisa, te primjenom odredbi čl. 41., 42., 43. i 49. KZ FBiH osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci, dok je A.O. (kao drugooptuženi), na osnovu odredbi člana 299. tačka c) Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH), oslobođen od optužbe. Naime, apelant je oglašen krivim što je u vrijeme i na mjestu pobliže označenom izrekom predmetne presude sačekao oštećenu (I.K.) da priđe svom motornom vozilu, te, kada je ista stavila ključ u bravu navedenog vozila, prišao joj s leđa i upitao je da li poznaje lice po imenu „Mufid“, a kada je oštećena odgovorila da ne poznaje i okrenula se prema vozilu, da je fizički napao udarajući je stisnutim pesnicama u predjelu glave i ruku, nakon čega je udario tupim, rebrastim, mehaničkim oruđem u predjelu čela, usljed čega je oštećena zadobila lake tjelesne povrede precizirane izrekom predmetne presude, sve kako bi je onesposobio i na taj način uzeo i prisvojio njenu tašnu.
3. Odlučujući o žalbama apelanta i branioca apelanta izjavljenim protiv presude Općinskog suda od 23. oktobra 2020. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 K 564165 21 Kž od 27. maja 2021. godine predmetne žalbe odbio kao neosnovane i potvrdio prvostepenu presudu.
4. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je najprije ukazao da navode apelanta i njegovog branioca u pogledu Zapisnika o prepoznavanju u Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona Sarajevu (u daljnjem tekstu: MUP KS) od 12. marta 2012. godine cijeni neosnovanim, budući da je prvostepeni sud taj dokaz cijenio nezakonitim u smislu odredbi člana 11. stav (2) ZKP FBiH (pa isti nije cijenio prilikom odlučivanja), tako da se Kantonalni sud nije upuštao u daljnje razmatranje predmetnog žalbenog prigovora. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, suprotno navodima odbrane da je prvostepena presuda donesena isključivo cijeneći iskaz oštećene, potpuno i pravilno cijenio iskaz oštećene s obzirom da je taj iskaz svojim sadržajem i tokom vjerodostojan i konzistentan. Naime, oštećena je na glavnom pretresu izričito navela da je „jasno vidjela lice“, te da je „sa stopostotnom sigurnošću sigurna da je apelant izvršilac predmetnog krivičnog djela“, pri čemu je taj iskaz potkrijepljen i drugim provedenim dokazima na glavnom pretresu (saslušanjem vještaka medicinske struke H.Ž., te medicinskom dokumentacijom za oštećenu). Takođe, da je prvostepeni sud pravilno cijenio iskaz navedenog vještaka kao objektivan budući da je njegov iskaz u saglasnosti sa iskazom oštećene u odnosu na mehanizam nastanka lakih tjelesnih povreda (da su povrede nanesene udaranjem tupim tvrdim predmetom i pesnicama, kako je to oštećena i izjavila). Shodno navedenom, Kantonalni sud je cijenio da se prvostepena presuda ne zasniva isključivo na iskazu oštećene, već da se navedena dokazna sredstva međusobno nadopunjuju u jedinstven zaključak, da nisu u kontradikciji, te da nije bilo mjesta povredi člana 3.
ZKP FBiH.
5. Kantonalni sud je zaključio da su žalbeni navodi koji se odnose na odluku o krivičnopravnoj sankciji (da je izrečena kazna prestroga, da nisu dovoljno cijenjene olakšavajuće okolnosti da je apelant RVI 80% i da je ozbiljno bolestan) neosnovani. Naime, iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostepeni sud prilikom odmjeravanja kazne apelantu kao olakšavajuće okolnosti cijenio da je krivično djelo učinjeno u pokušaju, duži protek vremena od izvršenja krivičnog djela (više od osam godina), te činjenicu da je apelant bio ovisnik o teškim opojnim drogama (heroin), što je i potvrdio u svom iskazu, a što potvrđuje i Izvod iz kaznene evidencije prema kojem je apelant osuđivan za krivična djela povezana sa opijatima. Nadalje, da je prvostepeni sud cijenio da je apelant porodičan, odnosno otac „troje djece“ od kojih je jedno maloljetno. Konačno, da prvostepeni sud navode apelanta da je RVI 60% (kako je u žalbi tvrdio apelant), odnosno 80% (kako je u žalbi tvrdio branilac apelanta) nije cijenio kao olakšavajuću okolnost prilikom odlučivanja o vrsti i visini krivičnopravne sankcije budući da tom sudu nisu predočeni dokazi o statusu apelanta kao i tačnom postotku invaliditeta, pa je Kantonalni sud prednji navod apelanta takođe cijenio neosnovanim. Nasuprot navedenom, kako je to naveo Kantonalni sud, kao otežavajuće okolnosti prvostepeni sud je u pobijanoj odluci cijenio da je krivično djelo počinjeno prema ženskoj osobi (koristeći svoje fizičke predispozicije u odnosu na oštećenu kojoj je tom prilikom nanio više lakih tjelesnih povreda), a posebno da je apelant višestruki specijalni povratnik u vršenju krivičnih djela čiji je zaštićeni objekat imovina. Imajući navedeno u vidu, ispravan je zaključak prvostepenog suda da radnje koje je preduzeo apelant kritične prilike ne predstavljaju izolovani incident, već da očito, uzimajući u obzir da je isti nezaposlen i lošeg imovinskog stanja, vršenje istih i istovrsnih krivičnih djela (čiji je zaštićeni objekat imovina) predstavlja apelantov način pribavljanja materijalnih sredstava za život.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, između ostalog, navodi da je u predmetnom postupku kao jedan od dokaza cijenjen zapisnik o prepoznavanju MUP KS od 12. marta 2012. godine, a da je navedeni zapisnik, odnosno prepoznavanje, bilo nezakonito, te u tom smislu tvrdi da nije uzeta u obzir izjava policajca V.M. koji je naveo da na izvještaju (o sačinjavanju navedenog zapisnika) koji je priložilo Kantonalno tužilaštvo nije njegov potpis. Nadalje, a u odnosu na predmetni zapisnik o prepoznavanju, navodi da je zanimljiva izjava policajca koji je „vršio prepoznavanje“ da se policajac ne sjeća prepoznavanja, a da se oštećena navodno sjeća četiri godine nakon što je predmetno krivično djelo navodno izvršeno. Dalje ističe da je sud pogrešno zaključio da on nije „RVI 60%“ (te da je njegov advokat greškom napisao je on „RVI 80%“) smatrajući da prednje navode nije potkrijepio dokazima. Ukazuje na svoje slabo imovinsko stanje, te činjenicu da je „otac dvoje djece“ (od kojih je jedno maloljetno) i da supruga radi samo ponekad, te da je njegova invalidnina jedini stalni izvor primanja.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje, odnosno izvršili ocjenu dokaza i primijenili procesno pravo, te da apelant (kroz navode o pogrešnoj ocjeni olakšavajućih i otežavajućih okolnosti) osporava i odluku o krivično-pravnoj sankciji. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne čini očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. Takođe, Ustavni sud ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 296. stav (2) ZKP FBiH). Pri tome, prema članu 16. ZKP FBiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.
11. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud u svojoj presudi, odlučujući o navodima apelanta u pogledu pogrešne ocjene dokaza, jasno ukazao da je prvostepeni sud u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovo dovođenje u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio predmetno krivično djelo na način kako je to navedeno u izreci presude. Pri tome, Kantonalni sud je jasno ukazao i na to da je dokaz, Zapisnik o prepoznavanju MUP KS od 12. marta 2012. godine (na čiju se nezakonitost apelant poziva), prvostepeni sud cijenio nezakonitim (te da, dakle, na tom dokazu nije zasnovao svoju odluku), pa su stoga neosnovani navodi apelanta koji se tiču predmetnog zapisnika. Stoga, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dao jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženju osporene presude, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta. U odnosu na navode apelanta da u predmetnom postupku nisu cijenjene olakšavajuće i otežavajuće okolnosti (ističući pri tome da su redovni sudovi zaključili da on nije RVI), Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud jasno ukazao na to da prvostepeni sud nije cijenio kao olakšavajuću okolnost navod apelanta o njegovom (invalidskom) statusu jer tom sudu nisu predočeni dokazi u tom pravcu. Takođe, da je Kantonalni sud, navodeći koje tačno olakšavajuće i otežavajuće okolnosti je prvostepeni sud cijenio prilikom odluke o krivično-pravnoj sankciji, dao jasno i detaljno obrazloženje u odnosu na prednje navode apelanta, a u takvom obrazloženju Kantonalnog suda Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić